so far away...

subota, 28.09.2019.

isplivalo...

Isplivale su neke stvari iz mojih dubina...dobro skrivene tamo gdje rijetko pogledaš. Ali itekako stvarne. Miris tvojih poljubaca na mom vratu...i cijela oluja nedostajanja čim si otišao. Onaj osjećaj da ti je do nekog postalo stalo...dovoljno da te povrijedi ili on ili ako se njemu nešto dogodi ili već jedna od tisuću stvari koje su u životu nažalost neminovne. Ako nisi pas...onda bi barem trebalo biti jednostavno. Pretpostavljam.

Nije mi jasno...sve ovo se razvija valjda onako kako bi i trebalo. Ne prebrzo, ne presporo, lijepo mi je...još kako. Napokon netko tko mi odgovara u toliko toga, netko uz koga mi je beskrajno ugodno, uz koga se opuštam...netko tko miriše na dom. Zanimljiv i nasmijan i drag. I jako jako pažljiv prema meni. Pa opet, izaziva paniku neviđenih razmjera. Baš kao i jedini put prije kad je sve bilo tako ozbiljno. Ispada da jedina stvar strašnija od nesređenog i krivog odnosa...bude onaj pravi.
Jer...ipak tu ima poneka stvar koja bi mogla biti problem. Ima i jedna čudnovata sad. Koju nekako toleriram i pitam se da li bi da se radi o ikome iole manje mi...dragom, zanimljivom ili kompatibilnom. Možda to i nije sitnica, možda nije nerješiva...ali trenutno je...realan problem.

I pitam se koliko taj detalj ima veze sa ovim svime. Što...nakon one prve faze dok se čudiš tome koliko je lijepo i divno i koliko je super...i koliko ti odgovara...okreneš za 180 i počneš paničariti kao da ti je život na kocki. Možda nekako i jest.

Zaista ti svaki novi odnos mijenja život i svijet i tebe iz temelja...u nepovrat. Pogotovo kad zavoliš. Kad se stvori ona neka nit koja te vuče u taj zagrljaj...kao pauk u mrežu...i čak i da pokušaš znaš da se tome nećeš otrgnuti. Čak i kad je neminovno da će boljeti.
Zanimljivo...kako to da onda kada sam svjesno srljala...u glupave poluodnose...u kojima je od prve sekude bilo očito da ću nastradati...nisam se ni najmanje bojala?

Sad...kad znam da ću u nekom trenutku (ako već i nisam)...poželjeti svako jutro se buditi kao danas u tom zagrljaju...da ću poželjeti provesti svaki vikend i dan i tren...i gledati te oči kako se smiju baš stalno....sad je prestrašno.

nedjelja, 08.09.2019.

hm...

Nekoliko tjedana i preko nekoliko susreta. Pogled kojeg mogu...živo zamisliti i kad me se probudi u dva u noći. Poseban, plav, pun...mekoće, nade, dragosti...baš poseban.
Kako te netko tako...osvoji?

I što je to zapravo...što me natjeralo da samo tu dvojicu...čelavih i plavookih ikada baš tako jako i brzo i ludo zavolim?
Sjećam se tamo davno, prije gotovo deset godina tog...ludog susreta s prvim plavim očima. I kako je najednom cijeli svijet promijenio boje.

A sada, bojim se da je isto...da možda nije dobro kad se tako nešto dogodi. Da je previše, prebrzo, prejako. I predivno. Jer...ne čini se da u onom pogledu može biti išta lošega po mene. Osim možda nekih očekivanja...

Hoćemo li...ispresti neku lijepu priču, za promjenu? Nije da je ova prije bila tragična...bila je lijepa. Samo mrvicu promašena. Možda zbog godina, možda zbog...udaljenosti. Onih...vlastitih zidova. Ne kilometara.

I zašto to dvoje povezujem?
Jer se gledam kako padam... i kako si ne mogu pomoći. Kao Alisa u zemlju čudesa...začuđena, zbunjena, sretna...dok drijemam u tom zagrljaju...i dok su taj pogled i taj osmjeh...ono jedino što više ikad želim gledati kad se budim.

Kako se toga...barem malo ne bojati?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv