so far away...

nedjelja, 25.02.2018.

gdje sve počinje

Odjurile smo u snijeg. Sretne kao mala djeca, nije mi prijateljica rekla da će s nama biti i jedno od tri godine. Slatko do neba i natrag. Hodali smo u snijegu, nas dvije koje se znamo već 5 godina i njena kolegica sa sinom. Smijale se, zezale, fotkale, bacale u snijeg. Mačevali su se sa sigama.
I naravno, usput sam opet dogovorila, još jedan, vrlo povoljan posao po mene.
Ova godina je čudo.

I pitam se gdje je to zapravo krenulo...i naravno, odgovor znam. U planini. Prije dvije godine, kad sam zajedno s još sto ljudi upisala planinarsku školu. Otkrila tamo te neke čudne čudne ljude koji se neprekidno smiju. I pitam se što to ima tamo gore u tom zraku, jer očito ima nešto...

Jednom kad se zaljubiš u planinu, nema više te sile koja će te istjerati s nje. I nju iz tebe.
A zaljubila sam se na prvu, onako žestoko kao u more i fotografiju...i možda njega.

I sva ta neka promjena u meni je krenula tada. I otad, sve najbolje je došlo iz toga i kroz to.
To moje jurcanje u planine donjelo je ove prijateljice kojima radim prvi posao. Evo sad i ovaj novi dogovor.

Mnogi će me pitati jesam poludjela. Kamo ja to sad idem ujutro u šest, na hladnoću i snijeg. Što mi nije dobro doma pred TV-om. Prijateljica dan danas nema TV. Ja ga 4 godine nisam imala. Toliko o tome koliko je bitan.
Netko će radije sjesti u birtiju i zapaliti cigaretu. Ok, poštujem, pa brate mili onda poštuj i ti moje veranje, pentranje, skakanje i hopsanje po snijegu.

Ono što sam naučila tada...jer smo baš intenzivno upali kroz rupu u planinski svijet čudesa...i hodali i hodali i hodali mjesecima. Neke od nas je to doslovno prodrmalo kao što bi ulazak u Alisin svijet napravio. Nismo više mogli podnjeti stvari kakve su tada bile u našim životima. Ljudi su prestajali pušiti. Odlazili iz veza.
Preispitivali sve.

Naletjela sam na jedan beskrajno divan post neke cure o tome kako na planinu nosiš sve svoje probleme. I vratiš se nekako lakši. Jer si ih presložio, posložio, sagledao iz druge perspektive.
Ta neka lakoća kojom ti juriš ka vrhu, taj ponos i osjećaj postignuća kad se nekud uzvereš. Taj istinski umor kad se spustiš doma. I taj osmjeh...ja to nikad nigdje drugdje nisam vidjela.

I koliko vidim jako jako puno ljudi koji su vrlo uspješni obožava planinarenje. Kao da to ide jedno s drugim, kao da osvojiti planinu i nije toliko drugačije od osvajanja bilo čega drugoga.
Ali tu ionako poanta nije u osvajanju. Poanta je u putovanju, u uspinjanju, u svakom malom koraku.

U tome da pregrmiš strah od visine.
U tome da sam sa sobom rašćistiš što zapravo želiš u životu.
U tome da odlučiš da li ćeš doma čekati nekoga ili jednostavno krenuti kamo želiš.
U tome da ima još uvijek tih nekih čudnih čudnih ljudi koji su uvijek spremni pomoći, uvijek se smiju, puni su duha i sretni i uspješni...i povući će i tebe u taj vrtlog.

I samo nebo je granica...

<	veljača, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv