so far away...

ponedjeljak, 15.01.2018.

o hodanju i muškarcima

Jučer smo se nas dvije uputile na Medvednicu. Najprije zasjele na kavu, ispričale štošta, ponajviše ono što nas muči ili nas je mučilo oko mužjaka u našim životima. Ona ima dosta više godina, iskustva. Ja...imam ga bome i ja. I ono što posvuda vidim i čujem, svodi se na isto...u onoj prvoj fazi (koliko god ona trajala) se trude...pokušavaju pokazati najboljima, rade svašta za nas...i nije im teško...sve do trenutka kad spustiš sve ograde, zavoliš uistinu, poželiš u tome i ostati. Do faze kada te "kupe" nekako. A onda se opuste. Ispostavi se da nisu baš sasvim onakvi kakvima su se prikazali. Ponekad su i sasvim suprotno od toga. I počnu problemi.

Imamo osjećaj da ne daju natrag onoliko koliko mi dajemo, ulažemo, volimo.
Sad kad pišem o tome, pitam se da li je moguće doživjeti i obrnuto...sigurno da se i žene isprva trude više, prikažu možda bolje. Ali...u onom jednom trenutku kad donesu odluku da nekog vole, mislim da one ostaju pri tome...i nije im teško to pokazati, prirodno je da hrlimo tom nekome, da ćemo uraditi ponešto za njega, da ćemo ga podržati, željeti provesti vrijeme s njim...

Što je pak u muškom mozgu zaista ne mogu zamisliti...
I kako to tako dobro osjete, taj trenutak kad mi zagrizemo, a oni najednom promijene ploču? I puste da mi gurkamo, povlačimo, sanjarimo, opravdavamo, volimo i volimo i volimo...same.
Jer u toj priči nekako na kraju uvijek ostajemo same.

Možda iz mene progovara cinizam. Možda iskustvo.
Možda se sakupilo previše krivih. Možda ne postoje pravi.
Možda mi je i drago da nisam jedina koja se tako osjeća.
Možda sam ljuta što je to tako. Možda sam ravnodušna. Možda bi plakati.
Možda...mi je dosta slušati susjede gore kako se svakodnevno svađaju.
Možda smo zaista u problemima.

I vidim da imam sve manje volje "popravljati" odnose. Pogotovo one u kojima je s druge strane zid koji smo probale preskočiti, razbiti, zaobići, srušiti, zamoliti da se pomakne...i ništa nije pomoglo.

I tako...nakon poduljeg razgovora na tragu ove tematike krenule smo gotovo trkom. Po nekoj pustoj stazi.
Prema vrhu bilo je sve više inja. Sve više slobode...zanimljivih tema, jer ove svakodnevne smo ostavile iza sebe. Čarolije i mirisa šume. Inja, nekog neobičnog, tihog, mirnog svijeta.
I napunile smo baterije, rekle kako energiju treba uložiti u ono što nas veseli, ispunjava...
A sve ostalo, neka se posloži kako zna i može.

četvrtak, 11.01.2018.

jedna drugačija...

Kažu da realnost možemo promijeniti tek kad se u toj istoj realnosti mi promijenimo.
Meni to izgleda poput izlaska na neki vrh, iz šume u kojoj nemaš neku širu perspektivu i koncentriran si na traženje nekog prolaza...na mjesto s kojeg pucaju vidici.

Ne treba za to neka tako golema promjena, samo mali pomak koji kasnije radi valove.
Fizika...ono što me u mom traženju neke svoje "vjere", bolje rečeno uvjerenja ili životne filozofije iznenadilo je da u svemu tome ima jedna logika koja je bliska zakonima fizike i baš zbog toga mi je toliko prihvatljiva.

Prošle godine sam testirala onaj "krivi" smjer i kako je to kad se sam zatvoriš u neki okvir koji ti se ne sviđa, a onda teško nalaziš izlaz. No, kao i uvijek, onaj lav i hedonist u meni su odradili svoje...vratila sam se jača i bolje, jelte. O skromnosti neću...
I ono što se već u ovih 10 dana odigralo je zaista pomak...čak i onaj moj komentar na naslovnici me ugodno iznenadio. Jedan mali poslić s nakitom isto tako.
Sitnice poput toga da zaboravim labelo kad idem na kavu s prijateljicom, a ona mi pokloni labelo koje je sama radila. Dragi ljudi koji su bolje. Bolja atmosfera na poslu.

I prije svega...to moje "dijete", brat koji je sa prvom poslanom molbom došao do posla koji je njemu posao snova. Ima u toj priči i strana koja nije sjajna, pa opet, osjećaj je jako pozitivan i moj i njegov. I mislim da bi mu trebala vjerovati.
Iznanadio me jer je zreliji nego što sam očekivala u nekim stvarima. Jer prihvaća neke ideje za koje sam mislila da nikad neće. Jer je od svoje druge godine pričao samo o autima, proučavao ih iz svih mogućih izvora, učio, volio...
Govorili su mu da kod nas nema takvog posla...da bira drugu struku...mislim da je i odabrao onu koja ima više smisla i ako se koristi na tom polju. Tugovala sam što nije mogao ići na fakultet...no nekako nisam izgubila nadu da će i bez toga nekako doći na svoje.
Pod praznicima sam mu pomogla ispisati molbu, malo to ukrasila i evo...došao je na mjesto jednakih takvih zaljubljenika, na mjesto na kojem može naučiti mnogo...na mjesto gdje vlada drugačija atmosfera nego na dosadašnjem poslu. S 21 malac ostvaruje san...ili bar kreće u tom smjeru.
A ja sam ponosna i sretna, još je samo potrebno pomoći uvjeriti mamu i baku da je to zbilja pravi put za njega. Jer...nešto je manje "siguran" od onog koji bi one za njega izabrale.

subota, 06.01.2018.

vikend...

plutati u toplom bazenu u siječnju i gledati zvijezde...
šetnja dok ti sunce grije leđa u danu koji nalikuje proljeću...
poziv prijateljice dok netko kraj tebe komentira kako kasni samo godinu dana a ti kažeš nije godina nego tjedan...i šalite se oko senilnosti...

i najbolje od svega, netko važan u tvom životu, iznimno važan... je daleko bolje, u trenutku kad si se već borila s mišlju da njega više neće biti tu, barem ne onoga koji bi se sjetio tko si...

i ako ću, brojati zahvalnosti, ona najveća je na onim ljudima koji su mi ušli u život, oni s kojima se prepoznajem...oni koji misle na mene kad ja mislim na njih, neka naša frekvencija...onima koji više nisu ovdje, a ispisali su ponajviše značajnih trenutaka u mom životu...

uvijek ću na svojim ljudima biti najviše zahvalna, kamo god nas odveli planovi ili život...

četvrtak, 04.01.2018.

samo kratko

jedno obično radno jutro, krećem na svoju jutarnju šetnju do ureda...
okrenem se, a ono iznad drvoreda moje ulice stoji ogroman puni mjesec, a okolo ljubičasti oblaci i plavo nebo...
i shvatim da ponovo vidim ljepotu, nešto što sam izgubila na neko vrijeme...
i sve je u redu, osmijeh je tu...

ponedjeljak, 01.01.2018.

opet

proletjela je još jedna...
ne najbolja od onih koje pamtim...daleko i od najgore...

nedovoljno živa, uzbudljiva, otvorena, iskrena...

želim...više prepuštanja...pjesmama, moru, osjećajima...snovima...djetinjarijama, smijehu, iskrenosti...
otvorenim prostorima, bespućima, livadama...iskustvima, ljudima...

želim opet kroćiti bez opreza, letati okolo, malo iskusnija, hrabrija i sigurnija...

bolje je i stradavati nego ne živjeti, ne osjećati, ne puštati vjetru da te nosi...

<	siječanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv