Marketing
o hodanju i muškarcima
Jučer smo se nas dvije uputile na Medvednicu. Najprije zasjele na kavu, ispričale štošta, ponajviše ono što nas muči ili nas je mučilo oko mužjaka u našim životima. Ona ima dosta više godina, iskustva. Ja...imam ga bome i ja. I ono što posvuda vidim i čujem, svodi se na isto...u onoj prvoj fazi (koliko god ona trajala) se trude...pokušavaju pokazati najboljima, rade svašta za nas...i nije im teško...sve do trenutka kad spustiš sve ograde, zavoliš uistinu, poželiš u tome i ostati. Do faze kada te "kupe" nekako. A onda se opuste. Ispostavi se da nisu baš sasvim onakvi kakvima su se prikazali. Ponekad su i sasvim suprotno od toga. I počnu problemi.
Imamo osjećaj da ne daju natrag onoliko koliko mi dajemo, ulažemo, volimo.
Sad kad pišem o tome, pitam se da li je moguće doživjeti i obrnuto...sigurno da se i žene isprva trude više, prikažu možda bolje. Ali...u onom jednom trenutku kad donesu odluku da nekog vole, mislim da one ostaju pri tome...i nije im teško to pokazati, prirodno je da hrlimo tom nekome, da ćemo uraditi ponešto za njega, da ćemo ga podržati, željeti provesti vrijeme s njim...
Što je pak u muškom mozgu zaista ne mogu zamisliti...
I kako to tako dobro osjete, taj trenutak kad mi zagrizemo, a oni najednom promijene ploču? I puste da mi gurkamo, povlačimo, sanjarimo, opravdavamo, volimo i volimo i volimo...same.
Jer u toj priči nekako na kraju uvijek ostajemo same.
Možda iz mene progovara cinizam. Možda iskustvo.
Možda se sakupilo previše krivih. Možda ne postoje pravi.
Možda mi je i drago da nisam jedina koja se tako osjeća.
Možda sam ljuta što je to tako. Možda sam ravnodušna. Možda bi plakati.
Možda...mi je dosta slušati susjede gore kako se svakodnevno svađaju.
Možda smo zaista u problemima.
I vidim da imam sve manje volje "popravljati" odnose. Pogotovo one u kojima je s druge strane zid koji smo probale preskočiti, razbiti, zaobići, srušiti, zamoliti da se pomakne...i ništa nije pomoglo.
I tako...nakon poduljeg razgovora na tragu ove tematike krenule smo gotovo trkom. Po nekoj pustoj stazi.
Prema vrhu bilo je sve više inja. Sve više slobode...zanimljivih tema, jer ove svakodnevne smo ostavile iza sebe. Čarolije i mirisa šume. Inja, nekog neobičnog, tihog, mirnog svijeta.
I napunile smo baterije, rekle kako energiju treba uložiti u ono što nas veseli, ispunjava...
A sve ostalo, neka se posloži kako zna i može.
Post je objavljen 15.01.2018. u 19:15 sati.