so far away...

utorak, 08.09.2015.

ganjati snove...

Nevjerojatno je kako ti se neke želje u životu (a najčešće samo one prave, iz srca) same od sebe ostvare i bez puno uplitanja s tvoje strane.

Barem mi se tako čini sa svim onim najboljim poslovima u životu, koji su dolazili meni, bez da sam ih tražila. S ispunjenim željama o ovom tečaju izrade nakita od srebra, bakra i sličnog, koji je eto, pao s neba...

I donio toliko prekrasnih stvari...kao prvo, dvije seke, barem sam ih tako prepoznala, cure sa tečaja koje su lude koliko i ja i složile smo se kao da se oduvijek znamo. Cijelo to društvance, činjenicu da smo pola godine dva dana tjedno provodile lupajući i kuckajući po bakru, srebru, koječemu. Dobar profesor, ležerna atmosfera...mjesto zbog kojeg se veseliš ponedjeljku i nakon posla se dolaziš odmoriti.

Iako je taj tempo koji sam si složila bio sve samo ne odmor...vozački, pa tečaj, sve to uz posao i tako skoro pola godine...nisam imala ni jedan dan slobodan nakon posla. Pa ipak, isplatilo se.

Nakon tečaja mogle smo se prijaviti s našim radovima za izložbu, pa sam prijavila završni rad. Koji ima svoju priču, a bome je i velik i poseban, ali najviše mi znači zbog one osobne priče koja stoji iza njega.
Naime...u svoj silnoj gužvi i depri u trenutku kad je završavao tečaj, počinjao kaos oko kataloga na poslu i nisam uspjevala položiti vozački, trebalo je smisliti skicu za završni rad. Taj vikend sam išla kod svojih i crtala, pregledavala web, tražila inspiraciju i sve što sam napravila nikako mi nije bilo ono pravo. Onda sam sjela piti kavu ujutro na terasi i zagledala se u jednu djetelinicu.
Nju je mama dobila od bake, tatine mame, nakon što je umro tata. Donio ju je stric, koji je isto umro ove godine. I u sekundi se rodila ideja da tu djetelinicu pretvorim u komad ogrlice. Malo crtanja, malo izmjena na licu mjesta (kako to uvijek biva) i ljubičasta bakrena djetelina je postala zeleno plavo mesingano čudo.

I završila na izložbi zajedno s takvim radovima da sam se smrzla kad sam vidjela uz kakve majstorice stoji i moj rad.

I ponosna sam i sretna...i znam tko bi bio ponosan da je tu. Onaj tko me naučio da ne možeš saviti komad metala bez da ga prije malo ispiliš u v. I tko je u mene usadio tu neku ljubav prema stvaranju nečega iz ploče bezveznog lima.

Tata, nadam se da gledaš.

(jedan od radova)

<	rujan, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv