so far away...

petak, 28.02.2014.

prvi posao u struci...

Ja radim. Već više od mjesec i pola.
Posao u struci, koji je došao kao novogodišnji poklon o kojem ni sanjala nisam. Nakon dva kruga razgovora, jednog u trajanju od tri sata. Firma se ne bavi ni grafikom ni dizajnom...moja struka je odjel firme, sve radim sama. Od prvoga dana.

Nisu me strpali na tisuću i šesto. Šefovi su normalni. Radno vrijeme isto. Kolege isto. Posla ima. Klijenata svakakvih. Učim, postavljam pitanja...moram biti daleko više prodavač, koordinator i tehnolog nego dizajner.

Prvih dana sam ih oduševila. Snašla se...sad je teže jer ima sve više posla, nitko mi ništa ne može objasniti. Pa ispitujem tiskare, suradnike. Snalazim se sama. Naporno je, najteže je ustanoviti što je prioritetno, napraviti pripremu dok telefon zvoni i stalno nešto novo uletava.

Prvi puta sam odrasla. I....nije to nekako ugodno biti. Za vikend...želim biti dijete, diviti se oblacima i dugi.
Treba i to naučiti.

nedjelja, 02.02.2014.

tri godine daleko...

Ma šuti...

volim te.


Još uvijek...nikako ne mogu izreći te riječi. Jednom jesam...jedva...ne znam ni da li si ih čuo...ma jesi...ali ti...ti ih nisi rekao. Osim možda...one prve nove godine. Ali, mislim da nisi. Možda ne samo da nisi rekao meni, nego nisi rekao nikada...nikome.

Ma, mi smo sjebani.
Čitala sam neke stare, stare postove. Prve dane...prve šetnje, poljupce, zagrljaje.

Ponekad se pitam...bi li neki novi početak bio pametniji. Netko drugi. Netko meni sličniji. Netko tko će samnom htjeti otići u Irsku, na jedrenja...na sve moguće koncerte, putovati svako toliko, bježati vikendima, tražiti se negdje daleko...lutati, slušati...ne znam...nešto. Što ti ne bi....

A onda se sjetim...tog početka...i tih dana kada sam satima hodala u krug jer si poslao onu poruku...zbog koje sam shvatila da nisi nimalo manje nego ja lud...

Onog zagrljaja. češkanja po trbuhu i žednog, željnog, neopisivog prvog poljupca. I vožnji i snjegova i šetnji i Cohena. I plavih očiju.

I ne mogu uopće zamisliti ništa poput toga.

I možda je bilo nekih priča...i nekoga tko je samnom hodao po koncertima...i plažama...i svuda...i tko je jednako jako volio i filmove i pjesme i klopu...ali nije mene nikada shvatio ni razumio. Nismo imali iste želje ni iste snove ni isti pogled na sve.

Ti...ti baš i ne voliš Balaševića...neće to oduševiti to što je za mjesec dana Springsteenov koncert...ni onaj dobar novi film...a bome ni indijski restoran. Ni skijanje. Ali...ti nekako znaš tko sam ja. I vidiš me. I ja vidim tebe.

Neuhvatljivog (je li?) vječitog dječaka...koji nikada nikome nije rekao volim te. Pa ipak...ovdje je ostao nekako....dovoljno dugo da ne mora ni reći.

Zapetljala sam se, onako pošteno...godinama...za tebe i sve što mi značiš. I ne mogu zamisliti drugačije.
Trebam li?

Nitko nikada...ne bi tome bio ravan. Prvim snjegovima...lutanjima, vožnjama. Mokroj travi na nasipu. Otiscima u mulju, oblucima...mjesečini i labudovima. Ni u sto života.

Zato, znam da vrijedi.

A ona djevojka...koja je pisala neke davne postove... sada je drugačija. Sa iskustvima i sigurnošću. Odrasla.

<	veljača, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv