so far away...

petak, 21.03.2014.

plivati protiv struje...

Svijet posla i kapitala je hladan. I okrutan.

Nije to neka novost, no gledati to napokon iz prve ruke meni je novost. Ludilo rokova, stresa, organizacije i koordinacije. To da smo i financijski odgovorni za neke svoje propuste ili greške. Ok, to je i pravedno, no sam ritam posla kao takvog u nekoj mjeri otvara prostor greškama.

Zadnja dva mjeseca živim na iglama. Opustim se samo vikendima. Posao nosim doma, ironično...jednom sam u nečijem krevetu pregledavala fotke. Našalio se taj netko kako nosim posao u krevet. No, fotkanje je gušt. Ne znam da li bi bio da to stvarno sad radim. Radim nekad...no...produkt fotografija. Oduvijek sam sanjala o prirodi, pejzažima, životinjama. Africi. National geographicu. Ma...da, ja...sanjar koji uvijek puca na veliko.
Ono što nisam očekivala, a u što sam se zaljubila spletom okolnosti što ne mogu dovoljno putovati i nemam neke opake opreme su...ljudi. Oni koje volim i oni koji pokažu nešto svojih emocija. Ma čak i svadbe, cijela ta parada...nađe se pokoja duhovita scena, otkačeni mladenci. Nešto, onako...lijepo.

Ovaj posao sad koji nosim doma...je hrpa straha da nešto neće ispasti dobro. Straha jesam li nešto napravila dobro. Pitanja može li se nešto drugačije, bolje ili brže. Hoću li se snaći...iako se od prvog dana snalazim. I to dosta dobro.
I uz svu tu brigu...neka pretresanja po firmi jer je bilo grešaka i nastojanja da se nađu krivci i odgovaraju za to.
U redu...tko god vodio neku organizaciju, jasno je da se odgovornost mora utvrditi, kazniti. No, što kad sistem rada stvara presing pa je šansa da se dogode greške još veća?

Tužna sam što ću u tim vodama morati plivati još jako dugo. Protiv struje. Sama, sa svojim malim odjelom i hrpom odgovornosti.
A možda to jednostavno ne bih trebala doživljavati toliko ozbiljno?

I ovaj post je zbrkan i ja sam zbrkana. Teški emotivac koji se pokušava uozbiljiti i zbrojiti.
Novi stan, život potpuno sama. Prvi pravi posao...a nikad manje novaca, barem ovih prvih mjeseci.
Prilagodba, hitna na sve to na poslu. Ako ništa, brzo učim. To mi uvelike pomaže. Ali moja brzopletost bi me mogla koštati.

Izgubila sam se malo...
I u postu.

Ono što sam zapravo željela reći...je ono što me do neba razveselilo danas. Radili smo neku sitnicu...kolegi koji preuzima robu se to dopalo iz nekih njegovih razloga i htio je kupiti komad. Pitala sam šefa, mi možemo kupiti svoju robu po nabavnoj cijeni. Pa poslala upit firmi od koje smo to uzimali. I...došao je topli, ljudski odgovor. Trenutno nemaju traženog, ali im stiže idući tjedan. I taj jedan komad će nam pokloniti, za kolegu.

Taj odgovor...nekako vraća vjeru u ljude. U to da iza svi tih službenih dopisa i razgovora i dogovora i hinjene ljubaznosti....postoje i stvarni ljudi koji ponekad naprave nešto lijepo.

Možda bi to nekome bilo sasvim nebitno. Meni je bitno. Kao i onaj čovjek koji me točno nakon dva mjeseca podsjetio da mi je bio prvi klijent. A skroz je duhovit.

Kad razmišljam tako, nekako je lakše.

<	ožujak, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv