so far away...

petak, 08.10.2010.

nekada i sada

naknadna objava, pisano 8.10.2010.
sasvim običan dan...

Čitala sam naše stare razgovore sad.
One sa početka, siječanj 2010.
It made me cry.
Neka druga djeca pisala su te stranice.
Zašto se sve mijenja? Zašto one najljepše stvari prolaze, zašto nakon toga cijeli život želimo dohvatiti sjaj tih trenutaka? I ne uspjevamo. Gdje je ono smireno stvorenje koje mi je tepalo, gdje je ona mala koja je bila tako sigurna u sebe i svoje snove? Nedostaješ mi neopisivo, kao što bi Balašević rekao; nedostaješ mi ti kakav si bio, nedostajem i ja onako luda...

Nisi otišao zauvijek...vratio si se, sada smo bolji i jači ja vjerujem. Ali nečega je nestalo, one sreće i bezbrižnosti...naivnosti, ne mogu točno definirati. Nečega je nestalo. I bojim se da je to u nepovrat. Možda je neizbježno da počeci budu počeci, da se nešto od toga izgubi, a nešto drugo izgradi.

A ovaj pusti dan. Samo čekam da krenem u grad, pobjegnem od svojih misli i ovog pustog stana. Lijepo je za promjenu biti sama, ali danas je praznik, danas to ne želim, danas mi fali obitelj, kakva god bila. I ti, ljubavi, fališ mi neopisivo.

......

Neću lagati. Nije prošao ni dan da te se ne sjetim. Pitam kuda smo otišli, što smo sve to skrivili. Lakše je ovako, ne gradimo više kule od pijeska. Voljeli smo ljubav, jedno drugoga...to je već bilo malo teže voljeti. Trenutaka, bilo je najdivnijih ikada...bilo je tužnih. Nikada se nismo sasvim razumjeli. I nije onaj post bio tebi posljednji, samo...ne želim da svi ostali budu tebi.

Ali kao za vraga...sve se vratilo tamo otkuda je krenulo; riskirajmo, prisjetivši se da nikada nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekada voljeli glasno.

<	listopad, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv