so far away...

četvrtak, 29.04.2010.

vrijedilo je

Vratila sam se malo unatrag čitajući svoje postove i vaše komentare. Unatrag nešto više od godine dana, kada sam izašla iz veze od pet godina. Uopće ne znam kako sam to uspjela. Bilo je tu raznih poticaja, bila je tu i ona konstanta koja je tutnjala već negdje u podsvjesti i pretvorila se u glas koji mi govori nisi sretna...nisi sretna i nisi sretna i koji je bilo nemoguće ignorirati. Bilo je bolno i teško, nezamislivo. Ni sama ne znam kako sam preživjela i to i sve ono što se kasnije zbivalo, a bio je potpuni kaos.

Preokrenula sam svoj život naopačke, dotakla neko svoje osobno dno, preživjela izdaje takozvanih prijatelja. Sve to u godini koja mi je osobno i emotivno ipak bila najgora. Naravno, ima i daleko gorih stvari u životu, ali ovo je bilo toliko bolno i intenzivno da sam ponekad mislila da bi bilo lakše nestati. Prestati postojati. Gdje sam našla snagu da sve to prebrodim, zaista ne znam. Izgleda da sam ipak puno jača i puno hrabrija nego što to sama mislim o sebi.

No, ono što sada želim reći, nakon nešto vremena i dosta mudrosti više, isplatilo se. Itekako. Zbog sebe...i svih u toj priči, ali prvenstveno sebe. Jer onaj glas je nestao. Sada znam da su neke odluke teške, preteške, nezamislive...ali da je ipak najvažnije biti iskren sam prema sebi, a onda i prema drugima. Da ne možemo dati ono što nemamo u sebi. Niti očekivati to isto od drugih. Priznajem, očekivala sam tada. Da netko drugi popuni prazninu koja je zjapila u meni. Da netko drugi pronađe mene. Mene koja sam se izgubila negdje između udovoljavanja jednoj mojoj obitelji i onoj drugoj. Između jurcanja na relaciji od 60tak kilometara jednom tjedno. Između ispunjavanja svačijih želja osim onih svojih. Sve se to materijaliziralo u jednom trenutku nekoliko mjeseci prije odlaska, kada sam zamalo pala nastojeći ofarbati stepenice da iznenadim svoje druge roditelje na dečkov nagovor. Nikoga nije bilo u kući, da mi se nešto dogodilo, ne znam kad bi me netko pronašao. Pitala sam samu sebe, pa zašto ja to radim? Ne učim, ne tražim posao, ne radim ništa za sebe. Za nekoliko osmjeha i zahvala obitelji kojoj sam i sama bila beskrajno zahvalna....je, lijepo je bilo pomoći, posebno ljudima koje sam voljela. No, zaboraviti na sebe...bila je to previsoka cijena. I nitko nije bio kriv za to do mene same. Bilo je lakše tako, boriti se za sebe bilo je nešto za što treba ipak malo više hrabrosti, mora se ponekad i žrtvovati nešto da bismo ostvarili neki cilj. A ono što ja nisam znala ni mogla tada bilo je reći ne. Odbiti nekog tko mi je drag, ne prilagoditi se njihovim željama.

Sada, sada sam prazninu popunila sama. Sa čudesnom lakoćom. Sa svim stvarima koje volim i u kojima sam dobra i kojima sam se vratila. I ponekad se bojim da putem opet ne zaboravim na sebe. No mislim da neću. Da sam naučila ovaj puta.

Ono što me iznenadilo je...da sada imam i ono što nikada nisam očekivala pronaći. Zaglavljena u vezi u kojoj nije bilo razumijevanja, mislila sam da ne postoji bolje. I da se treba zadovoljiti s onime što imam. Samo što je glas uporno ponavljao svoje, koliko god sam ga se trudila ušutkati. Opravdati svoje i tuđe postupke, racionalizirati. Sve samo ne priznati si koliko je zapravo loše. Vjerovala sam da previše maštam, da ne postoji idealno...i zaista, ne postoji, nitko nije idealan...ali svakako, za mene je postojalo bolje. Puno...toliko da mi je teško povjerovati da sam to sad pronašla. Nakon što sam shvatila tko sam i što želim. Popunila prazninu.

I zato ponavljam, isplatilo se. Sva bol i sva tuga i sve teškoće. Sve je vrijedilo.

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv