so far away...

petak, 11.11.2005.

Nemir i Sunce

Bože, koliko smo ja i ti različiti. Poput dva sasvim različita planeta smo, koji su se slučajno sreli u svemiru i odlučili nastaviti svoj put zajedno. Ja sam Nemir, koji nigdje ne može ostati na mjestu, koji je uvjeren da može svugdje i protiv svih zakona, a ti si Sunce, koje tiho i sigurno ide svojim putem, dajući drugima mali dio svoje topline. Ali ono najdraže i najljepše od sebe zadržao si za sebe. Jer si uvjeren da je prevrijedno da bi to drugi vidjeli, da nitko nije toliko toga zavrijedio koliko ti možeš dati…čak ni ja, koja sam najdraža tebi i kojoj si poklonio najviše sebe. I ne može te se nagovoriti, ne mogu te natjerati da radiš nešto što nije ono što inače radiš, ne mogu dobiti ni mrvicu više od onog što daješ i ne mogu te natjerati da poput mene budeš Nemir i da zajedno sanjamo o granicama svemira do kojih ja želim, da sanjamo o tajnama i čudima koje ja želim, da budemo Nemiri koji oduvijek nešto traže…nešto što je najteže naći. Ne mogu te natjerati da krenemo, prema snu koji nije svačiji, da zasvijetlimo snagom koja nije nikada viđena…da idemo onuda kuda drugi ne idu, da imamo neku svoju sasvim posebnu priču, zabilježenu tu na nebu, najsjajniju i najneobičniju od svih nebeskih priča. NE MOGU NIKAKO IZ TEBE NAPRAVITI ONO ŠTO ŽELIM DA BUDEŠ. A ti…ti si miran i želiš da i ja stanem. Ti želiš da se i ja zatvorim i da ne sanjam ludosti. Želiš da budem tu i sada, kao i svi, da težim običnome, da ostvarujem neke opće ciljeve. Ti želiš da se smirim, da stanem, da se uklopim. Da budem kao i sve ostale male zvjezdice, a ne da jurim za nekim svojim snovima, tjerana nečime što drugi nemaju. Ti želiš da ne budem Nemir, ti želiš da ne budem ono što jesam. I kako onda možemo, nas dvoje, toliko različiti, dalje zajedno. Zar te ja neću vođena svojim ludim snovima uvijek vući nekamo kamo ne želiš ići? Zar neću ostati razočarana kad shvatim da ti nikada nećeš krenuti putem kojim želim ja, da nikada nećeš biti onakav kakvog sanjam? Zar se nećeš ti boriti sam sa sobom između želja da udovoljiš meni i da ostaneš ono što jesi? Zar nećemo jednom shvatiti da je teško i preteško stvarati put, kad svatko od nas hoće na sasvim drugu stranu? Zar nećemo vidjeti da je glupo ići dalje zajedno…kad sve govori da to nije put za nas…zar nećemo shvatiti da smo se izgubili…
Puno smo se puta pitali, ja Nemir i ti Sunce, kako ćemo dalje…pitali smo se ima li mi smisla…i uvijek se samo jedno našlo na putu tome da krenemo svatko svojim nebom. Uvijek bismo na posljetku shvatili da se mi, Nemir i Sunce volimo više od svega…i uz sve naše razlike. Shvatili bismo da jedno bez drugoga ne možemo, jer i Sunce treba nešto malo od moga Nemira, a Nemir treba Sunca da ga zagrije u njegovim lutanjima. I shvatili bi da ne možemo nikako drukčije nego zajedno, jer od svih snova jedno drugome smo najveći. I koliko god mirno bilo moje Sunce…uvijek ću ga pratiti.

	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv