"Jednom davno živio je bogat i moćan industrijalac. Imao je neograničeno carstvo koje se pružalo dalje nego što je pogled sezao: preko svih oceana, do svih kontinenata Zemljine kugle. Iz svoje velike, bogato opremljene kuće, kontrolirao je ogroman konglomerat uspješnih poduzeća od kojih je svako proizvodilo za druge i zarađivalo na drugima. Stotine tisuća ljudi radilo je za njega; njihovim životima upravljao je jedan čovjek. On je bio gospodar ljudske prirode, manipulacije i kontrole.

Iako je bio samo obična osoba, sve što je činio bilo je u velikom stilu. Stanovao je u najelegantnijoj kući na svijetu. Živio je okružen velikom umjetnošću, besprijekornim stilskim namještajem, izvanrednom kuhinjom, arhivskim vinima iz vlastitih vinograda i vojskom slugu. Sve što je dirao, gledao ili slušao bilo je nenadmašne kvalitete.

Ipak, njegovo daleko najvrednije vlasništvo bio je njegov privatni zoološki vrt. Bio je to najveći i najpotpuniji zoološki vrt na svijetu. Iako nikada nije dozvoljavao posjete, zoolozi diljem svijeta zavidjeli su mu na veličanstvenoj zbirci.

Jednog dana sluga mu je rekao za skrivenu dolinu na azijskom kontinentu, u kojoj riču neuhvatljive, jedinstvene zvijeri. Stojeći na vrhu minareta, industrijalac je promatrao životinje kako pasu na poljima njegovog zoološkog vrta. Ove bi rijetke životinje mogle biti, mislio je, konačan, savršen dodatak. I tako je pozvao svoje sluge i odmah okupio ekspediciju i krenuo prema dalekim planinama gdje su, kako je bilo rečeno, živjela ta jedinstvena stvorenja.

U potrazi kojom je ljude i strojeve tjerao na napore daleko veće od onih koje su mogli podnijeti, stigao je u jedno usamljeno selo duboko u Himalajama. Lovci iz tog udaljenog kutka svijeta izrugivali su mu se kad im je rekao za svoju namjeru da uhvati životinje. Objasnili su mu da nijedan čovjek, čak ni među nebrojenim generacijama ljudi koji su živjeli i lovili u dolini, nije ni pomislio da bi mogao uhvatiti ta divlja i oprezna stvorenja.

"Vratit ću se za mjesec dana," rekao je seljacima, "i zarobit ću sve životinje. Samo molim za vodiča koji bi mi pokazao gdje su."

Za jedan mjesec vratio se praznih ruku. Seljaci su mu se smijali i izrugivali ga. On je samo rekao: "Pođite samnom."

Poveo ih je na livadu na visokoj planini koju mu je pokazao vodič. Ljudi iz sela stali su zaprepašteni promatrajući s nepovjerenjem. Pred svima njima bilo je stotine životinja zarobljenih u prostranom, ograđenom toru. Počeo im je objašnjavati što je učinio. Prvog jutra u središte livade postavio je bogatu porciju krme i balu sijena. Tako je učinio i slijedećeg dana, i slijedećeg, postavljajući svakoga dana novu krmu i sijeno. Uskoro su životinje počele dolaziti i jesti. U početku ih je bilo samo nekoliko, ali svakim danom dolazilo ih je više. Konačno, čitavo krdo jelo je na livadi.

Navečer je kopao rupe za kolce ograde postavljajući dva ili tri kolca svake večeri. Kada je završio krug od kolaca, počeo je postavljati grede. Najprije je postavio one najbliže zemlji kako bi ih životinje mogle prekoračiti. Svakog je dana dodavao ogradi novi red greda i, kako su dani prolazili, tor je postajao sve viši. Na kraju su životinje mogle ulaziti i izlaziti samo kroz mali otvor u ogradi. Dvadeset devetog dana, navečer sagradio je i vrata. Kada su posljednjeg dana sve životinje ušle kroz uzak otvor, zatvorio je za njima vrata i zaključao ih. Ta prekrasna, slobodna stvorenja našla su se u zamci prije nego su uspjela shvatiti što se dogodilo.

Rekao je iznenađenim seljanima: "Mogu zarobiti bilo koju životinju tako da uredim da ovisi o meni zbog hrane. Na isti način mogu upravljati bilo kojom osobom. To je, uistinu, poštena razmjena. Ja ih hranim, a one mi daju svoju ljepotu i slobodu. To je izvor mojeg bogatstva i moje moći."

- John Kalench