uskoplje
08.11.2010., ponedjeljak
Zvala su ga svetoduška zvona
Gdje su i što rade (53): vlč. Pavo NikolićUskoplje.blog.hr želi biti, između ostalog, i svojevrsno virtualno okupljalište Uskopljana, pa, u tom smislu, povremeno donosim i raznovrsne informacije o Uskopljanima koji žive izvan Uskoplja. Dakako, ne odvija se to ni po kakvu sustavu, već, jednostavno onako kako na informacije o Uskopljanima sam nailazim. Danas podsjećam na jednog uskopaljskog svećenika...  Pavo Nikolić iz Pavić Polja, danas župnik u Podkraju kraj Travnika, zaređen je za svećenika 29. lipnja 1982. godine. No, kako je do toga došlo da Pavo završi u sjemeništu, možda je najbolje kroz pero novinarke Veritasa Tanje Popec svojedobno opisao on sam: ...No, zvona umiju tkati i nevjerojatne životne priče. Jedna takva, iz života don Pave Nikolića, počela je u selu Pavić Polje na području Gornjeg Vakufa 20. lipnja 1954. godine. Kao izvrstan učenik, bio je poželjan kandidat za vojnu službu, jer, kako je govorio njegov stric, "u to vrijeme nitko od nas Hrvata nije završio nikakvu vojnu školu, a treba nam čovjek u tim strukturama života". Pavo je poslušno i strpljivo prolazio sve razgovore i pripremu za odlazak u tadašnju Vojnu gimnaziju na zagrebačkom Črnomercu. Kaže da se od gimnazijalaca očekivalo da završe ovu školu i nakon toga krenu na fakultet za pilota ili inženjera. No, već nakon prvoga buđenja u vojnom okruženju, 14. kolovoza 1968. godine, petnaestogodišnji Pavo čuo je, uz vojničku trubu, i zvuk crkvenih zvona sa stotinjak metara udaljenog svetoduškog zvonika. U svojim svjedočanstvima koja je zapisao 1983. godine, don Pavo kaže da je vojnika pitao kakav je to zvuk, a ovaj mu odgovorio da su "ono popovi i zove se Sveti Duh". Pavine večeri i jutra u Vojnoj gimnaziji odjekivala su melodijom tih zvona. U sjećanjima se osobito ističe dan Velike Gospe, 15. kolovoza 1968., kada je želio "pokupiti svoje krpice i krenuti u svoj Gornji Vakuf". U vojarni ga je posjećivao stric Vlado s kojim je dijelio svoja razmišljanja. I kad bi on otišao, Pavo se i dalje vraćao zvonima. No, život je tekao uobičajeno nekoliko mjeseci. Izmjenjivali su se: učenje, nogomet, posjeti strica Vlade i... zvona. Krajem siječnja 1969. godine Pavo je priznao stricu da više ne može ostati. Čini se da su zvona usmjerila njegov put stazama drugačijim od vojničkih. Koliko je bio odlučan otići, pokazuje i rečenica: "Odlazim odavde, ili u Savu ili pod tramvaj." Noć prije izlaska iz Vojne gimnazije nije mogao spavati. I sljedećeg jutra čuo je samo zvona sa Svetog Duha. Kada je direktoru škole rekao za svoju odluku, on ga je upitao: "Što ti ovdje smeta?" "Šutio sam", svjedoči don Pavo. Direktor je primijetio šutnju i rekao: "Smetaju ti ona gore crkvena zvona." Dana 27. siječnja 1969. godine "oko podne iziđoh kroz kapiju kasarne na Črnomercu zauvijek". Sljedeće odredište bilo je na zagrebačkoj Šalati, sjemenište i priprema za svećenika. Nastavio je u Zadru, a studij teologije završio je u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1982. godine. Don Pavo Nikolić sjeća se svojega puta do svećeništva posebno na svetkovinu Velike Gospe. Tako je 1997. godine zapisao riječi jednoga svog strica: "Drago mi je da si ti postao svećenik. Kad nismo dobili iz obitelji oficira, i bolje je da smo dobili svećenika. Ja sam mislio da trebamo nekoga da nas brani, ali sad vidim da je bolje da nas naš krštava i pokapa." Don Pavo je kao svećenik radio, među ostalim, u sarajevskoj katedrali, a danas je župnik u Travniku. U arhivu franjevaca konventualaca ostaju zapisana svjedočanstva o njegovom svećeničkom putu kojega su, uz Božji poziv, sa Črnomerca na Šalatu usmjeravala svetoduška zvona. Ona su promijenila njegov život i još jednom potvrdila da zvono, koje u zvoniku visi između neba i zemlje, "na mističan način veže zemlju s nebom, naš zemaljski život povezuje s božanskom vječnošću." Foto: Pavo Nikolić (drugi s lijeva) |
Prvi post na uskoplje blog.hr napisan je 21. listopada 2004. godine u 22.25 sati
-
-
uskoplje.blog homepage