uskoplje
12.11.2005., subota
Uskopaljski abecedarij (35):B kao Bandulavić, Ivan
Uzrok ovoga pisanja moga, štioče razboriti, najprvi bi da pomanjkanja koliko se bude moći ispravim o našem malom uminju o čoviku, pisavcu od Uscopla, ki je od velici ljudi jedan...
 Eto, otprilike ovakvom rečenicom bi trebalo započeti pisati zapis o Ivanu Bandulaviću, ali ga istim stilom i nastaviti, budući da su o njemu sačuvani samo oni podaci koji su sadržani u njegovu djelu. Zna se tek to da se rodio u Uskoplju pri samome kraju 16. stoljeća, vjerojatno 1591. godine, te da je umro sredinom 17. stoljeća. Pretpostavlja se da je osnovno školovanje završio u fojničkom samostanu, te, s puno više vjerojatnosti, da je filozofsko-teološki studij završio negdje u Italiji. Kao svećenik djelovao je u Bosni i Dalmaciji, a neki povjesničari spominju čak i Srbiju. I to je gotovo sve što znamo o njemu. Možemo tek pokušati zamisliti kakav je njegov život, koji se prelijevao preko gornjih suhoparnih i, kako vidimo, nedovoljno pouzdanih podataka, doista bio. Možemo, recimo, zamisliti, kako Ivana, još dječarca, otac ili netko od starijih preko Vranice vodi prema Fojnici. Možda idu pješice, a možda je, opet, otac u sedlu, a dječak u bisagama ili sepetu. Krenuli su u rano jutro, kako se vazda na put kreće, možda iz neke od raštrkanih i skrovitih kuća po brdima oko doline, a možda i iz neke od posljednjih kršćanskih kuća iz Česte, u koju je jedva godinu ili dvije nakon Ivanova rođenja došao nekakav beg i podigao džamiju, raširio se, prignječivši raju još više uz Glavicu iz koje strše ruševine neke prastare crkve koje odjednom, starom slavom više ne podgrijavaju nadu, nego grubo pokazuju kojem svijetu oni pripadaju. Onom izumirućem. Otac cijelim putem šuti: nerado šalje dijete od kuće, ali mora. Vjeruje da je to jedini način da dječak spasi i dušu i tijelo, ako je u ovo novo vrijeme - a traje to dugo i predugo - uopće oboje moguće i spasiti. Ako dječaka sreća posluži, za koju godinu će možda i Bosnu napustiti, otići u Mletke ili barem do Dubrovnika, odakle se, nada se otac, neće u nju više nikada ni povratiti. Dječak malo od svega razumijeva. Šuti, no, cijelim putem osvrće se za Dolinom. I ne zapitkuje mnogo. Već tada zna da se «svaki na koliko je komu Bog razuma podilio naslanja.» Sličice koje je ponio s tog putovanja bibat će mu se, jamačno, cijeli život pred očima.  I u Bologni 1613., kada, s ponosom, prvi put bude listao svoje tek izišle Pištole i Evanđelja (pisane «latinskimi slovmi» kojima je «vele mučno...naše domaće slovinske riči uprav pisati, i jedro izgovarati») u pokojoj ukrasnoj vitici ili inicijalu na trenutak će vidjeti Vrbas kako zavija ili cijelu Dolinu koja se, gledana s Vranice, poput lijepa rukopisa oku nečujno otvara. Od tada do danas Bandulavićev lekcionar - a riječ je zapravo o prerađenom i dopunjenom izdanju najstarijega latiničkog hrvatskog lekcionara Bernardina Splićanina iz 1495. - izašao je u čak dvadesetak izdanja, a Bandulavić se, između ostaloga pamti i kao prvi bosanski franjevac koji je djela na hrvatskom jeziku objavljivao latinicom. |
Prvi post na uskoplje blog.hr napisan je 21. listopada 2004. godine u 22.25 sati
-
-
uskoplje.blog homepage