uskoplje
09.11.2005., srijeda
Jeste li bili u Uskoplju gospodine Lumiere?
 Nakon teksta o prevođenju romana Josipa Mlakića Kad magle stanu na poljski jezik, ponovo je – barem se tako čini po Vašim mailovima - oživio interes za film Živi i mrtvi, čije je snimanje započeto u prosincu 2004. godine, ali je, prema informacijama dostupnim u javnosti, rečeno snimanje prekinuto zbog, vjerojatno, financijskih problema. O tome smo, svojedobno, i pisali na ovome blogu.No, manje je poznato da se već dugo i naveliko planira realizacija još nekih filmskih projekata vezanih za Uskoplje, odnosno, onih projekata čiji su autori Uskopljani. O novim projektima producenta Mire Barnjaka pisali smo ne tako davno na ovom blogu, a na stranicama redatelja Branka Ištvančića (u rubrici Aktualni projekti) naći ćemo i informaciju o projektu realizacije dugometražnog igranog filma rađenom po spomenutom romanu Kad magle stanu Josipa Mlakića: KAD MAGLE STANU Na istim stranicama moguće je pronaći i projekt realizacije dugometražnog igranog filma Psi i klaunovi, rađenog po Mlakićevu još neobjavljenom romanu: PROJEKT REALIZACIJE dugometražnog igranog filma (120 minuta, 35 mm), scenarist Josip Mlakić, redatelj Branko IštvančićProjekt je dobio sredstva za razvoj scenarija na Fondu za kinematografiju BiH i u pripremi je za natječaj Ministarstva kulture RH Ovim scenarijem se prvi put tematizira rat između Hrvata i Bošnjaka, s točke gledišta vojnika Hrvata (Jakova Serdara), s težištem na sudbinama malih ljudi u kaotičnim i apokaliptičnim vremenima kakva su ratna. Cilj filma, i romana po kojemu je napisan scenarij, je da bez nepotrebnog politiziranja prikaže tragične sudbine malih ljudi, odnosno kako ti, do jučer mirni i povučeni ljudi, ratuju protiv svojih dojučerašnjih susjeda, i u tom ratu prelaze dug put od običnog čovjeka do ubojice, i kako se teško mire s činjenicom da je obratan put nemoguć. PSI I KLAUNOVI Ako svemu ovome dodamo i informaciju (doduše do kraja neprovjerenu) da je poznati riječki redatelj Bernardin Modrić zainteresiran za snimanje filma (već je navodno dogotovljen i scenarij) po romanu Drug nastavnik iz predvojničke uskopaljskog književnika Stjepana Džalte, onda, čini se, s optimizmom možemo gledati na, nazovimo je za ovu priliku tako, «uskopaljsku filmsku budućnost».PROJEKT REALIZACIJE dugometražnog igranog filma (120 minuta, 35 mm), scenarist Josip Mlakić, redatelj Branko Ištvančić Na natječaju Cinelink u Sarajevu, Balkan Film Fund za razvoj scenarija u Grčkoj i Cinéma Méditerranéen Montpellier natječaj za razvoj scenarija u FrancuskojNekoliko dana prije početka rata u BiH, u ožujku 1992., skupina Hrvata i Bošnjaka sprema se autobusom na politički miting u Sarajevo. Radi se o lažnom i isforsiranom savezništvu, koje već na početku filma dolazi u pitanje: saveznici se nikako ne mogu dogovoriti oko postavljanja nacionalnih zastava na autobus. Među putnicima je i Dušica, dječak od oko dvanaest godina, sin vozača i vlasnika autobusa (Pero), i pripadnici rock skupine Ritchiejeva djeca, čija su sva trojica članova različitih nacionalnosti: Šomi je Hrvat, Sam Bošnjak, Sova Srbin. Već na samom početku puta počinju sitne trzavice između Hrvata i Bošnjaka. Crna komedija... A kakva je «uskopaljska filmska prošlost»? O tome, barem koliko je autoru ovih redaka poznato, ne postoji niti jedan značajniji rad, pa ni onaj u kojemu bi bili barem pobrojali dodiri Uskoplja s filmom i stvarima iz tog okružja. O filmu Ja sam tvoj Bog Zvonimira Maycuga već je bilo riječi na ovome blogu (v. Počeci trash filma), a budući da ovaj tekst nema pretenzija da bude sveobuhvatan i iscrpan, za ovu priliku podsjećam tek na jedan, čini mi se, najstariji film snimljen u našem kraju, te dvojicu istaknutih filmskih radnika podrijetlom iz našega grada. Riječ je o kratkometražnom dokumentarnom filmu Skopaljska dolina redatelja Hidajeta Ribića, snimljenog daleke 1955. godine (20.12.) u produkciji Studio filma iz Sarajeva (11 minuta, 35 mm, crnobijeli, standard; 300 m) Ekipu ovoga filma, pored Ribića, činili su još Bakir Tanović i Ognjen Miličević, snimatelji, te Mania Fuks, montažerka.  Prvi od autora, rođenih u našem gradu (8. prosinca 1934.), kojega svakako vrijedi predstaviti na ovome mjestu, jest Halid Redžepašić, masker koji je radio na velikom broju filmova (Go west, Davitelj protiv davitelja, Crvena prašina, Dom za vešanje, Priča iz Hrvatske, Četverored, Kraljica noći...).Drugi autor je Ahmet Adi Imamović, rođen 30. ožujka 1950.. Za njega u filmskim programima piše da je filmsko snimanje studirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, a još kao tinejđer je počeo snimati amaterske filmove. Na akademiji je realizirao dokumentaristički intonirani dugometražni film Biografija (1974) u kojem progovara o vlastitoj generaciji, dok je u jedinom 'službenom' dugometražnom igranom filmu Nemir (1982.) tematizirao traume mlade žene. Do danas je realizirao petnaestak, uglavnom dokumentarnih, kratkometražnih filmova, često poetsko-simbolističkog usmjerenja, pokazujući i sklonost portretiranju društvenih marginalaca (npr. Frtaljac, 1976; Živimo i umiremo, 1978; Nema povratka, 1987; Kolo tajnih znakova, 1992; Domaće životinje - Kunići, 1995). Član je Društva hrvatskih filmskih redatelja. Nemir Godina proizvodnje: 1982 Trajanje: 97 minuta Tehnika: 35mm standard, boja Režija: Imamović Ahmet Adi Produkcija: Marjan film : Jadran film : Croatia film Filmski rod: Igrani film Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska) Scenarij: Gordana Hajni, Zoran Budak Fotografija: Srđan Segarić Glazba: Igor Pomykalo, skupina Haustor Montaža: Boris Erdelji Scenografija: Dinka Jeričević Kostimografija: Uloge: Asja Jovanović (Marija), Igor Galo, Mladen Budišćak, Vera Zima, Nataša Maričić, Nada Gačešić, Miljenka Androić, Angel Palašev, Vida Jerman, Mia Oremović Sadržaj: Kako bi sačuvala brak, Marija pokušava iz svoje psihe izbrisati događaj koji ju je traumatizirao od rane mladosti. Šok koji je tada doživjela prekinuo je njezinu ljubav prema Dinku. Ponovni susret s njim, sada besciljnim pijancem, još je više destabilizira… Komentar: Prema povjesničaru hrvatskog filma Ivi Škrabalu, riječ je o filmu 'umjetničarskog' usmjerenja, "u kojem diskontinuitet fabule s mnoštvom poetizacije u prikazu košmarne sudbine žene razapete između sjećanja i sadašnjice, odnosno fikcije i zbilje, nema zapravo za posljedicu gledaočevo sudioništvo u tom doživljaju, nego mu je primarni cilj samodopadna afirmacija autora kao 'čistog' umjetnika". Dozvola za prikazivanje: od 9. veljače 1982  Na kraju ovih nekoliko na brzu ruku nabacanih podataka o “filmskom Uskoplju” svakako bi valjalo spomenuti i filmove koji su se snimali na našem području. Taj odjeljak uskopaljske filmske priče bio bi, vjerojatno, za širu javnost i najzanimljiviji. Prava je šteta da o boravku brojnih filmskih zvijezda (pa i nekih, doista superzvijezda) I bez sumnje velikih umjetnika u našem gradu do sada nitko nije ništa napisao, a niti pribilježio barem neku od brojnih anegdota sa snimanja recimo Bitke na Neretvi, anegdota koje su se sve donedavno tu i tamo prepričavale, a potom nekako nestale i zaboravile se. Sam redatelj Bitke na Neretvi Veljko Bulajić govoreći o uvjetima snimanja ovoga u produkcijskom smislu velikog filma, govorio je, između ostaloga i o velikim hladnoćama (čak minus 20 stupnjeva) za vrijeme snimanja u našem gradu, gdje je, budući da u to vrijeme nije bilo hotela, po privatnim kućama spavalo dvjestotinjak članova filmske ekipe. No toliko se živjelo za taj film, toliko smo svi željeli da on uspije, da nikome to nije smetalo. rekao je Bulajić. Možete li zamisliti Yula Brynnera, milijunaša, veliku filmsku zvijezdu, čovjeka koji je došao sa dvije tajnice, svojim »mercedesom 600«, istim kao što ga je imao Tito, a koji u Gornjem Vakufu stanuje u nekoj dvosobnoj sobi i osjeća se fantastično. Zamislite tu situaciju da Sergej Bondarčuk i Franco Nero zbog gužve moraju dijeliti apartman. Ovaj ne zna talijanski, a Nero nema pojma o ruskom, no svejedno se dobro provode, O snimanju filma Bitka na Neretvi govorili su, kako rekoh, donedavno i brojni Uskopljani. Ne bi li njihove priče bilo dobro ponovo oživjeti i zabilježiti ih kao dio (i to onaj ljepši dio) povijesti našega grada? |
Prvi post na uskoplje blog.hr napisan je 21. listopada 2004. godine u 22.25 sati
-
-
uskoplje.blog homepage