uskoplje

03.09.2005., subota

O novoj zbirci kratkih priča Ana Trepavičarka autorice Janje Mikulić već smo pisali na ovome blogu, a ovaj put Vam prenosimo i jedan tekst iz ove knjige, koju, kao i sve knjige u izdanju Hrvatske uzdanice možete naručiti ovdje...
Uživajte!


Kada ne mogu dalje


Kada kažem Podgrađe, mislim na moje idilično selo uz rječicu Voljušnicu. Pitomo, puno zelenila, razasuto na zaseoke, a povezano starim drvenim mostom. Mislim na jabuke i trešnje koje je svako dijete kralo, na proplanke s ovcama, kravama, na izvor iza stare kuće, na sočni drijenjak, mislim na naše vodenice po čemu smo dobili naziv Mlinari. Kada se sjetim rodnog sela, sjetim se naše stare kuće, kuće moga djeda, njegovog brata i strica. Kad kažem Podgrađe, mislim na lipu koja je ljetom mirisala, a zimi cijelo selo od njezinih cvjetova kuhalo mirišljivi čaj. Podgrađe nikada nije otišlo iz moje duše, ni onda kada se moja obitelj odselila u drugu državu. Ja sam ostala uz rijeku, uz vodenicu. Davno me život gurnuo u svijet, ali dušom sam tamo. Kada sanjam, sanjam Podgrađe, to malo mjesto koje nećete naći na zemljovidnoj karti. Ali ono je ucrtano u mene. U meni su sve bistre i mutne vode moje Voljušnice, pjesma moje vodenice, miris brašna, miris tek ispečenog majčinog kruha. Osjećam miris kaćuna, visibaba, jagorčevine, procvalih šljiva, jabuka, vidim rese na staroj vrbi, vidim pastrve kroz bistru rijeku i njihove crvene pjege... Vidim kamen i sapun kojim smo prali ruke, osjećam miris juhe i pite krumpiruše, kuhane lobode, jedem rogače sa šljiva obrisane o jeftinu, ali meni dragu, haljinu.
Kada zatvorim oči, čujem ptice na orahu, žubor rijeke, čujem Branka kako trese naše jabuke Bilice. Vidim djeda kako mu govori – i jučer si tresao jabuku, ostavi nešto i za nas, što si navalio? Čujem glas tadašnjeg momčića koji se brani – moram kad su fine i tvoja unučad kradu naše kruške.
Kad kažem Podgrađe, vidim otkose ječma, nedozrele paradajze, osjećam miris metvice, beturana, kalopera ispred naših pčela, osjećam slast meda iz saća, puna usta mirišljavog slatkog voska. Klečeći pijem vodu na našem vrilu, iako je bilo u bašći djedovog brata. Svi su Mlinari govorili – naše Vrilo – a pola sela pilo vodu s njega, sve dok na kratko ne bi presušilo oko Velike Gospe. Kada je s prvim jesenjim kišama ponovo izviralo ispod male stijene i veselo žuborilo, bili smo sretni. Svi smo odlazili gledati ga, umiti se...
Kada se spomenem Podgrađa, vidim slinom zalijepljene krijesnice na čelu svoga brata, svojih sestara, i druge seoske dječurlije, vidim vjenčiće na našim glavama ispletene od poljskog cvijeća. Vidim ljuljačku na jabuci Crvenki, vidim rojeve pčela koje traže novu košnicu i tatu kako ih nježno skida sa stabala. Vidim bijelu krpu da znadu gdje će se vratiti s paše...
Kad pomislim da ne mogu dalje, zažmirim i pomislim na izvor u mome Podgrađu, na tu malu stijenu punu mahovine i jagorčevine, koju voda dere i troši, a još je ima. Kao da joj godi to što je voda ispire. Bistra izvorska voda teče, da bi stigla do zelenog Vrbasa. Da li bi on bio tako zelenook i hladan bez našega izvora, bez naše Voljušnice?
Podgrađe su i svi dobri ljudi koji mu daju dušu, koji pomažu jedni druge kad posrnu, kad otvaraju vrata kada je bolest i tuga, ali i kada je radost. To je mjesto gdje su nas učili dobroti, praštanju, izdržljivosti i vjeri. Tu su nam govorili da vjeruju u nas, da sami moramo vjerovati u sebe, drugima. I kada sam odlazila, znala sam da se uvijek mogu i smijem vratiti kući, da tu mogu biti onakva kakva jesam...
Kada kažem Podgrađe, u duši mi toplo, čujem vatru kako gori, vidim mokre čarape, rukavice i jednu haljinicu kako se noću suši na zidanoj peći, da bih sutra mogla u školu. Miriše tek skuhano mlijeko i žuti se putar, miriše prežgana juha. Vidim umorno očevo lice, lice drvosječe. Čujem kako nešto šapće s mamom dok svi sjedimo uz petrolejke i srčemo – netko mlijeko, netko prežganu juhu, po izboru. Ponovo osjećam kako me brat lupio jeftinom žlicom po glavi, jer sam brže od njega kusala udrobljeno mlijeko iz iste posude.
Kada kažem da ne mogu dalje, sjetim se Podgrađa, oca, majke, brata i sestara, a u meni zažubori Vrilo i znam, mir će mi se vratiti. Dignem se i krenem uz miris djetinjstva. Kada se umorim poželim, da me brat lupi žlicom po glavi, da opet čujem kao nekada – kusaj polako, kuda žuriš?

- 08:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Opis bloga

Linkovi

Lektira