uskoplje

29.08.2005., ponedjeljak

Nova knjiga u izdanju Hrvatske uzdanice


Zavičaj trpke realnosti


Janja Mikulić: Ana Trepavičarka; priče za mladež i odrasle, Naslovnica: Josip Tirić; Izdanja Hrvatske uzdanice, knjiga 12., Hrvatska uzdanica, Uskoplje 2005.


Istovremeno s knjigom priča za mlađu djecu, Magdalena popravlja svijet Janje Mikulić, isti izdavač, Hrvatska uzdanica, objavila je i «knjigu priča za mladež i odrasle» Ana Trepavičarka, iste autorice. Riječ je o knjizi u kojoj je okupljeno ukupno devetnaest priča u kojima autorica iznosi slike idiličnog odrastanja u Uskoplju, pa će mnogi čitatelji u njima pronaći i odsjaje vlastitog djetinjstva.
Ponovo izuzetno dopadljiva oprema knjige djelo je Josipa Tirića, koji je uradio naslovnicu, te tvrtke Graforad iz Zenice, koja potpisuje design i sam tisak. Ovom, te već spomenutom knjigom Magdalena popravlja svijet napravljen je značajan kvalitativni pomak u vizualnom oblikovanju knjiga u izdanju Hrvatske uzdanice, pa će, između ostaloga, i zbog toga (a dakako, i zbog cijene ekvivalentne cijeni dviju kutija cigareta) i ova knjiga biti prihvatljiva većem broju čitatelja.
Na zadnjoj strani korica, kao preporuka za ovu knjigu, donijeti su izvodi iz izdavačkih recenzija, a jednu od njih potpisuje poznati hrvatski novinar Milan Jajčinović. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
Priče u ovoj «kutiji slova» Janje Mikulić sigurno ne pripadaju trendovskoj prozi. U njima nema postmodernističkih prenemaganja, gdje je sve uglavnom neobvezno, gdje je sve jednako vrijedno, odnosno nevrijedno, gdje jedno-te-isto može biti ovakvo i onakvo, pa ujedno i dobro i loše, istinito i lažno.
U njezinim pričama život nije ni igra ni prenemaganje. Priče u ovoj knjizi nije napisala maštarija sklona veličanju «žestoka života» nego sam život. Utoliko te priče i jesu životne. Unatoč tome što odišu oporošću, turobnošću pa i tagikom u tim pričama ne gasne nada. U njima život jednako traje, čak i kada izgara. Tu čak ni smrt nije odlazak u metafizičku prazninu, nego tek slutnja vječnosti.
U pričama Janje Mikulić, trajno obilježenima njezinim sjećanjem na djetinjstvo bosanskog zavičaja, i vjera u vječno i u Vječnog također ima svoj zavičaj. Bog je tu trajno prisutan, na svakodnevni šopovski način.
Slike idiličnog bosanskog odrastanja, gdje se bezbrižna djetinja lica ogledaju u bistrini gorskih potoka, a na večer uz ognjište slušaju djedove priče, ovdje nisu samo nostalgična sjećanja nego i trajni žal za izgubljenim zavičajem.
Tegobnost i sumornost nekih velegradskih slika još više potenciraju taj kontrapunkt zavičajne idile i velegradske realnosti. Svi koji se pojavljuju u ta dva autoričina života, a koji su u njezinoj knjizi postali pričom, nisu modernistički instant – likovi nego ljudi koji žive život unatoč svoj njegovoj tegobnosti. Utoliko i njihove sudbine, pretvorene u ovu zbirku priča, jesu naša trpka realnost.
Zasluga je Janje Mikulić što nas je upozorila da u današnjem hedonističkom svijetu postoje i oni koji trpe, da su oni tu, da ih viđamo, srećemo..., samo što trpljenje najčešće i ne prepoznajemo, što smo postali «ravnodušni prema plaču». Naš bi ravnodušni svijet sasvim sigurno mogao bez trpkih priča Janje Mikulić. Mogao bi – ali bi bio siromašniji.
- 11:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2005 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Opis bloga

Linkovi

Lektira