Pregled posta

Priče u ovoj «kutiji slova» Janje Mikulić sigurno ne pripadaju trendovskoj prozi. U njima nema postmodernističkih prenemaganja, gdje je sve uglavnom neobvezno, gdje je sve jednako vrijedno, odnosno nevrijedno, gdje jedno-te-isto može biti ovakvo i onakvo, pa ujedno i dobro i loše, istinito i lažno.
U njezinim pričama život nije ni igra ni prenemaganje. Priče u ovoj knjizi nije napisala maštarija sklona veličanju «žestoka života» nego sam život. Utoliko te priče i jesu životne. Unatoč tome što odišu oporošću, turobnošću pa i tagikom u tim pričama ne gasne nada. U njima život jednako traje, čak i kada izgara. Tu čak ni smrt nije odlazak u metafizičku prazninu, nego tek slutnja vječnosti.
U pričama Janje Mikulić, trajno obilježenima njezinim sjećanjem na djetinjstvo bosanskog zavičaja, i vjera u vječno i u Vječnog također ima svoj zavičaj. Bog je tu trajno prisutan, na svakodnevni šopovski način.
Slike idiličnog bosanskog odrastanja, gdje se bezbrižna djetinja lica ogledaju u bistrini gorskih potoka, a na večer uz ognjište slušaju djedove priče, ovdje nisu samo nostalgična sjećanja nego i trajni žal za izgubljenim zavičajem.
Tegobnost i sumornost nekih velegradskih slika još više potenciraju taj kontrapunkt zavičajne idile i velegradske realnosti. Svi koji se pojavljuju u ta dva autoričina života, a koji su u njezinoj knjizi postali pričom, nisu modernistički instant – likovi nego ljudi koji žive život unatoč svoj njegovoj tegobnosti. Utoliko i njihove sudbine, pretvorene u ovu zbirku priča, jesu naša trpka realnost.
Zasluga je Janje Mikulić što nas je upozorila da u današnjem hedonističkom svijetu postoje i oni koji trpe, da su oni tu, da ih viđamo, srećemo..., samo što trpljenje najčešće i ne prepoznajemo, što smo postali «ravnodušni prema plaču». Naš bi ravnodušni svijet sasvim sigurno mogao bez trpkih priča Janje Mikulić. Mogao bi – ali bi bio siromašniji.