Uskopljani na križnom putu (II.)
Jučer sam na ovom mjestu prenio ulomak iz sjećanja s križnoga puta Ante Sablje iz Podgrađa, a danas prenosim ulomak iz sjećanja Joze Šarića iz Bistrice. Kako već rekoh, nadam se da će ovi tekstovi, ovdje prigodno doneseni, potaknuti i nekoga od vas da razgovara s preživjelima s križnoga puta, te da ta sjećanja zapiše i na taj način ih otrgne od zaborava. (...) S prvim mrakom, ušli smo u Veliku Goricu. Nas nekoliko krenulo je sporednom ulicom u nadi da ćemo naći nešto hrane. i doista, ubrzo smo naišli na neku kuhinju s pekarom u kojoj su,. srećom, radili sami zatočeni domobrani. U prvi mah smo se uplašili, ali su nas oni ubrzo osokolili. Rekli su nam da se ne bojimo, te nam dali nekoliko kukuruznih kruhova kojima smo napunili svoje torbe. Malo zatim, izveli su nas na glavnu ulicu i mi smo se priključili koloni, kao da se ništa nije dogodilo. Kolonu su skrenuli na tržnicu. Neki civili su pitali za poručnika Tomerlina. Mislili smo da su to mještani Hrvati i da će nam pomoći. No, na žalost, bili su to zadojeni partizani i, kad su našli poručnika, počeli su ga zlostavljati i tući. Na tržnici smo prenoćili. Ujutro smo dobili čak i čaj za doručak, a nakon doručka počeo je popis i grupiranje zarobljenika po vojnim okruzima. Naša grupa zarobljenika iz Travničkog okruga bila je, po svoj prilici, najbrojnija. Iz kolone su odvojili zarobljenike iz Zagorja i Slavonije, pa smo ostali samo mi iz Bosne i Hercegovine. Na istom mjestu zadržani smo tri dana. Malo smo predahnuli, pa i okrijepili se, jer smo dobivali čak dva obroka dnevno: ujutro čaj, a u podne rijetki grah ili bolje reći, vruću vodu u kojoj je plivalo nekoliko zrna graha. No, žene su bile jako dobre i donosile su hrane u obilnim količinama, a uz to, stražari su bili također domaći ljudi koji nisu ometali žene da nam pomažu. Vjerojatno i danas žive mnogi ljudi kojima je u živom sjećanju milosrđe velikogoričkih žena i koji njihovu pomoć pamte kao svijetlu točku u tamnim vremenima kraja Drugog svjetskog rata. Mislim da je bila nedjelja, 28. svibnja kad nam je zapovjeđen pokret prema Sisku. Hodali smo prilično žustro, ali je do iza podneva bilo podnošljivo, nije bilo nikakvih nezgoda, a mi smo bili relativno odmorni. Međutim, kada smo došli do raskrižja na kojemu se odvajao put za Petrinju, dočekali su nas banijski Srbi koji su postavili kola oko ceste u poznati cik-cak raspored. Zarobljenike iz kolone koja je morala proći kroz tako postavljenu zasjedu tukli su bičevima za konje (kandžijama). Približavajući se kolima razmišljali smo kako da prođemo sa što manje udaraca, a onda je odjednom, kad smo već došli do seljaka, Tufik Brica iz kola izvukao stupac i počeo mlatarati njime prema seljacima. To su uskoro učinili još neki, tako da smo prošli s minimalnim batinama. Primakli smo se već Sisku, a kolona je poslije ovakvog “dočeka” još uvijek bila uznemirena. Napokon, ušli smo u Sisak i krenuli desno kroz grad. Uskoro smo stigli do nekog prostora omeđenog zgradama u koji su nas zatvorili. U tom prostoru zatekli smo logoraše koji su ranije bili sprovedeni. Prepoznali smo neke momke iz bugojanske bojne Bobanova zdruga. Bilo ih je mnogo. Sjećam se Franje i Blaške Pilića iz Vilić Polja, Stipe i Jure Slipca s Mošćana, Pere Barišina (Budimira), također s Mošćana i mnogih, mnogih drugih. Sve su to bili momci iz sela oko Uskoplja. Prve noći u Sisku nismo imali mira. Mnogi od onih koje smo zatekli bili su premlaćeni do iznemoglosti, iznakaženi i krvavi, te nas je to što smo vidjeli kao i priče logoraša koji su svi od reda govorili sve najgore o postupcima partizana, jako uznemirilo. i doista, dželati su uskoro i došli. Počeli su najprije premetati stvari i tražiti bilo kakvu vrijedniju stvar koju bi mogli uzeti za sebe. Kod koga bi našli nešto vrijednije, oduzeli bi mu to, a on bi uz to bio i premlaćen. Zapravo, tukli su sve odreda. Cijelu noć nitko od nas nije mogao oka sklopiti, stalno smo bili maltretirani, a ujutro smo mi, koji smo došli večer ranije, dobili zapovjed da se spremimo za pokret, a oni koje smo zatekli u Sisku, imali su tu i dalje ostati. Neke od njih, koji su bili iz Uskoplja, a koji su se mogli kretati, poveli smo sa sobom. S nama su krenuli Dane Zeko s Paloča, Mato Kartalić i Tadija Plejić, također s Paloča, te Ljuban Šekerija iz Volara. Od momaka iz Bobanova Bugojanskog zdruga koji su ostali u Sisku nitko se, osim Pere Barišina, nije vratio kući. Pero je, kako je kasnije sam pričao, imao sreću da je uspio pobjeći s kamiona kojim su ih partizanski zlikovci vodili na strijeljanje. Jedno vrijeme išli smo polako, a kad smo odmakli od Siska ubrzali smo tempo. Oni koji su poznavali krajeve kroz koje smo prolazili rekli su da idemo prema Popovači. Nismo imali nekih većih problema sve dok se nije primakao mrak. Tada je postalo grozno. Banijski zlikovci koji su nas sprovodili počeli su, naime, s prvim mrakom, ubijati zarobljenike na začelju kolone. Kad se je u potpunosti smrklo, tjerali su nas da idemo sve brže i brže, ponavljajući nam da su za one koji ne mogu izdržati tako brz tempo osigurali kola koja idu iza kolone. Dakako, svatko tko bi imalo zaostao bio bi jednostavno ubijen, te bi se na taj način pridružio velikom broju onih koje se banijski zlikovci brutalno poubijali i koji su ostali zauvijek ležati na putu Sisak – Kutina. Atif Velei ja nosili smo Smaju Bukarića koji je bio iznemogao, pa nam je to još više otežavalo pješačenje. No, znali smo što bi se s njim dogodilo da smo ga ostavili, pa smo zato ulagali i posljednje atome snage da ga spasimo. Srećom, počeli smo nailaziti pored kuća, u početku rijetkih, a potom sve gušćih. Bio je to znak za nas da se približavamo Kutini. No, odjednom, Atif je ispustio Smaju i pobjegao u noć. Ostao sam sam i nisam znao što da radim. Iskrao sam se iz kolone i zaklonio Smaju za jednu kuću, te se i sam sakrio bojeći se da nas tko od sprovodnika nije vidio i krenuo za nama. Kad sam vidio da nas nitko ne prati, izvirio sam ponovo na cestu na kojoj više nije bilo nikoga. Kolona je već odavno prošla. Bilo je tiho. Na verandi kuće za koju smo se sklonili našao sam zelje koje je vjerojatno domaćica obrala i očistila za sutrašnji ručak. Halapljivo sam ga gutao, te nagonio Smaju da i on jede. Ostatak zelja stavio sam u torbu i nakon nekog vremena krenuli smo naprijed. Smajo je već bio došao malo k sebi, pa je sada već mogao, doduše polako, hodati i bez moje pomoći. Bili smo prestrašeni, pa nismo imali što razmišljati. Predao sam se u Božje ruke i zajedno sa Smajom išao naprijed. Kuće su bile sve gušće. U jednoj prizemnici opazio sam kako netko pali šibicu. Glad nema očiju; rekao sam Smaji da idem tražiti komad kruha. Na moje tiho i oprezno dozivanje odazvala se jedna žena koja se je i sama preplašila. “Nemam mnogo kruha; i mi smo se sinoć vratili, ali ću vam dati dio od onog što imam”, rekla je. i dobra žena razlomila je beskvasni kruh i pružila mi polovicu. Taj kruh kao da nam je povratio snagu. Kruh ili, možda, dobrota žene koja ga je doslovno odvojila od svojih i usta svoje obitelji i dala ga nama? (...) |
< | svibanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |