nestašna usidjelica

ponedjeljak, 12.07.2010.

Bio jednom jedan otok

Kad smo bili pioniri maleni, išli smo vrijedno u školicu, tamo nosili plave kute i sjedili smo u klupicama uspravno, a ruke držali iza naslona. Teško je tako biti hiperaktivan pionir, silno smo se morali koncentrirati da nam ruke ne skliznu, pa se mlada kičma iskrivi i sve krene po zlu. Na ploču smo morali gledati ravno naprijed složno svi, a tamo pred pločom je ponosno stajala drugarica nastavnica koja nas je učila kako smo sretni jer živimo u pravednoj, bogatoj zemlji koja obiluje prirodnim ljepotama, rudama, nizinama, planinama. Tako smo bili bogati da su i Triglav i Vardar i Đerdap i Jadran i Zenica i rude i rudače i rudnici i rudari, i nizine i visine, sve, ama baš sve je bilo naše.
Onda smo odrasli.
I onda se je sve to nešto naše podrkalo i pomutilo i odjednom je to nešto naše htio uzeti netko domaloprije naš i odjednom se to naše stislo, skupilo, nekad naši postali su vaši, neprijatelji, gamad, njihovi, pa se sve srušilo i onda se to nešto kao smirilo i došlo na svoje i opet smo na tom komadiću na kojem smo se našli, nastavili mantrati kako smo bogata zemlja koja opet ima nešto svoje i samo svoje, i to nešto najljepše na svijetu. I čuvat ćemo to nešto ko` zjenicu oka svojega, skoro isto kao što smo uspjeli sačuvati sve ono prije naše. Što nikad nije bilo naše, nego njihovo, samo smo mi živjeli u zabludi da je naše, pa kad je istina izašla na vidjelo onda smo svi postali pametni i sve nam je postalo jasno.
I sad nam je baš super, hvalabogu.

Osobno, ne smatram niti jedan otok na Jadranu svojim. I ne osjećam se na njima kao doma. Čak, štoviše, dapače.
Iako mi je otac sa otoka, i iako ima tamo i brata i zemlju kraj crikve. I grob oca i majke i uspomene i tko se uopće više obazire na nečije uspomene, i što se mene tiče... ma prodajte, potopite, razjebite... kao da to cijelo vrijeme ne radite...