nestašna usidjelica

nedjelja, 11.07.2010.

Gazi, gazi...

Bura i plavo hladno nebo i tišina i gole grane i siva zemlja istarska, oduvijek je to bilo ono nešto od čega mi se ledila krv u žilama i arterijama i klijetkama i i što me činilo da se osjećam bačenom u neko de chiricovo platno bez žive duše i bez života, i uvijek je taj hladni zrak bio neki povod da se bojim smrti i svemira i tog trenutka kad više neće biti svijesti i više neće biti te plave boje, ali, ustvari, bura i plavo nebo i zima, mislim da tako izgleda smrt.
I tišina, da, joj ta sveta zimska tišina. I svezajedno u toj nekoj kombinaciji, uvijek bude loše na kraju... bojim se zime iz tog razloga.
Ali večeras, čini mi se da još je gore od zime i od bure i od plavog neba i gole zemlje bez ijednog zvuka.
Ljeto je, soba je tu, ja sam u njoj, prozor je otvoren, a iz daljine dolazi muzika. I ćuk se čuje.
I tako je svako, svako, svako ljeto... jedno te isto, jedno te isto, isto, isto, isto.
Nanizale su se godine. A ništa se proijenilo nije. Naizgled.
Vratilo mi se na trenutak. Imam šesnajst godina, starci su mladi, imaju posla, rade, turista je pun klinac, svi ih mrze i jedva čekaju da odu, u zraku je akcija, polet, zamah, budućnost je svijetla, svi su prozori otvoreni, iz nekog tamo dalekog hotela dopire muzika, život, radost...

Ista soba, ista temperatura, isti zvukovi... ne želim više slušati te zvukove, osjećam mučninu u želucu, osjećam samo kako me uspomene guše i kako poleta više nema, ni zamaha, ni svijetle budućnosti. Želim samo otići odavde i zatvoriti ta vrata i prozore i isključiti tu zabavnu muziku i onog ćuka čiji se praprapraćuk isto tako drao u onim vremenima prije, i pobjeći što dalje, da me ništa više ne vuče i ne gazi...
Želim nove mirise i nove zvukove i nove gradove... uvijek, uvijek i iznova nove... i onda jednom, kad mi sve to novo dopizdi, e onda ću se jednom možda i poželjeti vratiti u ledeno plavo nebo.
Možda.