nestašna usidjelica

subota, 10.07.2010.

Turizam

Piše danas lijepo na nekom portalu kako je danas u Istru ušlo 32 tisuće turista, dok je lani ta ista brojka bila 28 tisuća. Nekako mi se čini da je lani pisalo kako je isto tako ušlo mac ljudi više nego preklani. I tako ih svake godine ulazi sve više i više i jednostavno se čovjek više nema kud okrenuti, ni pomaknuti, a da se ne sudari s nekom zbunjenom novopridošlicom koja ne zna kud će sa sobom na prenapučenom poluotoku. Jer oni tako, već dvadeset godina, ulaze svake godine u sve većem i većem i većem i kud ćeš više većem, broju nego lani.
Stoga sam bojažljivo i mudro odlučila se doma zaputiti negdje tamo oko četiri popodne i dokrajčit samu sebe u autiću s tropskom klimom, e sve da me ne bi pregazila horda ljudi koja je navalila osvojiti Istru.
I pametno sam to učinila.
Jer na cesti ni auta ni pasa ni žive duše.
Tek tu i tamo, pokoji...
A doma. Milina. Parkirno mjesto u hladu. U ulici u kojoj se onomad nije moglo parkirati ni na suncu, ni uopće. Auto se ostavljalo negdje tko zna gdje, ne tu na ulici. Susjedi su se preko prozora dovikivali i uvaljivali jedni drugima prijatelje svojih gostiju koji bi možda prespavali i na hodniku, jer, eto...
Susjedi se sad ne naviruju, ne dovikuju, ulica je prazna a onaj jedan auto strane registracije samo izaziva zavist i loše osjećaje.
Ne odzvanja danas čak ni omraženi zvuk češkog pjeva, a nema ni traga isto tako omraženom mađarskom brbotanju. Nema čak ni te kilave zamjene nekoć obožavanih pravih turista sa trulog zapada. Onih prije rata i prije Berlinskog zida.
Nema više ni te sirotinje, izgleda.
Na kući me dočekao lipi domaći natpis FOR SALE. U tren mi se učinilo da iz Palesamnasvijetu epizode upadam u neku lošu američku sapunicu. Već sam i zaboravila da sam ga osobno napravila onomad prije par mjeseci. Svašta ja učinim pa smetnem. Jednom sam tako našla crtež nekog konja pa se nisam mogla nadiviti kako je netko fino posložio zadnje noge iza prednjih. Baš zavidna spretnost. Demencija pruža baš krasnu mogućnost da se nesebično divimo sami sebi, ponekad.
Bilokakobilo, kuća na kojoj piše FOR SALE ima i tabelu s nacrtanim krevetom i zvijezdama i slovima složenim u riječ apartman.
Kuća na kojoj piše FOR SALE također ima i apartman koji je ove godine prvi puta u svojoj zreloj karijeri dočekao sredinu sedmog mjeseca prazan. I veliku mogućnost da će tako dočekati i jesen.
Pih, barem će uštedjeti na struji i vodi i možda Država neće tražiti harač... možda.
Možda se desi čudo i netko zbilja kupi tu kuću... možda više ne budem podstanar u stranome gradu... možda... hm, zašto ne sanjati? Zašto ne pisati pozitivne afirmacije po zidu? Zašto ih ne pisati po portalima?
Zašto, ali baš zašto se nitko nikada nije zapitao kamo nestaju te horde napaljenih turista koje se svake godine prebrojavaju u sve većem i većem broju?
I kome, i zašto, su uopće namijenjene te šarene laže?