petak, 09.07.2010.
U zadnjih par godina otkrila sam planine. Kao mjesto odmora, mjesto bijega, sveto mjesto gdje nema ljudi, gdje nema internet portala, nema napirlitinaih i premazanih, po parfemima gadnima smrdljivih žena i nema središnjeg dnevnika i nema vijesti o nesrećama i tragedijama i nema vijesti dana kako je Eva Longoria zijevnula na Stradunu i nema auta i vozača u njima koji psuju i truju.
I tako je lijep taj nedostatak svega toga.
I tako bude lijepo još neko vrijeme kasnije, dok ne upalim teve, dok se ne vratim na posao, dok me ne krenu bombardirati svojim problemima i potrebama i pizdarijama. A ja im se umiljato smješkam i gledam kako odgovoriti i udovoljiti i svi mi sretni i život je lijep. Ako nije, evo malo truda mojega, pa ćemo ga uljepšati.
I tako je sve isprazno i dosadno, to kako ti ljudi volje mljeti i vrtiti te svoje zupčanike u krug i zašto se, pobogu, ne ugase i puste tišini da diše i živi malo. Bar malo.
I zašto čim zinu znam što će reći i zašto svi govore jedno te isto?
Uzrečice, dodatke, poštapalice i kurtoazne uzdahe.
I onda moram i ja. Zajedno s njima.
I mislim si. Čemu?
Idu mi na živce svi ti ljudi.
I ide mi na živce to jer nije lijepo reći im što mislim o njima.
Kako bi to bilo lijepo kada bi se moglo...
Kada bi svi govorili ono što misle.
Kada bi svi radili za druge a ne za sebe.
HAHAHA, ovo zadnje je baš smiješno.
Smiješno je, o da, urnebesno je smiješno kad kažu da su dali svoje potpise radi drugih. Radi zajednice.
Smiješno je i kad mene pozivaju da to učinim radi drugih. I da nije u redu da se meni jebe za druge.
I misle da su pobijedili jer ih je puno. I misle da time nisu pokazali onu drugu stranu medalje. Ono nešto zgurano pod tepih.
Da u ovoj zemlji najveći je broj onih koji se svi redom uhljebili, ili imaju barem nekog tko je uhljebljen u neki lijepi aparatić državne skrbi. Nekoga tko se besramno koristi tim aparatom. Tko piše putne naloge i vadi pare na privatno putovanje, tko piše poslovno putovanje, a ide na more i vodi ljubavnicu sa sobom, tko ševi tajnicu i troši državni novac na skupe večere, tko gleda nogometnu utakmicu u kancelariji, tko traži rupe u zakonu i ne plaća PDV, tko izmišlja radno mjesto za benavog sina od sestre, malo je nesposoban i organičen, ali, eto, krv nije voda, moramo se pobrinuti da mali nesposobnjaković dobije plaću, auto stan i da može izroditi još par retardanata, ne bi mali inače mogao bez tuđe pomoći, tko kupuje sudsko vijeće da sin bahati ne ide u zatvor kad pregazi pješaka, svak` bi to učinio za vlastitog sina, zar ne, zajednica je zajednica, a opet, krv nije voda...
I što je najbolje od svega... svak` će naći opravdanje za svoje postupke... a sve će se svesti na to da će na kraju svak` optuživati nekoga drugoga za masovnu krađu i drpež. Od najmanjeg činovnika do onog kojem se pružila veća prilika.
I nemojte mi, molim vas, nikad više spominjati dobrobit zajednice... dosadni ste i neuvjerljivi.
I nemojte, molim vas, upirati prstom na one gore, jer ne biste ni vi bili ništa bolji da ste gore. Imate i vi rodbinu i djecu i želite im najbolje. Imate i vi odgovornost prema nekome i cilj opravdava sredstva.
A imam i ja kurtoazne doskočice. Napunili ste mi glavu njima.
I ide mi na živce vaše ljubomorno plakanje jer niste na mjestu onih gore. I jer su oni gore uzeli više od vas. Jer, oni su gore, a vi niste.
Da, dole ste i pomirite se s time.
Ako već ne možete, pokušajte se barem jednom popeti na pravu planinu. Ako baš želite biti negdje gore. Probajte.
Namuči se čovjek dok dođe gore, promijeni ga to. Nije više kao onaj što je iz sigurne doline gledao na surovi vrh. I drugačije su perspektive.
Jednom kad si gore, faca si. I pomalo zaboraviš da od gore nema više gore. Samo dole. Među one iste šupke koji nemaju sreće ili muda da se uspnu. Al` jebeš to poslije, uživaj sad, u trenutku. Neopisivo lijepo je to biti gore. Bliže Bogu, gotovo da ga možeš pomilkiti po jajcima...
Joj, ljudi, danas ste mi tako nekako posebno dosadni...