nestašna usidjelica

utorak, 04.05.2010.

Prosvjetlilo me

Tito kad je umro, učinio je to upravo onog dana kada sam slavila svoj 8. rođendan. Sjećam se da su se svi za stolom smrkli i zanijemili, a onda je tata jedne prijateljice se grozničavo ustao i otišao. U štab, ili to nešto, on je bio jako aktivan s onom crvenom knjižicom pa je morao otić tamo gdje su se svi ti aktivni skupili da vide što će i kako će. Moji roditelji su bili totalno neaktivni, ali su se isto nekako smrkli i uozbiljili. Mi djeca smo se išli u sobu igrat.
Četiri dana nakon tog historijskog događaja naša je vrla predsjednica razreda i glavna štreberica isto imala rođendan. Pa je reda radi, donijela kolače u razred da nas počasti, kako se to onda već običavalo, drugarski dijeliti. Umjesto čašćavanja dobila je skoro pa ukor od drugarice, koja se je na tortu i kolače toliko smrkla i krenula prijetit prstićem i bacat munje ispod obrva, da je sirota slavljenica morala svoje dobre namjere utopit u suzama. A mi smo je svi odreda isto tako mrko gledali... izdajnicu roda svoga! Osam dana trajalo je doba crnine i najveće žalosti. Za to vrijeme nismo smjeli trčat, disat, vikati, pjevati... morali smo biti uklopljeni u sliku sveopće žalosti. Odraslima je to išlo puno bolje nego nama. Nama, djeci, nije išlo nikako. Pa su nam, valjda i zato ukinuli sve one vesele stvarčice na teveu. No, mi blizu granice imali smo talijanske crtiće... i uvijek bili korak do trulog kapitalizma i svog njegovog sjaja.
Mogu sad zasigurno reći da je nama, blizu Italije, u Jugoslaviji život bio zbilja krasan. Starci su imali siguran posao, zdravstveno osiguranje, kave na kilograme, traperice, čokolade, dobru obleku... imali smo sva dobra obaju svijetova. I voljeli smo Jugoslaviju. Čak i oni zadrti Istrijani, kojima je svaka šuša od priko Učke samo još jedan brižni furešt, čini mi se da su i oni voljeli Jugoslaviju. Ili, barem su se na onim prvim izborima tako izjasnili. Da ne žele te neke smrdljive Hadezejce koji tamo nešto seru o stoljeću sedmom i koji bi samo mrzili i ratovali i štatigajaznam.
Zalud.
Godine i sve što se događalo nakon devedesete, pokazale su samo koliki smo debili i koliko nam treba netko nadljudski natprosječan da nas drži svojom čvrstom šakom. I svaka sljedeća godina koju ostavim iza sebe pokazuje mi koliko je taj Tito bio velik i veličanstven. I čini mi se sada da je sve one sletove i sve one debilane koju smo mu mi, nesposobni debili, vjerno posvećivali, itekako zaslužio. I daleko više od toga.
Nema mi tu baš neke koristi, ali moram se glasno izlajati. Došlo mi. Kiša pada i to.
Dakle, DA! Bilo mi je super živjeti u Jugoslaviji tih 8 prije i 10 godina nakon Tite. Super mi je bilo to što sam mogla putovati i biti slobodna i opušteno čavrljati na tom nekom svojem hrvatsko-srpsko-istrijanski zbrčkanom jeziku, bez straha da će me neka lokalna budala radi naglaska ili krive riječi umlatit. Super je bilo sjest u vlak, otić` u Ljubljanu, Zagreb, Beograd, Sarajevo, o da, Sarajevo je bilo nešto posebno onaj puta u vrijeme Olimpijade. Super je bilo onomad spuštati se bob stazom u gumenom Vučku sa Trebevića. Super mi je bilo otići u Trst i Padovu i Veneciju i Austriju i Njemačku i sva ta mjesta okolo naokolo. Super mi je bilo to što su mi na početku života sve karte i sva vrata bila otvorena i što me nigdje nije bilo sram reći da sam iz Jugoslavije, te neke frankejnštanske zemlje gdje zajedno i sretno živi toliko naroda, nacionalnosti, vjeroispovjesti i svih tih čudesa koje ni Bog otac stoljećima nije uspjevao primiriti i spojiti. Te neke zemlje koje nema nigdje na svijetu.
I zbilja je nema.
I nije me sada sram biti jugonostalgičarkom. Jer mi je onda stvarno bilo super.
Ali me je zato sada sram kad vidim Hrvatsku zastavu. Da. I sram me je kad sam negdje vani reći da sam iz Hrvatske. I da, poželim pritom odmah dodati, znate, ja sam iz Hrvatske, ali nisam ja takva, ne mislim tako i ne dišem tako. I nemam kamo odseliti, jer je ta neka zemlja s kojom sam bila na ti ubivena. Pa sad, eto... šta je, tu je. I da, osjećam sram svaki put kad vidim crveno bijele kockice. Imam tu neku emociju koju one izazivaju. Želim okrenuti glavu i reći da mi se sere od tih kockica. I nemam muda to učiniti. Nego se samo sramim.
Ne mogu više nikome reći da živim u zemlji u kojoj vladaju tolerancija i nenasilje, i priznavanje različitosti i da sam samim time i ja takva, tolerantna i nenasilna i da se ne bojim različitosti. Ne mogu isto tako učiniti taj odmak od zemlje kojoj plaćam porez i pokušavam nekako učiniti od svojeg života to nešto otvoreno i kreativno i samoj sebi prihvatljivo. Svaki odmak i pogled na zemlju u kojoj živim stvara u meni osjećaj srama i zakinutosti.
A da cijela ta tragikomedija od zbrčkanog života ne bi bi stala samo na tome - imam ja i srpsko državljanstvo. Zlunetrebalo.
O Bože...

I da, čini mi se sad ipak, da nije to sve bezveze, da sve je to za moje dobro, e da bi me riješilo tog lažnog ega, skrivanja iza nacije, zemlje, tog nečeg što u svojoj biti nema veze sa mnom, jer ja sam se tu samo našla, igrom slučaja, i sve što trebam jest pronaći onu pravu sebe i živjeti netaknuta kockicama, srpovima i čekićima. I da se ne smijem sramiti. To nisu moji postupci. To je samo neka zemlja koja nema veze sa mnom.
To je samo neki život kojem se mogu smijati.
Ha ha ha...