nestašna usidjelica

petak, 23.04.2010.

Kakve mjere?

A ja ne znam jesu li me pogodile nove vladine mjere, nit` hoće li me pogoditi... jer nikada nisam koristila ni jednu njihovu olakšicu. Za neke od njih nisam ni znala da postoje. Jer sam glupa, valjda. Jer cijeli život živim u uvjerenju da je moje samo ono što sama stvorim, a sve drugo nek` si drugi drže. I da u to moje ne spadaju ine olakšice i i mućkarije. Ogadilo mi se to još iz onog vremena studiranja, kad je moja cimerica, studentica koja je pala prvu godinu, dobila stipendiju našeg dičnog grada, dok sam ja s boljim ocjenama i nikad promašenom godinom bila financirana iz kućnog budžeta. Iako, obadvije smo jedinice, sa zaposlenim roditeljima koji pritom iznajmljuju apartmane. Osim što su njeni svoje zatajili i prijavili kćer kao polusocijalni slučaj. I pritom je njen tata onaj koji pozna onog tamo koji daje stipendije i to tako ide... tako je išlo, oduvijek je tako išlo. I tako će ići dalje. Našem kreštanju i zapomaganju uprkos.
Blagonaklonost, dakle, nekih dodatnih izvora prihoda iz gradske, općinske i državne sise nikad nije bila na mojoj strani. Pa stoga još uvijek obavljam poslovne razgovore preko privatnog mobitela i ne uzimam si za to naknadu. Jer sam glupa, naravno. I one pare što zaradim na crno ne stavim sebi u džep nego u kuverticu s ostalim prometom. Jer je tako to u redu. I tako to treba bit`.
I stan se ne usuđujem kupiti iz upravo tog razloga što ne znam hoću li imati posao sljedećih 30 godina, i hoću li bit zdrava, i tko mi pritom garantira da vlada neće nešto izmisliti sasvim dovoljno ustavno i pravno da me izbaci na ulicu. Tako da živim kao podstanar. Ziheraški i luzerski kod onih ljudi koji su si pokupovali stanove i sad mi dižu stanarinu ovisno o tome kako se njima diže rata kredita.
A probala sam to čudo od kredita jednom, živjela pritom kod roditelja i kupila si novi auto. Na kredu, 3 godine. Nije to bilo od zajebancije, radila sam 13 km van grada, auto je bilo potreba. Pa kad je potreba zašto onda ne bi bilo novo s garancijom, umjesto neke kante koja curi na sve strane. Putne troškove sam sama plaćala. I auto i benzin i amortizaciju. I marendu sam si sama kupovala. Tako je to valjda kad radiš kod privatnika. Poštuj njegova pravila ili se tornjaj. Zadnju godinu kredita sam odselila u drugi grad, plaćala kredit, bila podstanar i našla se pred otkazom kod drugog privatnika. Ni bilo lipo. I mnoga se govna moraju pojest u takvim situacijama.
Tri godine je deset puta manje od trideset. Ali sasvim dovoljno da shvatim sav sjaj i užas kredita. I da to nikad više ne poželim pomnožiti sa deset.
Kupovanje auta na kredit je poprilično bacanje novaca. Za vlastiti gušt i luksuz. Kupovanje stana, navodno, nije. Navodno, da nije tolike kamate da si banka može kupiti još jedan stan... jedini bonus je onaj što na kraju, plativši dva stana imam jedan za sebe. Staricu od 67 godina. Ako se tad još budem sjećala gdje je taj prokleti stan....
Dopunsko zdravstveno isto ne plaćam. Trudim se ići jednom godišnje na pregled, ginekološki, naravno, to je jedino ono što moram, jer tu nisam baš najjača. Pazim da ne nastradam negdje jako, da me ne moraju krpati. I to je to.
Otac mi je invalid. Ne vozi. Isto tako nemamo naljepnicu za invalide na autu, uredno plaćamo cestarine, tunelarine, mostarine... Ponos valjda je to. Glupost, moglo bi se reć`.
Djecu nemam. Ni jedno dijete. Ni psa, ni mačku, ni papigicu, ni ribicu. Podstanar sam. I nisam baš najjača, ginekološki, jelte, pa se baš ne bojim da bi me mogla zadesiti sudbina samohrane majke podstanarke. I nemam baš tu neku goruću želju da se borim, grebem i cvilim za stvari koje bih uz malo više truda možda i mogla imati. A i ne želim baš puno. Posao, krov nad glavom, za jesti, za obući, i za neke izletiće, ne preskupe, neke planine, šetnje dok me noge nose, spavanje u domovima, pogled s visine... to nešto ni po čem` posebno ni zahtjevno.
I nikad nisam ništa očekivala ni tražila od Države. Ni pomoć, ni samilost.
Onoliko koliko si mogu priuštiti, toliko imam. Ono što si ne mogu priuštiti, bez toga isto živim.
Koliko sam snalažljiva, toliko uspijevam.
Kao i svi. Jebiga.
Moja bivša cimerica je u međuvremenu toliko napredovala u karijeri da joj se sad smiješi zatvor. Prije par godina se ona smiješila meni sa svojim lipim crnim mercedesom karavanom. I nosila je brdo zlata na rukama, prstima, vratu... hvalisala je samu sebe i svoju pomalo tupastu djecu. Ja sam vozila biciklo. Bez nakita, dečka i disk kočnica.
Nije da mi je zbog toga neko veselje sada. Niti mogu tvrditi da je pravda došla na svoje. Moja bivša cimerica je bila glupa, gluplja od mene čak, oduvijek, sporo joj je radio taj mozak i brzo se umarao. I samo zato je pala, jer je falila u omjeru inteligencije i pohlepe, u to sam sigurna. Ne mogu reći da je žrtveno janje, niti da joj je netko podvalio, jer ako njenim roditeljima nije smetao moral da joj nabave stipendiju koju ni po čemu ne zaslužuje, onda je zaista dobila dobre temelje za drpež karijeru. A ona je tu mogla samo fino nastaviti pokazanim joj putem. Nije pritom kriva što su je isti ti roditelji genetski uskratili za malo klikera.
Kakogod okreneš, na kraju smo uvijek sami sa svojim sposobnostima i debljinom obraza. I sve što želim reći jest, da što se više oslanjam na sebe, to me se manje dotiču one stvari izvana. I da sad mogu slavodobitno dodati da super je to što sam bila glupa i nikad nisam koristila nikakve olakšice.
Jer sad mi neće faliti to što ih više nema.
Amen.