nestašna usidjelica

četvrtak, 04.03.2010.

Mene moja mama boli

Moja majka je četnikuša. Prava. Nepatvorena. Nekad nije bila takva. Bilo joj je nekad baš zgodno biti Jugoslavenkom. Bratstvo i jedinstvo, ljubav, red, rad i sloga. A onda je došlo to nešto. Brojanje krvnih zrnaca i učestalost korištenja -ije-je- u riječima koje su u svojim najmekšim dijelovima prevrtljive i fleksibilne toliko da se izvijaju poput ameba. A govore tako puno. Onda su govorile i o tome koliko si poželjan, a koliko nepoželjan, koliko si neprijatelj, a koliko si drag, koliko si njihov ili možda naš. I što su se ozbiljni ljudi zabrinutih lica sa centralnih vijesti više okomljavali na one sa nedostatkom uvijutaka na samoglasnicima, to su njeni samoglasnici bili naglašeniji i ravniji. I dugački, sve duži i duži. I sve je češće ubacivala onaj strašni i omraženi bre, bre, bre. I to na sav glas. I bez straha naglašavala svoju stranjskost na javnim mjestima. Spremna da odigra žrtvu u tom historijskohisterijskom obratu s braće i sestara na krvne neprijatelje.
Ponijelo ju. Odmah od početka povela je taj svoj neki intimni rat u kojem je emotivno reagirala na svaku riječ, svaki natpis u novinama, svaki ružan pogled, sve što se događalo, bilo je usmjereno protiv nje i njenih predaka. Sve što je mislila da joj brane radila je žešće i agresivnije. I na sve je morala odreagirati i imati svoj odgovor. I na ono nešto novo, što se prije u bratstvu jedinstvu i ljubavi nije toliko veličalo, isto je imala svoj odgovor. Na uskrs - vaskrs, na božić isto to ali malo kasnije, na tri kralja isto to ali malo kasnije. I činila je sve to grčevito i glasno i napadno. Pogotovo se voljela razmetati pred svojim sunarodnjacima koji su skrušeno i tiho izgovarali te neke, uvijene riječi, koje su na njihovim već ostarjelim i tvrdim jezicima zvučali smiješno do bola, ali su im barem nudili neku nadu da neće biti izopćeni. Stranci. Neprijatelji. Oni s barikada. Fuj, bljak.

Vremena razdvajanja su, hm, prošla. Oni koji razvlače samoglasnike i brekaju rado se danas pokazuju na hrvatskoj dalekovidnici. No, danas moja majka gleda samo srpsku televiziju. Na srpskoj televiziji američki filmovi, a titl na ćirilici. Ona sada zna kakvo je vreme u Kragujevcu, Zemunu i Subotici, zna koje su najpopularnije pesme, ima svoje favorite u farmama, talentima, zvezdama, gleda i sprsku Piramidu, prati vesti... sve super, sve pet, osim što živi na najzapadnijem dijelu Hrvatske... i što kad izađe iz kuće, nitko ne zna tko je pobedio na talentu, osim još ono par sunarodnjaka koji sad sasvim spretno i tečno uvijaju svoje samoglasnike, ali isto imaju satelitsku antenu, zabave radi. A i svi kažu, lijepše su pijesme na srpskoj televiziji, jeste, brate. I svi se slažu, Hrvati su vakcinisani na smisao za humor, jebiga.

I ah da, sve su to krivi, ti neki ljudi, gladni vlasti, gladni krvi, koji nas zavadiše i zaludiše,... gledam svoju majku, i nekako, čini mi se, da baš ne želim imati život koji je skrojen škarama tih nekih drugih ljudi...i mislim si, kao što ona možda nije svjesna u što je dopustila da joj liče zadnjih dvadeset godina života, tko zna na što sam sve ja ćorava i neosjetljiva, i može li mi itko reći u što meni život liči i tko je tome zaslužan... ili kriv...