nestašna usidjelica

srijeda, 24.02.2010.

Jednom davno, prije tolikih ljeta... udesio se početak karijere

Moj prvi dodir sa svijetom odraslih i zaposlenih ljudi bila je praksa u jednom turističkom gigantu, bilo je to u neko vrijeme spajanja OUR-a, SOUR-a i inih kratica i kao posljedica toga nastala je neka uprava, u jednoj zgradi, u kojoj su zajedno radili radnici triju turističkih firmi. Što mi se iz ove perspektive čini kao fina glupost, jer je to onda značilo da u jednoj kancelariji sjede minimum tri radnika koja rade jedan te isti posao. Dvojica su, dakle, viška.
No, kako su oni bili odrasli ljudi, a ja dobro odgojeno dijete, tako se nisam baš previše zamarala smislom njihovog besmisla, a i nekako mi je više bilo stalo do toga da u svemu tome nađem neki svoj smisao.
Ja, uzaludna li posla.

Prvi tjedan me stavilo u kancelariju sa tri čovjeka. Odrasla, naravno. Jedan od njih je imao kćer mojih godina i stalno me zapitkivao da li ju poznam. Bila je iz nekog drugog razreda i nikad mi simpatična. Plavuša sa kovrčicama i visoko je nosila mali nosić. Kome to može biti simpatično? Uglavnom, radilo se od sedam ujutro, pa do tri popodne. Moj se posao sastojao od toga da sjedim s njima u kancelariji, dok ovi čitaju novine, žale se na svoj teški položaj, kritizitaju tu glupu vladu, SKOJ, MOJ, CeKaeSKaJu, i ostale kratice, i tu i tamo prošetaju negdje vani i vrate se, e da bi nastavili s novinama i lokalnim tračevim. Ponekad me i slalo po kavu. Osjećala sam se zbilja loše i beskorisno. Ali, praksa je praksa, to se odraditi mora, pisalo je tako u školskom programu... a kako sam bila u grafičkoj školi, tako sam nekako završila u tom zametku marketinške firme. Ni dan-danas mi nije jasno što su ta tri čovjeka tamo radila, ali mislim da bi danas imali sasvim prikladna imena poput: odnosi s javnošću, menađer, organajzer, samting.

Drugi tjedan me prebacilo u odjel za dizajn. I u tom odjelu su se našli razni radnici pripojenih firmi, koji su se, uglavnom, gledali preko nišana, što iz nekih privatnih, što iz nekih poslovnih razloga. Ponajviše se tu radilo o borbi za priznanjem i uspjehom, kako to već kod tih kreativaca biva, svak misli da je bolji i vrijedi više od onog drugog, tako da kreativnog podbadanja i podmetanja nije uopće falilo. Meni je i tu i dalje falilo posla... uostalom, čini mi se da je toga i njima falilo, ali, ipak... radilo se od sedam do tri, plaće su bile fine i uredne. Za sjedenje u uredu, ispijanje kave i šetnje po gradu. Trač partijice i zajebancije. Tu i tamo bi netko nacrtao neki plakat i osjećao se posrano ako ga drugi ne nahvale. I onda bi se taj netko žalio na taj usrani socijalizam koji ne da šansu individualnom izražavanju, i kako je sve to nepravedno i u kurcu.

Treći tjedan me odvelo u manufakturu. E, tu su već bila dvojica postarijih čudaka čiji je posao bio izrezivanje slova od samoljepive folije i onda ljepljenje tih istih na terenu. To je u to doba bio skoro pa ručni rad, slova su se dijaprojektorom projicirala na zid na kojem je bila pričvršćena folija naopačke, na pozadini folije bi se nacrtala kontura, a onda bi se slova rezala ručno. Tu je već bilo posla za mene. Konačno neki smisao. Nakon rezanja slova, događao bi se onaj čudesni izlazak na teren, što bi značilo šetnju po nekom hotelu ili nudističkom kampu, onda laganini ljepljenje na neko staklo, i obavezno ručkić u turističkom objektu. Ručkić, koji bi uključivao obavezni gordon ble i još nešto po želji, nismo nikad plaćali. To je sve bilo od firme u kojoj smo radili, ergo, imali smo pravo na svoj mali obrok. I pićence. I odmor.
Svako ljeto bih običavala ostajati mjesec dana ekstra u toj maloj manufakturi, i dobijati neku svoju plaćicu preko omladinskog saveza. Sviđalo mi se biti korisnom. A i bilo je, uglavnom, ok. Sjećam se još i da je zadnjih godina jedan od čudaka počeo učestalo pozdravljati ljude sa "još Hrvatska ni propala" na što bi mu uglavnom odgovarali mrmljanjem i psovkama, ali njega je to zabavaljalo. Prošlo je od tada mac vremena. Ne znam da li je još uvijek živ. Ako jest, živo me zanima kako se danas pozdravlja.

Uglavnom, bio je to zlatni suton osamdesetih. Nije me u to doba čudilo od čega žive ti ljudi u upravnim zgradama, jer, bilo je turista, bilo je posla, svi su radili, svi su zarađivali. Neki su zbilja od jutra do mraka pišali krv, a neki su se samo lukavo povlačili po upravnim zgradama. Moglo se. Svako ljeto rušilo je rekord prethodnog. Brojali se kreveti, šatori, kamperi, noćenja, horde stranih ljudi provlačile su se plažama i punile noćne klubove.
Sve do prve godine devedesetih. S prvi puta praznom plažom usred ljeta.
Bilo je neke ljepote u toj praznoj plaži.... turobne ljepote.
Moje godine ljetne prakse završile su zajedno s godinama punih plaža. Ljudi iz upravne zgrade su... u većini, držali se svoje upravne zgrade koliko su mogli, a onda su lagano otvarali svoje firme, postajali poduzetnici, fantazirali o uspjehu, propadali, lovili se kredita, zaplivali, potonuli, nestajali, kako koji...
Ljudi iz manufakture bili su najstariji i prvi završili u penziji, ionako, njihova slova režu sada superbrzi kateri, a lijepe ih neki novi klinci.
Turistički objekti...čini mi se da se od onda promijenili uopće nisu, osim, što, eh da, nema više besplatnih ručkića za nas, domaće, i nema više one velike gigantske majke koja je nesebično pružala plaću, zdravstveno, mirovinu, ručkiće, kavice, odmoriće, ...
A turisti... eh, turisti... jebomater, ne dolaze više onako, u čoporu i entuzijazmu, broje i stiskaju svaki novčić, očekuju nešto, koj kurac očekuju, šta im nije super naša retro ponuda koja se od osamdesetih nije pomakla jedan pedalj, samo je bezobrazno poskupila, pa i treba poskupit, treba to vrijeme znati nekako zaustavit, šta bi oni htjeli!!
Osim te neumoljivo zacementirane turističke ponude, štošta se promijenilo... djeca koja su onda rođena sad su odrasli ljudi, neki od njih već imaju vlastitu djecu, jebenti, ča san tako stara... počela sam i nostalgično pisati o tom divnom davnom vremenu, eeee, onaj put, kad sam ja bila mlada, sve je bilo drugačje... eko, da van rečen kako je to bilo... a nikad drugo kako oni bot...