nestašna usidjelica

subota, 20.02.2010.

Ne`š ti marketinga

Otvorio se novi dućan u mojoj ulici. Ništa to nije posebno, kad se otvori novi, to samo znači da je onaj prije njega propao, dakle, novi dućan sam po sebi nije sretna vijest, dapače, nosi u sebi popriličan dašak tuge. Ipak, jbt ga, to je život. A u životu mudro je ne gledati nazad nego uvijek ravno i hrabro naprijed, u pobjede nove. Zaboravimo, dakle, stari dućan s nekom robom za dame u godinama, ispred kojeg su stajala dva stabalca u vazama, a svako jutro prodavačica je prala prozore i iznosila stabalca. I imali su crveni tepihić, a onda odjednom dobili natpis zatvoreno zbog adaptacije pa tako par mjeseci. Cijelu zimu, točnije.
A onda je jedno jutro došao kamioncin sa svjetlećim reklamama, i tendama, i radnicima, i u par dana unošenja, iznošenja strke i frke, otvorio se novi dućan. Brzo i učinkovito. Sad svako jutro prolazim pored izloga načičkanim gaćama, grudnjacima, piđamama i kupaćim kostimima. I baš super, pomislih, ne moram više lunjati po gradu u potrazi za najobičnijim sportskim pamučnim grudnjakom. Najveći tramak uvijek mi je bilo pronalaženje tih najobičnijih i najjednostavnijih stvari.
Osim što eh, hm, da.
Pojavilo se u izlogu još nešto.
Mali kartončić A4 dimenzije (nešto poput onih kartončića na koje prosjaci nešto našvrljaju, e da bi iskamčili koji novčić) s rukom pisanom porukom: Kupujmo Hrvatsko! Reprezentativno, nema se što reć.
No, bile one napisane lijepo ili ružno, zbunjuju me takve poruke, skroz naskroz. I iste sekunde poželim ući u kineski dućan i pokupovati im svu sintetiku koju imaju. I nekako mi se čini da će njihova sintetika imati u sebi više pamuka od one u dućanu koji nudi nacionalno osvještene gaće i čarape. Ili da je barem dostojnija ukoliko ne lovi ljude na osnovu nacionalne pripadnosti, već na osnovu tržišne ekonomije, ili te neke stručne riječi koja označava omjer cijene i kvalitete. I ne srozava te neke osjećaje, koje nekim ljudima zbilja nešto i znače, na prodaju gaća i čarapa.
Ili...to zbilja djeluje? Zaista postoje ljudi koji će dati bilokakvu cifru za bilokakve gaće samo zato jer negdje piše da su te gaće hrvatske, učinjene od hrvatskog pamuka rasloga na hrvatskim poljima, obrađenima u hrvatskim tvornicama, šivanim hrvatskim rukama (ups, a što ako je šilica iz miješanoga braka...ili, nedajbože muslimanka ili nešto tako strašno nehrvatsko?), pa sad više nije važno da li su te gaće kvalitetne ili će se raspasti na prvom pranju, bitno je da su hrvatske...
Ili, dobro, ajde, Hrvatska je zbilja jadna i na koljenima, pa joj treba pomoć ovakvim samilosnim zahvatima, jer je te gaće učinila neka tvornica pod stečajem, čiji radnici nisu vidjeli plaću već neko vrijeme... pa se mogu osjećati dobro... ma kurac se mogu osjećati dobro ako živim u zemlji koja mi prodaje tako jeftine trikove... ja to stvarno ne razumijem.
Osim da me slogan kupujmo hrvatsko uvijek uspijevao natjerati da kupim španjolske masline. I pakistansku posteljinu. I talijanske kekse. Ponekad jer je to nešto drugo jeftnije. Ponekad jer to nešto drugo više volim.
A ponekad baš namjerno.