Podstanarstvo. Valjda mi je to prirodno stanje, ionako, čini mi se da smo cijeli život samo podstanari na ovoj planeti, pa mi je sasvim normalno biti podstanar u nekim neboderskim kockicama.
No, i sam početak života bio mi je označen podstanarstvom, negdje tamo do moje 5-6-te godine samo smo se vucarali iz stana u stan, iz grada u grad. Rekli su mi da sam bila dobro, drago i poslušno dijete. (Osim što sam odbijala hranu, ali nisam ja oko toga radila drame - oni su.) A radi podstanarstva nisam ni smjela bit drugačija. I kad bih krenula plakati, onako iz sveg glasa, utišali bi me prije nego bi uopće glas krenuo, ostao bi samo zalet i ...ništa. Pssssssst. Bit će da su to one sudbonosne godine o kojima se tako značajno priča kako nam određuju cijeli život, i da poslije samo ponavljamo iste obrasce.
Sinoć sam slučajno zaglavila pred teveom i negdje poslije pola noći, naravno, naletila na "the mashinist"a. Krasni, tmurni kadrovi, tako fino ljepljivo zagušujuća atmosfera, uspio me zadržati do kraja. Kako ne pratim filmske trendove, ponekad se uspijem tako fino iznenaditi vlastitim otkrićima na običnoj televiziji. I poželim to podijeliti, ali, eto, ne smijem mu pisati poruke, tko zna na koje se sve načine obična poruka može protumačiti. Nekome sa nečistom savjesti i mrljama iz prošlosti tumači se samo na jedan način....i tako, taman se zaletim podijeliti svoje novo iskustvo, i sjetim se da bolje da ne, šuti i gledaj. Psssssst.
Ništa se u meni više ne buni kontra zabrana i piskanja, ja sam kraljica tišine, odricanja i nezahtjevnosti. Trebalo bi me regrutirati u neku tajnu službu...
P.S.
Nazvao je ipak, nenadano i nenajavljeno. Ispričao cijeli svoj dan. Kad i što je jeo, kad i koliko je kakio, piškio, s kim se družio, tko je koga snubio, što sad radi i što sve postoji u njegovom vidokrugu. I onda je došao red na mene. I taman sam usrkala zrak e da bih izbacila riječ film...i ušli su nepozvani ljudi u njegov vidokrug....