Danas sam stala na jednom križanju. I krenula. I opet stala, izjurio je iz zavoja neki mercedes, pobrao bi me da nisam stala. Ali je zato gospodin iza mene nastavio voziti. I zaustavio mi se u braniku. Moram priznati da mi je auto prava mala bombica skrojena za udarce. Od tri sudara, samo je jedan vidljiv, ali to samo izblizu i pod pravim kutom. Nije da se hvalim... ali, nemam se što hvaliti, ionako nemam para za popravke. Gospodinu se branik lijepo rascvjetao i odlijepio. Meni ogrebotina. Pustila sam ga. Malo nešto dramila da si je sam kriv i da šta ne gleda kud vozi. Podsjetilo me to na puno veću dramu današnjeg dana, otprije toliko godina.
Danas mi milamajka ima rođendan. Što je za mene iznimno važno jer da se nije rodila, onda ne bi ni mene bilo. Vel`ka stvar za planetu zemlju.
Kupila sam joj ogrlicu. Ona to voli, voli se obući da joj boje i detalji pašu jedni s drugim, ima ukusa i to. Valjda će joj se svidjet...
No, ono što me posebno veže za ovaj datum, događaj je od točno prije dvanaest godina. Živjela sam sa Bivšim u nekom unajmljenom stanu na selu. On je radio u gradu i taj je dan došao po mene, jer je milamajka i onaj put imala rođendan, pa nas je zvala da dođemo u nje i jednemo nešto. (Grozne su te punice, da. Stalno nešto zovu i maltretiraju i onda im se moraš povinovati.)
Bivši je taj dan vozio kao i inače. A inače je vozio kao kreten. Taj dan ništa posebno kretenskije nego inače. U to doba sam imala vozačko iskustvo cca osam godina i znala sam prepoznati kretensku vožnju. A on je tek u svojoj trideset i nekoj prvi puta sjeo za volan i odmah osjetio kako to izgleda držati Boga za jaja. Frustracije mu je izazivalo samo moje drobljenje o vožnji, doživljavao je to kao da se pokušavam praviti važna i pametnija ako ga upozoravam da se tako ne vozi i da će najebati i da će biti super ako pritom nekog ne ubije.
Desilo se sve tada dosta brzo. Uletio je kretenski u lijevi zavoj u barem jednoj brzini više, na drugoj strani je bilo neko auto, pa nije mogao zavoj presjeći, zahvatio je rub ceste, guza je zaplesala, a on je, na vrhuncu mojeg užasa i nevjerice, digao ruke s volana. Potpuno. Ni najmanji pokušaj da vrati auto u pravu putanju. Onda se zid od nekog zelenog raslinja zaletio ravno u nas, podigao prednji dio auta, bacio ga malo na bok i onda, tras, nazad na cestu.
Rekao je Bivši da dobro je, nije nam ništa. Auto je bilo u nepokretnom stanju. No, kako je glavna uzrečica kod svakog mojeg njurganja na njegovu idiotsku vožnju bila boli me kurac, moj brat radi u policiji. ostvario je tada izvrstan trenutak za propitivanje istinitosti njegovog mota.
I nije mu moto bilo nimalo daleko od istine. Brat mu je prvo rekao da tako samo kreteni voze, a onda su zajedno izgurali auto sa ceste u šumarak, bili su tu još neki frendovi, najbitnije je bilo tada skriti auto, a potom skovati plan.
Plan je bio ostvaren drugi dan. Došao je neki treći frend sa službenim autom. Na službeno auto su potom bacili oveći kamen, posložili dva auta nekako i zvali policiju. Brat nije bio ni blizu. Bilo bi to presumnjivo. Napravljen je zapisnik. Kriv je bio onaj sa službenim autom. Bio je, osim toga, dužan neke usluge bratu na položaju, pa se to tako iskompenziralo. Bivši je dobio pare od osiguranja. Svi sretni i zadovoljni. Samo ja nekako još dublje isfrustrirana. Nenavikla na taj stvarni okrutni život. Mislila da svijet drukčije funkcionira, ili bi barem trebao...svatko platiti ceh za svoju glupost. I da će radi tog ceha unaprijed paziti što radi.
Ne, svijet je postavljen drugačije. Snađi se ili si luzer. Luzerica.
Opao mi je, svejedno, tada Bivši u očima nemilice. Skroz. Njemu je to bilo jedno super iskustvo. Biti neodgovornim idiotom, a onda se izvući, pa još i zaraditi. Kupio je nakon toga duplo bolje auto. Sve mu je super išlo u životu.
Bratu je u to vrijeme išlo vrtoglavo. Radio je u policiji, usput švercao cigarete i ljude preko granice. Namještanje sudara i izvlačenje para od osiguranja bilo mu je za pod zub, onako, da se nadje. Kupio je tada i bmw-a. Polovnog, ali impresivnog. Parkirao ga ponosno ispred policijske postaje. Načelnik policije to, naravno, nije mogao trpiti. Nedugo potom kupio je načelnik sebi mercedesa. Novoga. Investiciju opravdao izjavom da kakva je to policija gdje niži činovi voze bolja auta od viših. Red i hijerarhija se moraju znat! Prepričavanje tog dražesnog događaja bilo je povodom još jedne od naših bračnih svađa i skoro pa točka na i međusobnom nerazumijevanju u poimanju svijeta. Njemu je to bila smiješna priča. Kao prepričavanje nekog neočekivanog sportskog uspjeha. Meni se povraćalo.
Ovo ljeto je deseta godina da smo prekinuli. Jedva godinu nakon moždanog udara mojeg starog. Nije Bivšem ta gadna bolest pasala u ono doba kad mu je konačno sve u životu krenulo, kad je konačno počeo zarađivati i kad su ga sugrađani tapšali po ramenu, što radi njega samoga, što radi brata na položaju. Paprena često zna ta dva događaja povezivati u njeno viđenje mojeg silnog razočaranja u muški svijet. Osobno nisam to nikad povezala. Vjerojatno sam zabila negdje duboko ispod. Ili stavila u ladicu ne očekuj ništa od njih jer su svi redom slabići. Najvolim misliti da mi je svejedno. Tako imam lufta jednog dana i ja ispasti kučkom u nekom gadnom trenutku. Okrenuti leđa i pobjeći. Misliti na svoje dupe, a ne na tuđe muke i ne na zakon univerzuma. Tko mi je uopće prodao foru da univerzum ima zakone?
Bivšega nisam vidjela sto godina, a i kad ga vidim sklanjam se...ne znam što je s njim, iskreno, ne želim ni znati, ostao mi je u sjećanju kao onaj koji jedno govori, drugo radi a treće misli, a možda sada ni sam ne zna što je s njim.
Brata mu odvelo u zatvor. Ulovilo ga jer nije znao stati. Sad ima 40 i koju i sinove u pubertetu...i ženu, uz koju najviše pamtim dva mota. Prvi je kako proći lišo, a drugi je da šta će ljudi reći. Srela sam ju slučajno prije dvije godine. Jedva prepoznala. Punu bora i napadno oboružanu zlatnim nakitom. Nešto smo, kao ćakulale, hvalila se kako je uspješna i zadovoljna u svojem životu. Išla je na godišnji u mercedes karavanu, svojima dole u dalmaciju. Ja sam bila oboružana biciklom i bisagama i šatorom i vrećom za spavanje. Išla na Mljet ispustit dušu biciklirajući po vrelom zvizdanu na vrelom asfaltu. Isto sam bila sretna... samo što su moji materijalni dokazi bili malo kilavi... nisam imala ništa za ponuditi na brak, djeca, karijera ljestvici vrijednosti. Nakit? Idi, molim te... i odakle nam uopće taj poriv da se natječemo u sreći i uspješnosti?
Život je jedno plodno tlo na kojem raste drveće od čuđenja.
Milojmajci se svidjela ogrlica... a sve i da nije, fino se ona zna radovat. I to je umijeće divljenja vrijedno. Nisam svladala, još uvijek uživam u blaženom njurganju.
Moj sljedeći projekt : njurganje = delete.
A sad idem proučavati web. Plan je plan.