srijeda, 22.07.2009.
dontlukbek
Kad pomalo krene na bolje, kad novi dan donosi nove mirise, osmjehe i zvukove...kad se konačno učini da opet mogu hodati ravno umjesto glavinjati pridržavajući se za usputne fasade...e baš onda je trenutak tražiti neke fotografije iz godine te i te... Naletila sam, sasvim slučajno naravno, na fotke našeg prvog stana, Cimka je tamo imala katastrofa poludugu frizuru i onaj njen strašni madež, ulovila sam je kako jede, ona ustvari, stalno jede, jede, malo gleda tv i ode spavat. Stan je bio kao slikovnica, sve mi je bilo dopušteno i sve sam ofarbala...osim onog srebrnog posuđa i porculanskih čajnika i šalica, to je bilo skriveno u prastaroj vitrini izbušenoj crvima. Sve je bilo izbušeno crvima, prastaro i sve je bilo rokenrol... Slikala sam rado u ono vrijeme, što kistom, što fotoaparatom...sad samo tupo zurim u prošlo vrijeme i osjećam onu atmosferu i ono...vratit se nikada neće... jeat ga.
Usput, sasvim slučajno, naravno, svira Vaya con Dios i razbija mi bubnjiće... taj se cd stalno vrtio po autu na počecima naših alpinističkih putešestvija, onomad još kad se Amante drznuo škicnuti kroz vrata usidjeličke nastambe i malo se duže tu zadržati...bilo je tako naivno i bezazleno sve to onda na početku...eh...