Prazan stan u kombinaciji s usamljenim Amanteom uvijek znači isti ishod. A prazan stan i Amante na šest dana prepušten sam sebi, znači ishod puta šest.
Prvo jutro došao je oboružan nekim vrećicama, kao pravi lovac donio komad nečije noge, otkrio je da je to neko mlado tele, tužno sam gledala u krvavu kost koju je brzo pokrio celofanom i zatvorio u pećnicu...a onda, grljenje, stiskanje, valjanje, gore, dolje, slinjenje, vučja glad, pojest ćemo se prije nego pečeni komad noge dođe na red, svršavanja i prvi odmor. Gledamo se tupo i smješkamo i opet grlimo i cmačemo...i pričamo i idemo još jednom...dok se noga ne ispeče.
A onda nastupa u kuhinji. Priča kao Stevo Karapanđa (vegetu prezire i ne koristi), maše, objašnjava, vadi neke začine, reže, guli, riba, pomažem, kao, nešto, pokušavam spremiti stol, vadi neka bijesna vina, ovo u frižider, ovo na stol, di su čaše, ne želi plave ni zelene tanjure, pokvarit će mu tek, naranđasti su ok, ajde dobro...
Gotova je noga, gotovi su krumpiri, gotova je salata, sve je na stolu, vino je mmmmmm...moramo ići u Čile jednom...gotova je butelja, kost je oglodana...tupasto se gledamo, krevet je odmah iza zida...idemo se maziti.
Gledamo film, na sve je mislio, ništa ne smije zasmetati ni pofaliti kad si zarobljen u četiri zida i kad ne smiješ izlazit van da te ne bi vidio ovaj-onaj...na mjestu gdje nikako nisi.
Gledam malo u film, malo u njega, uzvraća pogled, uzvraća smiješak, čvrsto ga držim za ruku, nogu, gdjegod stignem...sad smo tu i tko zna kad ćemo opet moći...i mislim si, da si nismo to što jesmo i da znam da ćemo još dugo biti ovako zajedno, sigurno bih sad radila nešto drugo, i taj mi trenutak nikako ne bi bio tako svečan i dragocjen...i sigurno ne bih gledala film i ležala cijeli dan...i pogledavala se s njim kao djeca kada se prvi puta potajno drže za ruku i slute kako to nešto veliko znači...
Izmjenjujemo red filmova, hranjenja i parenja...do kasno u noć, a onda ga slušam dok tone u san...nitko ne zna tako spavati, tiho i čvrsto. Volim njegovo spavanje. I zavidim, ponekad...
Jutra su posebni rituali...uvijek se zapričamo i nešto mudrujemo i trošimo sate, i tko zna koliko bi to trajalo da njega ne potjera...i primjećujem da mu zavidim na skoro svim fiziološkim funkcijama. Patim od pms začepljenosti. Ni najcrnja kava me ne može potjerati...eh....nema veze.
Opet briljira s loncima, tanjurima, specijalnim začinima, točnim minutama kuhanja, sve mora biti podjednako toplo i spremno i ukusno....jedem polako, vrtim po ustima, cmokćem, činim sve da uguram hranu u svoj zaštropani metabolizam, uopće nisam gladna. A sve je tako prokleto ukusno....kad bi se ovo nastavilo, vratila bih se brzo u svoj medvjeđi oblik napušten još tamo negdje krajem srednje škole, zauvijek, mislila sam. Govori mi da moram jesti jer sam premršava...nit` ne zna s čim se igra...:)
Kasno popodne idemo šetati, lijevim nekim ulicama, kroz parkić, kroz šumicu, lokalni fukodrom i ravno na vidikovac, tamo sunce zalazi, a grad leži dolje ispod nas...postoji li ljepše mjesto od tog bunkera prošaranog sasušenim fekalijama i sljeplljenim papirnatim maramicama? Ne, zasigurno.
Vraćamo se kroz groblje, čitamo naslove, gledamo u kamene anđele...posvuda križevi, ponegdje petokrake...
Odlazim u stan dok se on sprema obaviti the conversation. Slutim...i pogađam.
Odlazi sav u panici, zajebala ga je, mora joj se javiti večeras iz stana, a jebemu, svejedno, smijem se, ipak, imamo još par dana, vratit će se sutra, a sad mi je dobro, tako sam slatko umorna i sita...