nestašna usidjelica

utorak, 16.06.2009.

kako se njeguje kult rada u zemlji vrijednih ljudi

Sjedim i tupo zurim u bijeli kamiončić. Kamiončić je ispred dućana, a ispod kamiončića je razrovan pločnik. Takvog sam ga jučer našla... našla sam i smeće na vratima i neke razbijene pleksije koji su od vibracija pali na pod i otišli u paramparčad. Nitko nije kriv, naravno. Od jučer do danas nitko nije dolazio, sad su ovdje dva frajera u bijelim tutama u bijelom kamiončiću i nešto prtljaju. Uglavnom, stoje nasred ulice kao dva balvana u radnim odijelcima i imbecilno se okreću za svakom suknjom i komadom gole kože.
Telefon u dućanu ne radi već tjedan dana. Uključujući vikend i jedan dan praznika. Tko je vidio popravljati i raditi vikendom i praznicima? Jučer je, ipak, malo prije četiri, došao neki malac i svečano objavio da ga je poslalo iz telefonije. Onda je nešto prčkao i rekao da su već četiri sata i da nema smisla nešto sad zaozbiljno raditi i otišao. Od tog trenutka nadalje, nemam ni internet. Jutros mi se malac usudio javiti na mobitel i obećao da će doći unutar sat vremena. Bit će da još nije našao ulaz u taj sat od vremena, jer su od onda prošla tri sata, a njega još uvijek nema. Možda ga je nešto pregazilo...
Frajeri u bijelim tutama su izvadili drndalicu i krenuli kopati po razrovanom pločniku. Jučer su valjda imali slobodan dan. Ili rade po par-nepar sistemu.
Frajera iz telefonije još uvijek nema. Bliži mu se četvrti sat izostanka. Gubitke koje brojim bez kontakta sa svijetom mogu sebi istetovirati na guzicu. Sreća pa nisam ambiciozna, pa me pomalo...uostalom, ovaj čas je projurila mušterija koja danima ne dolazi po ono što je naručila. Isti je obrazac, projure brzo zaleđenog izraza lica, stisnutih usana i pogleda uperenog negdje na kraj horizonta, vjerojatno taj trenutak, koliko im treba da iskorače iz vidokruga i dometa, prestaju i disati. Ma, ni prva ni zadnja koja skuplja da plati...koj` će mi klinac onda i telefon i internet, ionako je sve u kurcu. A blog si mogu pisati i u Corelu. Ništa mi ne treba. Sve super. Idem malo gledati kako se frajeru u bijelom trese guza u tih par minuta koliko se udostoji mrviti pločnik. Možda mu bude neugodno. A možda bude i sretan. Frajeri su navodno sretni dok ih se gleda i dobacuju im se prostote. Prostodušna bića.
Brojim petnaest minuta i onda zovem malca iz telefonije. Malo ću i njemu dobaciti koju prostotu. Sumnjam da će ga to usrećiti, ali izgleda da na brdovitom balkanu, ups, u centru grada jedne tako civilizirane i pametne od stoljeća sedmog eeeuuuropske kuuuulturne države, ne postoji drugi način...

P.S.
Dva balvana u bijelom su otišli, za danas, čini se nepovratno, nakon što su pol sata izdržala grubo stajanje na bučnoj ulici, na malcu se nisam iživljavala, ionako smo oboje sitne ribice u pohlepnom sistemu...došao je u neko doba dana, posuđivala sam škale iz susjednog butika, jer inače ne bi mogao dohvatiti problematičnu kutiju. U problematičnoj kutiji je otkrio da se žice raspadaju, i da je sve trulo i da treba mijenjati...nešto, što on sam, eto, ne može, pa će onda doći kasno popodne s još nekim, pa ni danas, eto, ništa od veze sa svijetom...a sad buljim u gradski autobus, u njemu šofer, na lijevom uhu drži mobitel, a u desnoj ruci cigareta, trese ju kroz prozor. Volan se, valjda, okreće sam od sebe. Putnici mu rezignirani, tupo bleje kroz svoje prozorčiće, isto kao što ja činim sa svojim. Tko zna kome se on inati?

P.P.S.
Došao je malo kasnije Kompanjon i nazvao malca i objasnio mu kako mi ne funkcioniramo bez interneta. I bez telefona. Ali bez interneta je to nemoguće. Pa je malac došao za po ure, promijenio sve što je trebalo. Ne razumijem tu mušku spiku. Kao da nema istu snagu kad mu ja govorim to isto što je on rekao.
I odman smo potom, uključeni u virtualni svijet, navalili rješavati zaostatke...ja pojurila na sve moguće portale, a on na Facebook.
Stvarno ne znam kako bismo inače preživjeli ovaj dan...