Izvor Kupice i Vražji prolaz

Gorski kotar 18.08.2013. (OV)
(Foto AL, OV)

I tako je bila nedjelja 18.8. Potpuno neugledan datum, po kojem se niti najmanje nije dalo naslutiti što očekuje malenu, tročlanu družbu, čiji je jedan, izrazito mazohistički nastrojen član, dan ranije odlučio zbog toga potegnuti skroz iz Zagreba (a prije toga iz okolice Manchestera).

Trojica su se sastala u prerano jutro na ispijanju kave i čaja preko puta željezničkog kolodvora. Netko bi pomislio da je čaj pio Britanac, ali ne, on je pio kavu. U kasnijem razgovoru na sunce je izašla i neugodna činjenica da čak nije upoznat niti sa detaljima trilogije Gospodara prstenova. No dobro, šok i nevjerica brzo su ishlapili, zajedno s prvim litrama znoja.

Ubrzo su se ukrcali u HŽ-ov najsporiji vlak smrti na svijetu, zajedno s masom drugih planinara i backpackera, i zauzeli jedan kupe samo za sebe. Zadah socijalizma bio je jak, a prozor nedovoljno velik da bi spriječio pojedine članove da kasnije pjevaju i zvižduču mnoge partizanske pjesmuljke. Bilo je i crkvenih napjeva i patuljačkih balada, ali... nećemo o tome.

Vrijeme je brzo proletjelo u čavrljanju i družba se uskoro našla u Kupjaku. Znali su to jer je tako pisalo na oronuloj kućici, koja je označavala tu stanicu. Nedođija. Nikakve ceste, puta ili bilo kakve druge natruhe civilizacije na vidiku. Zato im nije bilo druge nego krenuti prugom prema planinarskom putu vođeni svojim predsjednikom. Iako je bilo lakše hodati posred pruge, donešen je konsenzus da je možda ipak bolje hodati sa strane. WC u vlakovima se ne smije koristiti samo na stanicama, je li.

Srećom, pružna dionica ovog pohoda bila je kratka i družba je brzo došla na poznati teren. Šuma, zemlja i kamenje. Još i nizbrdica. Predivno! Pošto su sva trojica bila barem malo ćelava, šuma i hlad su ih posebno veselili. Ipak, to što je bilo hlada, ne znači da je bilo i hladno. Dapače, bilo je jako vruće i sparno, ali barem se bilo lako kotrljati nizbrdo. Prošli su jednim malim seocem imenom Rogi, pa onda jednim još manjim imenom Radočaj. Ispred ovog zadnjeg, dosta ispred i usred šumetine, prošli su uz istoimenu ludnicu. Svima je to bilo jako zabavno. Onima s druge strane ograde vjerojatno nešto manje.

Nakon slikovitog Radočaja i, još uvijek nezrelih, šljiva, uslijedilo je ono što su čekali. Trnje, granje i debla po putu i malo više avanturizma. Još uvijek nizbrdo. Kako divno! I onda uzbrdica. Ali gdje su markacije? Nema ih nigdje. Vraćaj se nazad! Pa su se i vratili. Gledali su što su jače mogli oko zadnje markacije, ali sljedeću pronaći nisu mogli. Ništa, ponovno istom uzbrdicom! Pa opet nazad. Ponovno jako gledanje. Kad ih je nada već počela napuštati, ugledali su je. Izblijedjela markacija, jedva vidljiva od paprati i drugih zelenih stvari oko nje, na prelomljenom deblu. Očito je ona smrtonosna oluja u Gorskom kotaru ipak ostavila svojega traga. Uglavnom, svi su i dalje bili zbunjeni, jer je novopronađena markacija pokazivala na put, koji to, očito, već jako dugo nije bio. Predsjednik nije prihvaćao sablažnjene poglede druge dvojice i hrabro je nestao u šipražju. Ne mogavši ga ostaviti nezaštićenog, krenuli su i ostali.

Šipražje je svojim zlim pipcima nakon nekog vremena ipak propustilo družbu na uzani, skliski put rubom gudure. Nekoliko preskočenih debala, malo skorih brzih spustova, i napokon su stigli do ugodnog dna. Jedva podnošljivu sparinu i sasušeno bilje zamijenio je prohladan zrak, mahovina i žubor spore Kupice. Uskoro su bili nagrađeni još više, pogledom na izvor. Tirkizno jezerce ispod hridi, okruženo zelenilom. Mušice koje se kližu površinom vode (nek' nam netko kaže kako se zovu na hrvatskom) tamo su carevale, a zabavu bi im kvario samo poneki vilin konjic koji bi se došao napojiti. Ose su bile manje uspješne u tome i nekoliko ih je već plutalo nizvodno, dok je družina posjedala u hladovinu, na mahovinu. Poklopali su što su imali, a zatim se zasluženo odmarali neko vrijeme, remeteći kamenčićima savršeno mirno jezerce. Najmanje ćelavi član družine nije mogao odoljeti toj divnoj hladnoj vodi i popio je gutljaj. Još uvijek je živ, čemu svjedoči i ovaj izvještaj.



Nažalost, nisu si mogli dozvoliti predugi odmor. Morali su se vratiti. Istim putem. Ako se čitač sjeća, do jezerca su stalno išli nizbrdo, i znali su to. Sparina, klizanje, preskakanje, grebanje, hodanje uzbrdo, sve do onog prvog seoceta Rogi. Trebalo im je puno, zaista puno duže da se uspnu nazad. Okrepu im je pružala samo topla voda, koje im je već ponestajalo, i kupine, koje su im promakle pri trku nizbrdo. U Rogima su se odmorili pored crkvice Sv.Andrije, odmah do lokalnog groblja. O koliko malenom selu se radi, vidjelo se iz, javnosti sasvim dostupnog, užeta zvona na zvoniku. Mamilo ih je lijepo obješeno o klin. Neke da zazvone, a neke, sigurno, da si prikrate muke.

I onda još uzbrdo, pa malo zaravni, nekoliko nazovipotočića, mostić i skretanje u šumetinu. Ovdje se zaista vidjelo što je ostavilo nevrijeme. Mnogo, iz korijena iščupanih, stabala i granje posvuda. Pronalaženju puta nije pomogla niti zaista čudnovata metodika postavljanja markacija. Potpuno nevidljive ili po nekoliko u krugu od desetak metara. Unatoč tome, nisu se izgubili niti jednom. Svejedno, ova dionica je bila najzabavnija i najzahtjevnija. Penjali su se i spuštali, klizali, upadali u paučine i preskakali potočiće, dok su štapovi za hodanje pucali pod teretom već onemoćalih planinara. Prolazili su vododerinama pokrivenim mekim tepihom od lišća i provlačili se proplancima s paprati do vrata, ispod volti srušenih stabala, već prekrivenih mahovinom, kroz rojeve mušica privučenim njihovom znojnom i ljepljivom kožom. Ručice su lamatale više nego inače.

Iznureni i već odavno bez vode, napokon su izbili na uređeni put i znali su da su sasvim blizu Vrajžeg prolaza (kako se zapravo zove i piše). Usjek se već vidio, kao i najobičniji turisti u šetnji. Mrzili su ih i gledali ispod oka dok su brzali prema štrudlama od borovnica. Malo su se odmorili na ulazu u Muževu hižu, malenu pećinicu na početku Vrajžeg prolaza. Pojeli su breskvu, poslikali se i krenuli dalje, sada po metalnom putu postavljenom usred samog usjeka, a da su odabrali neko kišnije razdoblje za planinarenje, ispod nogu bi im hučalo jako puno vode. Ovako su preostale lokvice proizvodile zvuk samo ako bi se u njih pljunulo, što si ovaj žedni trojac nije mogao priuštiti. Prohujali su tom klisurom, jedva gledajući predivno čudo prirode, i zaustavili se tek za stolom restorana na dnu.



Usisali su te prefine štrudle (i minipalačinke) s borovnicama, koje su svo to vrijeme iščekivali, i iskapili vodu, koju su bili prisiljeni kupiti (na ljetna planinarenja ubuduće ići sa četiri litre vode i ne kupovati preskupu vodu). Sjedili su tako tamo, neki su malo i spavali, ali još nisu bili gotovi.

Čekao ih je još jedan uspon, a dupad im je već otpadala. Teškom mukom ustali su se od stola i ponovno počeli zagrijavati bolne noge prema još malo vode. Ovaj put radilo se o izvoru Zeleni vir u ogromnoj, plitkoj pećini u 70-metarskoj hridi, preko koje se obrušava slap. Ponovno, sušno razdoblje svelo je taj, inače veličanstven, slap na polagano curkanje. To svejedno nije umanjilo dojmljiv fenomen. Nisu se dugo zadržali, pa su krenuli nedalekim serpentinama prema Skradu. Britanski planinar odlučio je ostalima pokazati što je forma, pa je dobar dio tog puta pretrčao. Uzbrdo, je li. Bez vode. Srećom, na svakom drugom zavoju nalazila se po jedna klupica. Otprilike su ih toliko često i koristili.

Predsjednikovo „još malo“ u jednom se trenutku zaista pokazalo istinitim, kad su još malo nakon te izjave izbili na prugu i skradsku željezničku stanicu. Na njoj su pronašli i špinu sa prefinom, hladnom vodom. Popili su je svu. Zatim su se divili OGROMNOM leptiru u čekaoni stanice. Japanska sviloprelja. Mucast za umrijeti!

Ubrzo nakon toga Britanac se vratio u Zagreb, a nešto manje ubrzo nakon toga, i nakon pojedenog krastavca, preostala dvojica su se vratila u svoju Rijeku.

I spavali su. Dugo.