Večernji izlet na Medvednicu

Izvještaj 11.02.2012. (JĐ)

Po rasporedu naš sljedeći izlet je bio prvi večernji izlet na Medvednicu.
Najava snježnog nevremena učinila je ipak svoje, pa je dio sudionika izleta otkazao, ali nas sedmoricu to nije moglo omesti. Imali smo sreće, nije bilo tako strašno. Iako je snijeg padao lagano i mirno, znali smo da nas čeka snježna avantura.

Okupili smo se na okretištu Mihaljevac. Prije polaska na brdo naišli smo na „kavicu“. Jedini kafić koji se nalazi blizu okretišta je kontejner-birtija iz vremena teškog komunizma. Iako bi čovjek pomislio da bi svaki normalan čovjek ovo mjesto zaobišao, iznenadio nas je broj ljudi koji su u kontejner u kratkom vremenu ušli, a i izbor pivi tamo nije loš - prosječnom alkoholičaru sasvim dovoljno. Tako smo mi pili pive i kave i shvatili da je vrijeme da krenemo. Opet smo se zadržali dulje nego smo planirali, pa smo se na početku planinarske staze našli tek malo prije 18 sati. U odnosu na plan, u polasku smo kasnili jedan sat.

Iako je snijeg na stazi bio ugažen nije bilo lako koračati. Koraci su bili teški, a zbog glatke podloge trebalo je hodati polako i pažljivo. Koliko god smo pazili, ipak smo svako malo posrtali i padali kao kruške. Na pola puta smo zastali i pili topli čaj.

Oči koje promatraju iz mraka, veliki bijeli ljudi i druga čuda…
Medvednica i šuma te zimske noći izgledale su zaista lijepo. Sve smrznuto i nigdje nikoga, u tišini, dok snijeg pada. Nakon gradskih gužvi i prometa takvo mjesto čini se kao neki drugi svijet. Za hodanje po smrznutoj utabanoj stazi nisu nam bile potrebne svjetiljke. Odbljesak od snijega pomagao nam je u tome da i bez svjetiljki možemo hodati sigurno, a čim bi skrenuli sa puta osjetili bi da smo zašli u snijeg dubok tridesetak centimetara pa bi se lako vratili na put.

Dok smo se penjali primijetili smo oči koje su svijetlile u mraku i znatiželjno nas promatrale iz daljine. Nismo bili sigurni o čemu se radilo, koja je to bila životinja, pretpostavili smo da je srna ili lisica. U toj tišini zbunjivalo nas je i pucanje smrznutog drveća koje se njihalo na ledenom vjetru.

U jednom trenutku jedan od nas je zaostao i tad se dogodio valjda najčudniji trenutak te večeri. Dok je tako koračao sam pognute glave gledajući u stazu, odjednom je nešto udarilo u njega, naletjelo, srušilo ga u snijeg i pobjeglo. Dok se zbrojio i podignuo, spodobe iz noći više nije bilo…

Prisjetili smo se tada i legende o dobrim „velikim bijelim ljudima“ koji čuvaju djecu koja se izgube. Ako se i mi izgubimo, valjda će do jutra čuvati i nas, pomislio sam. Prošli smo kraj šumske kućice u kojoj je gorjelo svjetlo, netko je bio unutra.

Svjetlo u noći na brdu bio je dom na Puntijarki. Što zbog kasnijeg polaska i snijega, što zbog novog člana kojemu je ovo bio prvi izlet, možemo reći da smo se prema planinarskom domu vukli – do doma nam je trebalo točno 2 sata i 15 minuta!!

Na termometru ispred doma nismo mogli odrediti temperaturu, živa se spustila daleko ispod označenih -10C, pa smo pretpostavili da je negdje između -15 i -20. Požurili smo u dom. Jedan od nas ušao je prvi, ali je brzo izašao van jer su mu rekli da više ne rade.

„Ne radimo!“
Ušli smo svi. Za stolom je sjedila kuharica (domaćica, gazdarica?!?). Bila je očito nešto nadr*ana.
- „Večer! Mi bi nešto pojeli i popili.“
- „Jesam već rekla da ne radimo!! Možete pitati konobara ako će dati da nešto popijete na šanku“, rekla je dok je sjedila za stolom s cigaretom u ustima i gledala tv.
- „Ali piše da radite do 9, a sad je tek 8 sati?“, nismo se dali.
- „Da, ali mi od 8 čistimo do 9. A do kad vi radite gospodine??“, pitala je sad već bezobrazno.
- „Ja radim do 23 sata, a kad zatvorimo onda čistimo do 23,30“, nije se dao L.
- „A gdje Vi to radite?? Pitanje je hoćemo mi uopće moći do grada dole…“
- „Kako ne bi mogli?? I autobusi voze. A mi smo došli pješice…“
- „Evo izvolite sjednite za ovaj stol“ rekao je konobar.

Zaista, onoliko koliko je ta baba bila bezobrazna, toliko je taj mladi konobar bio ljubazan i uslužan. Sve vrijeme dok smo bili tamo, znači od 8 do 9 sati, stara je sjedila, pušila i gledala na tv-u „Zvijezde pjevaju“, dok su ostali konobari čistili, prali podove i spremali stolove.

„Pa vi niste normalni!!“
Popili smo pivu i fino toplo kuhano vino te po uputi konobara krenuli dolje brzim korakom istim putem prema Gračanima. Sklizali smo se i padali, smijali i grudali. Bilo je baš smiješno.

Po dolasku u grad oko 23 sata odlučili smo još otići do kafića i popiti nešto. U gradu je sad već bila prava mećava. Sjeli smo u kafić u centru. Prekinuli smo konobaricu dok je gutala sendvič.
-„Jeste vi bili na Sljemenu?“, pitala je dok nas je posluživala.
-„Jesmo. Upravo smo se spustili!“
-„Pa vi niste normalni!!“
- „Hahahahahahahahaaa“

Uglavnom, tako vam je to bilo.
Bio je to naš prvi večernji izlet i bilo je baš lijepo.
Sljedeći puta samo trebamo krenuti malo ranije i ići malo brže, tako da možemo u domu provesti malo više vremena.