Oprema za planinarenje

Svaki duži izlet u planine poseban je doživljaj. No, da bismo mogli potpuno uživati potrebno je mnogo toga pripremiti. Osim tjelesne pripreme, potrebno je na sebi i uz sebe imati odgovarajuću opremu, čiji pregled ćemo ovdje iznijeti.

Naravno, što će se ponijeti a što ne, zavisi najviše o dužini izleta, godišnjem dobu te o mogućnostima opskrbe, prehrane i spavanja na trasi puta. Mnogima će se činiti da su neke stvari suvišne ili da neke nedostaju - i bit će u pravu. Izbor opreme koju ćemo ponijeti u planinu ovisi i o osobnim potrebama svakog pojedinca i malo je vjerojatno da će dva planinara na isti izlet ponijeti istu opremu.

Svoj popis opreme za planinarenje autor ovih redaka prvi je put pribilježio prije nekih 12 godina kada je za uspon na Weiss Spitze (3300 m) zaboravio ponijeti sunčane (ledenjačke) naočale, što je gotovo upropastilo cijeli izlet. Da se takva nezgoda više ne bi ponovila, sada uz pomoć popisa dva dana prije puta kontrolira cijelu opremu, dan prije obavlja potrebne nabavke i može noć prije puta mirno spavati, siguran da ništa neće zaboraviti. Ovaj se popis u tih 12 godina puno mijenjao. Sve što se pokazalo kao višak je izbačeno, a ono što se pokazalo korisnim je dodano. Namjera ovog pregleda je da planinarima koji s jednodnevnih izleta žele prijeći na višednevne, olakša izbor opreme koja bi im mogla zatrebati, da ih potakne na razmišljanje o raznim situacijama koje bi ih mogle dočekati u planinama, te da na temelju toga sastave svoj popis ili razmisle o nabavci onoga što im nedostaje.
Za ugodan izlet težina naprtnjače ne bi smjela prelaziti 20 kg. Uvijek treba voditi računa o težini i volumenu svakog pojedinog predmeta i prednost dati praktičnijim i lakšim stvarima koje zauzimaju manje prostora i koje se mogu koristiti u različitim situacijama. S obzirom na to da se tehnologija izrade opreme vrlo brzo mijenja u ovom pregledu nećemo navoditi ni sugerirati najbolje materijale, nego ćemo samo navesti svojstva koja se očekuju od dobre vreće ili jakne, a kada se odlučite za kupovinu, raspitajte se o prednostima i nedostacima pojedinih materijala.

ODJEĆA I OBUĆA
Planinarske cipele - Od svojih cipela planinar očekuje da štite stopalo i skočne zglobove, da su udobne i da održavaju stopala suhim. To znači da cipele trebaju biti visoke i imati čvrstu potplatu, da su barem pola broja veće od brojeva naših gradskih cipela, te da su izrađene od materijala koji »diše«. Najveće pitanje je kakve cipele mogu održati stopalo suhim (toplim) tj. omogućiti da znoj izlazi, a spriječiti vodu da prodre unutra. Za sprječavanje ulaska vode u pravilu je najbolje dodatnu impregnirati kožu nekim sprejem ili voskom.
Na žalost, ako provedete dva dana na kiši, koža cipele će upiti vodu bez obzira na impregnaciju (udaranjem cipela po oštrim stijenama zarezujete kožu i na tim mjestima probija voda). Kada se koža cipele natopi vodom obično treba par dana da se osuši, što može biti ozbiljnija teškoća na izletu, tim više što nije preporučljivo cipele sušiti naglo pored peći, budući da se tako uništava koža. Većina problema može se riješiti impregnacijom prije izleta, a za duže izlete u »teže« uvjete treba razmisliti o rezervnim cipelama ili plastičnim cipelama za snijeg ili led. U zadnje vrijeme na tržištu ima i kvalitetnih cipela od sintetičkih materijala koje također dišu, a ne propuštaju vodu. Sintetika je bolja od kože, jer ne upija vodu. Modela ima mnogo i u pravilu nećemo znati što smo kupili do prvog izleta s jačom kišom ili snijegom. Prema osobnom iskustvu, cijena ne znači nužno i kvalitetu.
Rezervne cipele, tenisice ili natikače - Nakon cjelodnevnog hodanja nema ništa ljepšega i ugodnijega nego se iz planinarskih cipela preseliti u natikače ili tenisice. Natikače su praktične i za boravak u planinarskim domovima, tim više što je u većini domova i kuća zabranjen ulazak u spavaonice s planinarskim cipelama na nogama, a i puno su lakše od tenisica.

Treba pripaziti da odjeća i obuća bude udobna i topla


Čarape trebaju omogućiti amortiziranje udaraca prilikom hodanja te održavati stopala suhim i toplim. U tu svrhu najbolje je navući na noge jedne tanke končane čarape koje će omogućiti stopalu da diše, a preko njih deblje čarape za hodanje koje će amortizirati udarce i osigurati toplinu. Nisu sve čarape jednake, pa treba malo eksperimentirati ako želimo naći najbolju kombinaciju. Vrlo je važno da nakon ova dva para čarapa planinarske cipele ostanu udobne, jer inače mogu otežati cirkulaciju u nogama i izazvati ozebline na stopalima, bez obzira na najtoplije čarape. Iz istog razloga, ni same čarape ne smiju biti tijesne. Čarape debele vunene (1 par), koje su široke, komotne i tople vrlo dobro mogu poslužiti za spavanje u hladnim spavaonicama ili na otvorenom.

Planinarske hlače s remenom. S obzirom na zlatno pravilo da noge trebaju ostati suhe, hlače trebaju biti komotne i napravljene od materijala koji diše i ne upija vodu. To znači da traperice, samterice, pamučne trenirke nisu dobar izbor, već treba odabrati tanke hlače koje minimalno upijaju vodu i brzo se suše. Takav materijal je npr. 70% poliester i 30% vuna, a ima i nekih drugih kombinacija. Tanke hlače se u praksi pokazuju bolje nego debele (čak i po snijegu) jer bolje »dišu« (što puno znači nogama koje u planinarenju obavljaju najveći dio posla). Dobro je znati da mokro tijelo gubi oko 20 puta brže toplinu od tijela koje je suho. Sjetite se trika kojim hladimo boce s tekućinom: namočimo tamnu tkaninu i omotamo je oko boce te sve zajedno ostavimo na suncu. Zbog tog razloga nije dobro ni nositi pamučne gaće (bokserice) ispod hlača. Osim što se znaju nezgodno zategnuti oko prepona uslijed hodanja, vrlo brzo se natope znojem. Hlače trebaju imati i široki remen na kojem možemo nositi drugu opremu. Ako je hladno ili puše jak vjetar mogu se ispod hlača obući duge termo gaće ili nešto slično, izbjegavajući pritom pamuk koji upija i zadržava puno vode.
Kratke planinarske hlače s remenom - Kao ljetna varijanta mogu se koristiti kratke planinarske hlače ili duge hlače koje se po potrebi uz pomoć patent zatvarača mogu pretvoriti u kratke. Vrijede ista pravila kao i za duge hlače. Ljeti dobro dođu, za trenutke odmora, i klasične pamučne bermude.

Nepromočive hlače za kišu. Kod jače kiše planinar nema drugog izbora nego obući nepromočive hlače. Oblačimo ih uglavnom na golo tijelo kako bismo znojenje sveli na što manju mjeru. Duge termo gaće izrađuju se od sintetičkog materijala koji »diše« i minimalno upija znoj te se brzo suši. Koriste se ispod hlača ili zimi za spavanje.

Topla trenirka - donji dio. Nakon naporne ture, na cilju, dobro je vlažne hlače zamijeniti nečim suhim i toplim.

Termo majica s kratkim ili dugim rukavima također je izrađena od sintetičkog materijala koji »diše« i brzo se suši. Takve se majice koriste zimi za hodanje ili spavanje. Oblače se na golo tijelo zbog znojenja, a ako nam je hladno, preko njih možemo obući običnu majicu, trenirku i sl. Majica s kratkim ili dugim rukavima koristi se za hodanje ili spavanje u toplijim mjesecima kada je prevruće za termo majice. S obzirom na to da pamuk lako upija vodu, treba sa sobom imati više majica da bismo ih mogli češće mijenjati, ili odabrati majice koje bolje »dišu«. Topla trenirka - gornji dio. Nakon naporne ture treba se presvući u suho i toplo. Za to dobro može poslužiti topla trenirka, koja se može koristiti i ispod jakne ako je jak vjetar ili velika hladnoća. Dobre su se pokazale trenirke od flisa (eng. fleece), koje su lagane i tople.

Jakna protiv vjetra i kiše. Pri izboru jakne najbolje je odabrati takvu koja je nepromočiva i koja ima kapuljaču. Treba biti dovoljno komotna da ne sputava pokretanje ruku. Kapa nas treba nas zaštititi od vjetra i hladnoće. Za planinarenje se može koristiti i obična vunena kapa, a ako nas vuna svrbi ili nam je prevruće, može u zamjenu poslužiti i svilena marama. Bolje su one kape koje imaju mogućnost zaštite sinusa (čela) i ušiju. Puno tjelesne temperature gubi se upravo preko glave.

Obrazina. Svatko tko je bio na Velebitu po buri zna čemu služi obrazina. Vrlo korisna stvar za planinarenje po jakom vjetru! Treba odabrati model koji dah iz nosa ili usta ne vraća prema očima i tako zamagljuje naočale. Biciklisti se koriste većim brojem modela, koje i mi možemo iskoristiti u planinarenju.

Rukavice. Protiv vjetra dovoljne su i tanke rukavice, a za zimu trebaju biti tople (vunene) ili nepromočive za kišu i snijeg. Praktični su modeli kod kojih možemo privremeno osloboditi prste bez skidanja rukavice.

Ručnik. Tko voli kupanje u planinarskim potocima i jezerima, trebat će mu i manji ručnik. Planinski potoci ljeti imaju temperaturu od +12 °C, pa iako odlično osvježavaju i poboljšavaju cirkulaciju treba paziti da ne ulazimo u vodu naglo (znojni) i da ne ostanemo duže od nekoliko minuta (opasnost od hipotermije - pothlađivanja). Ponovno zagrijavanje organizma troši i puno energije, pa je uz takvo kupanje potreban i neki kvalitetniji obrok s toplim napitkom. Inače možemo ostati bez snage za daljnje planinarenje.

Plastične vrećice. Radi zaštite odjeće od vode, a i zbog lakšeg snalaženja, dobro je odjeću prije slaganja u ranac složiti u najlonske vrećice. Tako npr. možemo odjeću za spavanje, i toplu odjeću za planinarski dom staviti u jednu vrećicu, majice i ono što češće koristimo u drugu, čarape u treću itd. Korisno je ponijeti i dodatne vrećice npr. za prljave čarape, i za smeće koje smo kao planinari dužni ponijeti sa sobom u dolinu.

Ruksak ili naprtnjača je pored planinarskih cipela najvažniji dio opreme čovjeka koji odlazi u planinu. Prije svega, treba odabrati model koji je ugodan za nošenje, a praktično je da ima što više džepova i pretinaca. Što se udobnosti tiče, treba obratiti pažnju na ramena i donji dio leđa jer su ti dijelovi tijela najviše opterećeni. Dobar ranac bi trebao imati mogućnost prilagodbe visine nošenja (kako bismo ga mogli prilagoditi svojoj visini), zaštićenu kralježnicu cijelom dužinom (nekim mekšim materijalom koji ne upija vlagu odnosno koji omogućava odvođenje znoja s leđa), široke naramenice u području ramena, mogućnost zatezanja naramenica (čime privlačimo ranac bliže leđima), zatezanje naramenica preko prsa te mogućnost zatezanja oko pasa. Pravilo je da ranac bude što bliže leđima te da se ne »ljulja« dok hodamo, a opet da nas ne steže i da nam omogućava slobodno kretanje. Što je više pretinaca, džepova i remenčića na naprtnjači, to ćemo bolje moći organizirati stvari i lakše se snalaziti »u mraku«.
Najteže stvari najbolje je spremiti na dno (da težište bude što niže - lakše je za nošenje, a i ranac se manje ljulja). Treba odvojiti jedan pretinac za pribor za prvu pomoć, kako bi se u slučaju potrebe brzo moglo pronaći sve što nam treba. Volumen ranca mjeri se u litrama, a odabir veličine je individualna stvar svakog planinara. Oni koji putuju brzo koristit će male rance, a oni koji planiraju boravak od više dana velike.

Zaštitna vreća za ranac protiv kiše. Bez obzira kako kvalitetan ranac imali i bez obzira što vam je odjeća zaštićena najlonskim vrećicama, dodatna zaštitna vreća kojom možemo zaštititi cijeli ranac izuzetno je korisna po kiši, a vrlo je lagana i malog volumena. Zaštitnu vreću odabiremo prema volumenu ranca, a treba voditi računa da se može lako i dobro pričvrstiti kako je vjetar ne bi odnio.

Zatezni remenčići i kratka užad korisni su kada treba nešto pričvrstiti na ranac. Šator služi za zaštitu od vjetra, kiše i hladnoće pri spavanju na otvorenom. Pri izboru šatora treba voditi računa o težini (da nije pretežak za nošenje), veličini (da se možemo ispružiti i smjestiti ranac), aerodinamičnom obliku (da može izdržati jak vjetar), jednostavnosti podizanja (da ga možemo sklopiti bez uputa i u mraku) i da se može dobro pričvrstiti bez obzira na podlogu. Kvalitetniji su oni koji imaju dvije stijenke (zbog kondenzacije). Ako vas muče insekti odaberite šator kojem se unutarnja stijenka može potpuno zatvoriti.

Najlonsko šatorsko krilo. Ako želimo izbjeći oštećenja donjeg djela šatora (podloge), koja je osjetljiva na oštrije predmete i lako se probuši, možemo nabaviti dodatnu plastičnu foliju koju ćemo postavljati ispod šatora. To je, ustvari, najlonsko šatorsko krilo koje na rubovima ima rupe svakih 50 cm, lagano je i može se nabaviti u raznim dimenzijama (npr. 2x3 m). U ljetnim mjesecima možemo ga koristiti i umjesto samog šatora tako da ga razapnemo iznad spavaće vreće. To je dovoljno da nas zaštiti od kiše i sunca.

Vreća za spavanje dolazi do izražaja na niskim temperaturama. Treba znati da temperatura koja je navedena na vreći kao normalna (engl. Comfort) pretpostavlja da spavamo u vreći s termo donjim rubljem (duge gaće i majica s dugim rukavima), a minimalna temperatura koja je navedena (engl. Extrem) pretpostavlja da ćemo na toj temperaturi preživjeti, ali vjerojatno nećemo moći spavati. Ako npr. imamo vreću koja ima raspon od -12 do +20 oC, a za normalnu temperaturu je navedeno 0 oC, za ugodno spavanje u skloništu u zimskim uvjetima, treba imati termo donje rublje i dodatnu trenirku ili pokrivač. Za spavanje na snijegu bez zaklona potrebne su vreće od specijalnih materijala koje tijelo štite od hladne podloge i od atmosferskih utjecaja. Ako želimo biti spremni za svaku priliku, trebalo bi imati jednu laganiju ljetnu vreću i jednu zimsku vreću za »teže« zadatke.

Karimat, thermarest ili madrac za napuhavanje. Sve navedeno može se koristiti kao podloga za spavanje sa ili bez vreće za spavanje. Prema volumenu nema velike razlike, karimat je najlakši, a madrac za napuhavanje najudobniji. Karimat je i najsigurniji, jer se ne može probušiti. Probušeni thermarest ili madrac nema nikakvih izolacijskih svojstava, što nas može skupo stajati. Za spavanje u šatoru na snijegu treba zato svakako ponijeti karimat i eventualno madrac za dodatnu udobnost.
Jastuk za napuhavanje - malih dimenzija, lagan i praktičan za one koji spavaju na boku pa ne mogu bez jastuka.

Štapovi za hodanje rasterećuju koljena kao da smo barem 10 kg lakši, što je velika pomoć na nizbrdici. Puno pomažu i kod penjanja, jer težinu tijela prebacuju dijelom i na ruke. Najpraktičniji su teleskopski štapovi koje po potrebi možemo sklopiti i pričvrstiti na ranac.

Gamaše se koriste za hodanje po dubljem snijegu ili blatu. Štite potkoljenice od snijega (vode). Nedostatak im je da ne propuštaju znoj van, pa je noga nakon nekog vremena mokra od znoja.
Kompas treba naučiti koristiti prije nego što nam stvarno zatreba, jer inače nije koristan. Onome tko poznaje pravila kretanja po azimutu i tko zna »čitati« planinarsku kartu kompas može omogućiti sigurno snalaženje.

Planinarska karta i vodič. Staze u pravilu nisu tako dobro označene da bismo se bez karte i kompasa mogli uputiti u područje u kojem prije nismo bili. Naravno, stanje na terenu može se razlikovati od onoga prikazanog u kartama, pa će često za sigurno kretanje biti dobro da se dodatno raspitamo kod mještana ili nekoga tko je nedavno bio na tom području. Za planinarenje su najprikladnije karte mjerila 1:25000 ili manjeg. Sve najpopularnije hrvatske planine pokrivene su kartama »Smand«.
Korice za planinarsku kartu poslužit će za zaštitu karte od kiše, oštećenja i prljavštine. Korice se mogu pričvrstiti za ranac kako bi nam karta uvijek bila pri ruci.
Planinarski vodič. Prije izleta uputno je prikupiti što više informacija o mjestima koja ćemo posjetiti. Najvažnije je znati gdje ćemo spavati (je li dom otvoren), te ima li na putu vode i hrane. Za to su najbolji specijalizirani vodiči. Mogu preporučiti »Hrvatske planine« dr. Željka Poljaka te vodiče »Panonska Hrvatska« i »Dinarska Hrvatska« Alana Čaplara. Čaplarovi vodiči su praktičniji za nošenje u naprtnjači jer su lagani i manjeg formata, a Poljakove »Hrvatske planine« su za čitanje kod kuće prije izleta. Stanje na terenu može se razlikovati od podataka u vodičima ili planinarskim kartama, pa je zato prije puta dobro nazvati npr. domara planinarskog doma u kojem smjeramo noćiti i raspitati se o uvjetima.

Bez karte nikamo


Zviždaljka je jedna od onih stvari za koju je bolje da nam nikad ne zatreba. Ljudski glas ili uzvik u planini lako se može zamijeniti s hukom vjetra ili nekim sličnim zvukom. Zato, ako se odvojimo od skupine, najbolje je upotrijebiti zviždaljku čiji zvuk je puno prodorniji, a i štedi glasnice.

Višenamjenski nožić za kruh, konzerve, boce, manje popravke i drugo.

Plamenik za kuhanje s posudom. Upute za uporabu obično kažu »pri vanjskoj temperaturi od 22 oC, 1 litra vode temperature 18 stupnjeva proključa za 3 minute« ili nešto slično. U praksi, na visini od 2500 m na snijegu i -2 oC uz blag vjetar trebat će nam 30 minuta samo da otopimo grudu snijega koja će nam dati 1 litru vode. Lijepo ćemo večerati, a sutra ujutro nećemo moći upaliti plamenik, jer se plin preko noći zamrznuo. Benzinski plamenici se ne smrzavaju, ali su teži. Tehnologija i ovdje brzo napreduje pa se stalno na tržištu pojavljuju novi modeli plamenika. Treba voditi računa o veličini i težini same naprave, jednostavnosti nabave rezervnog goriva (plin ili benzin), težini i volumenu posuda s rezervnim gorivom (i cijeni), o tome koliko možemo kuhati s jednom kartušom goriva, ponašanju plamenika i goriva na niskim temperaturama i vjetru. Kada kupite novi plamenik isprobajte ga na niskim temperaturama prije izleta kako biste znali što od njega možete očekivati u brdima. Kao zaštita od vjetra može poslužiti i karimat kojeg savijemo oko plamenika. Uz plamenik treba imati i odgovarajuću posudu za kuhanje.Rezervno gorivo za plamenik - Plamenik je neupotrebljiv ako ostanemo bez goriva. Za rezervu je zato uvijek preporučljivo imati bar jednu kartušu.
Šibice i upaljač potrebni se za paljenje plamenika. Uvijek sa sobom valja imati bar dva upaljača i dvije kutije šibica.
Svijeće će nam poslužiti za rasvjeta u noćnim satima (bolje nego da trošimo baterije).
Hepo kocke za potpalu poslužit će kada nema papira i suhih triješčica, a trebamo vatru.

Pribor za jelo. Najbolje je da je sklopiv i što lakši za nošenje.

Manja svjetiljka. Praktične su se pokazale mini Maglite baterije sa samo jednim uloškom. Veća svjetiljka (za glavu) s rezervnom žaruljom potrebna je za svaki ozbiljniji izlet. Najpraktičnije su svjetiljke koje se postavljaju na čelo i tako osvjetljavaju put pred nama. Od žaruljica možemo koristiti obične, koje slabije svijetle (do 30 m) i duže traju (oko 8 sati), ili halogene, koje su puno jače (do 100 m), ali kraće traju (oko 2 sata). Postoje i svjetiljke s kombinacijom običnih i halogenenih žaruljica, pa po želji možemo koristiti jednu ili drugu. Rezervni baterijski uložak za svjetiljku potreban je kako svjetiljka ne bi postala neupotrebljiva u nekom neželjenom trenutku.

Sunčane naočale. Što se više penjemo, to je djelovanje UV-zraka jače te su oči izloženije. Kod odabira zaštitnih naočala svakako odaberite one koje imaju visok UV-faktor (najmanje 3), a dobro je i da su zatvorene sa strane. Praktično je da naočale imaju savitljiva krila tako da ih možemo dobro pričvrstiti za uši te da imaju vrpcu na kojoj mogu visjeti kada ih ne koristimo. Za ozbiljne ture i jak vjetar najbolje su skijaške naočale koje potpuno prianjaju uz lice.

Zaštitna krema protiv sunca. Na većim visinama je i utjecaj sunca jači, pa se zimi na ledenjaku, čak i po oblačnom vremenu, možemo dobro »ospeći«. Zato je krema neophodna.
Tekućina ili maramice za čišćenje naočala koristi se za skidanje mrlja od znoja s naočala ili čišćenje leće fotoaparata ili videokamere.

Čuturica za vodu. Svakoga dana čovjek trebalo barem 2 litre vode, a ako je fizički aktivan i više. Nije loše za piće uzeti neki izotonični napitak u prahu, koji ćemo dodati vodi da bismo nadoknadili soli i minerale što ih gubimo znojenjem. Čuturica bi zato trebala imati širok poklopac za lakše ubacivanje izotoničnog praha, a i za lakše pranje i održavanje. Praktični su shakeri koji imaju mrežicu za lakše mućkanje napitka. Osim čuturice koju nosimo za pojasom, treba ponijeti i plastične boce s dodatnom vodom koje držimo u rancu. Uz čuturicu treba imati i odgovarajuću futrolu koja se može pričvrstiti za pojas. Zimi se voda u čuturici može zalediti, pa je bolja futrola s izolacijskim svojima.

Plastične cipele (pancerice) s derezama koristimo za uspone po snijegu ili ledu. Potpuno su nepromočive, što ujedno znači da se stopala »kupaju« u znoju. Budući da pancerice imaju i unutarnju čizmu koja pruža toplinsku zaštitu, dovoljne su samo tanke končane čarape.
Dereze su neophodne za hodanje po zaleđenim površinama. Postoje modeli koji se montiraju na obične planinarske cipele i modeli koji su namijenjeni samo za plastične pancerice. Dereze imaju oštre šiljke, pa zato mogu biti i opasne, a mogu »izvrsno poslužiti« i za bušenje thermoresta, šatora i ostale opreme. Treba ih zato pažljivo koristiti i nakon upotrebe šiljke zaštititi. Ako kupujete dereze, dobro bi bilo izabrati one koje u kompletu imaju i zaštitu za šiljke. Prilagođavanje veličine dereza te način postavljanja na pancerice uputno je uvježbati prije puta.

Cepin je nezaobilazan dio opreme za sniježne izlete po strminama. Koristimo ga kao osiguranje od klizanja na ledu te za kočenje na strminama. S obzirom na svoje oštre krajeve, cepin također može biti opasan (samoranjavanje kod nespretnog pada).

Kaciga. Kada se u proljeće led počne topiti, u alpskim se predjelima često odlomljavaju veće količine kamenja i šljunka. Udarac kamenčića koji pada s visine 50 m može biti fatalan za onoga tko nema kacigu.
Turne skije (s opremom) dolaze do izražaja po dubokom snijegu po kojem bismo bez njih propadali do koljena ili dublje. Isto tako, treba istaknuti da je spuštanje po otvorenom terenu puno brže na skijama nego pješice. U ostalim slučajevima, brži smo bez skija.

Alpinističko uže u planinarenju se može koristiti za osiguranje pri zimskim usponima ako postoji opasnost od klizanja ili pada u rupe ispod snijega. Za te potrebe najbolje je dinamičko uže debljine 11 mm.
Kratko uže za osiguranje na sajlama. Pri prelasku dionica sa sajlama, dodatno se možemo osigurati užetom duljine oko 2 m. Jedan ćemo kraj pričvrstiti za pojas, a drugi na karabiner. Karabiner kopčamo oko sajle i tako možemo biti sigurni od eventualnog pada sa staze. Važno: treba znati upotrijebiti pravi čvor za vezanje karabinera. Prije puta pitajte nekog alpinista i vježbajte kod kuće.
Penjački pojas potreban je kada se osiguravamo užetom. Budući da su te situacije u planinarenju razmjerno rijetke, a i sam pojas nije jeftin ni lagan, možemo si pomoći tako da kupimo 5 m trake koja se koristi za automobilske pojaseve. Takva traka je lagana i ne zauzima puno mjesta. Jedini je problem u tome što treba znanja da se takva traka zaveže u siguran pojas. Kako se to radi i uz pomoć kojih čvorova, treba pitati alpiniste.
Karabineri se koriste za spajanje pojasa i užeta. Za planinarsku upotrebu dovoljna su 2 ili 3 karabinera.

Sat, pulsmetar, termometar, visinomjer. Želimo li prije mraka stići na sigurno, valja znati kada sunce izlazi i zalazi, dobro isplanirati trasu, a tijekom puta stalno pratiti vrijeme. Ostale stvari su za one koji vole statistiku. Sve navedeno se može naći u jednom uređaju.

Kišobran. Iako spomen kišobrana izaziva podsmjeh nekih planinara, u praksi se pokazao boljim od npr. nepromočive jakne, jer se u jakni tijelo znoji. Naravno, to vrijedi jedino ako nema vjetra. Kišobran se još boljim pokazao za vrijeme jakog sunca na većim visinama, pružajući stalan hlad. Kako bi nam ruke ostale slobodne, treba smisliti način kako da pričvrstimo kišobran na ruksak.

Torbica za dokumente, novac, ključeve i sl. Najpraktičnije su one torbice koje se pričvrste za pojas i imaju više pretinaca s patent-zatvaračem.
Dokumenti: osobna iskaznica, putovnica, vozačka dozvola, planinarska iskaznica, novac, karte za vlak ili autobus, kreditna kartica, planinarski dnevnik, telefonska kartica, zdravstvena iskaznica, telefonski brojevi planinarskih domova i GSS-a, kemijska olovka i mali blok.

Mobitel može biti izuzetno koristan u slučaju nezgode ili nesreće.

Tinta za žigove. U tuljcima za žigove na vrhovima često nema tinte, pa je uputno ponijeti svoju ako želimo otisnuti žig u dnevnik. Umjesto tinte može dobro poslužiti i flomaster sa širim vrhom kojim namažemo žig.

Fotoaparat ili video kamera omogućava da zabilježimo najzanimljivije detalje s naših izleta.

Izbor opreme za planinarenje u trgovinama je velik


PRIBOR ZA HIGIJENU I PRVU POMOĆ
Pribor za higijenu sastoji se od četkice za zube s pastom (odaberite sklopivu četkicu i što manje pakovanje zubne paste), zubnog konca, sapuna, gela za tuširanje, grickalice za nokte, toaletnog papira, papirnatih maramica, vlažnih maramica i dr.
Pribor za prvu pomoć treba uvijek imati pri ruci, bez obzira o kako se malom izletu radi. Mogu se nabaviti manji paketi s osnovnim stvarima, koja ne zauzimaju puno mjesta. Dobro je ponijeti i flastere za manje ogrebotine i žuljeve. Uz uobičajeni pribor za prvu pomoć, dobro bi bilo imati i sljedeće:
- tablete protiv temperature i boli
- smjesa za zagrijavanje - Radi se o tkanini s kemikalijom koja u dodiru sa zrakom razvija temperaturu oko 50 stupnjeva u sljedećih 20 sati. Prodaje se u vrećicama (veličine npr. instant-juhe). U slučaju potrebe možemo tu tkaninu s kemikalijom staviti unutar vreće za spavanje ili unutar odjeće (ne na golo tijelo!).
- elastični zavoj za zglob i koljeno - u slučaju uganuća zgloba treba što prije (u pitanju su sekunde) dignuti nogu i izvršiti pritisak na zglob kako bismo spriječili izlijevanje krvi u zglobnu čašicu i oticanje zgloba. Nakon toga, ako je moguće, treba staviti hladan oblog (ili uroniti nogu u planinski potok). Za nastavak kretanja omotajte zglob elastičnim zavojem i počnite s povratkom. Izlet je završen.
Za koljeno postoje i posebne proteze ili elastične trake koje ga učvršćuju. Ako imate problema s koljenom, učvrstite ga prije spuštanja i obavezno koristite štapove.

HRANA I VODA
Idealan obrok za obnavljanje energije sadrži 40% ugljikohidrata, 30% proteina i 30% masti. To bi npr. bio integralni dvopek, konzerva tune i masline. Oni koji nemaju vremena za cjelovit obrok ili žele smanjiti težinu ruksaka, mogu nabaviti Triatlon čokoladice u gore navedenom omjeru (Twin Lab). Isti omjer ima i kefir. Za vrijeme dugih šetnji trebalo bi svakih sat vremena odmoriti od 5 do 10 minuta, a za to vrijeme pojesti nešto voća (svježe ili suho), badema ili oraha, te popiti vode. Vodu je dobro piti i češće (nekoliko gutljaja svakih pola sata). Ako osjetimo slabost i umor, treba pojesti ugljikohidrate koji brzo ulaze u krv (med, čokolada, grožđice i sl.). Voda je vrlo važna, pa je bolje ponijeti i nešto viška nego dehidrirati.

(Preneseno sa Hrvatski planinar, autor Goran Šeremet)