Gagh
26.11.2004., petak
Što bi rekli braća Grim?
|
Zljnjo i Gljnja ***Zljnjo i Gljnja su bili brat i sestra. Oni su živjeli sa svojim tatom i mamom na rubu grada. Njihovi roditelji su oboje bili shizofreničari pa nigdje nisu mogli dobiti posao, već su živjeli od socijalne pomoći i dječijeg doplatka. Jednoga dana je ministarstvo branitelja i međugeneracijske solidarnosti objavilo ukidanje dječijeg doplatka. Istog dana su mama i tata Zljnja i Gljnje zaključili da više neće imati novaca za hraniti djecu i da ih se nekako trebaju riješiti. ***Teška srca, ali odlučno, otac je dječicu poveo u centar grada obećavši im kupiti nove mobitele. Dječica su bila vrlo mala, ali ne i toliko naivna pa su ipak odučila poduzeti mjere opreza u slućaju da im oca opet uhvati ono njegovo. Gljnja je za oca ponijela tri inekcije Haldola od 5mg/l, a Zljnjo GPS kako se ne bi svi skupa izgubili. ***Kada su došli u centar grada otac ih je postavio stajati u redu ispred dučana na kojemu je pisalo da se mobiteli prodaju po kunu. Kada im je otac pročitao natpis i kada su čuli potvrđujuće komentare ostalih ljudi u redu, djeca su povjerovala kako će im otac doista kupiti mobitele pa su se počela radovati i grohotom smijati. ***Kada su se prestala smijati više im uopče nije bilo smješno jer je otac negdje nestao, a oni su stajali sami u redu i nisu imali ni kune da si sami kupe mobitel što ih je neopisivo rastužilo pa su počeli plakati. Da ih smiri, Gljnja im je zapucala po inekciju Haldola što ih je toliko razvalilo da su počeli bezumno teturati gradom i kreveljiti se slučajnim prolaznicima u facu. U rijetkim trenucima lucidnosti, koji su nastupali neposredno nakon najžešćih faza bunila, pokušavali su aktivirati GPS, ali su ubrzo shvatili da su baterije iscurile i da se pomoću glupe naprave nikada više neće moći nigdje vratiti. Nisu prestajali hodati i kreveljiti se, a kada su naišli na policajca koji ih je htio legitimirati, i trčati u mepoznatom smjeru. ***Trčali su dugo i, unatoč Haldolu, začuđujuče mahnito. Onda su odjednom shvatili da ih je pustilo i da se nalaze u potpuno nepoznatom dijelu grada. Ovdje je sve bilo nekako drugačije: ulica je bila obasjana crvenim svjetlima, po pločniku su hodale prekrasnih oblina odrasle tete, a sa svih strana je dopirala muzika iz čudno šarenih mjesta na kojima je pisalo XXX i još svašta, što oni nisu znali pročitati jer su oboje zbog roditeljskog zanemarivanja imali već tri puta odgodu za upis u školu. Ispred svakog su stajali muškarci ili žene koji su nešto vikali. Zljnjo i Gljnja su prišli jednom od tih mjesta ne bi li vidjeli može li se nekako uči jer je vani bilo hladno i noć, a oni su se oboje bojali noći. ***Ono kojemu su prišli imalo je na zatamnjenom prozorskom staklu isto XXX i kraj toga svijetleću reklamu koja je prikazivala ženu ispupčenih bradavica kako uživa u nekakvom piću. Gljnja je bila i žedna, a Zljnju su se svidjele bradavice pa su odlučili ući baš tu, na što ih je pozivala i šarena gospođa u malo odjeće koja je stajala ispred. Ona ih je i upratila unutra. Gljnja ju je pitala ima li što za piti. Zljnjo ju je pitao ima li i ona bradavice. Teta je rekla da za njih dvoje sve ima i da će im sve dati samo ako uđu sa njom sasvim unutra. ***Sasvim unutra je bilo lijepo toplo sa puno šarenog svjetla i raznog svijeta. Dobili su po gusti sok. Gole tete su plesale na povišenim postoljima, a debeli muškarci su im davali novce. Ovim posljednjim su dječica bila iznimno očarana. Pitali su svoju tetu mogu li i oni dobivati novce. Teti se osmjeh zacaklio od zlatnog zuba i rekla je da mogu samo ako odu s njom na jedno mjesto. Gljnjo i Zljnja nisu puno razmišljali već su krenuli. ***Nakon nekoliko trenutaka našli su se u jednoj sobi u kojoj se nalazio samo crveni krevet i neke čudne napreve po njemu. Rekla im je da pričekaju trenutak i da se ona odmah vraća pa će onda i oni dobiti novaca. Kada su ostali sami, Gljnja je počela znatiželjno razgledavati po krevetu razbacane predmete. Nije za sve sasvim shvaćala što predstavljaju kao npr. nešto što je ličilo na moču za pod sa trakicama, samo što su ove trakice bile od kože, a njihove doma, na moči, od konopa. Onda je našla i lisice slične onima kakve je u više navrata viđala na svome ocu kada bi čike-policajci došli po njega, ali ove su bile obložene nekakvom mekanom tkaninom. Za ostale predmete nije imala pojma čemu služe osim što su joj se nekolicina njih, koji su podsječali na kobasice, činili nekako poznatima, ali nevezano uz kobasice. Njih se sjetio Zljnjo. Svukao je hlače i usporedivši ih sa svojim udom zaključio da su to nedvojbeno umjetni pimpeki. Onda se Gljnja zgrozila jer ju je to podsjetilo na nešto što je dugo potiskivala i o čemu ni sada nije puno željela misliti. Zaključila je samo da po svaku cijenu moraju bježati. ***Međutim, nisu znali kako. Ona teta je na odlasku zaključala vrata. Zljnjo je dao ideju: on će se sakriti iza vrata, pričekati ju da se vrati, zviznuti ju najvećim od ovih pimpeka po glavi, vezati ju za krevet kako ne bi uzbunila osale, uzeti joj pare i pobjeći. To su i učinili. Zljnjo se sakrio iza vrata i šarena teta je triput dobila po glavi ružičastim konjskim silikonskim penisom od čega se primjereno onesvijestila. Onda su je lisicama vezali za krevet i pošto nisu kod nje našli ni lipe, razbli žarulju te šmugnuli iz sobe sekundu prije nego je, kroz druga vrata skrivena u zidu, u nju ušao veliki debeli dlakavi (valjda) muškarac od glave do pete presvučen u kožu. ***Tek što su počeli odmicati, a već se se iz sobe čulo zavijanje, vrištanje, roktanje i tupi udarci. Jurili su kroz uske hodnike tog obskurnog mjesta, pokušavajući naći izlaz. Umjesto toga, zašavši za jedan ugao i prošavi kroz jedna varata, obreli su se u maloj sobici u kojoj je neki goli muškarac na neki način spolno općio sa nekom golom tetom. Zbog oskudne svjetlosti koju je lučila crvena lampica kraj kreveta, u prvi trenutak su se samo uplašili, htijući se okrenuti i nastaviti bježati dalje, ali kada je muškarac podigao glavu iznad ženinog međunožja, ostali su zapanjeni. On je ostao preneražen. Zljnjo i Gljnja su u maloj obskurnoj sobici sa malom crvenom lampom kraj kreveta i obnaženom tetom, stajali licima u pijano lice sa svojim jedinim, golim k'o od majke rođenim, ocem. Otac je, iskrivivši facijalnu ekspresiju, buljio u njih vodenim očima. Zljnjo je buljio u njega pitajuči se u sebi kad će i on ovako. Gljanja je vrištala. Na njeno vrištanje odnekud su se pojavila dva nabildana ćelavca koji su, ne pitavši ih ništa jer se ovdje plaćalo u naprijed, odmah izbacili cijelu obitelj na ulicu. ***Na ulici je cijela obitelj počela plakati. Ocu je bilo grozno što više nije tamo gdje je bio prije pet minuta, ali mu je bilo još i groznije što će sada to djeca ispričati svojoj majci pa će ona opet dobiti ono njeno. Gljnji je bilo grozno što ih je otac tako ostavio na ulici, ali i jer nije, iz nekog razloga, nikako željela shvatiti što je on to tamo radio. Zljnju je bilo grozno što ima erekciju, a sada nije ni vrijeme ni mjesto da glede toga nešto poduzme. ***Onda su se svi izljubili i krenuli kući. Na putu im je otac ispričao da je zbog nasilnih reakcija velike većine biračkog tijela vladajuče stranke koje u velikoj večini živi isključivo od dječijeg doplatka, kontroverzni zakon ukinut već 6 sati nakon što je donesen i da njemu i mami sad trebaju djeca kako bi dobijali veću lovu te je on osobno krenuo da ih traži po gradu. Promoćurno je zaključio da je najbolje mjesto za to neka birtija pošto je bilo hladno te su se djeca jamačno sklonila na toplo. Nakon 28 obiđenih birtija zaključio je da nisu tamo pa je pohitao tražiti ih negdje drugdje te se slučajno zatekao na onom groznom mjestu gdje ga je ona strašna žena koju više nikada nitko ne smije spomenuti jer je toliko strašna, dovukla do sebe, skinula i pokušala ugušiti nogama. ***Onda su djeca ispričala što se njima dogodilo na što su svi skupa, a na inicijativu oca, zaključili da je sve to bilo toliko strašno da nipošto nikada više nitko ne bi smio nikome pričati o tome, osobito ne majci pa su se na nju i zakleli. Onda su svi presretni i veseli odteturali kući, usput podupirući oca u lelujavom hodu jer se još nije bio otrijeznio. Kraj Zagreb, 26.11.2004. |
24.11.2004., srijeda
Zašto pare?
|
Imao sam danas nešto za obaviti na jednom katu poslovne zgrade koja cijela pripada jednoj od brojnih multinacionalnih kompanija koje iz ove napaćene zemlje isisavaju ostatke života, ali to nije ovdje poanta. Na tom sam katu trebao obaviti neku stvar na odjelu marketinga u sobi br. xyz, ali ni to ovdje nije poanta. Poanta je u slijedećem: lovi. Zašto lovi? Pa krenimo redom. Uđem ja dakle u tu glanc novu zgradurinu punu stakla i kroma, liftova i naduvenih portirki, nabildanih čuvara i logotipova firme. Dođem na taj kat i u, pretjerano skupocjenim finesama (VCR+DVD, TV, 4 radna stola i isto toliko računala, mali stakleni frižider za hlađenje marende i sokova, automat za kavu i jedan za vodu iz boce...) nakrcanom uredu nađem dvije simpatične mlade tete u ranim tridesetim kako nešto stišču svaka po svom kompjuteru. Vani dan divan toliko da je sunce uprlo kroz staklenu stijenu i razlijeva se na mliječno bijelim plastičnim zavjesama - fontana svjetla i pozitivne energije! Naravno da sam odmah procvao dobrom voljom da započnem razgovor dok sam čekao da mi neka treća teta dobavi ono po što sam došao. Bla, bla i na vrhuncu zabave izazvane novotarijom (gotovo nikad ne posjećujem ovakve poslovne zgrade) pitam prvu da li joj je zabavno na poslu. Odgovorila mi je vidno zbunjena, začuđena, pomalo tiho ili čak (možda mi se ipak učinilo) tužnjikavo, ali sasvim ozbiljno "Zabavno? Kako misliš zabavno? Pa koji je posao zabavan?". Dobro, mislim si, ništa novo, ima dosadnih poslova. "A što ste završila?" pitam ju da bi prekinuo neugodnjak jer sad žena možda misli da se ja tu nešto foliram jer je moj posao možda zanimljiv (ona fora: ja mislim da ti misliš da ja mislim...). Onda je počela nabrajati nekakve faxeve po Americi koji su se u glavnom sveli na zajednički nazivnik: marketing. Otišla studirati preko bare da bi radila, za nju, dosadan posao??? Prava poanta: Radni dan od 24 sata: 8 sati spavanja, nekoliko (nedovoljno) sati jedenja, pijenja, WC akcije, čačkanja ušiju, kopanja nosa, rezanja noktiju, TVa, odlaska po spizu..., druženja sa bližnjima vrlo malo (istina, možete jesti s bližnjim i uz put piti, a da pritom lijevim palcem kopate uho, a desnim nos, ali vam to baš ne bi preporučio), druženja sa sobom samim još manje... Ostalih 8 sati provodimo na poslu, a deveti sat da dođemo i odemo sa njega, a koje bi ja isto uključio u pojam posao jer postoji nešto što se zove psihička priprema. Pitanje koje se tu nameće glasi: kako netko može raditi nešto 9 sati dnevno, a da u tome ne uživa? Mnogi bi odgovorili: zbog love i ja sam onda tu otkrio toplu vodu pa se proglašavam dosadnim i odlazim, ali pitanje koje se sad tu dalje nameće ima dalekosežnije i nimalo zabavne implikacije i glasi: kako netko može ostati normalan ako 9 sati dnevno, 5 dana u tjednu, oko 45 tjedana u godini i 30-35 godina u životu radi ono što mu nije zabavno?! Iz toga opet proizlazi da je taj čovjek pola svog budnog radno sposobnog života prodao za novac. Vikendi!? Ah, da vikendi! Onda statistike pokazuju da je broj samoubojstava najveći nedjeljom i ponedjeljkom. Zašto? Zbog propalog vikenda!!! Ok. Razumijem i toleriram da ima ljudi kojima je dosada svakodnevna, normalna pojava. Razumijem i toleriram da ima ljudi kojima ne mora biti zabavno da bi preživjeli. Valjda... Ima li... Hm? Ima???? Naravno da ima!!! Svugdje!!! To su oni koji nas pokušavaju uvjeriti da za svaku sezonu kupujemo novu garderobu i da obavezno moramo govoriti o njoj jer smo inače out, da moramo voziti novi auto jer nas inače susjedi (jučer sišli s brda) neče poštovati, da nam neopisivo trebaju nove žvake jer nam inače iz usta smrdi na javni zahod, da nam je super koristiti ultra turbo mach 3 jer ima 654 britvice pa se brada boji izači i da se nakon brijanja svakako trebamo mazati bio-sado-mazo-soft-fresh kremicama (ne kažu da je to zato što smo, prethodno pomenutom napravom, ogulili nekoliko slojeva kože), da svaka žena mora koristiti kreme protiv bilo kakvih prirodnih izraslina jer bi ju inače muškarac slučajno mogao zaista i dotaknuti pa je to onda fuj, da treba gledati sapunice... Vrhunac njihovog uvjeravanja nas, ali čak više i samih sebe, je izum žute štampe u kojoj, da ne bi morali misliti koliko je njihov vlastiti život jadan, premeću po papiru i jeziku stajski gnoj svih iole poznatijih individua od kojih su večina jadnici poput njih (Pokušajte se prisjetiti koliko ste članaka o STVARNO zanimljivim ljudima vidjeli u takvim časopisima?)... I mic po mic, od mode, preko britvica pa do žute štampe, izgradila se civilizacija nesretnih ljudi koji u glavnom tlače one sretnije i uvjetuju ih da i oni budu nesretni postavivši im novac kao uvjet za same bazične stvari (pomislite samo da krov nad glavom morate otplačivati 30 godina i da pritom još jedan poklanjate tim istima). I tu se krug zatvara. I to je ta glavna poanta. "O, kako je lepo biti glup!" Bora Đorđević p.s. Da me netko ne bi pogrešno shvatio: govorim o ljudima koji rade dosadan posao isključivo zbog još novca, a ne o onima koji ga rade jer moraju. Zagreb, 23.11.2004. |
17.11.2004., srijeda
Ibrica
|
Ibrica je toga dana bio osobito mrzovoljan na sebe jer je upravo terminirao dugododišnji rad na svom kompjuteru skidajuči sa interneta neprovjereni program za zaštitu podataka koje se pokazalo da je taj isti program upravo izbrisao upropastivši usput kompletne Windowse. Nakon pomnog promišljanja odlučio je svoj bijes iskaliti na susjedinoj kujici Betty pa ju je, dok je ova po tko zna koji put urinirala po njegovom omiljenom otiraču za cipele, izbio od batina na što mu je kujica izrecitirala Makbeth. Vlasnica kujice, časna sestra Sara koju je Ibrica povremeno ševio, nije se mogla načuditi iznenadnoj agresiji kod svog inače mirnog ljubavnika te je pozvala kola hitne pomoći koja se nikada nisu pojavila jer je konj koji ih je vukao davno umro, a ministarstvo zdravstva nije smatralo nabavku novog prioritetom. Kako bilo, Ibrica se uskoro smirio te se lijepo ispričao sestri Sari kupivši joj prekrasan pejotl kojega su zatim skupa prožvakali nakon čega su se probudili u lokvi vode ispod spomenika svetom Franji Asiškom na nekom trgu u Barceloni koji je smrdio na prženu ribu i žamor ostarjelih toreadora. Sestra Sara je pobjegla prestravljena, a Ibrica je odlučno započeo novi život kao odgajatelj u mjesnom vrtiću. Posao se pokazao vrlo jednostavnim pošto su ga djeca obožavala iako ga nisu razumjela ni jedne jedine riječi, a njemu nije ni na kraj pameti bilo da u svojoj 33 godini počme učiti španjolski. Iako toliko neopterečujuće lak, taj mu je posao brzo dosadio. Dok je odlazio, mnoga su djeca plakala i škrgutala zubima. I njemu je zbog toga bilo žao, ali znao je da mora nešto učiniti sa svojim životom jer mu se bliži kriza srednjih godina, a još nikada nije jeo šećernu vunu. Podigao je mjesečnu plaću i zaputio se ka lokalnoj birtiji. Uz put je kupio dvije skupe cigare. U birtiji je bilo malo svjetla i puno, puno obskurnih ljudi izrazito ruralnih fizionomija. Kada je stupio nogom unutra, svi ništa ne rekoše samo ga mrko pogledaše. Prišao je šanku i od konobara zatražio kamilicu, limun i smeđi šećer. Na spomen posljednjeg u glavu mu je iz nepoznata smjera doletjela pepeljara i trenutak nakon toga on sam je letio zrakom dok mu je kroz glavu prolijetao cijeli njegov život u 26 slika. Aterirao je u naručje gospođe Stelle koja se već danima u godinama molila zidu kraj samog ulaza u krčmu gdje joj se jednom ukazala Gospa. Sin gospođe Stelle, koji je i inače cijelo vrijeme boravio uz majku šetajući ulicom gore-dolje, vidio je taj prizor te je iz njega logično, a u skladu sa svojim zapuštenim intelektualnim sposobnostima, zaključio da je Bog uslišio majčine molitve poslavši svog jedinog sina spustivši ga direktno u njeno naručje, objavivši joj time da je baš ona ta koja je odabrana i da baš ona treba biti uz sina Božijeg dok izbavlja čovječanstvo iz ukaljanog zemaljskog i vodi ga, pošto je izvršio strogu katehetsku selekciju, u kraljevstvo nebesko. Također je zaključio da u toj raboti i on može biti od koristi svojoj voljenoj mami, a napose i novom mesiji pa se automatski pred njima bacio na koljena što je za posljedicu imalo dvije slomljene hrskavice. Ibrica se probudio iz blage nesvjestice nakon nekoliko trenutaka i ustanovio da se nalazi snažno stisnut u naručju ogromno debele brkate žene i da ih okružuje rastuča gomila klečečih ljudi koje se klanjaju i nešto mumljaju sebi u bradu. Pokušao se prisjetiti kako je tu dospio, ali mu to baš i nije pošlo za mozgom pa je upitao brkatu ženu na što mu je ona odgovorila da su i ona i njen sin njegovi sluge pokorni. On ju naravno nije mogao razumjeti jer je govorila Španjolski. Zatim mu je počela prati noge suzama. Pošto Ibrica nije mijenjao čarape nekoliko dana ta je scena bila toliko neugodna da bi ju u svakom slučaju bilo neukusno opisivati. Kada je završila sa pranjem, gospođa Stella mu je krenula brisati noge svojom dugom bujnom crnom kosom što je kod Ibrice izazvalo neopisiv osječaj škakljanja zbog kojega se počeo grčiti od smijeha. Okupljeni su njegove nenadane geste interpretirali kao autentično mesijansko doživljavanje vjerske ekstaze u kojoj su u svakom slučaju i oni htjeli sudjelovati pa su se svi redom počeli bacati po podu, vrištati i gristi nokte. Stella je bila ponosna na svog gospodara. Ibrica je bio zbunjen i tim više što ga je pamćenje potpuno izdalo pa mu se sve ovo činilo nekako čudno i poznato i nepoznato, ali u svakom slučaju istovremeno i bizarno i zabavno. Sviđalo mu se što vidi ovoliko ljudi kako se klanja, ali mu je išla na živce ova ružna luđakinja kojoj još i smrdi iz usta po ribi i bijelom luku. Obratio joj se zamolivši ju da ga pusti ustati, na što ga je ona prvo tupo pogledala, a onda se, pošto joj je u očima bljesnula iskra ludila prožetog lukavstvom, obratila okupljenoj svjetini rekavši da Isus želi da mu pod hitno nabave lijep kabriolet od najmanje 250KS. Svjetina se uskomešala i u roku od nekoliko minuta nasilno konfiscirala lijep Brabus u kabriolet verziji od jednog bogatog građanina koji se tu slučajno našao u prolazu. Stellin sin je pomogao majci da pomogne Isusu da se popne u kola. Ibrica je i dalje pomno promatrao i slijedio upute ovih očigledno nenormalnih ljudi, čisto da vidi što će se slijedeće dogoditi. Sjedio je sa Stellom u udobnom naslonjaču dok je njen sin upravljao bijesnim kolima povremeno mahnito turirajuči na kvačilu pošto mu majka nije dala da ubrza. Vozio je 10 kilometara na sat dok je za njima curila još uvijek rastuča gomila. Gospođa Stella je glasno objavljivala svima radosnu vijest veličajući pritom svoju ulogu u njoj. Oči su joj plamtjele vjerski fanatizam i neko tupilo svojstveno svima koji vjeruju zato što nisu u stanju suočiti se sa vlastitom (najčešće bijednom) istinom, a ne zato što zaista vole. Ibrica je pritom uspio nazrijeti činjenicu da je u cijeloj toj predstavi on iz nekog razloga posebno važan i da su svi ti ljudi tu samo radi njega, a ne zbog te neugodne glasne babetine. U svemu tome mu je jedino smetelo što ga svi uporno dodiruju te se svaki put pokušao odmaknuti što mu je teško polazilo za rukom pa im se ubrzo prepustio. Kola su se približila glavnom gradskom trgu. Na trgu se nalazila fontana sa kipom. Zaustavili su se ispred fontane. Svjetina se rasprostrla oko auta. Iz svjetine su izašli gradski oci i nadležni vjerski vođe obučeni u svečane odore. Ibrica ih je promatrao dok su mu se obraćali na Španjolskom ne razumjevši ih ni riječ. Samo je kimao glavom. Nakon pola sata govorancija na kojima su se izmjenjivali lokalni velemože svih boja, veličina i oblika Ibrici je postalo jako dosadno, a i sjećanje mu se povratilo. Povezavši konce zaključio je da ne bi sada tu bilo moralno pretvarati se da je ono što nije, osobito zato što se očito radilo o nesporazumu vezanom uz vjeru pa nije htio griješiti dušu. Idućih pola sata razmišljao je što da napravi. Uvidjevši da ne može samo tako otići odlučio se poslužiti malim trikom tj. povesti masu za sobom, a onda nekako izmigoljiti u prvu sporednu uličicu. Ustao je, pokazao gracioznim pokretom desne ruke smjer i krenuo. Velemože su u početku negodovali zbog toga što im je prekinuo govorancije, ali ih je masa ponijela pa su se jedva, uzvikujuči uobičajene veličanstvene parole koje marva toliko voli, uspjeli probili na čelo kolone, koračajuči u stopu za novim Isusom. Ibrica je naglo skrenuo u prvu mračnu sporednu uličicu te počeo trčati. Svjetina se uskomešala i nekolicina je potrčala za njim dok su drugi glasno negodovali. Bježao je preko zidova, ulica, požarnih stepenica, trgova, zgrada, glavnih i sporednih uličica. Upornost i brojnost njegovih progonitelja nisu se smanjivali. Naprotiv. Uz povećanje njihova broja povećavala se i buka koju su lučili. Iz molitvenog mrmljanja sebi u bradu prvo se pretvorila u zapomaganje i usrdne molbe da bi nakon tri prijeđena bloka prešla u zahtijeve i zapovijedi, a nakon još dva u prijetnje i psovke. Opkolili su ga na vrhu visoke stare zgrade koja je dominirala tim dijelom predgrađa. Na betonu ravnog krova skupili su se tišina neba, ustajala kišnica sa slikom oblaka i dva stupa u obliku slova T povezana paralelno postavljenim konopcima za sušenje veša. Iza željeznih vrata koja su vodila na ravni krov skupili su se buka, žamor i psovke svjetine u negodovanju. Netko je lupao po vratima. Netko se penjao požarnim stepenicama. Ibrica je samo stajao. U jednom trenutku su željezna vrata popustila i smjesa fanatičnog bijesa je počela nekontrolirano kuljati na krov. Sa požarnih stepenica je također pristiglo. Nebo je preplavila buka, a slika oblaka u kišnici se rastočila pod naletima kopitara, papkara, gamadi i ostalih. Prvi su zgrabili Ibricu i prislonili ga na stup, drugi su otgrnuli konopce za sušenje robe i počeli ga čvrsto vezivati, treći su im glasno izdavali naredbe istovremeno potičuči četvrte na bučno navijanje. Sablaznilo ga je kada je shvatio da je u položaju poput samog Isusa Krista, sa rukama bolno sputanim na svakoj strani slova T. Tek ga je pri toj spoznaji užasnula konačna slika cijele situacije. Još do tada nije mogao pojmiti koliko je ta naizgled glupava farsa u stvari ozbiljna. Užas je bio tim veči što takvo ponašanje odraslih ljudi ni u najdaljem kutku svoga mozga nije mogao (ili htio) očekivati. Onda su se ispred mase namjestili politički i crkveni velikodostojnici grada i počeli držati govorancije. Opet na Španjolskom. Opet nije razumio ni riječi. Nečija djeca su se igrala lovice oko stupa i njegovih nogu. Govorancije su trajale toliko dugo da je masa postala vidno nervozna. U zraku se mogao osjetiti snažan negativan naboj iščekivanja i gnjeva koji se uvijek tako tužno lako pretvara u agresiju. Ibrica je šutio stiščući zube. Znao je da nema smisla ništa objašnjavati. Nije imao kome. Rulja je sve glasnije mrmljala, počela su dobacivanja. Glas svećenika se utapao u glasovima pastve na rubu. Svi su samo čekali kulminaciju. Naravno, došla je na vrhuncu napetosti. Isti onaj sirovi pijanac ruralne fizionomije koji je Ibricu pogodio pepeljarom u onoj gadnoj, obskurnoj krčmi, probivši se kroz amorfnu masu, zaletio se prema njemu psujuči i mašući nožem. Pogodak je bio pijano neprecizan tako da posao nije bio sasvim gotov, ali iz Ibričinih rebara je potekla krv, a glava mu je klonula na prsa. Na to su se svi počeli histerično radovati da bi nakon samo nekoliko trenutaka potpuno zamukli. Čak i velemožni govornici. Čak i djeca koja su se prestala igrati. Polako, šutke, jedan po jedan, ljudi su počeli slilaziti prema prizemlju, izlaziti na ulicu, ići kučama. Na krovu su ostali samo Ibrica i pijanac sa krvavim nožem koji je cijelo to vrijeme tupo nepomično buljio u svoje krvave ruke i koji je, kada je sve utihnulo, skinuo sa Ibrice konopac kojim je ovaj bio vezan, vezao jedan kraj sebi oko vrata, drugi za kuku na rubu krova te se bacio u ponor. Te je večeri Ibricu pronašla gluhonijema pralja koja je došla sušiti veš i koja nije toga dana bila u gomili jer ju općenito nisu zanimala masovna javna okupljanja. Njegovala ga je u svom potkrovnom stančiću tri dana dok mu se nije vratila snaga i dok nije odlučio otiči iz ovog ludog grada. Zahvalio joj se podarivši joj svu plaću zarađenu u vrtiću, poljubio je u čelo i otišao. Na odlasku je sasvim slučajno prošao kraj obskurne krčme do koje je klečala gospođa Stella i molila se zidu sa svojim tupastim sinom. Ugledavši ga, oboje su ostali zapanjeni. Ibrica je ubrzao korak prema najbližem autobusnom kolodvoru. Odlučio je otiči što dalje, na mjesto gdje će u miru moći pojesti mnogo kvalitetne ružičaste šećerne vune. |