utorak, 26.01.2010.

* ne vrijedis tolko duso...

nakon posljednjeg dogadaja javio mi se iduci dan. poceo je sa nekim ljubavnim pricama i ja sam se opet vratila na staro... u cetvrtak smo bili skupa. pijan nakon partya reko mi je da me voli i da nikad nece naci curu poput mene... vidila sam da na mobitelu ima samo moje poruke. mislila sam da ce biti sve uredu. i zvao me da se sutradan vidimo. I zezno me je, naravno. nije mi se javio kad je trebao. tek kasno navecer mi je rekao da je dugo ostao na poslu i da je kasnije izisao s prijateljima koji se vracaju u zg i koje dugo nece vidjeti. zivimo u 21. stoljecu sreco, mobiteli su davno izumljeni. izvinuo mi se, ali samo smo se svadjali poslje toga.i u nedjelju ujutro konacno, rekla sam mu da mi je dosta. opet svadjanje. taj razgovor nismo zavrsili jer je on morao ici. ali mislim da sam mu dala do znanja, ja njega vise ne mislim trpiti. i nakon nedjelje sinoc mi se javio. bilo mi je tesko, i jucer i prekjucer. i plakala sam, da... ali on se javio bas u pravom trenutku sinoc. mislio je da me opet moze provocirati. ali ne duso, takve stvari kod mene vise ne pale.rekao mi je da vidi da ja ne zelim vise nikakve kontakte s njime i da i on sada prekida sve kontakte samnom i da ga zaboravim ako toliko zelim. rekla sam mu : kako zelis. onda mi je rekao : naravno, sve je kako ja zelim. nek si ti uvijek sretna, a ja sam uvijek onaj koji ne valja. ZBOGOM!! napisala sam mu samo : tvoja stvar.
sve ono lose kao da je izislo iz mene u tom trenutku. koje olaksanje! konacno sam vratila barem onaj mali dio samopostovanja koji sam izgubila s njime.istina, puno je uspomena tu ostalo, ali one su za mene lijepe. jer na neki nacin, kada gledam na svojui vezu s njime, izgleda mi kao da sam hodala sa nekom drugom osobom. jer on vise nije ona osoba koju sam zavoljela. Ovaj novi on me je povrijedio, slomio... a osoba koju sam ja voljela bila je ona koja se trudila oko svega, koja mi je slala poruke za laku noc svake veceri, koja mi je govorila kako joj falim i kako jedva ceka da me vidi, osoba koja mi je poklonila svoju duksericu samo zato sto mi se svidjela, osoba koja je onaj petak po kisi pola sata pjesacila samo da bi me otpratila kuci, osoba s kojom sam izgubila nevinost.. osoba pored koje sam zaspala, u njegovu zagljaju... ne... on vise nije ta osoba...

petak, 15.01.2010.

*Jos neznam kud s tobom, ni kud bi sa sobom, jos tesko je...

pjesma za slusanje : http://www.youtube.com/watch?v=AU1HzVf5N5s


Prekid koji je bio prije 10 dana nije bio prekid u pravom smislu. Nastavili smo se ponasati isto, i jedina stvar koja se medju nama promijenila bio je status na fejsu... rekla sam mu nakon nekog vremena da mi je zao, i da mi fali... i imali smo mnostvo razgovora, u kojima me je on drzao u neizvjesnosti od svoje odluke. Uporno izbjegavao odgovor, dok sam ja svaki dan ludila u ovoj poluvezi... I sinoc sam ga koncno natjerala da mi odgovori, bilo je dosta. rekla sam mu, da bira. prekid ili pomirenje. Jer ovako ne ide, tesko mi je biti u ovoj poluvezi... i on mi je rekako da zasad zeli prekid. rekla sam mu da nema zasad. ovaj put je zadnji, pomirenja vise nema, nema pricanja, nema kontakata, nema vidjanja. gotovo je. Rekao je okej. i nakon par minuta mi se opet javio, zapoceo sa pricama zasto se ja jednom nebi opet mogla pomiriti s njime, i pokusavajuci mi nabiti osjecaj krivnje time da ja stalno njega sumnjicim za nesto. Neznam sta je time pokusao. Ostala sam hladna i bez odgovora otisla sa msna...
Danas sam ga pak vidjela 2 puta. srela ga kada sam posla u skolu, i tokom nastave sam isla u knjiznicu u koju on radi. Javio mi se, u oba puta. Pozdravili smo se. sluzbeno. i to je sve...
kraj konacno...
Nemogu reci sta osjecam. Nisam uopce zaplakala. Nikako... Imam osjecaj da ne zelim da sve ovo ode... godi mi cak biti i tuzna... Ne zelim izgubiti barem taj jedan dio njega koii mi ostaje, onaj u sjecanju. Ne prestajem razmisljati o njemu i o svemu sto je bilo medju nama. ne mogu se prestati sjecati lijepih stvari. Nisam tuzna, naprotiv sretna sam, jer imam osjecaj da ponovo sve prozivljavam... Sjecanje na njega mi je jos uvijek tako svjeze da kada zatvorim oci imam osjecaj da je tu pored mene.
Nemogu zaboraviti osjecaj njegovih usana na svojima, osjecaj njegove koze pod prstima... nemogu zaboraviti njegov osmjeh, njegov pogled... Nemogu zaboraviti sve trenutke koje smo proveli zajedno, zagrljeni, bez ikakvih razgovora. Nemogu zaboraviti ni da mi je on bio prvi, osoba s kojom sam izgubila nevinost. Nije mi zao, ni na trenutak... Nemogu zaboraviti onu noc kad sam spavala kod njega. Nemogu zaboraviti kako je divan osjecaj bio lezati pored njega, zagrliti ga i gledati ga dok spava... Kako je divan osjecaj bio probuditi se ujutro i vidjeti njegovo lice... zagrliti ga i poljubiti... ponekad kad lezim u svom krevetu pozelim se vratiti barem na jedan trenutak u tu noc...Pozelim se nadati da cu dobiti poruku od njega... Pozelim mu se javiti, nazvati ga... Pozelim barem na trenutak vratiti onu vezu koju sam smatrala toliko pogresnom...
Necu ga moci zaboraviti, nikada... I neznam koliko ce mi trebati da ga prebolim... Ali trudim se. ne kukam, ne jadam se nikome... Drzim to u sebi... i tu zelim da sve i zadrzim...
ukljucujuci i njega... da ga zadrzim barem onoliko koliko mogu...

srijeda, 06.01.2010.

*Baby slow down the end is not as fun as the start...

prekinula sam. sinoc. skupila sam svu hrabrost koja mi je ostala i uradila to. Nije da to zelim, volim ja njega, vise nego ikoga ikada. ali prekid je bio jedina opcija koja mi je ostala. sve ostalo sam manje vise probala.
proslu noc sam provela kod njega. nocas se nikako nisam mogla osloboditi tog osjecaja. njega pored mene. nisam se mogla prestati nadati da ce on biti tu kad otvorim oci. i htjela bih vratiti vrijeme, htjela bi da prestane boliti ovako... ali znam da radim pravu stvar.
znam da je prerano da prestanem plakati, jos ga previse u meni ima... i ostat ce tu jos dugo vremena, jer koliko god me bolilo ja ne zelim da ode... ne zelim ga zaboraviti. prozivljavam u glavi svaki lijepi trenutak s njime. ujedno me cini sretnom i tuznom. Ali misao na to koliko sam samo suza prolila s njime me drzi. i koliko god boli, ponos je jaci od svega toga. nije mi se javio nakon prekida. nemogu ni ja njemu... i mozda je to dobra stvar, jer ovako barem znam da me nista ne moze pokolebati u onome sto sam odlucila...
a znam da me ceka jedno dugo vrijeme koje cu morati patiti za njim. u kojem bi dala sve da ponovno prozivim ova tri mjeseca s njime. ali ja sam jaka i ja to mogu.
ponavljam to sebi.
i znam da ce proci.
jer radim pravu stvar. znam to.