pjesma za slusanje : http://www.youtube.com/watch?v=AU1HzVf5N5s
Prekid koji je bio prije 10 dana nije bio prekid u pravom smislu. Nastavili smo se ponasati isto, i jedina stvar koja se medju nama promijenila bio je status na fejsu... rekla sam mu nakon nekog vremena da mi je zao, i da mi fali... i imali smo mnostvo razgovora, u kojima me je on drzao u neizvjesnosti od svoje odluke. Uporno izbjegavao odgovor, dok sam ja svaki dan ludila u ovoj poluvezi... I sinoc sam ga koncno natjerala da mi odgovori, bilo je dosta. rekla sam mu, da bira. prekid ili pomirenje. Jer ovako ne ide, tesko mi je biti u ovoj poluvezi... i on mi je rekako da zasad zeli prekid. rekla sam mu da nema zasad. ovaj put je zadnji, pomirenja vise nema, nema pricanja, nema kontakata, nema vidjanja. gotovo je. Rekao je okej. i nakon par minuta mi se opet javio, zapoceo sa pricama zasto se ja jednom nebi opet mogla pomiriti s njime, i pokusavajuci mi nabiti osjecaj krivnje time da ja stalno njega sumnjicim za nesto. Neznam sta je time pokusao. Ostala sam hladna i bez odgovora otisla sa msna...
Danas sam ga pak vidjela 2 puta. srela ga kada sam posla u skolu, i tokom nastave sam isla u knjiznicu u koju on radi. Javio mi se, u oba puta. Pozdravili smo se. sluzbeno. i to je sve...
kraj konacno...
Nemogu reci sta osjecam. Nisam uopce zaplakala. Nikako... Imam osjecaj da ne zelim da sve ovo ode... godi mi cak biti i tuzna... Ne zelim izgubiti barem taj jedan dio njega koii mi ostaje, onaj u sjecanju. Ne prestajem razmisljati o njemu i o svemu sto je bilo medju nama. ne mogu se prestati sjecati lijepih stvari. Nisam tuzna, naprotiv sretna sam, jer imam osjecaj da ponovo sve prozivljavam... Sjecanje na njega mi je jos uvijek tako svjeze da kada zatvorim oci imam osjecaj da je tu pored mene.
Nemogu zaboraviti osjecaj njegovih usana na svojima, osjecaj njegove koze pod prstima... nemogu zaboraviti njegov osmjeh, njegov pogled... Nemogu zaboraviti sve trenutke koje smo proveli zajedno, zagrljeni, bez ikakvih razgovora. Nemogu zaboraviti ni da mi je on bio prvi, osoba s kojom sam izgubila nevinost. Nije mi zao, ni na trenutak... Nemogu zaboraviti onu noc kad sam spavala kod njega. Nemogu zaboraviti kako je divan osjecaj bio lezati pored njega, zagrliti ga i gledati ga dok spava... Kako je divan osjecaj bio probuditi se ujutro i vidjeti njegovo lice... zagrliti ga i poljubiti... ponekad kad lezim u svom krevetu pozelim se vratiti barem na jedan trenutak u tu noc...Pozelim se nadati da cu dobiti poruku od njega... Pozelim mu se javiti, nazvati ga... Pozelim barem na trenutak vratiti onu vezu koju sam smatrala toliko pogresnom...
Necu ga moci zaboraviti, nikada... I neznam koliko ce mi trebati da ga prebolim... Ali trudim se. ne kukam, ne jadam se nikome... Drzim to u sebi... i tu zelim da sve i zadrzim...
ukljucujuci i njega... da ga zadrzim barem onoliko koliko mogu...
Post je objavljen 15.01.2010. u 19:15 sati.