URANTIJA

Prije nego što će povesti dvanaestoricu u kraću posjetu okružju Cezareje Filipove, ugovorio je s Davidovim glasnicima da odu u Kafarnaum u nedjelju 7. kolovoza, kako bi se našao sa svojom obitelji. Prema dogovoru, trebali su se naći na Zebedejevom brodu koji je služio i kao radionica. David Zebedejev je ugovorio s Judom, Isusovim bratom, da se okupi cijela obitelj – Marija i sva Isusova braća i sestre – i Isus je otišao s Andrijom i Petrom na ovaj sastanak. Marija je svakako namjeravala otići na ovaj sastanak sa svom svojom djecom, ali grupa farizeja, znajući da je Isus bio na drugoj strani jezera u Filipovim domenama, odluči pozvati Mariju kako bi saznali o Isusovom boravištu. Mariju je jako uznemirio dolazak ovih poslanika i kako su opazili napetost i nervoznost cijele obitelji, zaljučili su da ih se Isus spremao posjetiti. Tako su se utaborili u Marijinom domu i nakon što su uputili poziv za pojačanje, strpljivo su počeli čekati na Isusov dolazak. I ovo je, naravno, djelotvorno spriječilo planirani sastanak između Isusa i njegove obitelji. Više puta ovog dana Juda i Ruta pokušaše umaći farizejskoj prismotri kako biposlali riječ Isusu, ali nisu uspjeli u svojim nastojanjima.

Tijekom ranog poslijepodneva, Davidovi glasnici doniješe riječ Isusu da se farizeji uteboriše na samom pragu Marijine kuće i on stoga odustade od namjere da posjeti svoju obitelj. I tako se ponovo dogodilo, bez njihove krivice, da Isus i njegova zemaljska obitelj nisu uspjeli uspostaviti kontakt.

1. SAKUPLJAČ POREZA U HRAMU

Kako se Isus s Andrijom i Petrom zadržavao pored jezera u blizini broda koji je služio kao radionica, pristupi im ubirač hramskog poreza te prepoznavši Isusa, pozva Petra na stranu govoreći: “Zar vaš učitelj ne plaća hramskoga poreza?” Petar isprva htjede pokazati ozlojađenost samom idejom da Isus treba učiniti doprinos održanju religioznih aktivnosti svojih zakletih neprijatelja, ali kad opazi naročiti izraz na licu pobirača poreza, ispravno zaključi da ih je čovjek namjeravao uhvatiti u nepoštivanju običaja koji je nalagao plaćanje pola statera u prilog hramskoj službi u Jeruzalemu. Petar prema tome odgovori: “Naravno da Učitelj plaća hramski porez. Ti pričekaj pored kapije, a ja ću se vratiti s porezom.”

Ali Petar ovako reče u žurbi. Juda je nosio novce, ali on je bio na drugoj strani jezera. Ni Petar, ni njegov brat, ni Isus nisu ponijeli ništa novaca. I kako su znali da su ih farizeji tražili, nisu mogli otići u Betsaidu u potrazi na novcima. Kad Petar reče Isusu o pobiraču i kako mu je obećao platiti porez, Isus odgovori: “Ako si obećao, onda trebaš platiti. Ali čime možeš održati svoje obećanje? Hoćeš li još jednom postati ribar kako bi održao riječ? U svakom slučaju, s obzirom na okolnosti, dobro je platiti porez. Nećemo im dati razloga da se uvrijede našim stavom. Dok mi ovdje čekamo, hajde na more i baci udicu, i kad prodaš ribu na pijaci, plati pobiraču i ime sve trojice.”

Ove je riječi čuo određeni tajni agent u službi Davida koji stajaše u blizini i koji signalom uputi poziv svome suradniku koji je ribario u blizini obale da mu smjesta dođe pomoći. Tek što se Petar uputi na more da baci udicu, ovaj mu glasnik sa svojim prijateljem ribarom dade nekoliko velikih košara ribe, te mu pruži pomoć da ih odnese do obližnjeg trgovca ribe koji uze što su imali plaćajući dovoljno tako da su uz mali dodatak od Davidovog glasnika, imali dovoljno da plate hramski porez da tri osobe. Pobirač prihvati porez bez globe radi zakašnjenja, kako su već dulje biliodsutni iz Galileje.

Nije čudno što je prema vašim zapisima Petar ulovio ribu sa staterom u ustima. U ovo su doba kolale mnoge priče o blagu koje se nalazilo u ustima ribe; ove su pripovijedi o ovom više-manje čudnovatom događaju bilo stvar svakodnevnog života. Dok se Petar spremao poći prema čamcu, Isus pola u šali reče: “Čudno je što sinovi kralja moraju plaćati porez; obično stranci moraju platiti porez za održavanje dvora, ali najbolje da ne dajemo kamen spoticanja ovim vlastima. Hajde onda! možda uloviš ribu sa staterom u ustima.” Nakon što ovih Isusovih riječi i nakon što se Petar tako brzo vratio s hramskim porezom, nije čudno što je cijela epizoda zabilježena u Evanđelju po Matiji kao čudesno djelo.

Isus je s Andrijom i Petrom čekao pored obale gotovo do same zore. Glasnici doniješe riječ da se Učiteljeva kuća još uvijek nalazila pod prismotrom; nakon što se smrači, trojica odustaše od čekanja, te se ukrcaše na brod i polagano veslajući krenuše prema istočnoj obali Genezaretskog jezera.

2. U BETSAIDI JULIJEVSKOJ

U ponedjeljak, 8 srpnja, dok se Isus s dvanaestoricom apostola utaborio u Magadanskom parku u blizini Betsaide Julijevske, više od stotinu vjernika, evangelista, pripadnica ženskog zbora, kao i drugih osoba zainteresiranih za utemeljenje nebeskoj kraljevstva dođe iz Kafarnauma na vijećanje. Dođoše i mnogi farizeji koji su čuli da se Isus ovdje nalazio. U ovom su se razdoblju određeni saduceji ujedinili s farizejima u nastojanju da uhvate Isusa. Prije nego što će održati zatvorenu sjednicu s prisutnim vjernicima, Isus održa javni sastanak kojem prisustvovaše i farizeji koji nastojaše isprovocirati Učitelja te na druge načine remetiti sastanak. Kako reče vođa onih koji su nastojali poremetiti zbor: “Učitelju, tražimoda nam daš znak svog učiteljskog autoriteta koji će ostati u baštinu budućim naraštajima, tako da svi ljudi znaju da si bio Božji poslanik.” I Isus odgovori: “Kad nastane večer, govorite, ´Bit će lijepo vrijeme jer je nebo crveno; a kad osvane dan, kažete da će biti oluja jer je nebo crveno i mutno. Kad vidite kako se podiže oblak na zapadu, kažete da će biti kiše; kad vjetar puše s juga, kažete da će biti žestoka vrućina. Kako je moguće da tako dobro znate protumačiti izgled neba, a znake vremena ne znate? Znak je već predstavljen onima koji poznaju istinu; ali pokvarenom i licemjernom narašaju neće se dati nikakav znak.”

Kad ovo reče, Isus ih ostavi kako bi se spremio za večernji sastanak sa svojim učenicima. Na ovom sastanku odlučiše poduzeti ujedinjenu misiju u svim gradovima i selima Dekapolisa čim se Isus s dvanestoricom vrati s planirane posjete Cezareji Filipovoj. Učitelj sudjelovaše u planiranju dekapolske misije i dok je raspuštao svjetinu, reče: “Kažem vam, čuvajte se farizejskog i saaducejskog kvasca. Nedajte da vas zavara njihovo učenje i njihova duboka odanost religioznim formama. Jedino tražite duh živuće istine i moć istinske religije. Neće vas spasti strah mrtve religije, već vjera živućeg iskustva u duhovnim stvarnostima kraljevstva. Ne dopustite predrasudama da vas zasljepe i ne dajte strahu da vas paralizira. I ne dozvolite štovanju tradicije da izobliči vaše razumijevanje tako da vam oči izgube vid i da vam uši izgube sluh. Istinska religija nema za cilj jedino osiguranje mira, već prije osiguranje napretka. I ne može biti mira u srca niti napretka u umu ako se svesrdno ne zaljubite u istinu, u ideale vječnih stvarnosti. Pred vama se otvaraju pitanja života i smrti – zlih zadovoljstava vremena protiv ispravnih stvarnosti vječnosti. Čak se i sada trebate početi oslobađati od okova straha i sumnje dok počinjete ulaziti u novi život vjere i nade. I kad se u vašoj duši probude osjećaji koji vas navode na službu svojim bližnjima, nemojte ih stišavati; kad vam se u srcu podignu osjećaji ljubavi prema svojim bližnjima, dopustite izražaj ovih poriva u vidu inteligentne službe stvarnim potrebama vaših bližnjih.”

3. PETROVA ISPOVIJED

U utorak ranog jutra, u pratnji dvanaestorice apostola, Isus napusti Magadanski park i ode u Cezareju Filipovu, glavni grad domene tetrijarha Filipa. Cezareja Filipova predstavlja područje izvanderne ljepote. Smještena je u dražesnoj dolini između panoramskih brda na mjestu gdje Jordan izvire iz podzemne spilje. Prema sjeveru se pruža pogled na uzvisine Hermonskog gorja, dok se s planina na jugu otvara veličanstven pogled na gornji Jordan i Genezaretsko more. Isus je bio na Hermoskom gorju vezano uz početne događaje pri radu na utemeljenju kraljevstva, dok se ovom prilikom, uoči početka završnog stadija svoje djelatnosti, želio vratiti na ovu planinu iskušenja i pobjede, gdje se nadao da bi apostoli usvojili novo gledište svojih odgovornosti i stekli novu snagu kojom će suočiti buduća iskušenja. Dok su putovali pored puta, otprilike prolazeći pored Meromove vode, apostli započeše razgovor među sobom o skorašnjim događajima u Feniciji i drugdje, govoreći o primitku njihove poruke na različitim mjestima i načinu na koji su različiti narodi promatrali njihovog Učitelja.

Dok se zaustaviše na ručak, Isus iznenada suoči dvanaeestoricu s prvim pitanjem koje je ikad postavio o samom sebi. On ih upita ovo iznenađujuće pitanje: “Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?”

Isus je proveo više mjeseci nastojeći poučiti ove apostole o prirodi i karakteru nebeskog kraljevstva, i dobro je znao da ih je u ovom času trebao podrobnije upoznati sa svojom vlastitom prirodom kao i svojim vlastitim odnosom naspram nebeskog kraljevstva. I sada, dok su sjedili na dudovom drvetu, Učitelj se spremao održati jednu od najbitnijih pouka tijekom cijele svoje suradnje s odabranim apostolima.

Više od polovice apostola ponudiše odgovor na Isusovo pitanje. Rekoše mu da ga svi njegovi poznanci drže za proroka ili nesvakidašnjeg čovjeka; da čak i njegovi neprijatelji strahuju od njega, objašnjavajući da njegove moći moraju doći od suradnje s knezom đavla. Rekoše mu da određeni žitelji Judeje i Samarije koji ga nisu osobno sreli, drže za uskrslog Ivana Krstitelja. Petar je objasnio da su različite osobe u različito vrijeme poredile Isusa s Mojsijem, Ilijom, Izaijom i Jeremojom. Nakon što je saslušao ovo izviješće, Isus stade na noge i gledajući dvanaestoricu apostola koji su sjedili oko njega u krugu, sa zapanjujućim naglaskom široko mahnu rukom rukom i zapita, “A za koga me vi držite?” Za ovim riječima uslijedi trenutak napete tišine. Dvanaestorica ne mogoše skinuti očiju s Učitelja i Šimun Petar, skočivši na noge, povika: “Ti si Izručitelj, Sin Boga živoga.” Na to jedanaestorica apostola pohitaše na noge, kako bi pokazali suglasnog s Petrovim riječima.

Isus ih zatim pozva da ponovo sjednu na svoja mjesta i stojeći pred njima, reče: “Ovo vam je objavio Otac moj. Došlo je vrijeme kad trebate upoznati istinu o meni. Ali za sada vam kažem da nikome ne govorite o meni. Idemo na put.”
I tako su nastavili s putovanjem prema Cezareji Filipovoj, gdje stigoše kasno naveče zaustavivši se u domu Celsusa, koji ih je očekivao. Ove noći apostoli ne mogoše spavati; očigledno su počeli osjećati da se blizio svršetak ovih bitnih događaja u njihovom životu i u radu u korist kraljevstva.

4. GOVOR O KRALJEVSTVU

Sve od kad je Isus primio krštenje od Ivana i od kad je u Kani pretvorio vodu u vinu, apostoli su ga s vremena na vrijeme praktično prihvaćali kao Mesiju. Tijekom kraćih razdoblja neki od njih uistinu vjerovaše da je bio očekivani Izručitelj. Ali kad god bi se ove nade formirale u njihovim srcima, Učitelj bi ih razbio nekim teškim riječima ili djelima koja su rezultirala razočaranjem. Dogo su bili u stanju uznemirenosti zahvaljujući sukobu između ideja o očekivanom Mesiji koje su držali u svojim umovima, i iskustva svoje svakodnevne suradnje s ovim nesvakidašnjim čovjekom koje su držali u s svojim srcima.

Bilo je to u srijedu poslije podne, dok se apostoli okupiše prilikom večernjeg objeda u Celsusovom vrtu. Tijekom najvećeg dijela večeri i nakon što se digoše ovog jutra, Šimun Petar i Šimun Revnitelj iskreno nastojaše navesti svoju braću da svesrdno prihvate Učitelja, ne samo kao Mesiju, već i kao božanskog Sina živog Boga. Dva Šimuna su se gotovo u cjelosti slagala u svojoj ocjeni Isusa, te su svesrdno nastojala navesti svoju braću da svesrdno prihvate njihova gledišta. Dok je Andrija nastavio djelovati kao glavni upravitelj apostolske grupe, njegov brat Šimun Petar je sve više i na temelju sveopće suglasnosti, postajao glasnogovornik dvanaestorice.

Učitelj se pojavi oko podneva, dok su svi sjedili u vrtu. Na licima su nosili izraz svečane ozbiljnosti i svi stadoše na noge kad se Isus približi. On ih oslobodi napetosti svojim prijateljskim i bratskim osmijehom kojim se tipično koristio kad god bi njegovi učenici preozbiljno uzeli sebe ili nešto što ih se ticalo. Zapovijednički im dade znak da sjednu. Dvanaestorica nikad više nisu pozdravili svog Učitelja tako što bi stali na noge. Vidjeli su da on nije odobravao ovako površan izraz poštovanja.

Nakon što su završili s objedom i započeli s raspravom o predstojećem putovanju Dekapolisom, Isus ih iznenada pogleda u oči govoreći: “Sada, nakon što je prošao cijeli dan od kad ste postigli suglasnost sa Šimunom Petrom u vezi identiteta Sina Čovječjeg, htio bih znati da li još uvijek držite ovo gledište?” Nakon što čuli ove riječi, dvanaestorica stadoše na noge i koraknuvši prema Isusu, Šimun Petar reče: “Istina je, Učitelji, još uvijek se držimo ovog gledišta. Mi vjerujemo da si ti Sin Boga živoga.” I Petar sjede i pridruži se svojoj braći.

Stojeći pred njima, Isus reče dvanaestorici: “Vi ste moji adabrani poslanici, ali znam da s obzirom na okolnosti, niste postigli ovo gledište na temelju posve ljudskog znanja. Ovo je otkrivenje duha moga Oca vašim unutarnjim dušama. I kad stoga vidim kako učinite ovu ispovijed uvidom duha moga Oca koji živi u vama, izjavljujem da na ovim temeljima mogu izgraditi bratstvo nebeskog kraljevstva. Na ovoj stijeni duhovne stvarnosti mogu izgraditi živi hram duhovnog bratstva u vječnim stvarnostima Očevog kraljevstva. Sve sile zla i sve vojske grijeha ne mogu pobijediti ovo ljudsko bratstvo božanskog duha. I dok duh moga Oca uvijek mora biti božanski upravitelj i nadglednik sviju koji prihvate spone ove duhovne zajednice, vama i vašim baštinicima dajem ključeve spoljašnjeg kraljevstva – autoritet nad vremensko-zemaljskim poslovima – društvenim i ekonomskim obilježjima ove povezanosti muškaraca i žena u kraljevstvu.” I ponovo ih je upozorio da trenutno nikome ne govore da je bio Sin Božji.

Isus je počinjao stjecati vjeru u odanost i integritet svojih apostola. Učitelj je shvaćao da ona vjera koja je bila u stanju podnijeti ono što su njegovi odabrani predstavnici odskora ponosili, nesumnjivo mora biti u stanju podnijeti teška iskušenja koja su ih čekala i izići iz ovog perioda prividnog sloma njihovih nada u novu svjetlost novog duhovnog razdoblja, te stoga biti u stanju prosvijetliti svijet koji počiva u tami. Na ovaj je dan Učitelj počeo vjerovati u vjeru svojih apostola, izuzev jednog.

I od ovog je dana na dalje isti ovaj Isus radio na izgradnji živog hrama koji je počivao na istim vječnim temeljima božanskog statusa sina i svi koji naknadno svjesno postanu sinovi Boga, predstavljaju ljudske kamene temeljce koji ulaze u sastav ovog živog hrama sinova, podignutog u čast i u slavu mudrosti i ljubavi vječnog Oca duhova.

I kad završi s ovim riječima, Isus posla dvanaestoricu da odu nasamo u brda kako bi sve do večernjeg objeda proveli vrijeme tražeći mudrost, snagu i duhovno usmjerenje. I oni učiniše onako kako im je Učitelj rekao.

5. NOVI KONCEPT

Novo i svježe obilježje Petrove ispovijedi počiva u jasnom priznanju činjenice da je Isus bio Božji Sin nesumnjive božanstvenosti. Sve od njegovog krštelja i od svadbe u Kani, ovi su ga apostoli smatrali Mesijom, ali prema židovskom konceptu nacionalnog izručitelja ovaj Mesija nije imao božansku prirodu. Židovi nisu poučavali da je Mesija vuče porijeklo iz božanstvenosti; on je bio “pomazanik,” ali teško da su ga smatrali “Božjim Sinom.” Prilikom druge ispovijedi više su naglasili njegovu spojenu prirodu, blaženu činjenicu da je bio Sin Čovječji kao i Sin Božji i upravo ova velika istina o jedinstvu ljudske i božanske prirode predstavlja to što je Isus proglasio kamenom temeljcem pri izgradnji nebeskog kraljevstva. Isus je nastojao živjeti svij zemaljski život i završiti svoju misiju darivanja u obličju Sina Čovječjeg. Njegovi su učenici bili naklonjeni smatrati Isusa očekivanim Mesijom. Kako je znao da nikad neće ispuniti njihova mesijanska iščekivanja, nastojao je preobraziti njihove mesijanske ideje kako bi bio u stanju ono bar djelomično susresti njihova iščekivanja. Ali ovo je prilikom mogao opaziti da je teško mogao ostvariti ove planove. Stoga je odlučio otvoreno obznaniti treći plan – otvoreno proglasiti svoju božanstvenost, priznati istinitost Petrove ispovijedi i izravno proglasiti dvanaestorici da je bio Sin Božji.

Tijekom tri godine, Isus je proglašavao da je bio “Sin Čovječji,” do su za ovog razdoblja apostoli sve više insistirali da je dio očekivani židovski Mesija. On je ovom prilikom obznanio da je bio Sin Božji, te je na ovom konceptu spojene prirode Sina Čovječjeg i Sina Božjeg odlučio izgraditi kraljevstvo nebesko. Odlučio je odustati oda daljih nastojanja da ih uvjeri da nije bio Mesija. Ovom im je prilikom hrabro nastojao obznaniti svoj identitet i zatvoriti oči pred njihovim odlučnim nastojanjem da ga nastave smatrati Mesijom.

6. DOGAĐAJI NAREDNOG POSLIJE PODNEVA

Isus provede još jedan dan s apostolima kod Celsusa, čekajući na glasnike koji su trebali donijeti novce od Davida Zedejevog. Nakon pada Isusove popularnosti među masama, uveliko su opali i njihovi prihodi. Kad dođoše do Cezareje Filipove, imali su praznu blagajnu. Matija ovom prilikom nije želio ostaviti Isusa i svoju braću više nije imao svojih novaca koje je mogao dati Judi, kao što je toliko puta znao učiniti. Unatoč tome, David Zebedejev je ispravno znao predvidjeti gubitak prihoda te dati upute svojim glasnicima da, prlikom putovanja Judejom, Samarijom i Galilejom, prikupe i predaju novce prognanim apostolima i njihovom Učitelju. I ovi su glasnici tako uvečer stigli iz Betanije sa sumom koja je bila dovoljna da osigura apostolske potrebe sve do početka dekapolske turneje. Matija je upravo očekivao prihode od prodaje posljednjeg komada imovine u Kafarnaumu, kako je uredio da se ovi novci anonimno predaju u Judine ruke.

Ni Petar ni drugi apostoli nisu imali adekvatan koncpet Isusove božanstvenosti. Nisu spoznali početak nove epohe u Učiteljevom yemaljskom životu, trenutak preobrazbe njihovog učitelja i iscjeljitelja u novoizgrađenu ideju Mesije – Božjeg Sina. On ovog se časa na dalje u Učiteljevoj poruci javlja nova nota. Do tada, jedini ideal njegovog života počiva u otkrivenju Oca, dok jedina ideja njegovog učenja počiva u nastojanju da predoči cijelom svom svemiru personifikaciju te blažene mudrosti koju čovjek jedino može spoznati procesom življenja. On je došao da mi imamo život i da ga imamo u izobilju.

Isus se ovom prilikom nalazio na početku četvrtog i posljednjeg stadija svog ljudskog života u tjelesnom obličju. Prvi stadij počiva u njegovom djetinjstvu, godinama nejasne i djelomične svjesnosti vlastitog porijekla, prirode i sudbine u obličju ljudskog bića. Drugi stadij predstavlja fazu sve veće svjesnosti , godina mladosti i rane zrelosti, perioda jasnijeg razumijevanja svoje božanske prirode i ljudske misije. Ovaj je drugi period završio s iskustvima i otkrivenjima vezanim uz njegovo krštenje. Treći stadij Isusovog zemaljskog iskustva započinje s krštenjem, kroz godine njegove službe u ulozi učitelja i iscjeljitelja, sve do bitnog časa Petrove ispovijedi u Cezareji Filipovoj. Ovaj treći period njegovog zemaljskog života obuhvaća razdovlje kad ga njegovi apostoli i neposredni učenici poznaju kao Sina Čovječjeg i kad ga počinju smatrati Mesijom. Četvrti i posljednji period njegove zemaljske staze započinje ovdje u Cezareji Filipovoj i nastavlja se sve do krštenja. Ovaj stadij njegove službe nosi obilježje priznanja vlastite božanstvenosti i obuhvaća rad njegove posljednje godine života u tjelesnom obličju. Tijekom četvrtog perioda, dok ga većina njegovih učenika još uvijek smatra Mesijom, on postaje poznat apostolima kao Božji Sin. Petrovo priznanje označava početak novog razdoblja potpunijeg ostvarenja istine njegove blažene misije u ulozidarovanog Sina na Urantiji u korist cijelog svemira i ono bar nejasno priznanje ove činjenice od njegovih odabranih apostola.

Isus je taj način pružio primjera svojim životom onome što je poučavao u svojoj religiji: rastu duhovne prirode vještinom živog napretka. On nije naglašavao, onako kako su to činili njegovi učenici, neprestanu borbu između duše i tijela. On je prije poučavao da duh lako nadvladava dušu i tijelo i da usješno gradi produktivnu pomirbu u ovom sukobu između intelektualne i instiktivne prirode.

Od ovog se časa pridaje novi značaj svim Isusovim učenjima. Prije Cezareje Filipove, predstavljao je evanđelje kraljevstva kao njegov glavni učitelj. Nakon Cezareje Filipove, pojavio se ne samo kao učitelj, već i kao božanski predstavnik vječnog Oca, sami centar i obujam ovog duhovnog kraljevstva, koji je trebao izvršiti sve ove aktivnosti kao ljudsko biće, Sin Čovječji.

Isus je iskreno nastojao povesti svoje učenike u duhovno kraljevstvo kao učitelj, zatim kao učitelj-iscjeljitelj, ali oni to nisu htjeli prihvatiti. On je dobro znao da njegova zemaljska misija nikako ne može ispuniti mesijanska iščekivanja židovskog naroda; stari proroci su predočili Mesiju kakv on nikada nije mogao postati. On je nastojao utemeljiti Očevo kraljevstvo kao Sin Čovječji, ali njegovi ga učenici nisu htjeli pratiti pri ovoj pustolovini. Nakon što se uvjerio u ovu činjenicu, Isus je odlučio susresti svoje učenike na pola puta, te na taj način otvoreno preuzeti ulogu darovanog Božjeg Sina.

Apostoli su stoga imali prilike čuti dosta novih činjenica dok im je Isus ovako govorio u vrtu. I neke njegove riječi zvučaše čudno čak i njima. Među drugim zapanjujućim proglasima, čuli su slijedeće:

“Od ovog časa na dalje, ako nam tko hoće ići za nama, taj neka preuzme odgovornosti sina i nema me slijedi. I nakon što vas ja napustim, nemojte misliti da će vas svijet tretirati bolje nego što je tretirao vašeg Učitelja. Ako me volite, priremite se dokazati ovu ljubav svojom voljnošću da podnesete najveću žrtvu.

“I dobro pazite ne moje riječi: I nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike. Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da daruje svoj život kao poklon svim ljudima. Kažem vam da sam došao da nađem i da spasim one koje su izgubljeni.”

“Ni jedna osoba ovoga svijeta ne pozna Oca nego Sin koji je došao od Oca. Ali kada Sin bude podignut, on će povući sve ljude prema sebi i sve koji vjeruju u ovu istinu o Sinovoj spojenoj prirodi čeka život koji nadilazi stoljeća.”

“Mi još ne možemo otvoreno proglasiti da je Sin Čovječji ustvari Sin Božji, ali vama je tako obznanjeno; ja vam stoga otvoreno govorim o ovim tajnama. Premda stojim pred vama u ovom fizičkom obličju, ja dolazim od Oca. Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam. Ja dolazim od Oca na ovaj svijet onakav kakvog me poznajete i kažem vam da s vremenom ostavljam ovaj svijet da se vratim svome Ocu.”

“I može li vaša vjera sada shvatiti istinu ovih proglasa uoči mog upozorenja da Sin Čovječji neće ispuniti mesijanska očekivanja vaših očeva? Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu. Možete li vjerovati u istinu o meni ako znate da lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a ja nemam gdje nasloniti glavu?”

“Unatoč tome, kažem vam da ja i Otac jedno smo. Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Moj Otac surađuje samnom pri svim ovim aktivnostima i nikad me neće napustiti, upravo kao što vas ni ja vas neću napustiti nakon što s vremenom odem proglasiti ovo evanđelje širom cijelog svijeta.

“I ovom sam vas prilikom doveo nasamo kako bi shvatili slavu i kako bi razumjeli značaj života koji vas pozivam da živite: života pustolovine vjere u utemeljenju kraljevstva moga Oca u srcima ljudskog roda, izgradnje bratstva žive zajednice u dušama svih koji vjeruju u ovo evanđelje.”

Apostoli su slušali ove otvorene i začuđujuće riječi u mrtvoj tišini; bili su zapanjeni. I razišli su se u malim grupama kako bi razmislili i progovorili o Učiteljevim riječima. Dok su priznali da je Isus bio Sin Čovječji, oni nisu bili ustanju shvatiti puno značenje onoga što ih je navodio da učine.


7. ANDRIJINO VIJEĆANJE

Andrija je ove večeri pruzeo na sebe da se ponaosob i analitički posavjetuje sa svim svojim suradnicima, što je rezultiralo jako plodonosnim i svesrdnim razgovorima sa svima izuzev Jude Iskariota. Andrija nikad nije uživao u tako intimnom osobnom kontaktu s Judom kao što je imao s drugim apostolima, te stoga nije uzimao ozbiljno činjenicu da mu se Juda nikad nije obratio slobodno i povjerljivo, kao poglavaru apostolskog zbora. Ali Andrija je ovom prilikom bio toliko zabrinut Judinim stavom da je kasno navečer, nakon što su svi apostoli čvrsto zaspali, potražio Isusa i predočio Učitelju svoj razlog za zabrinutost. Isus reče: “Nije neprikladno, Andrija, što mi se obraćaš s ovim pitanjem, ali mi ništa ne možemo učiniti; jedino se trebaš nositi poklanjajući ovom apostolu svoje nadoblje povjerenje. I ne govori svojoj braći o ovom našem razgovoru.”

I Andrija nije uspio ništa više izvući iz Isusa. Uvijek je postojala određena odstranjenost između ovog Judejca i njegove galilejske braće. Judu je jako šokirala smrt Ivana Krstitelja, u više slučajeva su ga teško pogodili Isusovi ukori, bio je razočaran kad je Isus odbio da ga učine kraljem, osjećao je poniženje kad je Isus poblegao od farizeja, bio je ozlojađen kad se odbio odazvati pozivu farizeja da im da znak, zbunjen što je Učitelj odbio pribjeći ispoljenjima moći, dok je odskora bio potišten i ponekad snužden praznom blagajnom. Judi je štoviše nedostajao stimulus narodnih masa.

Svaki apostol je do određene mjere bio pogođen istim ovim iskušenjima i poteškoćama, ali oni su voljei Isusa. Oni su ako ništa voljeli Isusa više nego što je to činio Juda, kako su s njim ostali do same njegove smrti.

Kako je bio iz Judeje, Juda je bio osobno uvrijeđen Isusovim skorašnjim upozorenjem da se “čuvaju farizejskog kvasca”; bio je naklonjen smatrati ove riječi prikrivenim aludiranjem na sebe samoga. Ali Judina najveća greška počivau slijedećem: Svaki put kad ih je Isus slao da se sami odu pomoliti, umjesto što bi iskreno uspostavio suradnju s duhovnim silama svemira, Juda se odavao mislima ljudskog straha dok je nastavio uživati prikrivene sumnje u Isusovu misiju, povrh svoje nesrećne tendencije prema njegovanju osvetoljubivih osjećaja. Ali Isus je ovom prilikom želio povesti svoje apostole da mu se pridruže na Hermonskoj gori, gdje je namjeravao započeti četvrtu fazu svoje zemaljske misije u ulozi Sina Čovječjeg. Neki od njih su bili prisutni prilikom krštenja u Jordanu, te su imali prilike posvjedočiti početak njegovog puta u ulozi Sina Čovječjeg i Isus je želio da mu se neki od njih pridruže kako bi saznali o njegovom autoritetu koji je nalagao preuzimanje nove i jave uloge Božjeg Sina. Isus je prema tome u petak, 12 kolovoza, rekao dvanaestorici apostola: “Prikupite namirnice i spremite se za putovanje u planine, gdje me duh poziva da odem kako bih primio obdarenje za završtek svog zemaljskog rada. I želim povesti i svoju braću kako bi im ovo dalo snage za teška vremena koja ih čekaju dok me prate prilikom ovog iskustva.”

U PETAK poslijepodne, 10. lipnja, Isus i njegovi suradnici stigoše u okolicu Sidona, gdje su se zaustavili u kući određene imućne žene koja je liječena u betsaidskoj bolnici u vrijeme kad je Isus uživao najveću javnu naklonost. Evangelisti i apostoli su se privremeno smjestili sa svojim prijateljima u neposrednoj okolici, te su se tijekom subote odmarali u ovoj prijatnoj sredini. Proveli su gotovo dva i pol tjedna u Sidonu i njegovoj okolici, prije nego što će se spremiti za posjetu obalnim gradovima na sjeveru.

Bila je to mirna i spokojna lipanjska subota. Evangelisti i apostoli su bili posve zaokupljeni razmišljanjem o Učiteljevim raspravama o religiji koje su čuli na putu za Sidon. Dok su svi bili u stanju otkriti istinu i vrijednost određenog dijela njegovog govora, ni jedan nije mogao u cjelosti razumjeti puno značenje njegovog učenja.

1. SIRIJKA

Nedaleko od doma Karuške, gdje se Isus ovom prilikom smjestio, živjela je određena Sirijka koja je čula o Isusu kao velikom iscjelitelju i učitelju, te je ovog subotnjeg poslijepodneva dovela svoju kćerkicu u posjetu Učitelju. Djete kojemu je bilo otprilike dvanaest godina, je patilo od ozbiljnog živčanog oboljenja praćenog grčevima i drugim tegobnim pojavama.

Isus je tražio od apostola da ne govore o njegovom boravku u Karuškinoj kući, rekavši kako mu je bio potreban odmor. Dok su se apostoli povinovali Učiteljevu zahtjevu, Karuškin sluga je otišao do kuće ove Sirijke koja se zvala Norana, da joj kaže kako se Isus smjestio u domu njegove gospodarice, požurujući ovu bojažljivu majku da dovede svoju oboljelu kćerku na ozdravljenje. Nije se bilo čuditi što je majka vjerovala da joj je djete bilo obuzeto demonom, nečistim duhom.

Kad je Norana stigla sa svojom kćerkom, Alfejevi blizanci su joj objasnili preko tumača da se Učitelj odmarao i da ga nisu smjeli uznemiravati; Norana je na to uzvratila da se ni ona ni djete neće pomjeriti s mjesta dok se Učitelj ne probudi. Petar je bio slijedeći koji ju je pokušao uvjeriti da ode kući. Objasnio je kako je Isus bio jako umoran od poučavanja i ozdravljenja i kako je došao u Feniciju da nađe mira i spokoja. Ali sve je bio uzaludu; Norana se nije htjela pomjeriti s mjesta. Na Petrove molbe jedino je uzvratila: "Neću otići dok ne vidim vašeg Učitelja. Znam da on može istjerati demona iz moga djeteta i neću otići sve dok iscjelitelj ne pogleda moju kćerku. Tomo je bio slijedeći koji ju je pokušao odvratiti, ali bez uspjeha. Njemu je uzvratila: "Vjerujem da vaš Učitelj može istjerati demona koji muči moje djete. Čula sam o njegovim moćnim djelima u Galileji i vjerujem u njega. Što je s vama, njegovim apostolima, kad pokušavate otjerati one koji su došli tražiti Gospodinovu pomoć?" I kad je ovo čuo, Tomo se povukao.

Šimun Revnitelj je bio slijedeći koji se upustio u raspravu s Noranom. Šimun reče: "Ženo, ti si poganka i govoriš grčki. Nije pravo očekivati da Učitelj uzme kruha od djece gospodareva gazdinstva i baci ga psićima." Ali Norana se nije dala uvrijediti ovim grubim riječima. Jedino je uzvratila: "Jeste, učitelju, razumijem što kažeš. Ja nisam više od psića u židovskim očima, ali s gledišta vašeg Učitelja ja sam psić koji ima vjeru. Hoću da pogleda moju kćerku, jer pouzdano znam da će djete ozdraviti samo ako je Učitelj bude pogledao. Čak se ni vi, dobri čovječe, ne bi usudili oduzeti od psića pravo da pokupi mrvice što padaju sa stola djece njegovog gospodara."

I istog časa pred njihovim očima djevojčica doživi napad praćen snažnim grčevima i majka povika: "Eto vidite da mi je djete opsjednuto zlim duhom. Ako se vas ne tiče naša nesreća, tako neće biti s Učiteljem, jer sam čula da on voli sve ljude i da štoviše ima hrabrosti liječiti pogane koji imaju vjeru. Vi niste vrijedni da budete njegovi učenici. Ja se neću pomjeriti s mjesta dok mi djete ne ozdravi."

Isus, koji je kroz otvoren prozor slušao razgovor između Norane i apostola, sada odluči izaći i na njihovo veliko iznenađenje, reče: "O ženo, velika je tvoja vjera, tako velika da ti ne mogu uskratiti što tražiš; mirno idi svojim putem. Kćerka ti je ozdravila." I djevojčica se istog časa oporavi. Kad se opraštao od Norane i njezinog djeteta, Isus ih zamoli da ne govore o ovom događaju; i dok su se apostoli povinovali ovom zahtjevu, majka i djete su svima, ne samo u okolici grada već i u Sidonu, razglasile vijesti o djevojčicinom ozdravljenju tako da je nakon par dana Isus spoznao da je bilo najbolje promijeniti mjesto smještaja.

Poučavajući apostole, Isus je narednog dana komentirao ozdravljenje Sirijkine kćerke, rekavši: "I tako je uvijek bilo; sami vidite kolika je spasonosna vjera mnogih pogana u učenja ovog evanđenja nebeskog kraljevstva. Zaista, zaista, kažem vam da ako Abrahamova djeca ne budu pokazala dovoljno vjere da uđu u kraljevstvo, ovo će Očevo kraljevstvo pripasti poganima."

2. POUKA U SIDONU

Ulazeći u Sidon, Isus i njegovi suradnici su prešli preko mosta, prvog mosta koji su mnogi od njih imali priliku vidjeti. Dok su išli preko mosta, Isus je između ostalog rekao: "Ovaj svijet je samo most; možete preći preko njega ali ne mislite da ćete na njemu izgraditi prebivalište."

Dok su dvadeset četiri evangelista počeli raditi u Sidonu, Isus se otišao smjestiti u kući sjeverno od gradskog centra, kod Juste i njezine majke Bernise. Isus je svakog jutra poučavao dvadeset četvoricu u Justinoj kući, dok su ovi u poslijepodnevnim i večernjim satima išli poučavati i propovijedati u Sidon.

Apostoli i evangelisti su bili jako ohrabreni načinom na koji su sidonski pogani primili njihovu poruku; mnogi su prišli kraljevstvu za ovog kratkog boravka. Dok se ovaj šestotjedni boravak u Feniciji pokazao jako djelotvornim i dok su apostoli ovom prilikom pridobili mnoge duše, kasniji židovski pisci Evanđelja namjerno izostavljaju podatke o srdačnom prijemu Isusovih učenja među ovim poganima i to u ovom ranom razdoblju kad mu je velik broj njegovih sunarodnjaka bio jako neprijateljski naklonjen.

Ovi nežidovski vjernici su po mnogo čemu cijenili Isusova učenja više od Židova. Među ovim Sirofeničanima koji su govorili grčki, mnogi su spoznali ne samo da je Isus bio nalik Bogu, već i da je Bog bio nalik Isusu. Ovi takozvani pogani su dobro shvatili iz Isusovih učenja da isti zakoni koji vladaju ovim svijetom, vladaju cijelim svemirom. Shvatili su učenje da Bog nije više naklonjen jednoj nego drugoj osobi, rasi ili naciji; da u Oca Svih nema osobine pristranosti; da se svemir potpuno i vječno povinuje zakonima i da ima savršenu pouzdanost. Ovi nežidovi nisu strahovali od Isusa; imali su hrabrosti prihvatiti njegovu poruku. Stoljeće za stoljećem ljudi nisu bili u stanju razumjeti Isusa; bojali su se tako učiniti.

Isus je objasnio dvadeset četvorici da nije napustio Galileju zbog toga što nije imao hrabrosti suočiti se sa svojim neprijateljima. Shvatili su da još nije bio spreman za otvoreni sukob s formalnom religijom i da nije težio mučeničkom statusu. U toku jednog od ovih predavanja u Justinom domu, Učitelj je rekao svojim učenicima će "nebo i zemlja proći, ali riječi moje neće proći."

Za vrijeme boravka u Sidonu, Isus je govorio o duhovnom napretku. Rekao im je da ne mogu biti nepokretni; da moraju bilo napredovati u ispravnosti ili nazadovati u zlu i grijehu. Opomenuo ih je da "zaborave što je bilo dok streme onome što je pred njima, nastojeći postići više stvarnosti kraljevstva." Zaklinjao ih je se ne zadovolje djetinjim statusom u okviru evanđelja, već da teže postignuću punog statusa božanskog odnosa sinova u duhovnoj zajednici duha i u društvenoj zajednici vjernika.

Isus reče: "Moji učenici trebaju ne samo prestati činiti zlo, već štoviše naučiti činiti dobro; ne samo što trebate biti očišćeni od svakog svjesnog zla, već trebate odbiti njegovati osjećaj krivnje. Ako ispovijedite grijehe, oni su vam oprošteni; stoga morate uložiti svjesne napore da održite čistu savjest."

Isus je jako uživao u odličnom smislu za humor koji je odlikovao mnoge nežidove. Pored velike i ustrajne vjere sirijke Norane, Učiteljevo srce i osjećaj samilosti su bili duboko dirnuti njezinim smislom za humor. Isus je jako žalio što Židovi koji su bili njegov narod, nisu imali smisla za humor. Jednom je rekao Tomi: "Moj narod sebe uzima preozbiljno; gotovo mu posve nedostaje smisao za humor. Mukotrpna religija farizeja nikad ne bi mogla pustiti korijena među narodom koji ima smisla za humor. Također im nedostaje dosljednost; cijede komarca a devu proždiru."


3. PUTOVANJE OBALOM

U utorak 28 lipnja, Učitelj i njegovi suradnici su napustili Sidon idući obalom prema Porfironu i Heldui. Nežidovi su ih dobro primili i tijekom ovog tjedna, poučavajući i propovijedajući, uspjeli su privesti mnoge duše kraljevstvu. Apostoli su propovijedali su Porfironu, a evangelisti u Heldui. Dok su dvadeset četvorica bili zaokupljeni radom, Isus ih je ostavio na par dana kako bi otišao do obalnog grada Bejruta u posjetu određenom Sirijcu, vjerniku po imanu Malak, koji je boravio u Betsaidi prethodne godine.

U srijedu 6. srpnja, svi su se zajedno vratili u Sidon i smjestili u Justinoj kući do nedjelje ujutro, kad su krenuli južno prema Tiri obalnim putem preko Sarepte, stigavši u Tiru u ponedjeljak 11. srpnja. Apostoli i evangelisti su se već bili navikli na rad među ovim takozvanim poganima koji su ustvari najvećim dijelom bili potomci negdašnjih Kaananskih plemena ranijeg semitskog porijekla. Svi ovi narodi su govorili grčki. Apostoli i evangelisti su bili jako iznenađeni otkrivši s kolikim su zanimanjem ovi nežidovi željeli čuti evanđelje i opazivši s kolikom su spremnošću i vjerom prihvatili njihova učenja.

4. U TIRI

U Tiri su poučavali od 11. do 24. srpnja. Svaki apostol je sa sobom poveo jednog evangelistu i zajedno su poučavali i propovijedali u svim dijelovima Tire i njezine okolice. Poliglotski žitelji ove prometne pomorske luke su ih slušali s velikim zanimanjem i mnogi su krštenjem uvedeni u zajednicu kraljevstva. Isus se smjestio u domu Židova Joze, vjernika koji je živio tri-četiri milje južno od Tire, nedaleko od grobnice Hirama koji je u Davidovo i Solomonovo doba vladao ovim negdašnjim gradom-državom po imenu Tira.

Iz dana u dan tijekom ova dva tjedna, apostoli i evangelisti su išli u Tiru prelazeći preko Aleksandrovog gata kako bi držali manje skupove, te se iz noći u noć većina vraćala taboru u Jozinoj kući koja je ležala južno od grada. Svakog dana, vjernici su dolazili iz grada kako bi govorili s Isusom u njegovom odmaralištu. Učitelj je u Tiri održao samo jednu propovijed, 20. srpnja u poslijepodnevnim časovima, govoreći o Očevoj ljubavi prema cijelom čovječanstvu i o Sinovoj misiji otkrivenja Oca svim ljudskim rasama. Među ovim nežidovima je vladalo toliko zanimanje za evanđelje kraljevstva da su ovom prilikom Isusu otvorena vrata Melkartovog hrama, a zanimljivo je zabilježiti i da je u kasnijim godinama na mjestu ovog drevnog hrama podignuta kršćanska crkva.

Više upravitelja Tirske tvornice purpurne boje koja je proslavila Tir i Sidon širom svijeta rezultirajući čvrstim međunarodnim trgovinskim vezama i bogatstvom, je vjerovalo u kraljevstvo. Kad je nedugo zatim počeo opadati broj morskih životinja koje su korištene u ovom procesu, ovi se proizvođači boje otisnuše u nove krajeve, tragajući za novim postojbinama morskih ljuskara. I preselivši se u daleke dijelove svijeta, sa sobom su ponijeli poruku o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi--evanđelje kraljevstva.





5. ISUSOVA UČENJA U TIRI

Ove srijede poslijepodne, Isus je tijekom obraćanja po prvi put ukazao svojim učenicima na ljiljane koji visoko podižu svoje snježno bijele glave slijedeći sunčeve zrake dok im je korijenje usađeno u mulju i sluzu zemlje crnice. "Isto tako," rekao je, "dok je korijenje bitka i porijekla smrtnog čovjeka usađeno u životinjskom tlu ljudske prirode, vjerom je moguće visoko podići duhovnu prirodu prema sunčevom sjaju nebeske istine i istinski roditi plemenitim plodovima duha."

Isus je tijekom ove propovijedi iznio svoju prvu i jedinu usporedbu vezanu uz stolarstvo, svoj zanat. Dok je opomenuo ljude da "pažljivo izgrade temelje na koje će posaditi plemeniti karakter duhovnih obdarenja," jednako je rekao: "Kako bi rodili plodove duha, morate biti rođeni od duha. Kako bi među svojim bližnjima živjeli živote ispunjene duhom, morate biti upravljeni i poučeni duhom. Ali nemoje pogriješiti slijedeći primjer ludog stolara koji gubi dragocjeno vrijeme podešavajući, mjereći i obrađujući površinu građe koja je iznutra gnjila i izjedena crvima, te zatim, nakon što je potrošio toliki trud radeći na tako nezdravom materijalu, mora početi ispočetka jer njime nije moguće izgraditi temelje kuće koja će odoljeti napadima nevremena i oluja. Nek se svaki čovjek pobrine da intelektualni i moralni temelji njegovog karaktera budu u stanju adekvatno ponijeti građevinu sve veće i sve plemenitije duhovne prirode koja će na njima počivati i koja će prvo preobraziti smrtnički um a zatim zajedno s ovim preporođenim umom, ostvariti evoluciju duše besmrtne sudbine. Dok vaša priroda koja ima osobine duha--duša kao spojena tvorevina--predstavlja živući rast, um i moralnost individue predstavljaju tlo iz kojeg niču ova viša ispoljenja ljudskog razvoja i božanske istine. Dok je podloga iz koje niče evolutivna duša ljudska i materijalna, sudbina ovog stvorenog bića koje je spoj uma i duha ima duhovnu i božansku prirodu."

Uvečer istog dana Natanije je upitao Isusa: "Učitelju, zašto se molimo da nas Bog ne vodi u napast kad iz tvog otkrivenja dobro znamo da Otac nikad ne čini takve stvari?" Isus je odvratio:

"Nije čudo, Natanije, što postavljaš takva pitanja jer je očigledno da si počeo spoznavati Oca kako ga ja znam i da tvoje gledište više nije pomućeno i nejasno kao gledište ranih židovskih proroka. Dobro znaš kako su naši praoci bili skloni vidjeti Boga u gotovo svim događajima. Tražili su Božje vodstvo kako u svim prirodnim pojavama, tako i u svakom neobičnom doživljaju. Dovodili su Boga u vezu s dobrom kao i sa zlom. Vjerovali su da je on smekšao Mojsijevo srce i skamenio srce faraona. Kad bi čovjek osjetio snažan poriv da učini bilo dobro ili loše djelo, obično bi ovako protumačio svoje čudne osjećaje: "Bog mi je rekao da učinim ovako ili onako, ili da odem ovdje ili ondje." I kako ljude tako često opsjeda napast, naši su praoci navikli vjerovati da ih je to Bog vodio u napast kako bi ih podvrgao iskušenju, kazni ili ojačanju. Ali vi trebate biti pametniji. Znate da ljudima često upravljaju porivi sebičnosti i impulsi životinjske prirode i da su to sile koje ih vode u napast. Upozoravam vas da kad doživite takvu napast, ne samo što morate časno i iskreno prepoznati i priznati njezinu prirodu, već isto tako morate inteligentno preusmjeriti energije duha, uma i tijela koje time nastoje postići izražaj, u više kanale i prema ciljevima višeg idealizma. Tako ćete biti u stanju preobraziti ova iskušenja u više oblike prosvjetljujuće smrtničke službe, dok istodobno gotovo u cjelosti budete izbjegavali iscrpljujuće i zamorne sukobe između svojih životinjskih i duhovnih priroda. "Ali moram vas upozoriti da je ludost pokušati savladati napast nastojanjem da se postavi viša i navodno bolja žudnja na mjesto niže žudnje jedino pomoću snage ljudske volje. Ako istinski želite nadvladati iskušenja svoje niže prirode, morate steći duhovnu poziciju koja će vam dati prednost stvarnog i istinskog razvoja iskrenog zanimanja i ljubavi prema tim višim i idealističnijim oblicima ponašanja koja vaš um želi postaviti na mjesto nižih i manje idealističnih navika ponašanja koje prepoznajete kao napast. Na taj ćete način biti spašeni od napasti putem duhovnog preobražaja, ne uvećavajući svoje breme obmanjivim potiskivanjem smrtničkih žudnji. Staro i nemoćno se zaboravlja u ljubavi prema novom i nadmoćnom. U srcima svih koji su prosvjetljeni ljubavlju prema istini, ljepota uvijek pobjeđuje ružnoću. Pročiščujuća energija nove i iskrene duhovne ljubavi u sebi nosi ogromnu moć. I ponovo vam kažem, ne dopustite da vas savlada zlo, već zlo savladajte dobrom."

Dugo u noć apostoli i evangelisti su nastavili postavljati pitanja i od mnogobrojih Isusovih odgovora izdvojili smo slijedeće ideje izražene suvremenim jezikom:

Snažna ambicija, inteligentan sud i zrela mudrost predstavljaju bitne elemente materijalnog uspjeha. Vodstvo počiva na prirodnoj sposobnosti, diskreciji, snazi volje i odlučnosti. Duhovna sudbina ovisi o vjeri, ljubavi i odanosti prema istini--težnji k ispravnosti--čovjekovoj svesrdnoj žudnji da nađe Boga i da mu bude nalik.

Ne budite obeshrabreni otkrićem svoje ljudske prirode. Dok se ljudska priroda može povesti za zlom, ona sama po sebi nije zla. Nek vas ne tišti što niste u stanju posve zaboraviti djela zbog kojih se kajete. Greške koje ne budete u stanju zaboraviti u vremenu, zaboravit ćete u vječnosti. Olakšajte breme svoje duše postignućem dalekosežne vizije svoje sudbine, kozmičkim produženjem svog životnog puta.

Ne činite grešku sudeći vrijednost duše bilo na osnovu nesavršenosti uma ili na temelju žudnji tijela. Ne procjenjujte dušu i ne pokušavajte ocijeniti njezinu sudbinu na osnovu jednog nesrećnog ljudskog djela. Vaša duhovna sudbina jedino ovisi o vašim duhovnim aspiracijama i ciljevima.

Dok je religija isključivo duhovno iskustvo evolutivne besmrtne duše čovjeka koji poznaje Boga, moralna moć i duhovna energija predstavljaju moćne snage koje je moguće upotrijebiti pri susretu s teškim društvenim situacijama i pri rješenju zamršenih ekonomskih problema. Ova moralna i duhovna
obdarenja obogaćuju sve razine ljudskog življenja novim i višim značenjem.

Bit ćete osuđeni na skučen i zao život ako načite voljeti jedino one koji vas vole. Dok se može reći da je ljudska ljubav uglavnom recipročna, božanska ljubav je izdašna u cijeloj svojoj težnji k zadovljstvu. Što je manje ljubavi u prirodi određenog stvorenja, to je veća potreba za ljubavlju i to više božanska ljubav nastoji zadovoljiti ovu potrebu. Božansku ljubav ne može biti samosadržana; ona mora biti nesebično podarena.

Po sebi se podrazumijeva da vjernici u kraljevstvo imaju vjeru, svedušno vjerovanje, u neminovnu pobjedu ispravnosti. Vjernici u kraljevstvo ne smiju sumnjati u istinu evanđelja vječnog spasenja. Vjernici se moraju znati udaljiti od životne žurbe--izmaći uznemirenjima materijalne egzistencije--dok su istodobno u stanju osvježiti dušu, nadahnuti um i obnoviti duh duhovnim obožavanjem.

Individue koje poznaju Boga neće biti obeshrabrene nesrećom ili potištene razočaranjem. Vjernici nisu podložni depresiji koja prati materijalne preokrete; oni koji žive duh nisu uznemireni događajima materijalnog svijeta. Osobe pred kojima stoji mogućnost opstanka već sada imaju okrepljujuću i konstruktivnu vještinu reagiranja na sve nestalnosti i neprijatnosti materijalnog življenja. Iz dana u dan, istinski vjernik nalazi da sa sve većom lakoćom uspijeva učiniti pravu stvar.

Duhovno življenje moćno uvećava istinsko samopoštovanje. Ali samopoštovanje nije isto što i samodopadljivost. Samopoštovanje je uvijek usklađeno s ljubavi i službom bližnjima. Ne možete poštovati sebe više nego što poštujete svoje bližnje; jedno određuje sposobnost za drugo.

Iz dana u dan, istinski vjernik je u stanju sve vještije navesti svoje bližnje na ljubav prema vječnoj istini. Jeste li danas domišljatiji i spretniji pri predstavi dobrote čovječanstvu nego što ste bili jučer? Jeste li ove godine bolje u stanju sugerirati ispravnost nego prošle godine? Ispoljavate li sve veću umjetničku vještinu pri uvođenju gladnih duša u duhovno kraljevstvo?

Jesu li vam ideali dovoljno visoki kako bi vam donijeli vječno spasenje dok su vam ideje dovoljno praktične kako bi vas učinile korisnim zemaljskim građaninom koji zna surađivati sa svojim bližnjima? U duhu ste građani Raja; u tjelesnom obličju ste još uvijek građani zemaljskih kraljevstava. Ostavite carevima što je materijalno, a Bogu što je duhovno.

Dok mjera duhovne sposobnosti evolutivne duše počiva u vjeri u istinu i ljubavi prema čovjeku, mjera snage ljudskog karaktera počiva u sposobnosti odupiranja zavisti i kivnosti, kao i sposobnosti odupiranja mračnim mislima pri osjećaju najdublje patnje. Poraz je najvjernije zrcalo koje iskreno odražava čovjekovu istinsku prirodu.

Kako postajete sve stariji i iskusniji u poslovima kraljevstva, jeste li sve taktičniji pri obraćanju problematičnim smrtnicima i sve snošljiviji pri odnosu s tvrdoglavim suradnicima? Dok je taktičnost osnova društvene poluge, snošljivost je obilježje velike duše. Ako posjedujete ove rijetke i privlačne darove, kako vrijeme bude prolazilo, bit ćete sve budniji i vještiji pri vrijednim nastojanjima da izbjegnete sve nepotrebne društvene nesporazume. Takve mudre duše znaju izbjeći najveći dio muke koja neminovno prati one koji nisu postigli odgovarajuće emocionalno usklađenje, koji ne žele odrasti i koji odbijaju ostariti s dostojanstvom.

Pri svakom pokušaju proglašenja istine i promicanja evanđelja, izbjegavajte neiskrenost i nepoštenje. Ne tražite nezavrijeđeno priznanje i ne težite nezasluženoj simpatiji. Volite, badava primajte iz božanskih i ljudskih izvora neovisno o svojim zaslugama i badava uzvratite ljubavlju. Ali pri svemu drugom što se tiče priznanja i ulagivanja, jedino tražite to što vam najiskrenije pripada.

Smrtnik koji je svjestan Boga ne sumnja u spasenje; on se ne boji života; on je pošten i dosljedan. On zna hrabro podnijeti neminovnu patnju; ne žali se kad je suočen s neizbježnim teškoćama.

Istinski vjernik se nikad neće umoriti od dobročinstva jednostavno zato što mu nešto stoji na putu. Teškoće jedino potiču zanos osobe koja teži k istini, dok zapreke bude najsnažnija nastojanja neustrašivog graditelja kraljevstva.

I Isus je izložio mnoga druga učenja prije nego što će otići u Tiru.

Dan prije nego što će napustiti Tiru i krenuti prema oblasti Genezaretskog jezera, Isus je sazvao svoje suradnike i uputio dvanestoricu evangelista da se ne vraćaju istim putem kojim je namjeravao ići sa svojim apostolima. I nakon što su evangelisti napustili Isusa, nikad više nisu bili tako blisko s njim povezani.


6. POVRATAK IZ FENICIJE

Oko podneva, u nedjelju 24 srpnja, Isus i apostoli su napustili Jozinu kuću smještenu južno od Tire, idući obalom do Ptolemaide. Tu su proveli jedan dan, pruživši riječi utjehe grupi vjernika koji su tu živjeli. Petar ih je poučavao uvečer 25. srpnja. U četvrtak su krenuli iz Ptolemaide tiberijskim putem otprilike do Jotapate. U srijedu su zastali u Jotapati, gdje poučili vjernike o poslovima kraljevstva. U četvrtak su napustili Jotapatu, idući prema sjeveru putem koji je vodio do Nazareta i Lebanonske gore, stigavši do seoceta po imenu Zebulun na putu za Ramu. U Rami su u petak održali više skupova, zadržavši se preko subote. U Zebulun su stigli u nedjelju 31 srpnja, gdje su održali večernji sastanak sutradan nastavivši s putovanjem.

Nakon što su napustili Zebulun, putovali su do raskršća s putem za Magdalu i Sidon, otprilike kod Gišale, odakle su otišli do Genezareta na zapadnim obalama Genezaretkog jezera, južno od Kafarnauma, gdje su se trebali naći s Davidom Zebedejevim i gdje su se namjeravali dogovoriti o budućim koracima u radu na promicanju evanđelja kraljevstva.

Tijekom kratkom vijećanja s Davidom, saznali su o saboru većeg broja vođa na suprotnoj strani jezera nedaleko od Kedeša, gdje su se te večeri uputili brodom. Cijeli dan su se spokojno odmarali u brdima, narednog dana pošavši do obližnjeg parka gdje je Učitelj nekoć nahranio pet tisuća. Tu su se odmarali tri dana održavajući redovne skupove kojima je prisustvovalo otprilike pedeset muškaraca i žena koji su predstavljali ostatke negdašnje mnogobrojne grupe vjernika koja je boravila u Kafarnaumu i njegovoj okolici.

Za Isusove odsutnosti iz Kafarnauma i Galileje, tijekom putovanja Fenicijom, njegovi neprijatelji su pomislili da se cijeli pokret raspao, zaključivši da je Isusovo brzo povlačenje bilo znak velikog straha i da ih tako više neće uznemiravati. Ali u ovo se vrijeme gotovo posve stišala opozicija prema njegovim učenjima. Vjernici su ovom prilikom ponovo počeli održavati javne skupove i polako ali sigurno, nastupila je konsolidacija iskušanih i vjernih ostataka, rezultata velikog odabira koji je upravo bio zahvatio sve vjernike u evanđelje.

I sam Herodov brat Filip je donekle prihvatio vjerovanje u Isusa, te je poslao riječ Učitelju da slobodno nastavi raditi i poučavati u njegovim domenama.
Naredba svim židovskim sinagogama da zatvore vrata Isusovim učenicima i učenjima, negativno se odrazila na same književnike i farizeje. Neposredno nakon što se Isus udaljio sa scene djelovanja kao predmet kontroverzije, nastupila je reakcija među cijelim židovskim narodom; javila se opća odbojnost prema farizejima i vođama Velikog vijeća u Jeruzalemu. Mnogi upravitelji sinagoga su počeli kradomice otvarati vrata sinagoga Abneru i njegovim suradnicima, tvrdeći da su ovi učitelji bili Ivanovi, a ne Isusovi učenici. Čak je i Herod doživio preobražaj te je, čuvši o Isusovom boravku s druge strane jezera na teritoriji njegovog brata Filipa, poslao riječ Isusu da je unatoč ovlaštenju za njegovo uhićenje u Galileji, dopuštao slobodno djelovanje u Pereji, te da Isus tako neće biti maltretiran ukoliko se bude držao podalje od granica Galileje; i poslao je iste vijesti Židovima u Jeruzalem.

I takvo je bilo stanje stvari oko prvog kolovoza 29. godine p.K., kad se učitelj vratio s feničke misije i počeo reorganizirati svoje raštrkane, iskušane i oslabjele učenike kako bi ih spremnio za ovu posljednju znamenitu godinu svoje zemaljske misije.

Jasno su naznačene sve sporne točke ove borbe dok se Učitelj i njegovi suradnici pripremaju za početak proglašenja nove religije, religije duha živućeg Boga koji prebiva u ljudskim umovima.

Uskoro nakon što su ove burne nedjelje stigli do Kerese, Isus je s dvadesetčetvoricom otišao nešto dalje prema sjeveru, do mjesta gdje su proveli noć u lijepom parku južno od Betsaide-Julias. Već su bili upoznati s taborom na ovom mjestu, kako su se tu prije zadržali. Prije nego što će poći na počinak, Učitelj pozva svoje učenike oko sebe kako bi raspravili planove za turneju koju su namjeravali poduzeti Batanijom i sjevernom Galilejom, do feničanske obale.

1. ZAŠTO SE BUNE POGANI?

Isus reče: “Svi bi trebali poznavati kako je psalmopjevac govorio o ovim danima, ´Zašto se bune pogani, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova govoreći, Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo.´

“Danas vidite kako se ovo obistinjuje pred vašim očima. Ali vi nećete vidjeti ostvarenje nastavka proročanstva ovog psalmopjevca koji je imao pogrešne ideje o Sinu Čovjeka i njegovoj zemaljskoj misiji. Moje kraljevstvo, proglašeno u milosti i utemeljeno na nesebičnoj službi, počiva na osnovama ljubavi. Moj Otac ne sjedi na nebu podrugljivo se izrugujući poganima. Pravilno vam je obećano da će ovi takozvani pogani (ustvari njegova neuka i neobrazovana braća) primiti njegovu baštinu. I ja ću primiti ove nežidove raširenih ruku, s ljubavlju i milošću. I sva će ova nježnost biti ukazana nežidovima, unatoč nesrećnom zapisu koji kaže da im pobjedonosni Sin treba ´vladati palicom gvozdenom i razbiti ih kao sud lončarski.´ Psalmopjevac vam reče da ´služite Boga sa strahom´ -- ja vas pozivam da prihvatite uzvišene privilegije božanskih sinova svojom vjerom; on vam zapovijeda da se radujete s trepetom; ja vas pozivam da se radujete sa osjećajem sigurnosti. On kaže, ´Ljubite Sina da se ne razgnjevi te ne popadate na putu kad plane srdžba njegova.´ Ali svi koji ste živjeli samnom dobro znate da gnjev i srdžba nisu dio utemeljenja nebeskog kraljevstva u ljudskim srcima. I psalmopjevac je vidjeo svjetlo istine kad je, na koncu svog upozorenja, rekao: ´Blago svima koji se njemu utječu.”

Isus je nastavio pučavati dvadesetčetvoricu, govoreći: “Poganska pobuna nije bez razloga. Kako imaju usko i skučeno gledište, oni mogu usredotočiti svoje energije s puno entuzijazma. Njihovi ciljevi nisu daleko i uglavnom su vidljivi; oni se stoga herojski i djelotvorno zalažu za ove ciljeve. Vi koji tvrdite da pripadate nebeskom kraljevstvu ispoljavate suviše neodlučnosti i klebanja prilikom poučavanja. Pogani se diretno zalažu za svoje ciljeve; vi nosite krivicu radi suviše kronične čeznutljivosti. Ako želite ući u nebesko kraljevstvo, zašto ga ne zauzmete duhovnim napadom onako kako pogani opsjedaju gradove? Teško da zavrijeđujete kraljevstvo ako vam se služba sastoji od žaljenja za prošlošću, jadikovanja nad trenutnom situacijom i uzaludne nada za budućnost. Zašto se bune pogani? Zato što ne znaju istinu. Zašto vi propadate u uzaludnoj čežnji? Zato što se ne povodite za istinom. Prestanite sa svojim uzaludnim češnjama, hrabro se predajući onim poslovima koji se tiču utemeljenja kraljevstva.

“Pri svemu što činite, nemojte postati jednostrani i usko specijalizirani. Farizeji koji teže našem uništenju misle da izvršavaju Božju službu. Oni su postali tako suženi tradicijom da su zasljepljeni predrasudom i okorjeli strahom. Onda razmotrite Grke koji imaju znanost bez religije, dok idovi imaju religiju bez znanosti. I nakon što ljudi postanu tako zavedeni nakon što prihvate usku i zbrkanu disintegraciju istine, jedina nada u njihom spasenje počiva u koordinaciju putem istine – obraćenju.

“Naglasiću vam ovu vječnu istinu: Ako vi, zavaljujući koordinaciji istinom, naučite u svojim životima pružiti prijmer ove prelijepe cjelovitosti koja proizlazi iz ispravnosti, i vaši će se bližnji povesti za vašim primjerom kako bi stekli ono što ste sami postigli. Mjera do koje uspjevate privući one koji tragaju za istinom predstavlja mjeru vašeg obdarenja istinom, vaše ispravnosti. Mjera do koje morate nositi svoju poruku drugim ljudima, predstavlja mjeru vašeg neuspjeha pri nastojanju da živite život ispravnosti, život usklađenja istinom.”

I Učitelj je predočio mnoge druge stvari svojim apostolima i evađelistima prije nego što će im poželjeti laku noć i sam poći na počinak.

2. EVANĐELISTI U KORAZINU

U ponedjeljak ujutro 23 svibnja, Isus je poslao Petra u Korazin s dvanaestoricom evađelista, dok se s jedanaestoricom uputio u Cezareju-Filipi preko Jordana do puta za Cezareju i Damsk, te prema sjeverozapadu do raskršća s cestom koja je vodila do Cezareje-Filipi, te prema ovom gradu, gdje su proveli dva tjedna poučavaju mještane. Ovdje stigoše utorak poslije podne 24 svibnja.
Petar je s evangelistima proveo dva tjedna u Korazinu, poučavajući evanđelje kraljevstva maloj ali iskrenoj grupi vjernika. Ali nisu bili u stanju privući mnogo novih obraćenika. U usporedbi s Korazinom, ni jedan grad iz cijele Galileje nije dao kraljevstvu tako mali broj duša. U skladu s Petrovim uputama, dvanaestorica evagelista nisu toliko naglašavali iscjeljenja – fizičke pojave – koliko su poučavali i s velikim zanosom naglašavali duhovne istine nebeskog kraljevstva. Ovoj dvanaestorici evagelista, dva tjedna koja su proveli u Korazinu predstavljaju stvarno krštenje nedaćom, kako su se ovdje susreli s razdobljem koje je do ovog časa predstavljalo najteži i najneproduktivniji period njihove karijere. Ali kako nisu uspjeli ostvariti zadovoljstvo primamom novih duša u kraljevstvo, svaki je imao prilike pogledati u vlastitu dušu i ocijeniti njezin napredak na duhovnim stazama novog života.

Kad im se učinilo da više nitko neće potražiti ulazak u kraljevstvo, Petar je u utorak 7 lipnja pozvao suradnike da pođu za Cezareju-Filipi kako bi se tu pridružili Isusu i apostolima. Ovdje stigoše u srijedu oko podneva i provedoše cijelo veče raspravljajući iskustva koje su stekli među nevjernicima u Korazinu. Tijekom rasprava koje su vodili ove noći, Isus se ponovo pozvao na priču o sijaču i opomenu ih o smislu očevidnog nesupjeha u životnim poduzećima.

3. U CEZAREJI-FILIPI

Premda Isus nije poduzimao javnog rada za vrijeme pva dva tjedna koja provedoše u Cezareji-Filipi, apostoli su održali veći broj mirnih zborova u gradu, što je privuklo mnogo vjernike da dođu do tabora kako bi govorili s Učiteljem. Pridobili su jako mali broj vjernika kao rezultat ove posjete. Isus je svakog dana razgovarao s apostolima i mogli su sve jasnije uočiti početak nove faze rada na poučavanju nebeskog kraljevstva. Počeli su spoznavati da “nebesko se kraljevstvo ne sastoji u jelu i piću, nego u spoznaji duhovne radosti prihvaćanja života božjeg sina.”

Putovanje u Cezareju-Filipi predstavlja istinsko iskušenje jedanaestorici apostola; bila su to dva teška tjedna. Bili su gotovo potišteni , te im je nedostajala povremena stimulacija Petrove entuzijastične ličnosti. U ovim je časovima bilo istinski teško i nesigurno vjerovati u Isusa i ići za njim. Premda su obratili mali broj duša, naučili su mnoge korisne stvari iz svojih svakodnevnih vijećanja s Učiteljem.

Apostoli su naučili da su Židovi dostigli točku duhovne stagnacije i smrti zbog toga što su kristalizirali istinu u obličju vjerovanja; da kad istina postane formulirana kao pogranična linija samoispravne isključivosti umjesto što će služiti kao putokaz duhovnom usmjerenju i napretku, ovakva učenja gube svoju stvaralačku i životonosnu moć i na koncu postaju čisto konzerviran i fosiliziran materijal.

Polako su učili od Isusa da promatraju ljudske ličnosti u smislu njihovih sposobnosti u vremenu i vječnosti. Naučili su da mnoge duše najbolje mogu naučiti slijediti neviđenog Boga nakon što prvo nauče voljeti svoju vidljivu braću. I upravo je u ovom kontekstu pripojeno novo značenje Učiteljevoj izjavi vezanoj za službu čovjekovim bližnjima da: “Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od moje najmanje braće.” Jedna od najbitnijih lekcija ovog boravka u Cezareji stoji u vezi s porijeklom religioznih tradicija, s najozbiljnijom opasnosti povezivanja osjećaja svetosti s nesvetim stvarima, svagdašnjim idejama i svakodnevnim događajima. S ove konferencije potječe učenje da istinska religija predstavlja čovjekovu svesrdnu odanost njegovim najvišim i najiskrenijim uvjerenjima.

Isus je upozorio svoje vjernike da ako njihove religiozne težnje postanu posve materijalne, da će ih sve naprednije poznavanje materijalnog svijeta koje postupno zauzima mjesto vjerovanja u takozvano nadprirodno porijeklo stvari, lišiti njihove vjere u Boga. Ali da ako njihova vjera bude duhovna, napredak fizičkih znanosti nikad neće moći poremetiti njihovu vjeru u vječne stvarnosti i božanske vrijednosti.

Naučili su da religija koja ima posve duhovnu motivaciju čini život vrijednijim življenja puneći ga visokim ciljevima, pružajući mu dostojanstvo transcendentnim vrijednostima i nadahnuće vrhovnim motivima, istovremeno tješeći ljudsku dušu blaženstvom i podstrekom nade. Istinska religija ublažuje egzistencijalne napore; ona oslobađa vjeru i hrabrost u cilju svagdašnjeg življenja i nesebične službe. Vjera unaprijeđuje duhovnu vitalnost i plodonosnost ispravnosti.
Isus je više puta rekao svojim apostolima da ni jedna civilizacija ne može dugo opstati nakon gubitka najboljeg dijela svoje religije. I nikad se nije umorio naglašavajući veliku opasnost prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija umjesto religioznog iskustva. Cijeli njegov zemaljski život je dosljedno bio posvećen misiji topljenja zamrznutih religioznih obličja u tečne slobode prosvjetljenog života Božjih sinova.


4. NA PUTU ZA FENICIJU

U utorak ujutro 9 lipnja, po primitku vijesti Davidovih glasnika iz Betsaide o napretku kraljevstva, dvadeset pet učitelja istine napusti Cezareju-Filipi na početku putovanja feničanskom obalom. Prošli su močvarnom oblasti preko Luza do raskršća koje je vodilo do Magdale i planinskog puta preko Magdale i planine Libanona, dok nisu presjekli put koji je vodio do Sidona, gdje su stigli u petak poslije podne.

Dok su se zaustavili u sjeni visećeg grebena u blizini Luza, Isus je izručio jedan od najveličanstvenijih govora koji su njegovi apostoli imali prilike čuti tijkom svih godina njihove suradnje. Tek što su sjeli i što se Šimun Petar spremio odlomiti komad kruha, on upita Isusa: “Učitelju, kako Otac na nebu sve zna i kako nam njegov duh pruža potporu u procesu utemeljenja nebeskog kraljevstva na zemlji, zašto ćemo bježati pred prijetnjama naših neprijatelja? Zašto se odbijamo suočiti s neprijateljima istine?” Ali prije nego što je Isus imao prilike početi odgovarati na Petrovo pitanje, umješa se Tomo s pitanjem: “Učitelju, htio bih znati što nije u redu s religijom naših neprijatelja u Jeruzalemu. U čemu je istinska razlika između naše i njihove religije? Čemu tolika razlika u našim vjerovanjima ako i mi i oni tvrdimo da služimo istom Bogu?” I nakon što je Tomo završio s pitanjem, Isus reče: “Dok ne bih zanemario Petrovo pitanje, kako dobro znam kako je lako pogrešno protumačiti razloge zbog kojih trenutno izbjegavam otvoreni sukob s Židovima, mislim da će vam više pomoći ako odgovorim na Tomino pitanje. I tako ću učiniti čim završite s objedom.”


5. GOVOR O ISTINSKOJ RELIGIJI

Ovaj znameniti govor o religiji, sažet i izražen suvremenim riječima, daje izražaja slijedećim istiniama:

Dok svjetske religije imaju dvojno porijeklo – prirodno i obznanjeno – u bilo koje doba i među svim narodima, moguće je identificirati tri različita oblika religiozne odanosti. I ova se tri ispoljenja religioznog poriva sastoje od:

1. Primitivne religije. Poluprirodnog i instinktivnog poriva koji izaziva strah od tajnovitih energija i koji vodi k obožavanju nadmoćnih sila, prvenstveno religija fizičke znanosti, religija straha.

2. Religija civilizacije. Napredujućih relizioznih ideja i običaja civiliziranih rasa – religije uma – intelektualne teologije autoriteta utemeljene religiozne tradicije.

3. Istinske religije – religije otkrivenja. Otkrivenja nadprirodnih vrijednosti, djelomičnog uvida u vječne stvarnosti, letimičnog uvida u dobrotu i ljepotu beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.

Isus nije želio pokazati omalovažavanje prema religiji fizičkih osjetila i sujevjernih strahova prirodnog čovjeka, premda je žalio činjenicu što se tako velika mjera ovog primitivnog oblika obožavanja zadržala u religioznim obličjima inteligentnijih rasa ljudskog roda. Isus je razjasnio bitnu razliku između religije uma i religije duha, naglašavajući da religija uma postoji zahvaljujući svećeničkom autoritetu, dok se religija duha u cjelosti temelji na ljudskom iskustvu.

Učitelj je zatim, tijkom ove jednočasovne pouke, razjasnio slijedeće istine:

Sve dok ljudi ne postanu inteligentniji i civiliziraniji, i dalje će postojati mnogobrojne djetinjaste i sujevjerne ceremonije koje predstavljaju bitno obilježje evolutivnih radnji primitivnih i nazadnih naroda. Sve dok ljudska rasa ne bude uznapredovala do razine višeg i općenitijeg uočavanja stvarnosti duhovnog iskustva, brojni će muškarci i žene