Uskoro nakon što su ove burne nedjelje stigli do Kerese, Isus je s dvadesetčetvoricom otišao nešto dalje prema sjeveru, do mjesta gdje su proveli noć u lijepom parku južno od Betsaide-Julias. Već su bili upoznati s taborom na ovom mjestu, kako su se tu prije zadržali. Prije nego što će poći na počinak, Učitelj pozva svoje učenike oko sebe kako bi raspravili planove za turneju koju su namjeravali poduzeti Batanijom i sjevernom Galilejom, do feničanske obale.
1. ZAŠTO SE BUNE POGANI?
Isus reče: “Svi bi trebali poznavati kako je psalmopjevac govorio o ovim danima, ´Zašto se bune pogani, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova govoreći, Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo.´
“Danas vidite kako se ovo obistinjuje pred vašim očima. Ali vi nećete vidjeti ostvarenje nastavka proročanstva ovog psalmopjevca koji je imao pogrešne ideje o Sinu Čovjeka i njegovoj zemaljskoj misiji. Moje kraljevstvo, proglašeno u milosti i utemeljeno na nesebičnoj službi, počiva na osnovama ljubavi. Moj Otac ne sjedi na nebu podrugljivo se izrugujući poganima. Pravilno vam je obećano da će ovi takozvani pogani (ustvari njegova neuka i neobrazovana braća) primiti njegovu baštinu. I ja ću primiti ove nežidove raširenih ruku, s ljubavlju i milošću. I sva će ova nježnost biti ukazana nežidovima, unatoč nesrećnom zapisu koji kaže da im pobjedonosni Sin treba ´vladati palicom gvozdenom i razbiti ih kao sud lončarski.´ Psalmopjevac vam reče da ´služite Boga sa strahom´ -- ja vas pozivam da prihvatite uzvišene privilegije božanskih sinova svojom vjerom; on vam zapovijeda da se radujete s trepetom; ja vas pozivam da se radujete sa osjećajem sigurnosti. On kaže, ´Ljubite Sina da se ne razgnjevi te ne popadate na putu kad plane srdžba njegova.´ Ali svi koji ste živjeli samnom dobro znate da gnjev i srdžba nisu dio utemeljenja nebeskog kraljevstva u ljudskim srcima. I psalmopjevac je vidjeo svjetlo istine kad je, na koncu svog upozorenja, rekao: ´Blago svima koji se njemu utječu.”
Isus je nastavio pučavati dvadesetčetvoricu, govoreći: “Poganska pobuna nije bez razloga. Kako imaju usko i skučeno gledište, oni mogu usredotočiti svoje energije s puno entuzijazma. Njihovi ciljevi nisu daleko i uglavnom su vidljivi; oni se stoga herojski i djelotvorno zalažu za ove ciljeve. Vi koji tvrdite da pripadate nebeskom kraljevstvu ispoljavate suviše neodlučnosti i klebanja prilikom poučavanja. Pogani se diretno zalažu za svoje ciljeve; vi nosite krivicu radi suviše kronične čeznutljivosti. Ako želite ući u nebesko kraljevstvo, zašto ga ne zauzmete duhovnim napadom onako kako pogani opsjedaju gradove? Teško da zavrijeđujete kraljevstvo ako vam se služba sastoji od žaljenja za prošlošću, jadikovanja nad trenutnom situacijom i uzaludne nada za budućnost. Zašto se bune pogani? Zato što ne znaju istinu. Zašto vi propadate u uzaludnoj čežnji? Zato što se ne povodite za istinom. Prestanite sa svojim uzaludnim češnjama, hrabro se predajući onim poslovima koji se tiču utemeljenja kraljevstva.
“Pri svemu što činite, nemojte postati jednostrani i usko specijalizirani. Farizeji koji teže našem uništenju misle da izvršavaju Božju službu. Oni su postali tako suženi tradicijom da su zasljepljeni predrasudom i okorjeli strahom. Onda razmotrite Grke koji imaju znanost bez religije, dok idovi imaju religiju bez znanosti. I nakon što ljudi postanu tako zavedeni nakon što prihvate usku i zbrkanu disintegraciju istine, jedina nada u njihom spasenje počiva u koordinaciju putem istine – obraćenju.
“Naglasiću vam ovu vječnu istinu: Ako vi, zavaljujući koordinaciji istinom, naučite u svojim životima pružiti prijmer ove prelijepe cjelovitosti koja proizlazi iz ispravnosti, i vaši će se bližnji povesti za vašim primjerom kako bi stekli ono što ste sami postigli. Mjera do koje uspjevate privući one koji tragaju za istinom predstavlja mjeru vašeg obdarenja istinom, vaše ispravnosti. Mjera do koje morate nositi svoju poruku drugim ljudima, predstavlja mjeru vašeg neuspjeha pri nastojanju da živite život ispravnosti, život usklađenja istinom.”
I Učitelj je predočio mnoge druge stvari svojim apostolima i evađelistima prije nego što će im poželjeti laku noć i sam poći na počinak.
2. EVANĐELISTI U KORAZINU
U ponedjeljak ujutro 23 svibnja, Isus je poslao Petra u Korazin s dvanaestoricom evađelista, dok se s jedanaestoricom uputio u Cezareju-Filipi preko Jordana do puta za Cezareju i Damsk, te prema sjeverozapadu do raskršća s cestom koja je vodila do Cezareje-Filipi, te prema ovom gradu, gdje su proveli dva tjedna poučavaju mještane. Ovdje stigoše utorak poslije podne 24 svibnja.
Petar je s evangelistima proveo dva tjedna u Korazinu, poučavajući evanđelje kraljevstva maloj ali iskrenoj grupi vjernika. Ali nisu bili u stanju privući mnogo novih obraćenika. U usporedbi s Korazinom, ni jedan grad iz cijele Galileje nije dao kraljevstvu tako mali broj duša. U skladu s Petrovim uputama, dvanaestorica evagelista nisu toliko naglašavali iscjeljenja – fizičke pojave – koliko su poučavali i s velikim zanosom naglašavali duhovne istine nebeskog kraljevstva. Ovoj dvanaestorici evagelista, dva tjedna koja su proveli u Korazinu predstavljaju stvarno krštenje nedaćom, kako su se ovdje susreli s razdobljem koje je do ovog časa predstavljalo najteži i najneproduktivniji period njihove karijere. Ali kako nisu uspjeli ostvariti zadovoljstvo primamom novih duša u kraljevstvo, svaki je imao prilike pogledati u vlastitu dušu i ocijeniti njezin napredak na duhovnim stazama novog života.
Kad im se učinilo da više nitko neće potražiti ulazak u kraljevstvo, Petar je u utorak 7 lipnja pozvao suradnike da pođu za Cezareju-Filipi kako bi se tu pridružili Isusu i apostolima. Ovdje stigoše u srijedu oko podneva i provedoše cijelo veče raspravljajući iskustva koje su stekli među nevjernicima u Korazinu. Tijekom rasprava koje su vodili ove noći, Isus se ponovo pozvao na priču o sijaču i opomenu ih o smislu očevidnog nesupjeha u životnim poduzećima.
3. U CEZAREJI-FILIPI
Premda Isus nije poduzimao javnog rada za vrijeme pva dva tjedna koja provedoše u Cezareji-Filipi, apostoli su održali veći broj mirnih zborova u gradu, što je privuklo mnogo vjernike da dođu do tabora kako bi govorili s Učiteljem. Pridobili su jako mali broj vjernika kao rezultat ove posjete. Isus je svakog dana razgovarao s apostolima i mogli su sve jasnije uočiti početak nove faze rada na poučavanju nebeskog kraljevstva. Počeli su spoznavati da “nebesko se kraljevstvo ne sastoji u jelu i piću, nego u spoznaji duhovne radosti prihvaćanja života božjeg sina.”
Putovanje u Cezareju-Filipi predstavlja istinsko iskušenje jedanaestorici apostola; bila su to dva teška tjedna. Bili su gotovo potišteni , te im je nedostajala povremena stimulacija Petrove entuzijastične ličnosti. U ovim je časovima bilo istinski teško i nesigurno vjerovati u Isusa i ići za njim. Premda su obratili mali broj duša, naučili su mnoge korisne stvari iz svojih svakodnevnih vijećanja s Učiteljem.
Apostoli su naučili da su Židovi dostigli točku duhovne stagnacije i smrti zbog toga što su kristalizirali istinu u obličju vjerovanja; da kad istina postane formulirana kao pogranična linija samoispravne isključivosti umjesto što će služiti kao putokaz duhovnom usmjerenju i napretku, ovakva učenja gube svoju stvaralačku i životonosnu moć i na koncu postaju čisto konzerviran i fosiliziran materijal.
Polako su učili od Isusa da promatraju ljudske ličnosti u smislu njihovih sposobnosti u vremenu i vječnosti. Naučili su da mnoge duše najbolje mogu naučiti slijediti neviđenog Boga nakon što prvo nauče voljeti svoju vidljivu braću. I upravo je u ovom kontekstu pripojeno novo značenje Učiteljevoj izjavi vezanoj za službu čovjekovim bližnjima da: “Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od moje najmanje braće.” Jedna od najbitnijih lekcija ovog boravka u Cezareji stoji u vezi s porijeklom religioznih tradicija, s najozbiljnijom opasnosti povezivanja osjećaja svetosti s nesvetim stvarima, svagdašnjim idejama i svakodnevnim događajima. S ove konferencije potječe učenje da istinska religija predstavlja čovjekovu svesrdnu odanost njegovim najvišim i najiskrenijim uvjerenjima.
Isus je upozorio svoje vjernike da ako njihove religiozne težnje postanu posve materijalne, da će ih sve naprednije poznavanje materijalnog svijeta koje postupno zauzima mjesto vjerovanja u takozvano nadprirodno porijeklo stvari, lišiti njihove vjere u Boga. Ali da ako njihova vjera bude duhovna, napredak fizičkih znanosti nikad neće moći poremetiti njihovu vjeru u vječne stvarnosti i božanske vrijednosti.
Naučili su da religija koja ima posve duhovnu motivaciju čini život vrijednijim življenja puneći ga visokim ciljevima, pružajući mu dostojanstvo transcendentnim vrijednostima i nadahnuće vrhovnim motivima, istovremeno tješeći ljudsku dušu blaženstvom i podstrekom nade. Istinska religija ublažuje egzistencijalne napore; ona oslobađa vjeru i hrabrost u cilju svagdašnjeg življenja i nesebične službe. Vjera unaprijeđuje duhovnu vitalnost i plodonosnost ispravnosti.
Isus je više puta rekao svojim apostolima da ni jedna civilizacija ne može dugo opstati nakon gubitka najboljeg dijela svoje religije. I nikad se nije umorio naglašavajući veliku opasnost prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija umjesto religioznog iskustva. Cijeli njegov zemaljski život je dosljedno bio posvećen misiji topljenja zamrznutih religioznih obličja u tečne slobode prosvjetljenog života Božjih sinova.
4. NA PUTU ZA FENICIJU
U utorak ujutro 9 lipnja, po primitku vijesti Davidovih glasnika iz Betsaide o napretku kraljevstva, dvadeset pet učitelja istine napusti Cezareju-Filipi na početku putovanja feničanskom obalom. Prošli su močvarnom oblasti preko Luza do raskršća koje je vodilo do Magdale i planinskog puta preko Magdale i planine Libanona, dok nisu presjekli put koji je vodio do Sidona, gdje su stigli u petak poslije podne.
Dok su se zaustavili u sjeni visećeg grebena u blizini Luza, Isus je izručio jedan od najveličanstvenijih govora koji su njegovi apostoli imali prilike čuti tijkom svih godina njihove suradnje. Tek što su sjeli i što se Šimun Petar spremio odlomiti komad kruha, on upita Isusa: “Učitelju, kako Otac na nebu sve zna i kako nam njegov duh pruža potporu u procesu utemeljenja nebeskog kraljevstva na zemlji, zašto ćemo bježati pred prijetnjama naših neprijatelja? Zašto se odbijamo suočiti s neprijateljima istine?” Ali prije nego što je Isus imao prilike početi odgovarati na Petrovo pitanje, umješa se Tomo s pitanjem: “Učitelju, htio bih znati što nije u redu s religijom naših neprijatelja u Jeruzalemu. U čemu je istinska razlika između naše i njihove religije? Čemu tolika razlika u našim vjerovanjima ako i mi i oni tvrdimo da služimo istom Bogu?” I nakon što je Tomo završio s pitanjem, Isus reče: “Dok ne bih zanemario Petrovo pitanje, kako dobro znam kako je lako pogrešno protumačiti razloge zbog kojih trenutno izbjegavam otvoreni sukob s Židovima, mislim da će vam više pomoći ako odgovorim na Tomino pitanje. I tako ću učiniti čim završite s objedom.”
5. GOVOR O ISTINSKOJ RELIGIJI
Ovaj znameniti govor o religiji, sažet i izražen suvremenim riječima, daje izražaja slijedećim istiniama:
Dok svjetske religije imaju dvojno porijeklo – prirodno i obznanjeno – u bilo koje doba i među svim narodima, moguće je identificirati tri različita oblika religiozne odanosti. I ova se tri ispoljenja religioznog poriva sastoje od:
1. Primitivne religije. Poluprirodnog i instinktivnog poriva koji izaziva strah od tajnovitih energija i koji vodi k obožavanju nadmoćnih sila, prvenstveno religija fizičke znanosti, religija straha.
2. Religija civilizacije. Napredujućih relizioznih ideja i običaja civiliziranih rasa – religije uma – intelektualne teologije autoriteta utemeljene religiozne tradicije.
3. Istinske religije – religije otkrivenja. Otkrivenja nadprirodnih vrijednosti, djelomičnog uvida u vječne stvarnosti, letimičnog uvida u dobrotu i ljepotu beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.
Isus nije želio pokazati omalovažavanje prema religiji fizičkih osjetila i sujevjernih strahova prirodnog čovjeka, premda je žalio činjenicu što se tako velika mjera ovog primitivnog oblika obožavanja zadržala u religioznim obličjima inteligentnijih rasa ljudskog roda. Isus je razjasnio bitnu razliku između religije uma i religije duha, naglašavajući da religija uma postoji zahvaljujući svećeničkom autoritetu, dok se religija duha u cjelosti temelji na ljudskom iskustvu.
Učitelj je zatim, tijkom ove jednočasovne pouke, razjasnio slijedeće istine:
Sve dok ljudi ne postanu inteligentniji i civiliziraniji, i dalje će postojati mnogobrojne djetinjaste i sujevjerne ceremonije koje predstavljaju bitno obilježje evolutivnih radnji primitivnih i nazadnih naroda. Sve dok ljudska rasa ne bude uznapredovala do razine višeg i općenitijeg uočavanja stvarnosti duhovnog iskustva, brojni će muškarci i žene
Post je objavljen 18.12.2005. u 20:24 sati.