URANTIJA

Ove bitne večeri u subotu 30. travnja, dok je Isus upućivao riječi utjehe i ohrabrenja svojim snuždenim i zbunjenim učenicima, trajalo je vijećanje između Heroda Antipe i specijalnih povjerenika Velikog Vijeća Jeruzalema. Ovi su književnici i farizeji nagovarali Antipu da uhvati Isusa; na svaki su ga način nastojali uvjeriti da je Isus navodio narod na poglede protivne općeprihvaćenim idejama, te da ih je štoviše podizao na pobunu. Ali Herod nije htio poduzeti korake protiv Isusa kao političkog prijestupnika. Herodovi su savjetnici ispravno prenijeli vijesti o događaju pored jezera kad je narod htio proglasiti Isusa kraljem i kad je Isus odbio primiti ovaj naslov.

Žena jednog pripadnika Herodove službene obitelji, Kuza, koja je bila pripadnica zbora služiteljica, saopćila je kako se Isus nije namjeravao miješati u pitanja zemaljske uprave; da ga je jedino zanimalo utemeljenje duhovnog bratstva njegovih vjernika, to što je nazivao nebeskim kraljevstvom. Herod se uzdao u ispravnost Kuzinih izvješća u tolikoj mjeri da se na temelju ove informacije odbijao uplitati u Isusove poslove. Na Herodov je stav prem Isusu pored toga utjecao njegov sujevjerni strah od Ivana Krstitelja. Herod je bio jedan od onih odmetničkih Židova koji nisu vjerovali ni u šta, dok su od svega strahovali. Osjećao je grižnju savjesti zbog Ivanovog umorstva i nije se želio uplitati u bilo kakve intrige protiv Isusa. Znao je o mnogim slučajevima ozdravljenja koji su navodno bili Isusova djela i smatrao je Isusa bilo prorokom ili relativno bezopasnim religioznim fanatikom.

Kad su Židovi počeli prijetiti da će prijaviti Cezaru to što je štitio izdajnika, Herod ih je smjesta izbacio iz vjećnice. Stvari su tako počivale tijekom ovoga tjedna koji je Isus iskoristio kako bi pripravio svoje učenike za predstojeće rasuće.

1. TJEDAN VIJEĆANJA

Od 1. do 7. svibnja Isus je držao privatne sjednice sa svojim učenicima u kući Zebedejevih. Jedino su iskušani i odani učenici imali pristupa ovim sjednicama. U ovo je vrijeme ostalo jedino nekih stotinu učenika koji su imali moralnu snagu da se odupru pritisku farizeja i da otvoreno priznaju svoju odanost Isusu. Isus se s njima sastajao svakoga jutra, podneva i večeri. Male su se grupe radolaznih promatrača skupljale svakog poslijepodneva pored obale, gdje su im određeni apostoli i evangelisti držali govore. Ove su grupe rijetko brojile više od pedeset nazočnih.
Ovoga su petka upravitelji kafarnaumske sinagoge poduzeli službene mjere kako bi zatvorili vrata Božje kuće Isusu i njegovim učenicima. Ovo je učinjeno na poticaj jeruzalemskih farizeja. Jair se povukao s pozicije glavnog upravitelja te je otvoreno proglasio svoju odanost Isusu. Posljednje vijećanje na obali održano je u subotu poslije podne, 7. svibnja. Isus je govorio pred nešto manje od stotinu pedeset okupljenih. Ova subota uveče obilježava najnižu točku javnog zanimanja za Isusa i njegova učenja. Od ovog je dana zabilježen spor i postupan, ali srdačniji i pouzdaniji, porast popularnosti; izgrađen je novi oblik odanosti koji je počivao na snažnijim temeljima i istinskom duhovnom iskustvu. Ovom je prilikom okončano razdoblje manje-više složenog i kompromitiranog prijelaza od materijalističkih ideja kraljevstva mnogih učenika u te idealističnije i duhovnije ideje koje ih je Isus poučavao. Od ovog je časa nastupilo otvorenije proglašenje evanđelja kraljevstva u njegovom punijem obliku i dalekosežnijim duhovnim implikacijama.


2. TJEDAN ODMORA

U nedjelju 8. svibnja u Jeruzalemu, Veliko je Vijeće donijo odluku o zatvaranju svih sinagoga u Palestini Isusu i njegovim učenicima. Bio je to slučaj nove i neviđene usurpacije vlasti od strane jeruzalemskog Velikog Vijeća. Do ovog je časa svaka sinagoga postojala i djelovala kao nezavisna kongregacija vjernika koja se nalazila pod vlašću i upravom vlastitog upravnog vijeća. Jedino su se sinagoge Jeruzalema nalazile pod vlasti Velikog Vijeća. Kao rezultat ovako prijekog postupka, petorica pripadnika Velikog Vijeća su odlučili sići sa svojih pozicija. Stotinu glasnika je smjesta razaslano kako bi prenijeli i utjerali ovu odluku. Tijekom naredna dva tjedna svaka se sinagoga u Palestini povinovala ovoj odluci Velikog Vijeća izuzev sinagoge u Hebronu. Vladari hebronske sinagoge nisu pristali priznati pravo Velikog Vijeća da poništi odluke njihovog upravnog tijela. Ovo se odbijanje prihvaćanja jeruzalemske oduke temeljilo na stavu kongregacijske autonomije, a ne na simpatiji prema Isusovim učenjima. Nedugo zatim hebronska je sinagoga uništena u požaru.

Istoga dana, u nedjelju ujutro, Isus je odlučio proglasiti tjedan odmora, te potaći svoje učenike da se vrate k svojim obiteljima ili prijateljima kako bi odmorili svoje uznemirene duše i kako bi im uputili riječi podrške i ohrabrenja. Rekao je: "Idite na odmor ili u ribu, svaki na svoju stranu i molite se za promicanje kraljevstva."
Ovaj je tjedan odmora pružio priliku Isusu da posjeti više obitelji i grupa koje su živjele na obali. Nekoliko je puta je išao u ribu s Davidom Zebedejevim i dok se uglavnom kretao sam, u blizini su uvijek bila dva ili tri Davidova najpouzdanija stražara kojima je David vrlo jasno stavio do znanja važnost Isusove sigurnosti. Tijekom ovoga tjedna odmora nisu držana bilo kakva predavanja.

Ovog su tjedna Natanije i Jakov Zebedejev patili od ozbiljne bolesti. Tri dana i tri noći nisu imali mira od ozbiljnog probavnog premećaja. Treće je noći Isus poslao Salomu, Jakovljevu majku, da se odmori, dok je on preuzeo brigu o svojim napaćenim apostolima. Isus je očigledno bio u prilici smjesta ozdraviti ovu dvojicu, ali ovo nije metoda koju bilo Sin ili Otac imaju običaj primijeniti pri rješenju svakodnevnih teškoća i problema koje ljudska bića susreću na evolutivnim svjetovima vremena i prostora. Nikada, tijekom cijelog svog zemaljskog života, Isus nije pribjegao ni jednom slučaju nadprirodnog ozdravljenja pripadanika svoje zemaljske obitelji ili bilo kojeg neposrednog učenika.

Evolutivne duše smrtnih bića moraju susresti kozmičke teškoće i planetarne prepreke pri procesu stjecanja iskustva neophodnog za rast i razvoj, za postignuće savršenstva. Produhovljenje ljudske duše zahtijeva intimno iskustvo u procesu obrazovnog rješenja širokog spektra stvarnih kozmičkih problema. Životinjska priroda i niži oblici bića koja su obdarena voljom ne mogu povoljno napredovati u okružju dokonosti i bezbrižnosti. Problematične situacije zajedno sa spoljašnjim pritiskom rezultiraju aktivacijom djelatnosti uma, duše i duha koje uveliko doprinose postignuću vrijednih ciljeva u procesu smrtnog napredovanja i dostignuću viših razina sudbine duha.

3.DRUGI SASTANAK U TIBERIJADI

Druga sjednica između jeruzalemskih vlasti i Heroda Antipe sazvana je u Tiberijadi 16. svibnja ove godine. Među prisutnima su bili religiozni kao i politički upravitelji iz Jeruzalema. Židovi su ovom prilikom podnijeli izvješće Herodu da su praktično sve sinagoge u Galileji i Judeji zatvorile vrata Isusu i njegovim učenjima. Ponovo su pokušali primorati Heroda da uhvati Isusa, što je on ponovo odbio učiniti. Herod je, međutim, 18. svibnja odobrio plan prema kojem je Isus trebao biti uhićen, odveden u Jeruzalem i osuđen u ime kršenja religioznih principa, pod uvjetom da se rismki vladari Judeje slože s ovim planom. U međuvremenu, Isusovi su neprijatelji na sve načine nastojali proširiti glasine cijelom Galilejom kako se Herod okrenuo protiv Isusa i kako se spremao iskorijeniti sve koji su vjerovali u njegova učenja.

U subotu 21. svibnja, u Tiberijadu su stugle vijesti da civilne vlasti Jeruzalema nisu prosvjedovale dogovoru između Heroda i farizeja o Isusovom uhićenju i izvođenju na jeruzalemski sud Velikog Vijeća u ime kršenja svetih zakona židovske nacije. Herod je u skladu s ovim rješenjam kratko prije ponoći dao uputu službenicima Velikog Vijeća da uhvate Isusa u okviru Herodove upravne domene i da ga silom dovedu u Jerusalem na suđenje. Na Heroda je ispoljen veliki pritisak s mnogih strana prije nego što je dao suglasnost ovom planu, kako je dobro znao da Isus nije mogao očekivati pošteno suđenje u rukama svojih ljutih neprijatelja u Jeruzalemu.



4. SUBOTA UJUTRO U KAFARNAUMU

Iste ove subote ujutro, u Kafarnaumu se okupilo nekih pedesetak vodećih građana koji su se našli u sinagogi kako bi raspravili bitno pitanje: "Što će učiniti s Isusom?" Vodili su rasprave i rasprave do kasno u noć, a da nisu mogli naći zajedničkog jezika u pogledu ovog pitanja. Unatoč mišljenju nekoliko osoba da je Isus mogao biti Mesija ili ako ništa drugo sveti čovjek, štoviše prorok, vjećanje je rezultiralo diobom mišljenja u vezi Isusove uloge i osobe, u četiri gotovo jednakobrojne grupe:

1. Da je bio samozavarani i bezazleni religiozni fanatik.
2. Da je bio opasan i podmukao podbadač koji je mogao podići narod na pobunu.
3. Da je surađivao s đavlom, da je štoviše mogao biti i knez đavola.
4. Da je izgubio pamet, da je bio lud, mentalno poremećen.

Dosta su govorili o Isusovim tehnikama propovjedanja koje su uznemirile svagdašnji svijet; njegovi su neprijatelji tvrdili da su njegova učenja bila nepraktična, da bi se sve srušilo ako bi se svatko iskreno potrudio živjeti u skladu s njegovim idejama. I kroz brojne buduće generacije, ljudi su ponavljali istu ovu tvrdnju. Mnogi inteligentni i dobronamjerni ljudi, štoviše i tijekom prosvjetljenijeg razdoblja ovih otkrivenja, tvrde da suvremena civilizacija nije mogla biti izgrađena na Isusovim učenjima – i djelomično su u pravu. Ali svi takvi sumnjičavci zaboravljaju da je daleko naprednija civilizacija mogla biti izgrađena na njegovim učenjima, i da će jednog dana biti. Ovaj svijet nije nikada ozbiljno pokušao sprovesti Isusova učenja na širokoj osnovi, unatoč nesvesrdnim nastojanjima određenih osoba da slijede doktrine takozvanog kršćanstva.

5. NEDJELJA UJUTRO

22. svibanj predstavlja bitan dan u Isusovom životu. U ovu nedjelju ujutro, prije zore, u velikoj je žurbi stigao jedan Davidov glasnik noseći vijesti iz Tiberijade da je Herod dao dopuštenje ili da se spremao dati dopuštenje Velikom Vijeću da uhvati Isusa. Ove su vijesti o predstojećoj opasnosti navele Davida Zebedejevog da mobilizira svoje glasnike i da ih pošalje lokalnim grupama učenika s pozivom da se okupe radi vanrednog sastanka u sedam ujutro. Kad je snaha Isusovog brata Jude čula o ovom alarmantnom izvješću, žurno je poslala riječ cijeloj Isusovoj obitelji koja se nalazila u blizini, pozivajući ih da se okupe u kući Zebedejevih. I kao odgovor na ovaj hitni poziv, skupili su se Marija, Jakov, Josip, Juda i Ruta.

Tijekom ovog jutarnjeg sastanka, Isus je uputio svojim okupljenim učenicima riječi i upute pozdrava; on se privremeno oprostio od njih znajući da će se uskoro rasuti iz Kafarnauma. Uputio ih je da pojedinačno traže Božje vodstvo i da nastave raditi na promicanju kraljevstva ne obazirući se na moguće posljedice. Evangelistima je rekao da nastave s radom vodeći se prema vlastitom sudu dok ne budu primili poziv. Odabrao je dvanestoricu evangelista da mu se pridruže; uputio je dvanestoricu apostola da ostanu uz njega bez obzira na dalji razvoj događaja. Također je odabrao dvanaest žena kojima je rekao da čekaju u kući Zebedejevih dok ih ne bude pozvao.

Isus je dao dopuštenje Davidu Zebedejevom da nastavi upravljati glasničkom službom i opraštajući se od Učitelja, David je rekao: "Nastavi sa svojim radom, Učitelju. Ne dopusti licemjerima da te uhvate i budi uvjeren da će te glasnici uvijek slijediti. Moji ljudi neće gubiti kontakta s tobom i preko njih ćeš uvijek znati o statusu kraljevstva u drugim dijelovima svijeta i preko njih ćemo mi znati o tebi. Ništa se ne može dogoditi meni što bi i najmanje utjecalo na ovu službu, jer ja sam postavio prvog i drugog, štoviše i trećeg zamjenika. Ja nisam ni učitelj ni prorok, ali mi ova služba leži pri srcu i nitko me ne može zaustaviti."

Otprilike u 7:30 ujutro Isus je započeo govor pred nekih stotinu vjernika koji su se stisnuli u kući kako bi ga mogli čuti. Dok je okupljenima ovo bila žalosna prilika, Isus je bio u izuzetno dobrom raspoloženju; sasvim se normalno držao. Odagnao je osjećaj ozbiljnosti koji ih je pratio posljednjih tjedana i pružio im nadahnuće svojim riječima vjere, nade i hrabrosti.

6. DOLAZAK ISUSOVE OBITELJI

Bilo je to otprilike u osam u nedjelju ujutro kad je pet članova Isusove zemaljske obitelji stiglo na scenu događaja povodeći se prema hitnom pozivu Judine snahe. Od cijele njegove zemaljske obitelji, jedino je Ruta svesrdno i nepokolebljivo vjerovala u božanstvenost njegove zemsljake misije. Juda i Jakov, štoviše i Josip, su i dalje imali vjere u Isusa, ali su dopustili ponosu da se pomiješa sa njihovim sudom i stvarnih duovnim porivima. Marija je jednako bila rastrgana između ljubavi i straha, između majčinske ljubavi i obiteljskog ponosa. Unatoč sumnjama koje su je mučile, nikada nije mogla posve izbrisati sjećanje na Gabrijelov posjet prije Isusovog rođenja. Farizeji su nastojali uvjeriti Mariju da je Isus bio izvan pameti, poremećen. Nagovarali su je da ode u pratnji svojih sinova, da nađe Isusa i da ga uvjeri da prekine dalje propovjedi. Uvjerili su Mariju da se Isusovo zdravlje neće dugo održati i da će zatim uslijediti sramota i prezir cijeloj obitelji ako mu dopuste da nastavi s radom. I tako, kad su primili vijesti od Judine snahe, njih petero su smjesta krenuli prema Zebedejevom domu nakon čto su se prethodne večeri sastali s farizejima. Govorili su s jeruzalemskim vođama duboko u noć i svi su bili više-manje uvjereni da se Isus čudno ponašao, da se već duže vrijeme čudno ponašao. Dok Ruta nije mogla posve objasniti njegovo ponašanje, insistirala je na činjenici da se Isus uvijek pošteno odnosio prema svojoj obitelji i nije željela sudjelovati u pokušaju svoje obitelji da ga nagovore da prestane s javnim radom.

Na putu prema Zebedejevoj kući govorili su o ovim pitanjima te su se dogovorili da ga pokušaju nagovoriti da pođe s njima jer kako je Marija rekla: "Znam da bih mogla utjecati na svoga sina samo ako bi došao kući i saslušao me." Jakov i Juda su čuli glasine vezane uz planove Isusovog uhićenja i odvođenja na suđenje u Jeruzalem. Štoviše su strahovali za svoju osobnu sigurnost. Dokle god je Isus uživao popularnost u očima javnosti, njegova je obitelj dopuštala stvarima da idu svojim tijekom, ali nakon što su se ljudi u Kafarnaumu i upravitelji u Jeruzalemu iznenada okrenuli protiv njega, počeli su osjećati pritisak tobožnje sramote radi svog neslavnog položaja.

Očekivali su da će se sresti s Isusom, da će ga odvesti u stranu i nagovoriti da se vrati s njima. Planirali su pokazati spremnost da mu oproste što ih je zanemario – da mu oproste i da zaborave – ako bi samo odustao od uludih pokušaja propovijedanja nove religije koja mu je jedino mogla donijeti nevolje i osramotiti njegovu obitelj. Na sve ovo Ruta je jedino odgovarala: "Ja ću reći svome bratu kako mislim da je on Božji čovjek i kako se nadam da će biti spreman položiti svoj život prije nego što bude dopustio ovim zlim farizejima da ga spriječe pri radu." Josip je obećao da će ušutkati Rutu dok drugi budu govorili s Isusom.

Kad su stigli do kuće Zebedejevih, Isus je bio usred oproštajnog govora upućenog svojim učenicima. Pokušali su ući u kuću, ali pri tome nisu uspjeli od okupljenog naroda. Konačno su se smjestili na verandi iza kuće odakle su poslali riječ Isusu koja je putovala od osobe do osobe, tako da mu je ovu poruku konačno saopćio Šimun Petar koji ga je prekinuo u govoru kako bi rekao: "Evo, vani stoje tvoja majka i braća i jako žele s tobom razgovarati." Isusova majka nije ni pomislila o važnosti ovih oproštajnih riječi njegovim učenicima, niti je znala da je njegov govor svakoga časa trebao biti prekinut dolaskom njegovih neprijatelja. Uistinu je mislila, nakon što se toliko dugo nisu vidjeli i s obzirom na to da se s njegovom braćom konačno udostojila doći do njega, da bi Isus smjesta prekinuo govor i izišao da progovori s njima istoga časa kad je primio vijesti o njihovom dolasku.

Bio je to još jedan primjer situacije gdje njegova zemaljska obitelj jednostavno nije mogla shvatiti da se on morao baviti Očevim poslom. Marija i njegova braća su bili duboko povrijeđeni što, unatoč tome što je prekinuo s govorom kako bi primio njihovu poruku, nije požurio da se s njima nađe nego su umjesto toga mogli čuti kako se pojačava snaga njegovog glazbenog tona kojim je odgovorio: "Recite mojoj majci i braći da se ne boje za mene. Otac koji me posla u svijet neće mi okrenuti leđa; niti će se bilo kakva nevolja nadviti nad moju obitelj. Recite im da trebaju imati hrabrosti i uzdati se u Oca kraljevstva. Naposljetku, tko je moja majka i tko su moja braća?" I pružajući ruke prema svim svojim učenicima okupljenim oko sebe, reče: "Ja nemam majke; ja nemam braće. Evo moje majke i moje braće! Tko god vrši volju moga nebeskog Oca, on je moja majka, moj brat, moja sestra."

Kad je Marija čula ove riječi, srušila se u Judino naručje. Iznijeli su je u vrt kako bi se oporavila dok je Isus govorio završne riječi svoje oproštajne poruke. Namjeravao je govoriti sa svojom majkom i braćom, ali je pri tome bio spriječan dolaskom glasnika iz Tiberijade s vijestima da su službenici Veliko Vijeća bili na putu da uhvate Isusa i da ga odvedu u Jeruzalem. Andrija, koji je primio ovu poruku, prekinuo je Isusa u njegovom govoru kako bi mu je saopćio.

Andrija je bio zaboravio da je David postavio nekih dvadeset pet stražara oko Zebedejeve kuće i da ih stoga nitko nije bio u prilici iznenaditi; zbog toga je pitao Isusa što misli učiniti. Isus je tako stajao u tišini dok se njegova majka nakon što je čula riječi: "Ja nemam majke," upravo u vrtu oporavljala od šoka. U ovom je času ustala jedna žena koja je uzviknula, "Blago utrobi koja te nosila i prsima koja si sisao! " Isus je na trenutak prekinuo svoj razgovor s Andrijom kako bi odvratio: "Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je. "

Marija i Isusova braća su mislili da ih Isus nije shvaćao, da je izgubio zanimanje za njih, ne shvaćajući da su oni bili ti koji nisu razumjevali njega. Isus je potpuno shvaćao kako je ljudima bilo teško pobjeći od prošlosti, od svog prijašnjeg života. Znao je kako na ljude snažno utječe svećenička rječitost i kako ljudska svijest odgovara na emocionalni apel upravo kao što um odgovara na logiku i razum, ali je znao da je prije svega bilo teško navesti čovjeka da prekine vezu sa prošlošću.

Zauvijek je istina da svi koji se osjećaju neshvaćenim i necjenjenim, imaju u Isusu suosjećajnog prijatelja i samilosnog savjetnika. On je upozorio svoje apostole da čovjekovi neprijatelji mogu biti iz same njegove obitelji, ali u ovom času nije potpuno svaćao da će ove riječi u tolikoj mjeri opisati njegovo vlastito iskustvo. Isus se nije odrekao svoje zemaljske obitelji kako bi se posvetio Očevom poslu – oni su se odrekli njega. Kasnije, poslije Učiteljeve smrti i uskrsnuća, kad se Jakov povezao s ranim kršćanskim pokretom, uveliko je patio zbog toga što nije iskoristio priliku da provede rane godine života sa Isusom i njegovim učenicima.

Prolazeći kroz ove događaje, Isus je odabrao da se povede prema ograničenom znanju svog ljudskog uma. Želio je proći kroz sve ove događaje zajedno sa svojim suradnicima kao običan čovjek. Isus je želio svojim ljudskim umom da vidi svoju obitelj prije odlaska. On nije želio zastati usred govora i na taj način pretvoriti svoj susret sa svojima nakon tako dugo vremena, u javni spektakl. Namjeravao je završiti s govorom i zatim provesti vrijeme s njima prije polaska, ali je pri ovoj namjeri osujećen neposrednim razvojem događaja.

Žurbu njihovog odlaska uveliko je povećao dolazak grupe Davidovih glasnika koji su ušli kroz zadnja vrata Zebedejeve kuće. Zbrka koja je stvorena njihovim dolaskom nagnala je apostole da pomisle da su to bili njihovi neprijatelji i kako su se bojali neposrednog uhićenja, pohitili su kroz prednja vrata prema brodu koji ih je čekao. I sve ovo objašnjava zašto Isus nije imao priliku vidjeti svoju obitelj koja je na njega čekala na trijemu iza kuće.

Ali on je rekao Davidu Zebedejevom dok se u žurbi ukrcavao na brod: "Reci mojoj majci i braći da cijenim što su me došli posjetiti i da sam ih namjeravao pozdraviti. Reci im da se ne uvrijede mojim postupkom i da u svemu traže znanje Božje volje i dostojanstvo i hrabrost da je izvrše."

7. BIJEG OD PROGONA

I tako su ovoga jutra, u nedjelju 22. svibnja, 29. godine P.K. Isus, njegovih dvanaest apostola i dvanaest evangelista u žurbi umakli pred progonom službenika Velikog Vijeća koji su išli prema Betsaidi s nalogom Heroda Antipe da ga uhvate i odvedu u Jeruzalem kako bi mu se tu sudilo pod izgovorom bogohuljenja i drugih oblika kršenja svetih židovskih zakona. Bilo je skoro pola devet ovog predivnog jutra kad dvadeset petorica uhvatiše vesla i krenuše prema istočnoj obali Galilejskog mora.

Za Učiteljevim je brodom slijedio drugi, manji, brod koji je nosio šestoricu Davidovih glasnika koji su imali nalog da održavaju kontakt s Isusom i njegovim suradnicima i da se pobrinu da vijesti o njihovoj lokaciji i sigurnosti redovno stižu do doma Zebedejevih u Betsaidi, koji je već dugo služio kao glavni centar aktivnosti na promicanju kraljevstva. Ali Isus više nikada nije boravio u domu Zebedejevih. Od sada pa do svršetka svog zemaljskog života, on uistinu "nema gdje nasloniti glavu. " Od ovoga časa, on nije imao skrovišta koje bi se moglo nazvati trajnim boravištem.

Veslali su do obližnjeg sela po imenu Keresa, predali brod na brigu prijatelja i započeli s pustolovnim putovanjima ove posljednje godine Učiteljevog zemaljskog života. Trenutno su se odlučili zadržati u Filipovim domenama, putujući od Kerese do Cezareje Filipove, odakle su krenuli duž obale Fenicije.

Svjetina se kraće vrijeme zadržala pored kuće Zebedejevih gledajući kako se brodovi udaljuju prema istočnoj obali i već su se uveliko počeli razilaziti kad su stigli jeruzalemski službenici i užurbano počeli tražiti Isusa. Odbijali su povjerovati da im je Isus pobjegao i dok je Isus sa svojim suradnicima putovao Batanijom prema sjeveru, farizeji su sa svojim suradnicima proveli gotovo cijeli tjedan tragajući za njim u blizini Kafarnauma.

Isusova obitelj se vratila u Kafarnaumu te je provela gotovo cijeli tjedan u razgovorima, raspravama i molitvi. Bili su preplavljeni osjećajem zbunjenosti i iritacije. Nisu imali mira sve do četvrtka uveče kad se Ruta vratila iz posjete Zebedejevima, gdje je od Davida saznala da je njezin otac-brat bio na sigurnom, u dobrom zdravlju i da je putovao prema obali Fenicije.

Prva javna turneja posvećana propovijedi na teritoriji Galileje započela je u nedjelju 18. siječnja 28. godine P.K. i trajala je otprilike dva tjedna, sve do povratka u Kafarnaum 17. ožujka iste godine. Pri ovoj su turneji Isus i apostoli, u suradnji s negdašnjim Ivanovim apostolima, promicali evanđelje i krstili vjernike u Rimonu, Jotapati, Rami, Zebulunu, Jironu, Gišali, Korozainu, Madonu, Kani, Nainu i Endoru. U ovim su gradovima noćili i radili, dok su u mnogim manjim gradovima promicali evanđelje kraljevstva dok su kroz njih prolazili.

Bio je to prvi put da je Isus dopustio svojim suradnicima da propovijedaju bez nadzora. Pri ovoj ih je turneji jedino tri puta ispravio; opomenuo ih je da ne idu u Nazaret i da ne skreću pažnju na sebe pri prolasku kroz Kafarnaum i Tiberijadu. Apostoli su našli veliko zadovoljstvo u tome što su konačno imali slobodu propovijedati i poučavati bez nadzora, i s velikim su se entuzijazmom i radošću bacili na posao promicanja evanđelja, pružanja utjehe bolesnicima i krštenja vjernika.

1. PROPOVIJED U RIMONU

Gradić Rimon je nekoć bio posvećen iskazanju obožavanja Ramanu, babilonskom bogu zraka. Mnoga su ranija babilonska i kasnija zaratustrička učenja još uvijek u sebi nosila tragove rimonizma; Isus i dvadeset četvorica su stoga posvetili dosta vremena objašnjavajući razliku između ovih starijih vjerovanja i novog evanđelja kraljevstva. Petar je ovdje održao jednu od najbitnih propovijedi svoje rane karijere o “Aronu i zlatnom teletu.”

Premda su mnogi žitelji Rimona prihvatili Isusova učenja, u kasnijim su godinama stvorili velike nevolje svojoj braći. Vrlo je teško u kratkom vijeku jednog ljudskog života skrenuti narod s puta obožavanja prirode na put punog prihvaćanja društevnih vrijednosti i poštovanja duhovnog ideala.

Mnoge su naprednije babilonske i perzijske ideje svjetla i tame, dobra i zla, vremena i vječnosti, kasnije postale dijelom doktrina takozvanog kršćanstva i njihovim su primitkom kršćanska učenja postala kratkoročno prihvatljivija bliskoistočnim narodima. Na isti su način pripajanjem mnogih Platonovih teorija idealnog duha i nevidljivog uzorka svih vidljivih i materijalnih stvari, koja je Filon kasnije adaptirao i uveo u sastav hebrejske teologije, Pavlova kršćanska učenja postala prihvatljivija zapadnim Grcima.

U Rimonu je Todan prvi put čuo evanđelje kraljevstva koje je zatim pronio do i preko područja Mezopotamije. On je bio među prvima koji su propovijedali radosnu vijest narodima s one strane Eufrata.

Dok je svagdašnji svijet iz Jotapate rado slušao Isusa i njegove apostole, i dok su mnogi prihvatili evanđelje kraljevstva, govor koji je Isus uputio dvadeset četvorici druge večeri uoči njihovog boravka u ovom malom gradu predstavlja najbitnije obilježje njihove misije u Jotapati. Natanije je bio zbunjen u vezi Učiteljeve teorije o svagdašnjoj molitvi, molitvi zahvalnici i iskazanju obožavanja, i kao odgovor na njegovo pitanje Isus je iskoristio priliku kako bi im podrobnije objasnio svoja učenja. Na suvremenom jeziku, naglasio je slijedeće ideje:

1. Korak po korak, svjesno i ustrajno njegovanje zla u ljudskom srcu uništava vezu koja se molitvom održava između ljudske duše i krugova duha koji omogućuju komunikaciju između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Bog prirodno čuje molbe svoga djeteta, ali u onim slučajevima gdje ljudsko srce svjesno i ustrajno oduči njegovati ideje nepravednosti, postupno dolazi do prekida komunikacije između zemaljskog djeteta i nebeskog Oca.

2. Molitva je mrska i neprihvatljiva Rajskim Božanstvima ako se protivi poznatim i utemeljenim Božjim zakonima. Ako čovjek odbije poslušati riječi kojima se Bogovi obraćaju svojoj tvorevini jezikom zakona duha, uma i materije, kao rezultat ovog svjesnog i namjernog prezira u srcu ljudskog bića, zatvaraju se uši ličnosti duha pred osobnim molbama ovako naposlušnog i zlog smrtnika. Isus se pozvao na proroka Zahariju kad je rekao apostolima: “Ali oni ne htjedoše posušati, već prkosno okrenuše leđa i zatisnuše uši da ne bi čuli. Istina, otvrdnuše srcem kao kremen, da ne bi čuli moj zakon i riječi koje im šaljem mojim duhom preko drevnih proroka; i zato im se na krive glave sručiše posljedice njihovih zlih misli. I zato, kao što sam ja zvao a oni ne slušaše, tako sad oni zovu a ja ne slušam.” Isus je zatim citirao riječi starog mudraca koji je rekao: “Tko uklanja uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska.”

3.Kad čovjek otvori ljudski kraj kanala komunikacije koji ga povezuje s Bogom, on odmah počinje primati neprekidnu rijeku božanske blagosti upućene zemaljskim smrtnicima. Kad čovjek čuje kako Božji duh govori u njegovom srcu, ovaj doživljaj sam po sebi garantira činjenicu da Bog istovremeno čuje molitve ovog čovjeka. Pitanje oproštenja grijeha djeluje na isti nepogrešivi način. Otac na nebu oprosti čovjeku prije nego se čovjek sjeti tražiti oproštenje, ali ovo oproštenje ne može postati dijelom čovjekovog osobnog religioznog iskustva sve do on sam ne oprosti svojim bližnjima. Božje oproštenje samo po sebi nije uvjetovano čovjekovim oproštenjem njegovim bližnjima, već je tako uvjetovan čovjekov doživljaj ovog oproštenja. Molitva koju je Isus ostavio svojim apostolima priznaje ovu činjenicu sinhronizacije božanskog i ljudskog oproštenja. Svemirom vlada jedan temeljni zakon pravde koji se ne može poremetiti apelima milosti. Posve sebična bića vremensko-prostornih domena nisu u stanju primiti nesebična veličanstva Raja. Ništa, uključujući i samu beskonačnu ljubav Boga prema ljudima, ne može prinuditi čovjeka da primi vječno spasenje ako čovjek ne želi preživjeti. Dok milost zbilja ima širok spektar podarenja, na koncu konca, postoje određeni zakoni pravde koji ne mogu biti poništeni ni samim spojem ljubavi i milosti. Isus se ponovo pozvao na hebrejske spise kad je rekao: “Koliko sam vas zvao, a vi ste odbijali; pružao sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; i zbog ovog buntovničkog stava i vi ćete mene zvati, ali se ja neću odazvati. Kako niste izabrali ovaj načina života, tražit ćete me, ali me nećete naći.”

4. Oni koji žele primiti milost moraju pokazati milost; nemojte suditi da ne budete suđeni. Istim duhom kojim budete sudili drugima i vama će biti suđeno. Milost ne poništava djelovanje kozmičke pravde. Na koncu ćete vidjeti istinu onoga što je rečeno: “Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga neće nitko uslišati.” Garancija uslišenja svake molitve počiva u njezinoj iskrenosti; duhovna mudrost i kozmička dosljednost svake molbe određuju vrijeme, način i stupanj njezinog uslišenja. Mudar otac neće doslovce odgovoriti na nepromišljene molitve svoje neiskusne i nezrele djece, premda djeca mogu naći veliko zadovoljstvo i duboki duševni mir u ovim besmislenim molbama.

5. Nakon što se bezrezervno budete predali izvršenju volje nebeskog Oca, bit će vam uslišene sve molbe zbog toga što će vaše molitve biti u potpunom skladu s Očevom voljom, a Očeva se volja uvijek ispoljava u svim domenama njegovog prostranog svemira. Ono što istinski sin poželi a što je u skladu s Očevom voljom JESTE. Ovakva vrsta molitve ne može ostati neuslišena, dok ni jedna druga molitva ne može primiti puni odgovor.

6.Molba pravednog čovjeka predstavlja djelo vjere Božjeg djeteta koje otvara vrata Očeve riznice dobrote, istine i milosti, vrijednih darova koji strpljivo čekaju da im sin priđe i da ih bude spreman osobno primiti. Molitva ne mijenja stav Boga prema čovjeku, ali ona mijenja čovjekov stav prema nemijenjajućem Ocu. Motivacija čovjekove molitve predstavlja vrata koja otvaraju božansko uho, a ne bilo kakva obilježja moliteljevog društvenog, ekonomskog ili površno religioznog statusa.

7. Molitva ne može biti upotrijebljana kako bi se premostio učinak vremena i prevazišle zapreke prostora. Molitva nije vještina kojom se gradi osjećaj više vrijednosti nad drugim ljudima ili bilo kakva nepoštena prednost nad čovjekovim bližnjima. Posve sebična osoba nije u stanju moliti u pravom svjetlu istine. Isus je rekao: “Neka vam najveća radost bude priroda Božja, i on će ispunti svaku iskrenu želju vašeg srca.” “Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će te voditi.” Jer on će da se osvrne na prošnju ubogih i ne prezre molitve njihove.”

8. “Ja sam došao od Oca; ako se, dakle, nađete u nedoumici što ćete tražiti od Oca, zamolite u moje ime, i ja ću predočiti vašu molbu u skladu s vašim istinskim željama i potrebama i u skladu s voljom moga Oca.” Čuvajte se od opasnosti da ne postanete samoživi u svojim molitvama. Nemojte se stalno moliti samo za sebe; molite se za duhovni napredak svoje braće. Izbjegavajte materijalističke molitve; molite se u duhu i tražite bogatstvo plodova duha.

9. Kad se molite za one koji su bolesni i onemoćali, nemojte misliti da će vaše molitve zauzeti mjesto brižne i inteligentne pomoći ovim unesrećenim osobama. Molite se za blagostanje svojih obitelji, prijatelja i bližnjih, a naročito se molite za one koji vas proklinju i s ljubavlju se založite za one koji vas progone. “Ali neću vam reći kada ćete se moliti. Jedino vas vaš unutarnji duh može navesti da izgovorite riječi koje izražavaju vaš unutarnji odnos s Ocem duhova.”

10. Mnogi će pribjeći molitvi jedino kad se nađu u nevolji. Ova je navika nepromišljena i zavarljiva. Dobro je da se obratite Bogu kad se nađete pod pritiskom, ali trebate govoriti s Ocem i kad je sve u redu s vašom dušom. Neka vaše istinske molbe uvijek budu poznate jedino vama. Neka ljudi ne čuju vašu molitvu. Grupe vjernika mogu moliti u znak zahvale, ali molitva čovjekove duše uvijek treba biti osobna. Postoji samo jedan oblik molitve koji prikladno mogu upotrijebiti sva Božja djeca, a to je: “Neka bude tvoja volja.”

11. Svi vjernici u ovo evanđelje trebaju iskreno moliti za promicanje nebeskog kraljevstva. Od svih molitvi iz hebrejskih spisa, najsrdačnije je odobrio molitvu iz Psalma: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Očisti me od tajnih grijeha i čuvaj svoga slugu da ne posrne u preuzetni prijestup.” Isus je nadugo govorio o odnosu između molitve i neobuzdanih i uvredljivih riječi, citirajući: “Na usta mi, Gospodine, stražu postavi i stražare ne vrata usana mojih.” “Čovjekov je jezik,” Isus je rekao, “mali ud koji malo tko zna konačno ukrotiti, ali unutarnji duh može preobraziti ovaj raspojasani ud u brižni glas trpeljivosti i u impresivnog slugu milosti.”

12. Isus je rekao da se čovjek prije svega treba moliti za poznavanje Bože volje, a da je iza ove najbitnije molitve druga po važnosti molitva za božju pomoć i usmjerenje na putu ljudskog života. Ovo u biti znači da se čovjek treba moliti za božansku mudrost. Isus nikada nije rekao da čovjek može steći svjetovno znanje i profesionalnu specijalizaciju putem molitve. Ali on je učio da molitva igra bitnu ulogu pri uvećanju čovjekovog kapaciteta da primi prisutnosti božjeg duha. Kad je Isus pozvao svoje suradnike da se mole u duhu i u istini, objasnio je da se ovo odnosi na iskrenu molitvu u skladu s čovjekovim prosvjetljenjem, na molitvu koja je svesrdna i inteligentna, iskrena i ustrajna.

13. Isus je upozorio učenike kako ne trebaju misliti da će njihove molitve porasti u djelotvornosti zahvaljujući kitnjastim refrenima, lijepo sročenim frazama, postu, pokori ili prinošenju žrtava. Skrenuo je pažnju svojih vjernika na to da mogu upotrijebiti molitvu kao vještinu za prijelaz sa zahvalnice u istinsko obožavanje. Isus je izrazio žaljenje što ljudi posvećuju tako malo vremena u svojim molitvama i u procesu obožavanja kako bi se zahvalili Bogu. Ponovo je citirao: ”Dobro se zahvaliti Gospodinu, opjevati ime Svevišnjega, priznati njegovu brižnu ljubav svakoga jutra i njegovu vjernost svake noći, jer me Bog veseli svojim djelima. U svemu se dobro zahvaliti u skladu s Božjom voljom.”

14. Isus je zatim rekao: “Ne brinite se tjeskobno za svoje svagdašnje potrebe. Neka vas ne muči tjeskoba u vezi problema vaše zemaljske egzistencije, već u svemu iznesite svoje potrebe vašem Ocu nebeskom prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. Zatim je citirao iz knjiga: “Božje ću ime hvaliti propijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Bit će to milije Gospodinu no bik žrtveni, milije nego junac s papcima i rozima.”

15.Isus je savjetovao učenike da, nakon što upute molitve Ocu, ostanu u tihom stanju receptivnosti kako bi pružili priliku duhu koji u njima živi da se obrati otvorenim ušima njihove duše. Duh Oca najbolje može govoriti s čovjekom u onim časovima kad se ljudski um nalazi u stanju istinskog obožavanja. Čovjek obožava Boga putem Očevog duha koji u njemu živi i zahvaljujući prosvjetljenju ljudskog uma djelovanjem duha. Obožavanje, kako ga je Isus preporučao, služi postupnom oblikovanju čovjeka u skladu s obličjem osobe koju obožava. Obožavanje predstavlja preobražajni proces postupnog približavanja i konačnog postignuća prisutnosti Beskonačnog.

Isus je uputio mnoge druge istine svojim apostolima u vezi čovjekovog odnosa s Bogom, ali je mali broj slušatelja bio u stanju shvatiti njegova učenja.

3. ZASTOJ U RAMI

Isus je u Rami vodio znamenitu raspravu sa starijim grčkim filozofom koji je vjerovao da su znanost i filozofija bili dovoljni kako bi zadovoljili potrebe ljudskog života. Isus je strpljivo i suosjećajno saslušao ovog grčkog učitelja, odobrio istinu u mnogome što je ovaj rekao, te je na koncu skrenuo njegovu pažnju na činjenicu da nije uspio objasniti “odakle, zašto i kako,” te je rekao: “Gdje ti završiš, mi počinjemo. Religija je otkrivenje koje čovjekova duša prima u procesu odnosa s duhovnim stvarnostima koje sam um nije u stanju otkriti ili potpuno shvatiti. Intelektualna nastojanja mogu obznaniti činjenice života, ali evanđelje kraljevstva obznanjuje istine bitka. Ti vodiš raspravu o materijalnim sjenama istine; hoćeš li mi dospustiti da te uputim na vječne i duhovne stvarnosti koje bacaju ove prolazne sjene materijalnih stvarnosti smrtne egzistencije?” Više od jednog sata Isus je govorio ovom Grku o istinama spasenja evenđelja kraljevstva. Stari je filozof jasno spoznao bit Učiteljevog pristupa i kako je bio istinski čistog srca, brzo je povjerovao u ovo evanđelje spasenja.

Apostoli su bili pomalo uznemireni otvorenim načinom Isusovog prihvaćanja mnogih tvrdnji ovoga Grka, ali Isus im je nakon ove rasprave nasamo rekao: “Moja djeco, neka vas ne čudi moja tolerantnost prema grčkoj filozofiji. Istinita i nepatvorena unutarnja sigurnost nikada ne strahuje od spoljašnje analize, jednako kao što se istina ne boji časne kritike. Nikada ne zaboravite da netrpeljivost predstavlja masku kojom čovjek pokušava prikriti potajne sumnje u istinitost svojih uvjerenja. Čovjeku nikada neće smetati proturiječni stavovi njegovog susjeda ako bude potpuno uvjeren u istinu onoga u što svesrdno vjeruje. Hrabrost je uvjerenje u potpunu instinitost onoga u što čovjek navodno vjeruje. Iskreni ljudi se ne boje kritičkog ispita svojih istinskih uvjerenja i plemenitih ideala.”

Naredne večeri u Rami, Tomo je upitao Isusa: “Učitelju, kako će novi vjernik u tvoja učenja uistinu znati, stvarno biti siguran, u istinu ovog evanđelja kraljevstva?”

Isus je rekao Tomi: “Tvoje uvjerenje u ulazak u sastav obitelji Očevog kraljevstva i u posjedovanje vječnog života koji dijeliš sa svom drugom djecom kraljevstva, u cjelosti predstavlja stvar osobnog iskustva – vjere u riječ istine. Duhovno uvjerenje nije ništa drugo nego tvoje osobno iskustvo u vječnim stvarnostima božanske istine koje se računa kao tvoje inteligentno razumijevanje istinskih stvarnosti plus tvoja duhovna vjera minus iskrene sumnje.

“Sin prirodno ima život Oca. Vi ste sinovi Boga zato što u sebi imate živi duh Oca. Imate priliku preživjeti tjelesnu smrt na materijalnom svijetu zbog toga što se možete poistovijetiti s Očevim živim duhom, darom vječnog života. Mnogi su, istina, imali ovaj život prije nego što sam ja došao od Oca i mnogi su primili ovaj duh zbog toga što su vjerovali mojim riječima; ali kažem vam, nakon što se budem vratio k Ocu, on će poslati ovaj duh u srca svih ljudi.

“Premda ne možete razabrati djelovanje božanskog duha u svom umu, postoji praktična metoda za otkrivanje stupnja do kojeg čovjek predaje kontrolu nad snagom svoje duše učenju i upravi ovog unutarnjeg duha nebeskog Oca, a to je stupanj čovjekove ljubavi prema bližnjima. Ovaj duh Oca sudjeluje u raspodjeli Očeve ljubavi i pri svojoj dominaciji nad čovjekom nepogrešivo naginje u smjeru božanske mudrosti i suosjećajnog poštovanja prema bližnjima. Vi prvo počinjete vjerovati da ste sinovi Boga zbog toga što moja učenja bude vašu svjesnost o unutarnjem vodstvu Očeve prisutnosti u vama; ali s vremenom će Duh Istine biti prolivan nad svim ljudima i on će živjeti među ljudima i sviju će poučavati, upravo kao što ja sada živim među vama i govorim riječi istine. Ovaj će vam Duh Istine, koji govori u ime duhovnih obdarenja vaših duša, pomoći da upoznate istinu da je čovjek sin Boga. On će s nepogrešivom preciznošću biti svjedok s Očevim prisustvom koje u vama živi, vašim duhom, a koje će s vremenom doći da živi u svim ljudima kao što sada živi u pojedincima, koje će vas uvjeriti u stvarnost istine da je čovjek sin Boga.

“Svako će zemaljsko dijete koje slijedi upravu ovog duha s vremenom upoznati volju Boga i oni koji se budu predali volji moga Oca imaju vječni život. Do sad vam nije bio jasno predočen put koji vodi od zemaljskog života do stadija vječnosti, ali ovaj put postoji kao što je uvijek postojao i ja sam ga došao obnoviti i oživjeti. Onaj koji uđe u kraljevstvo ima vječni život – on neće propasti. Ali vi ćete bolje shvatiti ove istine nakon što se ja vratim k Ocu i nakon to vi retrospektivno budete u stanju bolje spoznati svoja današnja iskustva.”

Svi koji su čuli ove blažene riječi našli su u njima veliko ohrabrenje. Židovska učenja nisu bila jasna i uvjerljiva u pogledu izvjesnosti opstanka ispravnih ljudi, tako da su Isusovi učenici našli veliki vigor i duboko nadahnuće u ovim snažnim i uvjerljivim riječima sigurnosti u izvjesnost vječnog života svih istinskih vjernika.

Apostoli su nastavili propovijedati i krstiti vjernike, dok su prema običaju išli od kuće do kuće, donoseći utjehu potištenim i ohrabrenje bolesim i onemoćalim ljudima. Apostolska se organizacija proširila tako da je sada svaki Isusov apostol radio s jednim Ivanovim suradnikom; Abner je radio s Andrijom; i ovaj je plan djelovao sve dok nisu ponovo otišli u Jeruzalem na proslavu Pashe.

Isusove specijalne upute prilikom boravka u Zebulunu uglavnom govore o uzajamnim dužnostima vjernika u kraljevstvu, te samim izborom učenja nastoje objasniti razliku između osobnog religioznog iskustva i društvenih odnosa religioznih obveza. Bio je to jedan od malog broja slučajeva kad je Učitelj raspravljao pitanje društvenih aspekata religije. Tijekom cijelog svog zemaljskog života Isus je vrlo rijetko raspravljao pitanje društvenog statusa religije.

U Zebulunu su ljudi bili miješani, otprilike pola-pola između Židova i drugih rasa, i jedino je mali broj uistinu povjerovao u Isusa, premda su čuli o ozdravljenju u Kafarnaumu.

4. EVANĐELJE U JIRONU

Kao i mnoga druga mjestašca širom Galileje i Judeje, Jiron je imao sinagogu i Isus se tijekom ranijeg razdoblja svoje službe obraćao narodu svake subote. Nekom je prilikom govorio prilikom jutarnje službe, dok su Petar ili neki drugi apostol držali propovijedi poslije podne. Isus i apostoli su također znali držati govore drugim danima u okviru večernjih skupova u sinagogi. Premda je iz dana u dan sve više rasla netrpeljivost religioznih vođa Jeruzalema prema Isusu, ovi učitelji nisu imali direktnu kontrolu nad sinagogama izvan Jeruzalema. Jedino su u kasnijem razdoblju Isusovog javnog rada bili u stanju proširiti gotovo univerzalan osjećaj neprijateljstva prema njemu koji je rezultirao zatvaranjem gotovo svih sinagoga njegovim učenjima. U ovo su mu vrijeme bila otvorena vrata svih sinagoga Galileje i Judeje.

Jiron je u ovo doba bio mjesto ekstenzivnog iskopavanja, i kako Isus nikada nije imao priliku sudjelovati u životnom iskustvu rudara, proveo je najveći dio vremena za vrijeme svog boravka u Jironu u rudnicima. Dok su apostoli išli od vrata do vrata i držali propovijedi po trgovima, Isus je radio s ovim podzemnim rudarima. Slava koju je Isus uživao kao iscjelitelj proširila se sve do ovog udaljenog sela i mnogi su bolesni i onemoćali ljudi došli tražiti njegovu pomoć, dok je mnogima jako pomogla njegova blagonaklonost. A ni u jednom slučaju Isus nije izveo takozvano čudo osim pri ozdravljenju gubavca.

Kasnog poslijepodneva uoči trećeg dana svog boravka u Jironu, Isus se vraćao iz rudnika kad je slučajno prošao uskom sporednom ulicom na putu do svog boravišta. Dok se u prolazu približavao kolibi jednog gubavca, ugledao ga je bolesnik koji je čuo o njegovom iscjeliteljskom glasu i koji je skupio hrabrost da mu priđe u času kad se Isus našao pored njegovih vrata, na koljenima govoreći: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti. Čuo sam poruku tvojih učitelja i želim ući u kraljevstvo ako me možeš očistiti.” Gubavac je ovako govorio zato što je prema židovskim učenjima gubavcima bilo zabranjeno ući u sinagogu i sudjelovati u bilo kakvom obliku obožavanja Boga. Čovjek je uistinu vjerovao da nije mogao ući u nastupajuće kraljevstvo ako prvo ne bude očišćen od gube. Ovaj je prizor bolesti i duh riječi čvrste vjere dirnuo Isusovo ljudsko srce i probudio suosjećajnost njegovog božanskog uma. Dok je Isus promatrao gubavca, ovaj je pao ničice i počeo hvaliti Boga. Učitelj je zatim ispružio ruku i dodirujući gubavca, rekao: “Hoću – Ozdravi.” I odmah je bila izliječena njegova guba.

Kad je Isus pokretom ruke dao znak čovjeku da ustane, rekao je: “Pazi, nikomu ne kazuj o ovom ozdravljenju već tiho idi svojim putem i pokaži se svećeniku te prinesi dar što ga propisa Mojsije kao zahvalnicu za očišćenje.” Ali ovaj čovjek nije učinio onako kako mu je Isus rekao. Umjesto toga, tek što je ozdravio, počeo je govoriti i razglašavati kako ga je Isus očistio od gube i kako su ga u gradu svi znali, ljudi su jasno mogli vidjeti da je bio očišćen od bolesti. On nije otišao svećenicima kako mu je Isus rekao da učini. Kao rezultat širenja ovih glasina o Isusovom ozdravljenju gubavca, za Učiteljem je došlo toliko bolesnika da je bio primoran poraniti sutradan ujutro i otići iz sela. Premda Isus nije ponovo ušao u grad, dva dana je ostao u blizini rudnika gdje je nastavio poučavati vjernike o evanđelju kraljevstva.

Ovo je očišćenje gubavca bilo prvo takozvano čudo koje je Isus svjesno i namjerno učinio do ovog časa. Bio je to slučaj prave gube.

Iz Jirona su otišli u Gišalu, gdje su proveli dva dana promičući evanđelje, nakon čega su otišli u Koroazin, gdje su proveli skoro tjedan dana propovijedajući radosnu vijest; ali u Koroazinu nisu uspjeli pridobiti mnogo vernika u kraljevstvo. Ni u jednom mjestu u kojem je do tada učio Isus nije susreo tako rasprostranjen osjećaj odbojnosti prema svojoj poruci. Koroazin je ostavio prilično depresivan dojam na većinu apostola, tako da su Andrija i Abner s teškom mukom nastojali podići moral svojih suradnika. I tako, nakon što su tiho prošli kroz Kafarnaum, otišli su do sela po imenu Madon, gdje su bili malo uspješniji. Apostoli su većinom vjerovali da je njihov neuspjeh pri nastojanju da pridobiju narod počivao u Isusovom ustrajnom odbijanju da djeluje kao ozdravitelj pri učenju i propovijedi. Kako su samo željeli da on ozdravi još jednog gubavca ili da na neki drugi način ispolji svoju moć kako bi privukao pažnju naroda! Ali Učitelj nije htio popustiti pod pritiskom njihovog nagovaranja.

5. POVRATAK U KANU

Apostoli su se jako obradovali kad im je Isus rekao: “Sutra idemo u Kanu.” Znali su da ih je tamo čekalo suosjećajno uho, kako je u Kani Isus bio na dobrom glasu. Dobro su napredovali u svom radu na uvođenju ljudi u kraljevstvo, kad je uoči trećeg dana u Kanu stigao određeni istaknuti građanin Kafarnauma, Titus, koji je djelomično vjerovao u Isusova učenja, a čiji je sin bio kobno bolestan. On je čuo da je Isus bio u Kani; tako je požurio da ga nađe. Među vjernicima u Kafarnaumu vladalo je mišljenje da je Isus mogao ozdraviti svaku bolest.

Kad je ovaj kraljevski činovnik našao Isusa u Kani, zamolio ga je da požuri u Kafarnaum da mu ozdravi sina koji je bio na umoru. Dok su apostoli stajali po strani prepuni iščekivanja, Isus je pogledao oca ovog bolesnog dječaka, govoreći: “Koliko ću se s vama nositi? Božja je moć među vama, ali ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.” A kraljevski je činovnik preklinjao Isusa, govoreći: “Gospodine, ja vjerujem, ali dođi prije nego mi umre dijete.” Isus je na trenutak pogeo glavu u tihoj meditaciji, nakon čega je iznenada rekao: “Idi kući; tvoj je sin živ.” Titus je povjerovao u Isusove riječi i pohitio nazad u Kafarnaum. Dok je još bio u prilazu, dođoše mu u susret njegove sluge te mu javiše, “Raduj se, sinu ti je bolje – tvoje je dijete živo.” Titus ih je upitao za sat u koji se dijete počelo osjećati bolje i kad su sluge rekle, “Jučer ga u sedmi sat ostavi groznica,” otac je uvidjeo da je to bilo u onaj sat u koji mu je Isus rekao: “Idi, tvoj je sin živ!” Titus je zatim prigrlio vjeru cijelim svojim srcem, kao što je učinilo i cijelo njegovo kućanstvo. Sin mu je postao istaknuti službenik u kraljevstvu koji je u kasnijim godinama izgubio život zajedno s drugima koji su nastradali u Rimu. Premda su svi pripadnici Titusovog gazdinstva, kao i njegovi prijatelji i svi apostoli, smatrali ovaj događaj čudom, on to ustvari nije bio. Ako ništa drugo, ovo nije bio slučaj čudotvornog ozdravljenja fizičke bolesti. Bio je to jedino slučaj predznanja u pogedu prirodnih zakona vezanih za razvoj fizičke bolesti, na koje se Isus često oslanjao u godinama poslije krštenja.

Isus je ponovo bio prinuđen pobjeći iz Kane zbog velike pažnje koju je privukao ovaj drugi po redu slučaj njegovog djelovanja u ovom selu. Žitelji Kane nisu zaboravili pretvarnje vode u vino, a nakon što je ovom prilikom ozdravio sina kraljevskog činovnika na tako velikoj daljini, skupili su se u velikom broju, ne samo dovodeći bolesne i onemoćale, već tražeći od njega da ozdravi druge bolesnike iz daljine. Kad je Isus vidio kako se podiglo cijelo mjesto, rekao je: “Idemo u Nain.”


6. NAIN I SIN UDOVICE

Ovi su ljudi vjerovali u predznake; cijela je generacija bila odana traženju čuda. U ovom su razdoblju narodi centralne i južne Galileje počeli očekivati čuda od Isusa i njegove službe. Desetine, ako ne i stotine, iskrenih ljudi koji su patili od posve nervnih bolesti i emocionalnih poremećaja, došli su vidjeti Isusa i vratili su se kućama govoreći da ih je Isus ozdravio. Ovi su neuki i prostoumni ljudi smatrali ove slučajeve mentalnog oporavka čudesnim fizičkim ozdravljenjem.

Dok se Isus spremao otići iz Kane u Nain, za njim je išla velika masa vjernika i mnogih radoznalih ljudi. Bili su naklonjeni traženju čudotvornih i nesvakidašnjih djela i nisu bili zaročarani. Kako su se Isus i apostoli približavali gradskim vratima, naišli su na pogrebnu povorku koja je išla prema obližnjem groblju noseći na ukop jedinca sina u majke koja je bila udovica u Nainu. Ova je žena uživala veliko poštovanje i polovica je seljana došla pokazati poštovanje tobožnjem mrtvacu. Kad se pogrebna povorka približila Isusu i njegovim učenicima, udovica i njezini prijatelji prepoznali su Učitelja i počeli tražiti da vrati sina u život. Dostigli su tako visok stupanj iščekivanja čuda da su mislili da je Isus bio u stanju ozdraviti svaku ljudsku bolest, i zašto onda ovaj ozdravitelj ne bi mogao podići čovjeka iz mrtvih? Isus je, dok su na njega ovako navaljivali, pogledom ispitivao mladićevo tijelo. Kad je ustanovio da mladić nje bio pravo mrtav, znao je koliku je nesreću mogao spriječiti ovim saopćenjem; tako je pogledao majku i rekao: “Nemoj plakati. Tvoj sin nije mrtav; on samo spava. On će ti se vratiti.” Zatim je uhvatio mladića za ruku i rekao: “Probudi se i ustani.” Mladić, koji je do ovoga časa smatran mrtvim, se podigao i počeo govoriti i Isus je poslao ljude kućama.

Isus je pokušao stišati narod dok im je bezuspješno nastojao objasniti da mladić nije bio pravo mrtav, da ga nije povratio iz groba, ali sve je bilo uzalud. Svjetina koja ga je pratila, kao i cijeli Nain, su bili dostigli najvišu točku emocionalnog ludila. Neke je uhvatio strah, druge panika, dok su se neki odali molitvama i jadikovanju zbog svojih grijeha. Jedino je u sitne sate bilo moguće navesti ljude da se raziđu. I naravno, unatoč Isusovim tvrdnjama da mladić nije bio mrtav, svi su insistirali da je događaj bio pravo čudo, podizanje mrtvaca iz groba. Premda im je Isus rekao da mladić nije bio mrtav nego da je čvrsto spavao, odgovorili su da je ovo bio slikovni izraz koji figurativno naznačava smrt, i da je Isus uvijek s velikom skromnošću pokušavao prikriti svoja čuda.

Tako se pronijela riječ širom Galileje i Judeje da je Isus podigao udovičinog sina iz mrtvih i mnogi su ljudi koji su čuli ove vijesti u njih vjerovali. Isus pored toga nikada nije uspio uvjeriti sve svoje apostole u činjenicu da udovičin sin nije bio pravo mrtav kad mu je rekao da se probudi i da ustane. Ali on je ostavio dovoljan dojam na njih tako da su svi osim Luke izostavili ovaj događaj iz svojih zapisa, a Luke ga je zabilježio onako kako je o njemu čuo. Od Isusa su ponovo toliki ljudi tražili ozdravljenje da je narednog dana morao otići u Endor.

7. U ENDORU
U Endoru se Isus uspio skloniti nekoliko dana od nametljivih masa koje su tražile fizičko ozdravljenje. Za vrijeme njihovog boravka u ovom mjestu, Učitelj se instruktivno pozvao na pripovijed o kralju Šaulu i vještici iz Endora. Isus je objasnio apostolima da neće dugo biti prije nego zla i pobunjenička srednja bića koja su se ukazivala ljudima kao duhovi mrtvih osoba budu dovedena pod kontrolu i uskraćena svojih nadprirodnih moći. Rekao je vjernicima kako nakon njegovog povratka Ocu i nakon što duh bude izliven na sve ljude, ova bića iz domene poluduha – koja se nekad nazivaju nečistim duhovima – više neće biti u stanju opsjedati slaboumne i zle smrtnike.

Isus je dalje objasnio apostolima da se duhovi mrtvaca ne vraćaju na rodni svijet kako bi komunicirali sa živim ljudima. Jedino će se nakon Velike Dispenzacije uspinjući duh smrtnog čovjeka moći vratiti na zemalju, i to jedino u izuzetnim slučajevima kad bude u prilici djelovati u službi duhovne administracije planeta.

Nakon dvodnevnog odmora, Isus je rekao apostolima: “Sutra idemo u Kafarnaum gdje ćemo se zadržati i raditi na poučavanju dok se ne stišaju ljudi po selima. Kod kuće su se već donekle oporavili od velikog uzbuđenja.”

Isus i apostoli su proveli travanj radeći u Jeruzalemu, dok su svake večeri odlazili prenoiti u Betaniji. Isus je provodio nekoliko noći svakoga tjedna u Jeruzalemu, u domu grčkog Židova Flavijusa, gdje su se s njim potajno došli posavjetovati mnogi istaknuti Židovi.

Istoga dana kad je došao u Jeruzalem, Isus je otišao posjetiti Anu, prijatelja iz ranih dana, negdašnjeg visokog sveenika i rođaka Zebedejeve žene Šalome. Ana je dosta čuo o Isusu i njegovim učenjima, i kad se Isus pojavio pred njegovim vratima, primljen je s velikom uzdržanošću. Kad je Isus vidio Aninu rezerviranost, smjesta je ustao i pošao prema vratima, govorei: “Strah je čovjekov najvei gospodar, a ponos njegova najvea slabost; zar eš izdati samoga sebe i prepustiti se ovim uništiteljima radosti i slobode?” Ana nije odgovorio na ovo pitanje. Učitelj nije ponovo vidio Anu sve dok ovaj nije, sa svojim zetom, počeo suditi Sinu Čovječjem.

1. UČENJA U HRAMU

Cijelog mjeseca u hramu su držali predavanja bilo Isus ili neki od njegovih apostola. Kad su mase na proslavi Pashe bile toliko brojne da nisu dopuštale ulazak u hram, apostoli su držali predavanja ispred njegovih zidina. Njihova je poruka bila:

1. Bliži se kraljevstvo nebesko.
2. Vjerom u očinstvo Boga čovjek može ui u nebesko kraljevstvo, postati sin Božji.
3. Ljubav je osnovno pravilo u kraljevstvu – čovjek prije svega treba biti odan Bogu i voljeti
druge ljude kao samoga sebe.
4. Čovjek se treba povinovati Očevoj volji, roditi plodove duha u svom životu, što je zakon kraljevstva.

Ljudi koji je došli na proslavu Pashe čuli su ovo Isusovo učenje i stotine su se radovale radosnim vijestima. Glavni sveenici i vladari Židova su se jako bojali Isusa i njegovih apostola i među sobom su raspravljali što e s njima učiniti.

Pored učenja u hramu i oko hrama, apostoli i drugi vjernici su se bavili osobnim radom u korist narodnih masa okupljenih na proslavu Pashe. Ovi su zainteresirani muškarci i žene pronijeli bit Isusove poruke s ove proslave Pashe do najudaljenijih dijelova Rimskog Carstva i sve do Istoka. Bio je to početak širenja evanđelja kraljevstva spoljašnjem svijetu. Isusova djelatnost više nije bila ograničena samo na Palestinu.

2. BOŽJA SRDŽBA

Na proslavi Pashe u Jeruzalemu bio je jedan Jakob, bogati židovski trgovac s Krete, koji je došao k Andriji s molbom da nasamo porazgovara s Isusom. Andrija je ugovorio ovaj tajni sastanak s Isusom u domu Flavijusa, i zakazao ga je za narednu večer. Ovaj čovjek nije mogao shvatiti Isusova učenja i ovom je prilikom želio podrobnije upitati o Božjem kraljevstvu. Jakob je rekao Učitelju: “Ali, Učitelju, Mojsije i stari proroci kažu da je Bog ljubomoran, pun velike srdžbe i bijesa. Proroci kažu da Bog mrzi zlotvore i da se sveti onima koji ne slijede njegov zakon. Ti i tvoji učenici kažete da je Bog brižni i suosjeajni Otac koji toliko voli svoju djecu da ih poziva da uđu u ovo novo nebesko kraljevstvo za koje kažeš da uskoro treba doći.”

Kad je Jakob završio s pitanjem, Isus je rekao: “Jakove, ti dobro poznaješ učenja starih proroka koji su poučavali djecu svoje generacije u skladu s prosvjetljenjem njihovog doba. Naš je Rajski Otac isti danas kakav je bio jučer. Ali koncepcije o njegovoj prirodi su se uveliko razvile i porasle od Mojsijevog do Amosovog doba, i do generacije proroka Izaije. Ja sam došao u tjelesnom obličju da obznanim Oca u novoj slavi i da istaknem njegovu ljubav i milost prema svim ljudima svih svjetova. Kako se evanđelje ovog kraljevstva bude širilo cijelim svijetom sa svojom porukom o dobroj volji i radosti svim ljudima, ovo će učenje unaprijediti odnose među obiteljima i nacijama. Kako vrijeme bude prolazilo, porast će ljubav između očeva i djece i tako e porasti razumijevanje ljubavi Oca na nebu prema njegovj zemaljskoj djeci. Ne zaboravi, Jakove, da dobar i iskren otac voli svoju obitelj kao cjelinu – kao obitelj – ali da istovremeno voli i da se s ljubavlju brine o svakom njezinom individualnom pripadniku.”

Nakon dulje rasprave o karakteru nebeskog Oca, Isus je pored ostalog rekao: “Ti, Jakove, koji imaš više djece, dobro poznaješ istinu mojih riječi.” Jakov je odgovorio: “Ali, Učitelju, tko ti je rekao da imam šestoro djece?” Učitelj je odgovorio: “Neka bude dovoljno da kažem da je Ocu i Sinu sve poznato, da oni sve vide. Jednako kao što ti voliš svoju djecu kao njihov zemaljski otac, tako trebaš prihvatiti stvarnost ljubavi nebeskog Oca prema tebi – ne samo prema svoj Abrahamovoj djeci, ve prema tebi, tvojoj individualnoj duši.”

Isus je dalje rekao: “Kad su tvoja djeca mala i nezrela i kad ih moraš kazniti, ona mogu pomisliti da imaju ljutog i odbojnog oca. Njihova nezrelost ne može prodrijeti dalje od kazne i spoznati očevu dalekovidost i disciplinarnost njegove ljubavi. Ali kad ista ova djeca odrastu i postanu zreli muškarci i žene, zar im se ne bi bilo ludo držati ovih starih pogrešnih ideja o njihovom ocu? Kao odrasli muškarci i žene, oni trebaju biti u stanju spoznati ljubav svoga oca u svim

3. KONCEPCIJE BOGA

Kako je većina apostola imala priliku čuti ovu raspravu o Božjem karakteru, proveli su večer postavljajući brojna pitanja o Ocu na nebu. Učiteljevi se odgovori na ova pitanja najbolje mogu izraziti slijedeim suveremenim riječima:

Isus je blago prekorio dvanaestoricu, u biti govorei: Zar ne poznajete izraelske tradicije koje upućuju na rast i razoj ideje o Jahvi i zar ne poznajete učenja Spisa o doktrinama o Bogu? Učitelj je zatim nastavio držati govor apostolima na temu evolucije koncepcije Božanstva tijekom povijesnog razvoja židovskog naroda. Skrenuo je njihovu pažnju na slijedee faze rasta i razvoja ideje o Bogu:

1. Jahve – Bog sinajskih klanova. Ovo je bila primitivna koncepcija Božanstva koju je Mojsije uzvisio na višu razinu Gospodina Boga Izraelskog. Otac na nebu uvijek prihvaa iskreno obožavanje svoje zemaljske djece, koliko god grube bile njihove ideje o Božanstvu i kojim god imenom simbolizirali njegovu božansku prirodu.

2. Svevišnji. Ovu je koncepciju Oca na nebu prvi proglasio Melkizedek pri obraćanju Abrahamu, dok su je iz Salema pronijeli oni koji su tijekom buduih stoljea prihvatili ovu unaprijeđenu i proširenu ideju Božanstva. Abraham i njegov brat su napustili Ur radi utemeljenja obožavanja sunca i zbog toga što su prihvatili Melkizedekovo učenje o El Elionu – Svevišnjem Bogu. Imali su složenu ideju Boga koja je bila rezultat stapanja njihovih starijih mezopotamijskih ideja s doktrinama Svevišnjeg.

3. El Šadaj. Za vrijeme ovih ranih dana mnogi su Židovi obožavali El Šadaja, egipatsku koncepciju Boga na nebu s kojom su se upoznali za vrijeme ropstva u dolini Nila. Dugo nakon Melkizedeka, ove su se tri ideje o Bogu stopile u doktrinu Božanstva kao stvoritelja, Gospodina Boga Izraelskog. Elohim. Od Adamovog se vremena zadržalo učenje o Rajskom Trojstvu. Znate li da Sveto Pismo počinje riječima: “U početku stvoriše Bogovi nebo i zemlju”? Ovo pokazuje da je ideja Trojstva ili koncepcija triju Bogova bila dijelom religije naših predaka.

4. Vrhovni Jahva. U vrijeme proroka Izaije, ova su se vjerovanja o Bogu proširila u koncepciju Univerzalnog Stvoritelja koji je bio svemoan i u isto vrijeme svemilosrdan. I ova je evolutivna promjena koncepcije Boga doslovce zauzela mjesto svih prijašnjih ideja Božanstva u religijama naših otaca.

5.Otac na nebu. Sada upoznajemo Boga kao našeg Oca na nebu. Ovo učenje nudi religiju u kojoj je vjernik sin Boga. Ovo je radosna vijest evanđelja nebeskog kraljevstva. Pored Oca postoje Sin i Duh, i ovo e se otkrivenje prirode i službe Rajskih Božanstava nastaviti proširivati i prosvjetljivati tijekom beskrajnih stoljea vječnog duhovnog napredovanja uspinjuih sinova Boga. Tijekom bilo kojeg razdoblja i u svakom času, istinsko iskazanje obožavanja bilo kojeg ljudskog bia – što se tiče individualnog duhovnog napretka – prepoznaje i priznaje unutarnji duh kao znak poštovanja upućenom Ocu na nebu.

Apostoli nikada nisu bili ovoliko iznenađeni koliko su bili kad su čuli o ovom postupnom razvoju koncepcije Boga u židovskom umu i kroz prijašnje generacije; bili su suviše zbunjeni kako bi bili u stanju postaviti i jednog jedinog pitanja. Sjedili su ispred Isusa bez riječi, dok je Učitelj nastavio: “Vi bi ste znali o ovim stvarima da ste pročitali Svete Knjige. Zar niste čitali u Samuelu gdje piše: “Još je jednom srdžba Jahvina planula na Izraelce te potakla Davida protiv njih, govoreći: ‘Idi, izbroj Izraelce i Judejce’? I ovome se ne treba čuditi zato što su u Samuelovo doba Abrahamova djeca uistinu vjerovala da je Bog stvorio i dobro i zlo. Ali kad je suvremeniji pisac pominjao ove događaje, usljed proširenja židovske koncepcije o prirodi Boga, on se nije usudio pripisati stvaranje zla Jahvi, nego je rekao: ‘Tada Satan ustade na Izraela i potače Davida da izbroji Izraelce.’ Zar ne vidite da ovi zapisi iz Svetih Knjiga jasno ukazuju na razvoj ideje o prirodi Boga iz generacije u generaciju?

“Također trebate spoznati razvoj razumijevanja božanskog zakona koji savršeno drži korak s ovim proširenim koncepcijama o božanstvenosti. Kad su djeca Izraelska izišla iz Egipta u vrijeme uveanog otkrivenja Jahve, imala su deset zapovijedi koje su bile njihov zakon sve do vremena kad su se ulogorili pred brdom Sinajom. Ovih je deset zapovijedi bilo:
“1. Nemoj imati drugih bogova, jer Gospodin je Bog ljubomoran.
“2. Ne pravi sebi lika ni obličja.
“3. Sjeti se da svetkuješ dan beskvasnih kruhova.
“4. Od cijelog prinosa od stoke, svaki muški prvenac meni pripada, kaže Gospodin.
“5. Šest dana radi i obavljaj svoj posao, a sedmi dan neka bude dan počinka.
“6. Svetkuj blagdan berbe prvih plodova i blagdan žetve na prekretu godine.
“7. Ne prinosi žrtve s kruhom uskvasnim.
“8. Ne ostavljaj žrtve prinesene na blagdan Pashe da prenoće do jutra.
“9. U kuću Jahve, Boga svoga, donosi najbolje prvine plodova sa svoje zemlje.
“10. Ne kuhaj kozleta u mlijeku njehove majke.

“I zatim je, uz zvuke gromova i munja na Sinajskom brdu, Mojsije predočio novih deset zapovijedi za koje svi morate priznati da predstavljaju daleko vrijednije izjave i dostojniju pratnju sve široj ideji Jahve, koncepciji Božanstva. I zar nikada niste primijetili da su ove zapovijedi zabilježene na dva mjesta, da je u prvom slučaju izručenje iz Egipta navedeno kao razlog poštovanju subote, dok je usljed razvoja religioznog vjerovanja u drugom slučaju činjenica stvaranja neba i zemlje navedena kao objašnjenje subotnog počinka?

“Također ne zaboravite da je ponovo – usljed naprednijeg duhovnog prosvjetljenja u doba Izaije – ovih deset negativnih zapovijedi promijenjeno u veliki i pozitivni zakon ljubavi, poziv čovjeku da voli Boga iznad svega drugog i svog susjeda kao samoga sebe. I ovaj vam vrhovni poziv na ljubav prema Bogu i ljudima ponovo navodim kao cjelokupnu čovjekovu dužnost.”

I kad je završio s govorom, nitko nije prozborio ni riječi. Otišli su na počinak, svaki na svoju stranu.

4. FLAVIJUS I GRČKA KULTURA

Grčki Židov Flavijus je bio preobraenik koji nije bio ni obrezan niti kršten; i kako je jako volio ljepotu umjetnosti i kipova, u Jeruzalemu je boravio u jako lijepoj i velikoj kući. Ova je kua bila ukusno namještena i ukrašena neprocjenjivim blagom koje je skupio na svojim svjetskim putovanjima. Kad je izvorno došao na ideju da pozove Učitelja u svoju kuu, bojao se da ne uvrijedi Učitelja prizorom ovih takozvanih idola. Ali Flavijus je bio prijatno iznenađen kad je Isus ušao u njegovu kuu i kad je, umjesto što e ga ukoriti zbog ovih navodno idolotarskih predmeta koji su bili raspoređeni po cijeloj kui, pokazao veliko zanimanje za njegovu kolekciju i postavio mnoga pitanja koja su obznanila veliko poštovanje prema umjetnosti dok ga je Flavijus vodio iz sobe u sobu pokazujui mu svoje omiljene kipove. Učitelj je vidio da je njegov domain bio zbunjen njegovim prijateljskim stavom prema umjetnosti; kad su završili s pregledom cijele kolekcije, Isus je rekao: “Pošto ti poštuješ ljepotu onoga što je stvorio moj Otac i što su oblikovale umjetničke ruke ljudi, zašto očekuješ da te ukorim? Zar zbog toga što je Mojsije neko nastojao suzbiti idolotarstvo i obožavanje lažnih bogova, danas svi trebaju izbjegavati svaki oblik kopiranja prirodne gracioznosti i ljepote? Kažem ti, Flavijuse, Mojsijeva djeca nisu pravilno shvatila njegovu poruku i od ovih su riječi zabrane stvaranja likova nebeskih i zemaljskih stvari stvorila lažnog boga. Ako je Mojsije upućivao ove ideje zamračenim umovima onog vremena, kakve to ima veze s ovim vremenom kad se Nebeski Otac obznanjuje kao Duh-Vladar nad svim ljudima? Flavijuse, kažem ti da se u dolazeem kraljevstvu nee više govoriti, ‘Ne obožavajte ovo i ne obožavajte ono’; ljudi se više nee zanimati zapovijedima koje zabranjuju jedno ili drugo, nego e se zanimati čovjekovom najvišom dužnošu. I ova se dužnost izražava dvjema velikim privilegijama: iskrenim obožavanjem beskonačnog Stvoritelja, Rajskog Oca i brižnom službom bližnjima. Ako volite svoje susjede kao sebe same, onda uistinu znate da ste sinovi Boga.

“U vrijeme kad ljudi nisu imali dobro razumijevanje moga Oca, Mojsije je dobro učinio što je nastojao suzbiti idolopoklonstvo, ali buduim e naraštajima Otac biti obznanjen u životu Sina; i zbog ovog novog otkrivenja Boga više nee biti potrebno zamijeniti Stvoritelja Oca s idolima od kamena i kipovima od zlata i srebra. Inteligenti ljudi tako mogu uživati u umjetničkom blagu i ne miješati ovo materijalno poštovanje s obožavanjem i poštovanjem Oca na Raju, Boga svih stvari i svih bia.”

Flavijus je vjerovao u sve čemu ga je Isus poučio. Sutradan je otišao u Betaniju pored Jorana i tu su ga krstili Ivanovi učenici. I tako je učinio zbog toga što Isusovi učenici još uvijek nisu krstili vjernike. Kad se vratio u Jeruzalem, Flavijus je priredio veliku gozbu na koju je pozvao Isusa i šezdeset drugih prijatelja. I mnogi su ovi gosti također postali vjernici u poruku o nastupajuem kraljevstvu.

5. GOVOR O UVJERENJU

Jedan od velikih govora koji je Isus izručio u hramu prilikom ovoga tjedna Pashe predstavlja odgovor na pitanje jednog od njegovih slušatelja, čovjeka iz Damaska. Ovaj je čovjek upitao Isusa: “Ali, Rabbi, kako ćemo biti uvjereni da si došao od Boga i da uistinu možemo ui u ovo kraljevstvo za koje tvoji učenici kažu da se bliži?” Isus je odgovorio:

“Što se tiče moje poruke i propovijedi mojih učenika, trebate im suditi po njihovim plodovima. Ako mi proglašavamo istine duha, duh e biti svjedok u vašim srcima da je naša poruka istinita. Što se tiče kraljevstva i tvoje osobne sigurnosti da već imaš odobrenje nebeskog Oca, sam možeš reći koji e otac među vama koji se nosi kao požrtvovan i brižan otac, držati svoje djete u tjeskobi vezano za njegov obiteljski status ili njegovo mjesto i poziciju u pogledu odanosti očevog srca? Zar vi zemaljski očevi volite mučiti svoju djecu neizvjesnošu u pogledu njihovog mjesta i trajne ljubavi prema njima u vašim ljudskim srcima? Tako ni vaš Otac na nebu ne ostavlja svoju djecu duha u stanju neizvjesnosti u pogledu njihovog mjesta u kraljevstvu. Ako primite Boga kao svoga Oca, onda ste uistinu i u zbilji sinovi Boga. I ako ste sinovi, onda imate sigurnost na ovom mjestu i poziciji u pogledu svega što se tiče vječnog i božanskog statusa sina. Ako vjerujete u moje riječi, onda vjerujete u Onoga koji me posla i ovim vjerovanjem u Oca istovremeno osiguravate svoje nebesko državljanstvo. Ako činite volju Oca na nebu, neete propustiti priliku za postignue vječnog života napredovanja u božanskom kraljevstvu.

“Vrhovni e Duh biti svjedok s vašim duhovima da ste uistinu djeca Boga. I ako ste djeca Boga, onda ste rođeni od duha Boga; i tko god je rođen od duha ima u sebi mo da ovlada nad svakom sumnjom i ono je pobjeda koja nadilazi svaku nezivjesnost, vaša vjera.”

”Kako je rekao prorok Izaija govorei o ovim vremenima: ‘Kad se na nas izlije duh iz visine, mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje.’ I svima koji istinski vjeruju u ovo evanđelje, ja ću biti garancija njihovom primitku u vječne milosti I trajni život kraljevstva moga Oca. Vi ste, dakle, koji čujete ovu poruku i koji vjerujete u ovo evanđelje kraljevstva, sinovi Boga, i imate život vječni; i dokaz je cijelom svijetu da ste rođeni od duha to što uistinu volite jedan drugog.”

Svjetina je ostala više sati uz Isusa, postavljajui mu mnoga pitanja i pažljivo slušajui njegove odgovore. I sami su apostoli bili ohrabreni Isusovim učenjem pri propovijedi evanđelja kraljevstva s veom snagom i sigurnošu. Ovaj je događaj u Jeruzalemu pružio veliko nadahnue dvanaestorici. Bio je to njihov prvi kontakt s tako velikom masom i naučili su brojne vrijedne lekcije koje su se pokazale vrlo korisnim pri njihovom buduem radu.

6. RAZGOVOR S NIKODEMOM

Jedne večeri u domu Flavijusa u posjetu Isusu došao je određeni Nikodem, bogati stariji pripadnik židovskog Velikog vijea. On je mnogo čuo u učenjima ovog Galilejca i tako je jednog poslijepodneva otišao čuti njegove propovijedi u hramu. On je više puta želio otii da čuje Isusova predavanja, ali je strahovao da ga ne opaze i ne propoznaju okupljeni, kako su židovski vladari ve bili alarmirani Isusom i ni jedan se pripadnik Velikog vijea nije želio javno s njime posvetiti. Nikodem je tako ugovorio s Andrijom da vidi Isusa nasamo nakon što se bude smrklo. Petar, Jakov i Ivan su bili u Flavijusovom vrtu na početku ovog razgovora, ali su zatim ušli u kuu gdje su nastavili s razgovorom.

Primajući Nikodema, Isus nije pokazao nikakvu naročitu naklonost; pri razgovoru nije pribjegao kompromisu ili bilo kakvom neumjesnom pritisku. Učitelj nije pokušao stvoriti odbojnost u svom tajnom gostu, niti je upotrijebio sarkazam. Pri svakom obraanju ovom priznatom posjetitelju, Isus je bio staložen, iskren i dostojanstven. Nikodem nije bio službeni zastupnik Velikog vijea; posjetio je Isusa radi svog osobnog i iskrenog zanimanja za Učiteljeve ideje.

Nakon što ga je Flavijus predstavio, Nikodem je rekao: “Rabbi, znamo da si učitelj koji je došao od Boga, jer nitko ne može tako poučavati osim ako je Bog s njim. Želim bolje upoznati tvoja učenja u vezi ovog nastupajueg kraljevstva.”

Isus je odgovorio Nikodemu: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” Odvrati mu Nikodem: “Kako se može čovjek, kad je ve star, roditi? On ne može po drugi put ui u utrobu majke i roditi se.”

Odvrati mu Isus: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od duha svetoga, taj ne može ui u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite. Vjetar puše gdje god hoe.
uješ mu šum, ali ga ne vidiš -- ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide – i tako je sa svakim koji je rođen od duha. Tjelesnim očima možete vidjeti ispoljenja duha, ali ne možete vidjeti duh.”

Nikodem odgovori: “Ne razumijem – kako to može biti?” Isus odvrati: “Zar je mogue da si ti učitelj u Izraelu, i ti ne razumiješ? Oni koji poznaju stvarnosti duha imaju dužnost obznaniti ove stvari onima koji jedino vide ispoljenja materijalnog svijeta. Ali hoete li nam vjerovati ako vam budem govorio nebeske stvari? Imaš li hrabrosti, Nikodeme, vjerovati u onoga koji je sišao s neba, samog Sina Čovječjeg?”

A Nikodem odvrati: “Ali kako u ja početi spoznavati ovaj duh koji me treba pripremiti za ulazak u kraljevstvo?” Isus odgovori: “Duh Oca ve živi u tebi. Ako se budeš povodio za ovim duhom, uskoro eš početi vidjeti očima duha i tada eš svojim svesrdnim izborom vodstva ovog duha biti rođen od duha kako e ti jedini cilj življenja biti izvršenje volje tvoga Oca koji je na nebu. I kada tako s radošu ustanoviš svoje ponovno rođenje i ulazak u Božje kraljevstvo, počet eš rađati u svom svakodnevnom životu obilne plodove duha.”

Nikodem je bio potpuno iskren. Bio je jako impresioniran ali potpuno zbunjen. Nikodem je ve bio postigao veliki uspjeh u pogledu samoostvarenja, samokontrole, pa i visokih moralnih kvaliteta. Bio je rafiniran, egoističan i altruističan; ali nije znao kako e potčiniti svoju volju volji Božanskog Oca, onako kako su se mala djeca voljna potčiniti savjetu i odlukama mudrog i brižnog zemaljskog oca i na taj način zbilja postati djecom Boga, naprednim baštinicima vječnog kraljevstva.

Nikodem je imao dovoljno vjere da stekne posjed kraljevstva. Blago je prosvjedovao kad su njegove kolege iz Velikog vijea htjele osuditi Isusa bez sudskog procesa; zajedno s Josipom iz Arimateje, kasnije je javno proglasio svoju vjeru i otišao tražiti Isusovo tijelo, i to u časovima kad su mnogi njegovi učenici od straha pobjegli pred prizorom konačne muke i smrti njihovog Učitelja.

7. POUKA O OBITELJI

Nakon užurbanog razdoblja pouke i osobnog rada za vrijeme tjedna posveenog proslavi blagdana Pashe, Isus je proveo narednu srijedu u Betaniji sa svojim apostolima, predan odmoru. Ovoga poslije podneva, Tomo je postavio pitanje koje je zahtijevalo dugi i pažljivi odgovor. Tomo je rekao: “Učitelju, kad smo postali apostoli kraljevstva, poučio si nas o mnogim stvarima, ali što emo govoriti masama? Kako e ovi ljudi živjeti nakon potpunije uspostave kraljevstva? Trebaju li tvoji učenici biti vlasnici robova? Hoe li tvoji učenici živjeti u siromaštvu i izbjegavati posjedovanje imovine? Hoe li jedino milost prevladati na svijetu i uništiti svaku potrebu za zakonom i pravdom?” Isus je proveo cijelo poslije podne i veče poslije objeda s dvanaestoricom apostola, raspravljajući Tomina pitanja. U cilju ovog zapisa, predstavljamo slijedeći sažetak Učiteljevog nauka:

Isus je prije svega nastojao objasniti svojim apostolima da je došao na zemlju kako bi živio jedinstvenim zemaljskim životom, dok su oni, dvanaestorica apostola, bili pozvani da sudjeluju u ovom iskustvu darivanja Sina Čovječjeg; dalje je rekao da kao njegove kolege, apostoli moraju sudjelovati u ovim ograničenjima i obvezama cjelokupnog iskustva darivanja. U njegovim se riječima krila tvrdnja da je Sin Čovječji bio jedina osoba koja je ikad živjela na zemlji, koja je istovremeno mogla pogledati u samo srce Boga kao i u dubine ljudske duše.

Isus je vrlo jednostavnim riječima objasnio da je nebesko kraljevstvo bilo evolutivna pojava, da je započinjalo ovdje na zemlji i da se trebalo nastaviti kroz naredne živote, do Raja. Tijekom ove večeri jasno je izrazio svoju namjeru da u nekom budućem stadiju razvoja kraljevstva ponovo dođe u posjetu ovome svijetu, u punoj duhovnoj moći i božanskoj slavi.

Zatim je objasnio da “ideja kraljevstva” nije bila najbolji način da se objasni čovjekov odnos s Bogom; da je on koristio ovaj slikovni izraz zbog toga što je židovski narod očekivao utemeljenje kraljevstva, kao i zbog toga što je Ivan govorio o nastupajuem kraljevstvu. Isus je rekao: “U buduim dobima ljudi e bolje razumjeti evanđelje kraljevstva kad im isto bude predočeno u smislu obiteljskog odnosa – kad ljudi budu shvatili religiju kao učenje o očinstvu Boga i bratstvu među ljudima, sinstvu s Bogom.” Učitelj je zatim nadugo govorio o koncepciji ljudske obitelji kao ilustraciji nebeske obitelji, ponovo naglašavajui dva osnovna zakona življenja: prvu zapovijed koja nalaže ljubav prema ocu, glavi obitelji, i drugu zapovijed koja nalaže uzajamnu ljubav među djecom, koja traži da čovjek voli svoga bližnjeg kao samoga sebe. I zatim je objasnio da se ova kvaliteta bratske ljubavi uvijek ispoljava u nesebičnoj i brižnoj društvenoj službi.

Nakon toga uslijedila je nezaboravna rasprava najbitnijih obilježja obiteljskog života i načina na koji se ista odražavaju u odnosu između Boga i čovjeka. Isus je naglasio kako se prava obitelj temelji na slijedeih sedam činjenica:

1.Činjenici egzistencije. Prirodni odnosi i nasljedne crte sličnosti između roditelja i potomstva predstavljaju dio obiteljskog života. Djeca nasljeđuju određene roditeljske osobine. Djeca vuku porijeklo od roditelja; postojanje djeteta kao ličnosti ovisi o činu roditelja. Odnos između oca i djeteta predstavlja prirodno obilježje prisutno u svim živim biima.

2. Osjeaj sigurnosti i zadovoljstva. Istinski očevi s velikom radošu vode brigu o potrebama svoje djece. Mnogi očevi nisu zadovoljni jedino brigom o najosnovnijim potrebama svoje djece, nego im pored toga nastoje pružiti dodatne blagodati.

3. Obrazovanje i obuka. Mudri očevi pažljivo planiraju za obrazovanje i adetkavnu obuku svojih sinova i keri. Na ovaj način mladi ljudi postaju osposobljeni za budue vee odgovornosti.

4. Disciplina i samokontrola. Dalekovidi očevi štoviše stvaraju uvjete za bitnu disciplinu, savjet, corekciju i nekom prilikom, stjecanje samokontrole, svog mladog i nezrelog potomstva.

5. Prijateljstvo i odanost. Brižni očevi imaju blizak i nježan odnos sa svojom djecom. Njegove su uši uvijek otvorene pred njihovim molbama; uvijek su spremni podijeliti njihove brige i pomoi im s njihovim poteškoama. Otac je duboko zainteresiran za progresivnu blagodat svog potomstva.

6. Ljubav i milost. Brižan je otac uvijek spreman oprostiti svojoj djeci; očevi ne gaje svetoljublje protiv svoje djece. Očevi nisu poput sudaca, neprijatelja ili kreditora. Prave obitelji počivaju na temeljima tolerancije, strpljenja i oproštenja.

7. Briga za budunost. Zemaljski očevi vole ostaviti baštinu svojim sinovima. Obitelj se nastavlja iz generacije u generaciju. Smrt predstavlja kraj jedne generacije i početak druge. Smrt okončava individualni život ali ne i obitelj.

Učitelj je više sati govorio o primjeni ovih obiteljskih obilježja na odnose između ljudi kao zemaljske djece i Boga kao Rajskog Oca. Zaključio je slijedeim riječma: “Savršeno poznajem ovaj odnos između sina i Oca, jer sam u pogledu postignua statusa sina ve postigao sve što vi trebate postii. Sin Čovječji je spreman da se uspne do Očeve desne strane, tako da je u meni sada otvoren još širi put kojim možete vidjeti Boga i prilikom okončanja svog veličanstvenog napretka, postati savršeni, kao što je Otac na nebu savršen.”

Kad su apostoli čuli ove zaprepaštujue riječi, sjetili su se Ivanovih tvrdnji u vrijeme Isusovog krštenja, a ovaj su događaj također jasno prizvali u sjeanje prilikom svojih propovijedi i učenja nakon Učiteljeve smrti i ukrsnua.

Isus je božanski Sin, onaj koji uživa puno povjerenje Oca Svih. On je ve prije ovih događaja bio kod Oca i u cjelosti ga razumije. On je ve imao priliku živjeti punim životom u potpunom skladu s Očevom voljom i poslije ovog utjelovljenja primio je punu mo razumijevanja ljudskih bia. Isus je bio ljudsko savršensvto; postigao je upravo onoliko savršenstvo kakvo ljudi trebaju postii pri ostvarenju svoje konačne sudbine u njemu i kroz njega. Isus je ljudima obznanio Boga savršenstva, dok je u sebi predočio usavršenog sina Božjih domena.

Premda je Isus govorio više sati, Tomo još nije bio zadovoljan, ve je upitao: “Ali, Učitelju, mi često nađemo da se Otac Nebeski ne odnosi prema nama tako blago i milostivo. Vrlo često za svog zemaljskog života podnosimo teške patnje, i molitve nam nisu uvijek sulišene. U čemu griješimo pri svom nastojanju da razumijemo tvoja učenja?”

Isus je odgovorio: “Tomo, Tomo, kada eš konačno stei sposobnost slušanja ušima duha? Kada eš konačno shvatiti da je ovo kraljevstvo duhovno kraljevstvo i da je moj Otac duhovno bie? Zar ne shvaaš da vas ja poučavam kao duhovnu djecu u nebeskoj obitelji duha, kojom upravlja očinska osoba beskonačnog i vječnog duha? Zar mi neeš konačno dopustiti da upotrijebim ovu ideju zemaljske obitelji kao ilustraciju božanskih odnosa, ne pokušavajui doslovce primijeniti moja učenja na materijalne stvari? Zar ne možete u svojim umovima odvojiti duhovne stvarnosti kraljevstva od materijalnih, društvenih, ekonomskih i političkih problema ovoga razdoblja? Kad govorim jezikom duha, zašto insistiraš na prevođenju značenja mojih riječi na zemaljski i tjelesni jezik jedino zato što u cilju ilustracije slučajno koristim svakodnevne i doslovne odnose? Moja djeco, molim vas da prekinete prijijenjivati učenja kraljevstva duha na žalosna pitanja ropstva, sirmaštva, gazdinstava i posjeda, kao i drugih materijalnih problema ljudskog poštenja i pravde. Ova se privremena zemaljska pitanja odnose na ljude ovoga svijeta i premda na određeni način pogađaju sve ljude, pozvao sam vas da me zastupate pred cijelim svijetom, upravo kao što ja zastupam svoga Oca. Vi ste duhovni poslanici duhovnog kraljevstva, specijalni zastupnici Očevog duha. Konačno bih trebao biti u stanju da vam se obratim kao potpuno zrelim i odraslim ljudima u kraljevstvu duha. Moram li vam se uvijek obraati kao da ste djeca? Zar nikada ne mislite odrasti u spoznaji duha? U svakom slučaju, ja vas volim i nosiu se s vama, do samog konca našeg zemaljskog odnosa. A i nakon toga moj e duh ii pred vama u cijelom svijetu.”

8. U JUŽNOJ JUDEJI

Prije kraja mjeseca travnja, toliko je porasla opozicija prema Isus među farizejima i saducejima, da su Učitelj i njegovi apostoli odlučili napustiti Jeruzalem na određeno vrijeme i otii raditi južno, prema Betlehemu i Hebronu. Proveli su cijeli svibanj u osobnom radu u ovim gradovima i među narodom u obližnjima selima. Na ovom putovanju nisu držali javne govore, ve su jedino išli u posjetu ljudima od vrata do vrata. Dio ovog vremena, dok su apostoli poučavali evanđelje i služili bolesnima, Isus i Abner su proveli u En-gedi, u posjeti naziretskoj koloniji. Ivan Krstitelj je izišao iz ovoga mjesta, dok je Abner bio poglavar ove grupe. Mnogi su pripadnici nazaritskog bratstva postali vjernici u Isusa, dok je veina ovih asketa i ekcentričara odbijala da ga prihvati kao učitelja koji je poslan s neba zbog toga što nije preporučao post i druge oblike samoodricanja.

Ljudi iz ove oblasti nisu znali da je Isus rođen u Betlehemu. Uvijek su mislili da je bio rođen u Nazaretu, kao što je to mislila i većina jegovih učenika, dok su apostoli znali istinu.

Ovo je putovanje južnom Judejom bilo lagodno i plodonosno radno razdoblje; uveli su mnoge duše u kraljevstvo. Početkom lipnja agitacija protiv Isusa se toliko utišala u Jeruzalemu da se Učitelj vratio s apostolima kako bi nastavio s poukama i tješenjem vjernika.

Premda su Isus i apostoli proveli cijeli lipanj u Jeruzalemu i okolici, nisu držali jave propovijedi i učenja za vrijeme ovog perioda. Uglavnom su živjeli u taborima koje su podizali u sjenovitom parku, ili vrtu, koji je u ovo vrijeme bio poznat kao Getsemanija. Ovaj je park bio smješten na zapadnim padinama Maslinske Gore u blizini potoka Kidrona. Subote su uglavnom prorovidili s Lazarom i njegovim sestrama u Betaniji. Isus je jedino par puta ušao unitar zidina Jeruzalema, dok ga je veliki broj zainteresiranih došao posjetiti u Getsemaniju. Jednog su petka Nikodem i određeni Josip iz Arimateje došli da posjete Isusa, ali su se od straha okrenuli natrag nakon što su se našli pred samim njegovim taborom. Naravno, nisu znali da je Isus znao za njihova djela.

Kad su židovski učitelji saznali da se Isus vratio u Jeruzalem, spremali su se da ga uhite; ali kad su vidjeli da nije poduzimao javna učenja, zaključili su da je strahovao od njihove ranije agitacije i da je tako donio odluku da će nastaviti sa svojim učenjima na ovaj privatni način bez straha od maltretiranja. I tako su se poslovi odvijali tiho sve do posljednjeg lipanjskog dana kad je određeni Šimun, pripadnik Velikog vijeća, javno prihvatio Isusova učenja, što je objavio pred samim židovskim vladarima. Istog je časa započeo novi talas agtacije u cilju Isusovog uhićenja, koji je toliko ojačao da se Učitelj odlučio povući u gradove Samarije i Dekapolisa.

KRATKO prije podneva u nedjelju 12. siječnja 27. godine p. K., Isus je sazvao apostole radi postavke u ulozi javnih glasnika evanđelja kraljevstva. Apostoli su već dulje očekivali ovaj poziv; stoga se ovog jutra nisu odveć udaljavali od obale. Većina se zadržala u blizini obale, gdje su k mreže i krpali mreže i opravljali ribarsku opremu.

Dok je Isus išao obalom i pozivao apostole, prvo je rukom signalizirao Andriji i Petru koji su ribarili nedaleko od obale; zatim je pozvao Jakova i Ivana, koji su bili u brodu nedaleko od obale gdje su krpili mreže i razgovarali sa svojim ocem Zebedejem. Dvojicu po dvojicu, Isus je pozvao i ostale apostole i kad je oko sebe okupio svih dvanaest, uputio se s njima u brda sjeverno od Kafarnauma gdje je nastavio poučavati i pripremati ih za zvaničnu postavku.

Bila je to rijetka prilika kad su sva dvanaestorica apostola bili tihi; čak je i Petar bio zaokupljen mislima. Konačno je došao čas na koji su tako dugo čekali! Išli su nasamo s Učiteljem kako bi sudjelovali u nekoj vrsti svečane ceremonije osobnog posvećenja i kolektivnog odavanja svetom zastupanju svoga Učitelja pri proglašenju kraljevstva njegovog Oca.

1. PRIPREMNA POUKA

Prije nego što će ih formalno postaviti, Isus se obratio dvanaestorici apostola koji su sjedili oko njega: "Moja braćo, došao je čas kraljevstva. Doveo sam vas ovdje da budemo nasamo i da vas predstavim Ocu kao poslanike kraljevstva. Neki su od vas čuli što sam rekao o ovom kraljevstvu u sinagogi, kad sam vas prvi put pozvao. Od kad ste mi se pridružili i počeli raditi u gradovima oko Genezaretskog jezera, svi ste imali prilike naučiti o Očevom kraljevstvu. A sad vam namjeravam reći nove istine o kraljevstvu.

"Novo će kraljevstvo koje moj Otac namjerava utemeljiti u srcima svoje zemaljske djece biti vječna domena. Neće biti kraja upravi moga Oca u srcima onih koji žele činiti njegovu volju. Kažem vam da moj Otac nije Bog Židova ili nežidova. Mnogi će doći s istoka i zapada i sjesti s nama u Očevom kraljevstvu, dok će mnoga Abrahamova djeca odbiti da uđu u ovo novo bratstvo uprave Očevog duha u srcima ljudske djece.

"Moć ovog kraljevstva ne počiva u vojnoj snazi ili u moći bogatstva, već u slavi božanskog duha koji će doći da uči umove i da vlada srcima novorođenih građana ovog nebeskog kraljevstva -- Božjih sinova. Ovo je bratstvo ljubavi u kojem vlada pravednost i čiji je bojni poklik: "Mir na zemlji a među ljudima dobra volja." Ovo je kraljevstvo koje ćete uskoro početi proglašavati predmet čežnje dobrih ljudi svih stoljeća, predmet nade cijele zemlje i ispunjenje mudrih obećanja svih proroka.

"Ali pred vama, moja djeco, kao i pred svima koji vas budu slijedili u ovom kraljevstvu, stoji ozbiljan test. Jedino vas vjera može provesti kroz njegove portale, a ako želite nastaviti uzlaziti progresivnim životom božanske zajednice, morate proizvesti plodove duha moga Oca. Zaista, zaista, kažem vam, neće svatko koji kaže, ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji izvršava volju mog Oca koji je na nebu.

"Vaša poruka svijetu neka bude: Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost i kad ovo nađete, nadodaće vam se sve druge stvari koje su bitne u vječnom življenju. I koristim ovu priliku kako bih vam objasnio da ovo kraljevstvo moga Oca neće doći tako da se njegova moć može uočiti spolja, niti će biti nedolično iskazano. Stoga ne navješćujte kraljevstvo govoreći, ‘Evo ga ovdje’ ili ‘Eno ga ondje,’ jer ovo je kraljevstvo Božje koje proglašavate Bog koji je u vama.

"Tko god želi biti velik u kraljevstvu moga Oca, neka bude svačiji poslužnik; i tko god želi biti prvi među vama, neka bude sluga svojoj braći. Ali nakon što istinski budete primljeni kao građani nebeskog kraljevstva, nećete više biti sluge već sinovi, sinovi živućeg Boga. I tako će ovo kraljevstvo napredovati u svijetu, sve dok ne poruši sve prepreke i dok ne navede sve ljude da spoznaju moga Oca i da vjeruju u životonosnu istinu koju sam došao objaviti. Kraljevstvo je blizu i u ovom trenutku i neki od vas sigurno neće umrjeti a da ne vide dolazak Božje vlasti u velikoj moći.

"I ovo što sada svjedočite, ovaj skromni početak koji se sastoji od dvanaest svagdašnjih ljudi, treba porasti i biti umnožen sve dok s vremenom cijeli svijet ne bude pun hvale u slavu moga Oca. I ljudi neće znati da ste bili sa mnom i da ste naučili o stvarnostima kraljevstva zahvaljujući riječima koje budete govorili, već zahvaljujući životima koje budete živjeli. I dok ne želim vaše umove opteretiti mukotrpnim teretom, želim postaviti svečanu odgovornost pred vaše duše da me zastupate u svijetu kad vas budem napustio kao što ja sada zastupam moga Oca u ovom životu koji živim u čovječjem obličju." Isus je ustao kad je završio s govorom.

2. POSTAVKA

Isus je dalje rekao dvanaestorici smrtnika koji su upravo saslušali njegov proglas o kraljevstvu da kleknu u krugu oko njega. Učitelj je zatim položio ruke na glavu svakog pojedinačnog apostola, započinjući od Jude Iskariota i završavajući s Andrijom. Kad ih je blagoslovio, podigao je ruke i pomolio se:

"Moj Oče, predstavljam ti ove ljude, moje glasnike. Među svom našom djecom zemaljskom, odabrao sam ovu dvanaestoricu da idu u svijet i da me zastupaju kao što sam ja došao tebe zastupati. Voli ih i budi s njima kao što si volio mene i bio uz mene. I ovom prilikom, Oče, daj mudrost ovim ljudima u čije ruke postavljam sve poslove nastupajućeg kraljevstva. Ja nameravam, ako nije protivno tvojoj volji, ostati na zemlji još neko vrijeme da im pomognem pri poslovima kraljevstva. Još jednom ti Oče hvala za ove ljude koje ti povjeravam na čuvanje, dok ja idem raditi na dovršenju zadaće koju si mi dao."

Kad je Isus završio s molitvom, apostoli su još uvijek bili pognuti na svojim mjestima. I prošlo je dosta vremena prije nego se Petar usudio podići pogled prema Učitelju. Jedan po jedan, apostoli su zagrlili Isusa ne govoreći ni riječi. Mjesto je bilo prožeto dubokom tišinom dok je mnoštvo nebeskih bića posmatralo ovaj svečani i sveti prizor -- kozmičkog Stvoritelja koji je upravo stavljao poslove božanskog bratstva ljudi pod upravu ljudskih umova.

3. PROPOVJED PRILIKOM POSTAVKE

Isus je zatim rekao: "Ova vas postavka u ulozi poslanika kraljevstva moga Oca čini zasebnom klasom odvojenom od svih drugih ljudi na zemlji. Vi više niste obični ljudi, već ste prosvjetljeni građani druge, nebeske zemlje, okruženi neukim stvorenjima ovog tamnog svijeta. Neće biti dovoljno ako budete živjeli onako kako ste živjeli do ovog časa, nego od sada morate živjeti kao ljudi koji su kušali slave boljeg života i koji su poslani nazad na zemlju kao poslanici Vladara ovog novog i boljeg svijeta. Od učitelja se očekuje više nego od učenika; od gospodara se zahtijeva više nego od sluge. Od građana nebeskog kraljevstva više se zahtijeva nego od građana zemaljske vlasti. Neke stvari koje ću vam reći mogu djelovati teške, ali vi ste odabrali da budete moji zastupnici u svijetu, kao što sam ja sada Očev zastupnik; i kao moji agenti na zemlji, imate obvezu da se držite onih učenja i radnji koje odražavaju moje ideale smrtničkog življenja na svjetovima prostora, ideale koje sam primjerno predočio u svom zemaljskom životu otkrivenja nebeskog Oca.

"Šaljem vas da proglasite slobodu duhovnim zarobljenicima, radost onima koji su okovani strahom i da izliječite oboljele, prema volji moga Oca koji je na nebu. Kad nađete moju djecu ojađenu, hrabrite ih govoreći:

"Blago siromasima u duhu, smjernima, jer njihova su blaga kraljevstva nebeskog.
" Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi.
" Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju.

" Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati.
"I recite mojoj djeci i ove riječi duhovne utjehe i obećanja:
" Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti. Radost onima koji plaču, jer će primiti duh
radosti.
" Blago milostivima, jer će primiti milost.
" Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji.
" Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blago vama kad
vas budu grdili i progonili i kad vam budu nepravedno pripisivali svaku vrstu opačine.
Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima.
"Moja braćo, dok vas šaljem u svijet, vi ste sol zemlji, sol s životonosnim okusom. Ali ako
ova sol obljutavi, čime ćete nju osoliti? Više nije ni za što osim da se izbaci van da je ljudi
pogaze.
"Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća da se
stavi pod varićak, nego na svijećnjak, da svjetli svima u kući. Vaše svjetlo neka zasja pred
ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi i neka ih ova djela navedu da slave vašeg Oca
nebeskog.

"Šaljem vas u svijet da me zastupate i da djelujete kao poslanici kraljevstva moga Oca; kako budete išli u svijet proglašavajući radosnu vijest, uzdajte se u Oca čiji ste poslanici. Ne opirite se silom nepravdi; ne uzdajte se u ono što je zemaljsko. Udari li vas susjed po desnom obrazu, okrenite mu i drugi. Budite voljni pretrpjeti nepravdu umjesto što će brat protiv brata pravdu tražiti. Ljubezno i milostivo pomozite svima koji su ojađeni i kojima treba pomoć.

"Kažem vam: Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslovite one koji vas proklinju i molite za one koji vas prezreno iskorištavaju. I što god mislite da bih ja učinio ljudima, to im vi učinite. "Vaš Otac nebeski čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i napravednima. Vi ste Božji sinovi; čak i više od toga, vi ste sada poslanici kraljevstva moga Oca. Budite milostivi kao što je milostiv vaš Otac i u vječnoj budućnosti kraljevstva bit ćete savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski.

"Šaljem vas da spasite ljude, ne da im sudite. Na kraju svog zemaljskog života svi ćete očekivati milost; stoga za vašeg smrtničkog života očekujem od vas da ukažete milost svojoj zemaljskoj braći. Nemojte pogriješiti tako što ćete htjeti izvaditi trn iz oka brata svojega, a brvna u svome oku ne zapažate. Najprije izvadite brvno iz svog oka, pa ćete tada jasno vidjeti kako da izvadite trn iz oka bratova.

"Jasno raspoznajte istinu; bez straha živite pravednim životom; i tada ćete biti moji apostoli i poslanici moga Oca. Čuli ste da je rečeno: "Ako slijepac vodi slijepca, obojica će u jamu pasti." Ako želite voditi druge u kraljevstvo, sami morate hoditi u jasnom svjetlu živuće istine. U svim poslovima koji se tiču kraljevstva, opominjem vas da pokažete pravedan sud i oštru mudrost. Ne dajte svetinje psima i ne bacajte biserja pred svinje da se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgnu.

"Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem ruhu, a unutra su grabežljivi vuci. Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, niti zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj. Ako želite ući u kraljevstvo nebesko, znajte da je motiv to što se uzima u obzir. Moj Otac gleda u srca ljudi i sudi im prema njihovim unutarnjim čežnjama i iskrenim nakanama.

"Tog velikog dana suda kraljevskog mnogi će mi reći: ‘Zar nismo pomoću tvoga imena prorokovali i tvojim imenom činili mnoga veličanstvena djela?’ Ali bit ću im primoran reći, ‘Nikad vas nisam poznavao; odlazite od mene, lažni učitelji.’ Ali svaki od vas koji čuje ovaj poziv i koji bude iskreno sproveo moj nalog da me zastupa pred ljudima kao što ja pred vama zastupam moga Oca, može naći obilan put koji vodi u moju službu i u kraljevstvo nebeskog Oca.

Isus se nikad prije nije obratio apostolima na ovaj način, jer im je ovom prilikom govorio kao onaj koji ima najvišu vlast. S gore su sišli u sumrak, a apostoli nisu postavili ni jedno jedino pitanje.


4. VI STE SOL ZEMLJI

Takozvana "propovjed na Gori" nije Isusovo evanđelje. Dok u sebi nosi mnoge korisne upute, ona zapravo predstavlja nalog koji je upućen apostolima prilikom postavke. Ona je Učiteljev osobni nalog onima koji se budu odali proglašenju evanđelja i koji ga budu namjeravali predstaviti svijetu ljudi, kao što je on tako elokventno i savršeno predstavio svoga Oca.

"Vi ste sol zemlji, sol koja čuva ukus. Ali ako ova sol obljutavi, čime ćete nju osoliti? Više nije ni za što osim da se izbaci van da je ljudi pogaze."

Sol je u Isusovo doba bila vrlo dragocjena; korištena je umjesto novca. Suvremena riječ "salary" (plaća), vuče porijeklo od riječi "salt" (sol). Sol ne samo što je začin hrani, već je i preservativ. Ona čini druga jela ukusnijim i obavlja službu dok se troši.

"Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećanjak da svjetli svima u kući. Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela koja će ih navesti da slave vašeg Oca nebeskog.

Dok svjetlo rastjerava tamu, ono može biti "zasljepljujuće" i tako proizvesti pometnju i frustraciju. Primili smo opomenu da naše svjetlo treba tako sjati kako bi povelo naše bližnje u nove i pobožne staze uzvišenijeg življenja. Naše svjetlo treba tako sjati da ne privlači pažnju na sebe. Čovjek između ostalog treba upotrijebiti i svoje zvanje kao djelotvoran "reflektor" ovog svjetla života.

Čovjek ne gradi snažan karakter izbjegavanjem zla, već prije istinskim vršenjem dobra. Nesebičnost je obilježje čovjekove veličine. Najviše razine samoostvarenja mogu biti rezultat obožavanja i služenja. Radosna i djelotvorna osoba nije motivirana strahom da ne učini nešto loše, već je motivirana ljubavlju prema činjenju dobra.

"Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima." Ličnost je praktično nepromjenjiva; ono šte se može izmijeniti – porasti -- je moralni karakter. Najveća greška suvremenih religija počiva u negativizmu. Drvo koje ne rađa rodom "siječe se i baca u oganj." Moralne vrijednosti ne vuku porijeklo iz čistog potiskivanja -- čovjekovog povinovanja negativnoj zabrani. Strah i stid nisu vrijedni motivi religioznog življenja. Religija ima validnost jedino kad obznanjuje očinstvo Boga i unaprijeđuje bratstvo ljudi.

Djelotvorna filozofija življenja proizrasta iz spoja kozmičkog uvida sa sumom svih emocionalnih reakcija na društveno i ekonomsko okružje. Zapamtite: Dok čovjek ne može korijenito izmijeniti svoje nasljeđene porive, on može izmijeniti emocionale reakcije na ove porive; na taj način može izmijeniti svoju moralnu prirodu i unaprijediti karakter. U snažnom karakteru emocionalne reakcije postaju integrirane i koordinirane; ličnost na taj način postaje ujedinjena. Nedostatna mjera ujedinjenja slabi moralnu prirodu i budi nezadovoljstvo.
Bez vrijednog cilja, život gubi usmjerenje i postaje neproduktivan, što rezultira velikim nezadovoljstvom. Isusov govor prilikom apostolske postavke predstavlja vrhunsku životnu filozofiju. Isus je upozorio svoje učenike da se uvijek drže vjere svog osobnog iskustva. Upozorio ih je da se ne oslanjaju na intelektualnu suglasnost, lakovjernost ili autoritet.
Obrazovanje treba biti vještina upoznavanja (otkrivanja) boljih metoda zadovoljenja prirodnih i nasljeđenih poriva, dok radost predstavlja rezultat sume ovih unaprijeđenih vještina postignuća emocionalnog zadovoljstava. Osjećaj sreće tek u maloj mjeri ovisi od okružja, premda mu prijatno okružje može bitno doprinjeti.

Svaki smrtnik istinski teži da postane cjelovita osoba, da bude savršen kao što je Otac nebeski savršen i ovo je moguće postići zahvaljujući tome što je na koncu konca "svemir istinski očinski."

5. OČINSKA I BRATINSKA LJUBAV

Od propovjedi na Gori do govora prilikom posljednje večere, Isus je upućivao svoje učenike da pokažu očinsku, a ne bratinsku ljubav. Bratinskom ljubavlju čovjek voli svog susjeda onako kako voli samoga sebe i ovo je adekvatno ispunjenje "zlatnog pravila." Ali očinska ljubav traži da volite bližnje ljude onako kako Isus voli vas.

Isus voli čovječanstvo dualnom ljubavi. On je živio na zemlji kao dvostruka ličnost -- ljudska i božanska. Kao Sin Božji Isus voli čovjeka očinskom ljubavlju -- on je čovjekov Stvoritelj, njegov kozmički Otac. Kao Sin Čovječji, Isus voli smrtnike kao brat --on je istinski bio jedan od ljudi.

Isus nije očekivao od svojih učenika da postignu nemoguće ispoljenje bratinske ljubavi, ali je očekivao da pokušaju biti nalik Bogu -- biti savršeni kao što je savršen Otac nebeski -- kako bi počeli promatrati ljude onako kako Bog promatra svoja stvorenja i kako bi stoga počeli voljeti ljude onako kako ih Bog voli -- kako bi iskazali početke očinske srdačnosti. Tijekom ovih riječi upozorenja koje je uputio dvanaestorici, Isus je nastojao obznaniti vezu između ovog novog koncepta očinske ljubavi i određenih emocionalnih stavova koji ulaze u sastav čovjekovih brojnih društvenih usklađenja prema njegovom okružju.
Učitelj je započeo ovaj znameniti govor tako što je ukazao na četiri stava vjere; zatim je predočio četiri vrhunske i transcendentalne reakcije očinske ljubavi koje stoje u suprotnosti s ograničenjima posve bratinske ljubavi.

Prvo je govorio o onima koji su siromašni u duhu, zatim onima koji su gladni pravednosti, potom onima koji su vični krotkosti i konačno onima koji su čistog srca. Od ovih smrtnika koji raspoznaju duh može se očekivati da postignu visoke razine božanske nesebičnosti i altruizma zahvaljujući kojima mogu postići izvanredno iskazanje očinske srdačnosti; oni tako i u žalosti imaju moć iskazati milosti, unaprijediti mir i ustrajati prilikom progona, dok kroz sve ove teške situacije mogu voljeti očinskom ljubavlju i one koje je teško voljeti. Očeva ljubav može postići razine odanosti koje daleko nadilaze bratinsku ljubav.

Vjera i ljubav prema ovim blaženstvima jačaju moralni karakter i bude radost. Strah i ljutnja slabe karakter i uništavaju radost. Ova znamenita propovjed započinje pomenom sreće, blagosti.

1. "Blago siromasima u duhu -- smjernima." Djetetu sreća znači zadovoljstvo uslišenja neposrednih potreba. Odrastao čovjek je voljan posijati sjemena samoodricanja kako bi ubrao žetvu veće sreće. Sreća je prije i poslije Isusovog doba često dovođena u vezu s materijalnim bogatstvom. U pripovijedi o Farizeju i cariniku koji su se molili u hramu, jedan se osjećao bogatim u duhu -- bio je egotističan; drugi se osjećao "siromašnim u duhu" -- bio je smjeran. Jedan je bio sam sebi dovoljan; drugi je gladovao za istinom i bio spreman primiti pouku. Onaj koji je bio siromašan u duhu težio je za postignućem duhovnog bogatstva -- za Bogom. I takvi tragatelji za istinom ne moraju čekati na nagrade u dalekoj budućnosti; oni danas primaju svoju nagradu. Oni nalaze kraljevstvo nebesko u svojim srcima i odmah doživljavaju osjećaj sreće.
2. "Radost žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi." Jedino će oni koji se osjećaju siromašni u duhu gladnjeti za pravednošću. Jedino smjerni traže božansku snagu i teže za duhovnom moći. Ali jako je opasno svjesno poduzeti duhovni post kako bi se poboljšao vlastiti apetit prema duhovnim obdarenjima. Fizički post postaje opasan nakon četiri-pet dana; čovjek je sklon izgubiti volju za hranom. Dugi post, bilo fizički ili duhovni, ima tendenciju da uništi glad.

Utemeljena na iskustvu, pravednost je zadovoljstvo, ne dužnost. Isusova pravednost je dinamička očinsko-bratinska ljubav. Ona nije ‘nemoj slučajno’ oblik pravdenosti. Kako će čovjek gladnjeti za nečim negativnim -- što ne smije činiti?
Djetinji um ne može lako naučiti ova dva blaženstva, ali zreo čovjek treba biti u stanju da shvati njihov smisao i značaj.
3. "Radost krotkima, jer će baštiniti zemlju." Istinska krotkost nema veze sa strahom. Ona je prije stav čovjekove suradnje s Bogom -- "Neka bude tvoja volja." Ona obuhvaća strpljenje i uzdržavanje i motivaciju nepokolebljive vjere u zakonski uređen i prijateljski naklonjen svemir. Ona savladava sva iskušenja koja čovjeka navode na pobunu protiv božanskog glasa. Isus je bio idealno krotka osoba Urantije i baštinio je prostrani svemir.
4. "Radost onima koji su čistog srca, jer će Boga gledati." Duhovna čistota nije negativna osobina, izuzev ako se negativnost odnosi na to što u sebi nema sumnjičavosti i odmazde. Kad je govorio o čistoti, Isus nije mislio jedino na čovjekove stavove prema seksu. Prije je mislio na čovjekovu vjeru u njegove bližnje; vjeru roditelja u njihovo dijete, vjeru zahvaljujući kojoj mogu voljeti svoje bližnje onako kako ih otac voli. Očeva ljubav ne može razmaziti dijete ili previdjeti zlo koje ono učini i nikad nije cinična. Očinska ljubav ima samo jedan jedini cilj i uvijek traga za najboljim što u čovjeku; ovo je stav pravog roditelja.
Vidjeti Boga – vjerom -- znači steći istinski duhovni uvid. Ovaj duhovni uvid uvećava Ispravljačevu upravu, što uvećava čovjekovu svjesnost Boga. Nakon što spoznate Oca stječete snažniju sigurnost u vlastiti status božanskog sina i bolje ste u stanju voljeti sve ljude ne samo kao brat -- bratinskom ljubavlju -- već i kao otac -- očinskom ljubavlju.

I djecu je lako naučiti ovoj ideji. Djeca su prirodno puna povjerenja i roditelji se trebaju pobrinuti da ne izgube ovu jedostavnu vjeru. U odnosu prema djeci nemojte ih varati i navoditi na sumnjičavost. Mudro im pomozite da izaberu svoje heroje i svoje životno zvanje.

Isus je zatim nastavio govoriti svojim učenicima o pitanju ostvarenja glavnog smisla cijele čovjekove borbe – savršenstva – postignuća božanstva. Uvijek ih je opominjao: "Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski." On nije opominjao dvanaestoricu da vole svog susjeda kao samog sebe. Ovo je samo po sebi bio vrijedan čin; to bi značilo ostvarenje bratinske ljubavi. Isus je umjesto toga opominjao svoje apostole da vole ljude onako kako je on njih volio -- da ih vole očinskom kao i bratinskom ljubavlju. Ovu je ideju ilustrirao tako što im je ukazao na četiri vrhunske reakcije očinske ljubavi:
1. "Radost onima koji tuguju, jer će se utješiti." Takozvani zdrav razum ili čista logika nikada nemogu proizvesti zaključak da sreća može nastati kao rezultat patnje. Ali Isusove se riječi ne odnose na spoljašnje ili usiljeno tugovanje. On je imao na umu emocionalni stav blagosti. Velika je greška učiti dječake i mladiće da nije muževno ispoljiti nježnost ili emocionalne osjećaje koji svjedoče o patnji. Suosjećajnost je časna osobina, bilo u muškarcu ili u ženi. Kako bi bio muževan, muškarac ne mora biti pokriven žuljevima i modricama. Ovo nije ispravan način da se podigne hrabar muškarac. Najveći muškarci ovoga svijeta nisu se bojali tugovanja. Mojsije, veliki tugovatelj, je bio veći muškarac od Samsona i Golijata. Mojsije je bio vrhunski vođa I u isto vrijeme čovjek pun krotkosti. Osjećajnost i reagiranje na tuđu nevolju stvaraju osjećaj istinske i dugotrajne sreće, dok takvi ljubezni stavovi čuvaju dušu od razornih utjecaja ljutnje, mržnje i sumnjičavosti.

2. "Radost milosrdnima, jer će postići milosrđe." Milost se ovdje odnosi na visinu, dubinu i širinu najistinskijeg prijateljstva -- blagonaklonost ljubavi. Dok milostivost može biti pasivna, ovdje je aktivna i dinamična -- najviši oblik očinstvenosti. Roditelju nije teško oprostiti njegovome djetetu, čak mnogo puta. Nerazmaženo dijete ima prirodan poriv da olakša svoje patnje. Ljubeznost i suosjećajnost su normalne pojave kad djeca dostignu dob kad mogu procijeniti istinsko stanje stvari.
3. "Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji." Isusovi učenici su očekivali vojnika izručitelja, a ne mirotvorca. Ali Isusov mir nije pacifistički i negativan. Suočen s mukotrpnim teškoćama i progonima, rekao je, "Ostavljam vam mir; mir i to svoj, dajem vam." "Neka vam srce ne bude u mukama, i ne bojte se." Ovo je mir koji spriječava razorne sukobe. Osobni mir ujedinjuje ličnost. Društveni mir spriječava strah, pohlepu i ljutnju. Politički mir spriječava rasne proturiječnosti, nacionalnu sumnjičavost i rat. Mirotvorstvo je lijek nepovjerenju i sumnjičavosti.

Djecu je lako naučiti da budu mirotvorci. Ona uživaju u timskim aktivnostima; vole se zajedno igrati. Učitelj je drugom prilikom rekao: "Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, naći ce ga."

4. "Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam budu nepravedno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima."

Mir često slijedi za progonom. Mladi ljudi i hrabre odrasle osobe, međutim, nikad ne izbjegavaju teškoće i opasnosti. "Nitko nema veće ljubavi od ove: da položi svoj život za svoje prijatelje." I očinska ljubav može postići sve ovo – što bratinska ljubav ne može učiniti. Napredak je uvijek slijedio za progonom.

Djeca se uvijek odazivaju izazovima koji traže hrabrost. Mladi su se uvijek spremni "drzanuti." Svako djete rano treba naučiti žrtvovati.

Tako je jasno da se blaženstva koja ulaze u "propovijed na Gori" temelje na vjeri i ljubavi, a ne na zakonu -- etici i dužnosti.

Očinska ljubav rado uzvraća dobro za zlo –dobrim se osvećuje za napravdu.

5. VEČER NAKON POSTAVKE

U nedjelju uveče nakon što su preko brda sjeverno od Kafarnauma stigli do Zebedejeve kuće, Isus i dvanaestorica su se okrijepili jednostavnim obrokom. Dok je Isus otišao u šetnju obalom, dvanaestorica su međusobom razgovarali. Nakon kratkog vijećanja, dok su im blizanci malom vatrom dali topline i svjetla, Andrija je otišao potražiti Isusa i kad ga je našao, rekao je: "Učitelju, moja braća ne mogu shvatiti to što si rekao o kraljevstvu. Ne osjećamo se spremnim da započnemo s ovim radom sve dok nam ne daš dalje upute. Došao sam te pozvati da nam se pridružiš u vrtu i da nam pomogneš da razumijemo značenje tvojih riječi." Isus se vratio s Andrijom kako bi govorio s apostolima.

Kad je ušao u vrt, okupio je apostole oko sebe i dalje ih je učio: "Teško vam je primiti moju poruku zato što hoćete da dogradite nova učenja neposredno na temelju starih, ali ja vam kažem da morate biti ponovo rođeni. Morate započeti ispočetka kao mala djeca i biti voljni vjerovati mojim učenjima i vjerovati u Boga. Ne možete preinačiti ovo novo evanđelje kraljevstva kako bi ga usaglasili s postojećim teorijama. Imate pogrešne ideje o Sinu Čovječjem i njegovoj misiji na zemlji. Nemojte misliti da sam došao ukinuti zakon i proroke; nisam došao da ukinem, već da ih ostvarim, da ih proširim i osvjetlim. Nisam došao prekršiti zakon, već sam došao upisati ove nove zapovijedi u vaša srca.

"Tražim od vas pravednost koja će biti veća od pravednosti onih koji davanjem milostinje, molitvi i posta nastoje pridobiti Očevu naklonost. Kako bi ušli u kraljevstvo, morate imati pravednost koja počiva u spoju ljubavi, milosti i istine -- morate iskreno željeti činiti volju moga Oca nebeskog."

Zatim reče Šimun Petar: "Učitelju, ako imaš novu zapovijed, reci nam kako ona glasi. Obznani nam novi put." Isus je odvratio Petru: "Čuli ste kako kažu učitelji zakona: "Ne ubij; tko god ubije, bit će doveden pred sud." Ali ja gledam dalje i dublje od samih djela kako bih otkrio čovjekov motiv. Kažem vam da svakom čovjeku koji se ljuti na svoga brata prijeti sud. Onome koji u svom srcu hrani mržnju i koji se u svom umu planira svetiti, njemu će se suditi. Vi morate suditi svojim bližnjima po njihovim djelima; Otac nebeski sudi prema nakani.

"Čuli ste kako kažu učitelji zakona, "Ne čini preljuba." Ali ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već u svome srcu s njom učinio preljub. Vi jedino možete suditi ljudima prema njihovim djelima, ali moj Otac gleda što je u srcima njegove djece i sudi im milostivo prema njihovim nakanama i istinskim željama."

Isus je namjeravao nastaviti s raspravom drugih zapovijedi kad ga je Jakov Zebedejev prekinuo pitanjem: "Učitelju, što ćemo učiti ljude u vezi razvoda? Hoćemo li dopustiti muškarcu da otpusti svoju ženu kao što je Mojsije učio?" Kad je Isus čuo njegovo pitanje, rekao je: "Nisam došao da formiram zakone, već da prosvjetlim. Nisam došao kako bih preuredio kraljevstva ovoga svijeta, već kako bih utemeljio kraljevstvo nebesko. Nije Očeva volja da ja podlijegnem iskušenju da vas učim pravilima koja se odnose na vladu, trgovinu i društveno ponašanje, koja mogu biti prikladna danu današenjem, neće ni iz daleka pristajati društvu drugoga doba. Ja sam na zemlji jedino da utješim umove, oslobodim duhove i spasim duše ljudi. Ali kazat ću u vezi ovog pitanja o razvodu, da, dok je Mojsije odobravao ovakve stvari, ovo nije bio slučaj u Vrtu u vrijeme Adama."

Nakon što su apostoli među sobom na kratko porazgovarali, Isus je nastavio: "Uvijek morate uočiti razliku između dva stanovišta smrtničkog ponašanja – ljudskog i božanskog; metode čovjeka i metode duha; procjene vremena i stanovišta vječnosti." Premda dvanaestorica nisu mogli razumjeti sve što ih je učio, ove su riječi uveliko pomogle.

Isus je zatim rekao: "Ali vi ćete se spotaći o moja učenja zbog toga što ste skloni doslovno tumačiti moje riječi; sporo raspoznajete duh moga učenja. Ne zaboravite da ste moji glasnici; od vas se očekuje da živite svoje živote onako kako sam ja u duhu živio moj. Vi ste moji osobni zastupnici; ali nemojte očekivali od ljudi da po svakom pitanju žive onako kako vi živite. Imajte na umu da ja imam ovaca koje nisu od ovog stada i da za vrijeme ovog života u smrtničkom obličju i njima namjeravam ostaviti uzorak prema kom će se povoditi pri činjenju Božje volje."

Natanije je zatim upitao: "Učitelju, zar nećemo dati mjesta pravdi? Prema Mojsijevom zakonu, ‘Oko za oko, zub za zub.’ Što ćemo mi reći?" Isus odgovori: "Vi ćete uzvratiti dobro za zlo. Moji glasnici se ne smiju boriti s ljudima, već prema svima pokazati ljubaznost. Djelo za djelo neće više biti pravilo. Vladari ljudi mogu imati ovakve zakone, ali tako neće biti u kraljevstvu; neka milost uvijek vodi vas sud i ljubav vaše ophođenje. Ako mislite da su ove riječi teške, ne morate ići dalje. Ako smatrate da su zahtjevi apostolstva suviše zahtjevni, možete se vratiti manje zahtjevnoj stazi učeništva."

Kad su čuli ove riječi sablazni, apostoli su se otišli preispitati nasamo, ali su se uskoro vratili i Petar je rekao: "Učitelju, odlučili smo ići s tobom; ni jedan se ne želi povući. Spremni smo platiti dodatnu cijelu, ispiti čašu. Želimo biti apostoli, a ne samo učenici."

Kad je Isus ovo čuo, rekao je: "Budite, tada, spremni prihvatiti svoje obveze i slijediti me. Činite svoja dobra djela u tajnosti; kad dajete milostinju, neka vam ne zna ljevica što vam daje desnica. I kad se molite, pomolite se u tajnosti i ne izgovarajte isprazne riječi i besmislene fraze. Uvijek se sjetite da Otac zna što vam je potrebno čak i prije nego što ga zamolite. I ne budite mrki kad postite, kako bi vaš čin vidjeli ljudi. Kao moji odabrani apostoli, vi koji ste sada odjeljeni od drugih ljudi kako bi služili kraljevstvu, ne sabirite sebi blaga na zemlji, već svojim nesebičnim služenjem sebi sabirite blaga na nebu, jer gdje vam je blago, tu će vam biti i srce.

"Oko je svjetiljka tijelu; bude li ti, stoga, oko velikodušno, čitavo će ti tijelo biti puno svjetla. Ali ako ti je oko samoživo, čitavo će ti tijelo biti puno tame. Postane li tamom svjetlost koja je u tebi, kolika li će biti ta tama!"

Tomo je zatim pitao Isusa da li će "nastaviti sve dijeliti." Učitelj je rekao: "Hoćemo, moja braćo, zato što hoću da živimo zajedno kao jedna obzirna obitelj. Povjeravam vam veliki posao i zahtijevam vašu nepodvojenu službu. Znate izreku: "Ni jedan čovjek ne može služiti dvojici gospodara." Ne možete iskreno obožavati Boga i istovremeno svesrdno služiti mamona. Nakon što se bezrezervno odate radu koji se tiče kraljevstva, ne brinite se tjeskobno za svoje živote; pogotovo se ne brinite što ćete jesti ili što ćete piti; dalje, ne brinite se za svoja tijela, što ćete obući. Već ste naučili da voljne ruke i iskrena srca neće gladnjeti. Ovom prilikom, dok se spremate posvetiti sve svoje energije radu na kraljevstvu, neka znate da će Otac biti svjestan vaših potreba. Tražite najprije kraljevstvo Božje i kad nađete ulazak u njega, nadodaće vam se sve što trebate. Ne brinite se, stoga, tjeskobno, za to što će sutrašnji dan donijeti. Svakom je danu dosta muke njegove."

Kad je Isus vidio da su apostoli bili spremni postavljati pitanja cijele noći, rekao je: "Moja braćo, žedni ste znanja; najbolje je da se počinkom okrijepite kako bi se spremili za sutrašnji posao." Ali ni jedan nije mogao spavati. Petar je skupio hrabrosti da traži od svog Učitelja da "samo malo nasamo porazgovaramo. Ne da bih držao nešto u tajnosti od moje braće, ali sam u duhu uznemiren i ako zaslužujem da me moj Gospodin ukori, lakše ću primiti ukor nasamo." Isus je rekao: "Hodi sa mnom, Petre" -- vodeći ga u kuću. Kad se Petar vratio s razgovora s Učiteljem, bio je dobro raspoložen i ohrabren, na što je Jakov odlučio ući i porazgovarati s Isusom. I tako su jedan za drugim sve do sitnih jutarnjih sati apostoli išli govoriti s Učiteljem. Kad su izuzev blizanaca svi s njim nasamo govorili, Andrija je rekao Isusu: "Gospodine, blizanci su zaspali u vrtu pored vatre; hoću li ih probuditi da upitam hoće li i oni s tobom govoriti?" Isus je sa smješkom uzvratio, "Dobro su onako kako su -- ne uznemiruj ih." I noć je bila pri kraju; svitalo je svjetlo novog dana.


6. TJEDAN POSLIJE POSTAVKE
Nakon što su nekoliko sati spavali apostoli su se s Isusom sastali na kasnom doručku i ovom im je prilikom rekao: "Sad morate početi sa svojim radom, propovijedanjem radosne vijesti i učenjem vjernika. Spremite se na put za Jeruzalem." Nakon što je Isus završio, Tomo se odvažio reći: "Znam, Učitelju, da bi smo sada trebali biti spremni da se prihvatimo posla, ali bojim se da nismo u stanju obaviti ovaj veliki poduhvat. Bi li nam dopustio da ostanemo ovdje još nekoliko dana, prije nego započnemo s poslovima kraljevstva?" I kad je Isus vidio da su svi apostoli bili obuzeti istim strahom, rekao je: "Bit će onako kako ste tražili; ostat ćemo ovdje preko Sabata."

Iz tjedna u tjedan u Betsaidu su dolazile male grupe znatiželjnih promatrača i tragatelja za istinom koje su željele vidjeti Isusa. Riječ o njemu se već bila proširila preko cijele zemlje; znatiželjne grupe su dolazile iz dalekih gradova, čak iz Tire, Sidona, Damska, Cezareje i Jeruzalema. Dok je Isus do sada bio taj koji ih je pozdravljao i učio o kraljevstvu, ovom je prilikom prepustio ovaj posao dvanaestorici. Andrija je imao zadatak odabrti jednog apostola i zadužiti ga za grupu posjetitelja i ponekad su sva dvanaestorica bili ovako uposleni.

Proveli su dva dana radeći, preko dana poučajući, a do kasno u noć vodeći privatne razgovore. Isus je proveo treći dan uživajući u društvu Zabedeja i Šalome, dok je poslao apostole da "odu u ribu, da bezbrižno promjene okružje ili da posjete svoje obitelji." U četvrtak su se vratili na još tri dana pouke.

Za vrijeme ovog tjedna pouke i vježbe, Isus je apostolima više puta ponovio dva glavna motiva svoje zemaljske misije poslije krštenja:

1. Da obznani Oca ljudima.
2. Da navede ljude da postanu svjesni svog statusa sinova -- da vjerom spoznaju da su djeca Previšnjeg.
Apostolima su jako pomogle različite aktivnosti ovog tjedna; neki su čak postali odveć samouvjereni. Na posljednjem sastanku, noć poslije Sabata, Petar i Jakov su došli Isusu s riječima: "Spremni mo da idemo naprijed, da osvojimo kraljevstvo." Isus je odvratio: "Neka vam mudrost bude jednaka zanosu i hrabrost neznanju."

Premda apostoli nisu uspjeli shvatiti veći dio njegovih učenja, uspjeli su pojmiti veličinu dražesno lijepog života koji je Isus među njima živio.


8. ČETVRTAK POSLIJE PODNE NA JEZERU

Isus je dobro znao da njegovi apostoli nisu u potpunosti usvojili njegova učenja. Odlučio je dati dodatnu pouku Petru, Jakovi i Ivanu u nadi da će oni bili u stanju razjasniti njegove ideje svojim prijateljima. Vidio je da, dok su sva dvanaestorica apostola razumjeli neke aspekte ideje duhovnog kraljevstva, ustrajno su nastavili nadovezivati ova nova duhovna učenja na svoje stare uvriježene doslovne ideje o nebeskom kraljevstva kao restoraciji Davidovog prijestolja i ponovnoj uspostavi Izraela kao svjetovne moći na zemlji. Tako je u četvrtak poslije podne, Isus ispolovio na jezero s Petrom, Jakovom i Ivanom kako bi s njima govorio o poslovima kraljevstva. Pouka je trajala četiri sata i sastojala se od niza pitanja i odgovora; Isusove riječi upućene trojici ovog bitnog poslijepodneva najbolje se mogu zabilježiti u reorganiziranom i sažetom obliku, onako kako je sve ovo narednog jutra Šimun Petar ispričao svom bratu Andriji:

1. Izvršenje Očeve volje. Isusovo učenje da se ljudi trebaju uzdati u zaštitu nebeskog Oca nije bilo slijepi i pasivni fatalizam. Ovog poslijepodneva Isus je s odobravanjem citirao staru židovsku izreku: "Onaj koji neće da radi, neće ni jesti." Pozvao se na vlastito iskustvo kao komentar njegovom učenju. Njegovim gledištima u vezi uzdanja u Oca ne može se suditi prema društvenim i ekonomskim uvjetima njegovog ili bilo kojeg drugog doba. Njegova učenja obuhvaćaju idealne principe življenju blizu Boga u svim dobima i na svim svjetovima.
Isus je objasnio trojici razliku između onoga što se očekivalo od apostola i od svih drugih učenika. Ni ovom prilikom nije zabranio apostolima smotrenost i brigu za budućnost. Nije ih odvraćao od promišljenosti, nego od tjeskobe, zabrinutosti. Rekao je čovjeku da se aktivno i budno pokori Božjoj volji. Kao odgovor na mnoga njihova pitanja o štedljivosti i nerasipnosti, jednostavno se pozvao na svoj život s periodima stolarstva, brodogradarstva i ribarstvom i na način na koji je pažljivo organizirano apostolsku grupu. Želio je objasniti da čovjek ne treba smatrati svijet neprijateljem; da životne okolnosti predstavljaju rezultat spojenog djelovanja Božje djece i božanskog spleta događaja.

Isus je naišao na veliku teškoću nastojeći objasniti zašto nije imao običaj pružati otpor. Apsolutno je odbijao stati u svoju obranu i apostolima je djelovao da bi mu bilo milo ako se i oni povedu na isti način. Učio ih je da se ne opiru zlu, da se ne bore protiv nepravde ili nepoštenja, ali ih nije učio da pasivno postanu žrtvama zlotvorstva. Ovoga poslijepodneva, objasnio im je da društvo ima pravo kazniti zlotvore i kriminalce i da građanska vlada ponekad mora upotrijebiti silu kako bi održala društveno uređenje i sprovela pravdu.

Uvijek je opominjao svoje učenike da se ne odaju zlu svećenja; nije dopuštao odmazdu, ideju o poravnavanju računa. Nije odobravao ozlojađenost. Nije dopuštao ideju "oka za oko, zuba za zub". Nije odobravao osobnu i ličnu odmazdu, već ju je stavio u ruke građanske vlada na jednoj i Božjeg suda na drugoj strani. Objasnio je trojici da su njegova učenja bila upućena individui a ne državi. Tno što ih je do sada učio o ovim stvarima, sažeo je sljedećim riječima:

Ljubite svoje neprijatelje -- ne zabravite moralne zahtjeve bratstva ljudi. Zlo je nedjelotvorno: Čovjek neće ispraviti zlo osvetom. Pogrešno je boriti se protiv zla njegovim
vlastitim oružjem.
Imajte vjeru -- budite uvjeren da će na kraju pobjediti božanska pravda i vječna dobrota.

2. Politički stav. Upozorio je svoje apostole da budu vrlo diskretni u pogledu primjedbi o zategnutim odnosima između židovskog naroda i rimske vlade; zabranio im je da se bilo kako upliću u ove teškoće. Uvijek je pažljivo nastojao izbjeći političke zamke svojih neprijatelja, stalno uzvraćajući: "Dajte caru carevo, a Bogu Božje." Nije dopuštao bilo čemu da mu odvrati pažnju od njegove misije uspostave novog puta spasenja; nije sebi dopuštao zanimanje za bilo što drugo. U osobnom je životu uvijek prikladno poštovao sve građanske zakone i odredbe; tijekom cijelog procesa javne pouke, nije učio o stvarima koje su pripadale građanskoj, društvenoj ili ekonomskoj domeni. Trojici apostola je rekao da su ga se ticali jedino principi čovjekovog unutarnjeg i osobnog duhovnog života.

Isus dakle nije bio politički reformator. On nije došao preurediti svijet; i da je to učinio, ova bi preuredba bila prikladna jedino njegovom danu i generaciji. Unatoč tome, pokazao je ljudima najbolji način življenja i svaka generacija mora sama otkriti najbolji način da uskladi Isusov život sa svojim vlastitim problemima. Ali nikada ne činite grešku tako što ćete poistovijetiti Isusova učenja s bilo kojom političkom ili ekonomskom teorijom, bilo kojim društvenim ili industrijskim sustavom.

3. Društveni stav. Židovski rabini su već dugo vodili rasprave o pitanju: Tko je moj susjed? Isus je predstavio ideju aktivne i spontane ljubeznosti, tako iskrene ljubavi prema bližnjima da ova iskrenost proširuje susjedstvo na cijeli svijet, tako da svi ljudi postaju čovjekovi susjedi. Ali pri svemu tome Isus se zanimao jedino za individuu, ne za mase. Isus nije bio sociolog, ali on jeste nastojao slomiti sve oblike sebične izolacije. Učio je samilosti, istinskoj suosjećajnosti. Mihael od Nebadona je Sin milosti; suosjećajnost je njegova narav.

Učitelj nije rekao da ljudi nikada ne prirede gozbu svojim prijateljima, već je rekao da njegovi učenici prave gozbu i siromasima i unesrećenim. Isus je imao snažan osjećaj pravde, ali njega je uvijek ublažavala milost. Nije učio apostole da dopuste društvenim parazitima i profesionalnim ubiračima milostinje da ih zloupotrebljavaju. Od svih njegovih izjava ona koja najviše zvuči poput sociološkog proglasa glasi: "Ne sudite, da vam ne bude suđeno."
Objasnio je da nekritična ljubeznost može uzrokovati mnoga društvena zla. Isus je narednog dana izričito zabranio Judi da da pare iz apostolske riznice, osim ako mu to Isus naloži ili ako to zajednički zatraže dva apostola. Po svim ovim pitanjima, Isus je znao reći: "Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi." Izgledalo je da je njegova namisao pri svim društvenim situacijama bila da nauči ljude strpljenju, toleranciji i opraštanju.

Obitelj je bila u samom centru Isusove životne filozofije -- u ovom i u narednom svijetu. Utemeljio je svoja učenja o Bogu na obitelji, dok je nastojao ispraviti židovsku tendenciju prema pretjeranom poštivanju predaka. Uzvisio je obiteljski život kao najvišu ljudsku dužnost i objasnio apostolima da obiteljske dužnosti ne smiju omesti religiozne obveze. Skrenuo je njihovu pažnju na činjenicu u da je obitelj svjetovna institucija; ona ne preživljava smrt. Isus nije oklijevao da se odrekne svoje obitelji nakon što se usprotivila Očevoj volji. Poučavao je novo i šire bratstvo ljudi -- sinova Božjih. U Isusovo je vrijeme u Palestini i širom rimske imperije bilo lako dobiti razvod. Dok je Isus ustrajno odbijao kristalizirati zakone o braka i razvoda, mnogi su njegovi rani učenici imali snažna mišljenja o razvodu koja su bez oklijevanja pripisali Isusu. Svi su se pisci Novog Zavjeta držali ovih strožih i naprednijih ideja u vezi razvoda, izuzev Ivana Marka.

4. Ekonomski stav. Isus je radio, živio i poslovao u svijetu kakav je zatekao. On nije bio ekonomski reformator, premda je često ukazivao na nepravednost nejednake razdiobe bogatstva. Ali on nije predložio način da se ovo ispravi. Trojici je jasno rekao da, dok nije želio da njegovi apostoli posjeduju imovinu, nije propovjedao protiv bogatstva i imovine, već jedino protiv njihove nejednake i napravedne podjele. Isus je prepoznao potrebu za društvenom pravdom i industrijskim poštenjem, ali nije ponudio pravila kojima bi se ovi postigli.

Nikada nije učio da njegovi vjernici ne trebaju posjedovati zemaljsko bogastvo; ovo je učio jedino svoje apostole. Luka, liječnik, je duboko vjerovao u društvenu jednakost, te je uveliko protumačio Isusove rijeci u skladu sa svojim osobnim vjerovanjima. Isus nikada nije osobno naredio svojim učenicima da usvoje komunalni način življenja; nije im govorio o ovim pitanjima.
Isus je često upozoravao svoje slušatelje da se čuvaju pohlepe, objašnjavajući da "onome tko je u izbolju sreća nije osigurana njegovim imanjem." Neprestano je ponavljao: "Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a svoju dušu izgubi?" On nije direktno napadao posjedovanje imovine, ali je insistirao da je od vjećne važnosti da duhovne vrijednosti budu na prvom mjestu. U svojim kasnijim učenjima nastojao je ispraviti mnoge pogrešne poglede na život koji su u ovo vrijeme vladali na Urantiji i pri tom se uglavnom koristio usporedbama. Isus nikada nije namjeravao formulirati ekonomske teorije; dobro je znao da svako doba mora evoluirati svoje vlastite metode riješenja postojećih problema. I da Isus danas živi na zemlji u ljudskom obličju, duboko bi razočarao većinu dobrih muškaraca i žena jednostavno zbog toga što ne bi sudjelovao u suvremenim političkim, društvenim i ekonomskim razmiricama. Uzvišeno bi se držao po strani, dok bi vas učio kako da usavršite svoj unutarnji život, što bi vas učinilo daleko sposobnijim da riješite svoje posve ljudske probleme.

Isus bi sve ljude načinio nalik Bogu, te bi zatim suosjećajno stao u stranu dok ovi Božji sinovi rješavaju svoje političke, društvene i ekonomske probleme. Predmet njegove optužbe nije bio bogatstvo, već to što ovo učini većini svojih odanika. Ovog četvrtka poslije podne, Isus je prvi put rekao svojim suradnicima da je "blaženije davati nego primati."
5. Osobna religija. I vi bi, kao što je to bio slučaj s apostolima, bolje razumjeli Isusova učenja vodeći se prema njegovom životu. On je živio usavršenim životom na Urantiji i njegova se jedinstvena učenja jedino mogu razumjeti kad si čovjek neposredno predoči taj život. Njegov život, a ne njegova učenja dvanaestorici ili njegove propovijedi masama, u najvećoj mjeri obznanjuju Očev božanski karakter i ličnosti ljubavi. Isus nije napao učenja židovskih proroka i grčkih moralista. Učitelj je prepoznao mnoge vrijedne stvari u ovim učenjima, ali on je dočšo na zemlju kako bi učio nešto dodatno: "dobrovoljno usaglašavanje čovjekove volje s Božjom." Isus nije želio jedino da stvori religioznog čovjeka, smrtnika posve zaokupljenog religioznim osjećajima koji se jedino povodi prema duhovnim impulsima. Da ste samo jednom mogli vidjeti Isusa, znali bi da je on bio stvarni čovjek bogatog iskustva u stvarima ovog svijeta. Isusova su učenja po ovom pitanju bila jako izokrenuta i uveliko izobličena u toku više stoljeća kršćanskog doba; također imate izobličene ideje o Učiteljevoj krotkosti i poniznosti. Nama djeluje da je ono čemu je on težio u svome životu bilo najviši oblik samopoštovanja. Savjetovao je čovjeka da se ponizi jedino da bi se mogao istinski uzvisiti; ono čemu je zapravo ciljao je bila istinska poniznost pred Bogom. Polagao je veliku važnost u iskrenost -- čisto srce. Pri svakoj procjeni karaktera, čestitost je bila suštinska vrlina, dok je hrabrost bila u samoj biti njegovih učenja. Njegova je parola bila: "Ne boj se," dok mu je krotka trpeljivost bila ideal karakterne snage. Isusova učenja predstavljaju religiju hrabrosti, odvažnosti i heroizma. I upravo iz ovog razloga, odabrao je za svoje osobne predstavnike dvanaestoricu svagdašnjih ljudi od kojih su većina bili kršni, robusni i muževni ribari.

Isus nije govorio o pitanju društvenog poroka svoga doba; rijetko je pominjao moralnu delikventnost. Bio je pozitivni učitelj istinske vrline. Pomno je izbjegavao negativne metode upućivanja pouke; odbijao je reklamirati zlo. On čak nije bio ni moralni reformator. Dobro je znao i tako je učio i svoje apostole, da čulne porive čovječanstva ne mogu biti potisnute ni religioznim prijekorima ni zakonskim zabranama. Onih par optužbi koje je uputio odnosile su se na ponos, okrutnost, tlačenje i licemjerstvo.

Isus nije žestoko optužio čak ni farizeje, kao što je to učinio Ivan. On je znao da su mnogi književnici i farizeji imali iskreno srce; razumijevao je okove njihovog robovanja religioznim tradicijama. Isus je naglasio da treba "prvo učiniti stablo dobrim." Trojici je naglasio da je vrjednovao cijeli život, a ne samo nekoliko određenih vrlina.

Jedna ideja koju je Ivan primio iz ovog učenja je bila da srce Isusove religije počiva u stjecanju samilosnog karaktera i ličnosti aktivirane motivom vršenja volje Oca na nebu.

Petar je razumio ideju da je evanđelje koje su trebali proglasiti značilo novi početak cijelom ljudskom rodu. Ovaj je utisakprenio na Pavla, koji je na njemu utemeljio ideju o Kristu kao "drugom Adamu."

Jakov je razumio zapanjujuću istinu da je Isus želio da njegova djeca na zemlji žive kao da su već postli građani upotpunjenog nebeskog kraljevstva.

Isus je znao da su se ljudi uzajamno razlikovali i tako je učio svoje apostole. Dosljedno ih je opominjao da se uzdrže od svakog pokušaja oblikovanja učenika i vjernika prema nekom uzorku. Nastojao je dopustiti svakoj duši da razvije svoj put, da stane pred Boga kao individualna osoba u procesu usavršenja. Kao odgovor na jedno od mnogih Pavlovih pitanja, Učitelj je rekao: "Želim osloboditi ljude kako bi mogli započeti s življenjem novog i boljeg života kao mala djeca." Isus je uvijek insistirao da istinska dobrota mora biti nesvjesna, da pri davanju milostinje ljevica ne smije znati što daje desnica.

Ovog poslijepodneva, trojica apostola su bili šokirani kad su uvidjeli da religija njihovog Učitelja ne poziva ljude na duhovno preispitivanje. Sve religije prije i poslije Isusovog doba uključujući kršćanstvo, pažljivo pozivaju čovjeka na savjesno samoispitivanje. Ali ovo nije bio slučaj s religijom Isusa od Nazareta. Isusova životna filozofija ne sadži religioznu introspekciju. Sin stolara nikad nije poučavao izgradnju karaktera; učio je rast karaktera i proglasio je da nebesko kraljevstvo raste poput gorušičinog zrna. Ali Isus nije rekao ništa što bi preporučilo samoanalizu kao metodu za spriječavanje umišljenog egotizma.

Pravo na ulazak u kraljevsto počiva jedino na uvjetu vjere, osobnog vjerovanja. Cijena koju čovjek plaća kako bi se ostao u kraljevstvu je skupocijeni biser i kako bi postao vlasnikom bisera čovjek prodaje sve što ima.

Isusovo učenje je religija za svakoga, a ne samo za slabiće i robove. Za njegovog života, njegova religija nije postala definitivno i nepromjenjivo uobličena u ispovijesti i teološke zakone; za sobom nije ostavio ni slovo pisanog zakona. Ostavio je svoj život i učenja u nasljeđe svemiru kao nadahnuće i idealističku baština koja pogoduje duhovnoj upravi i moralnoj pouci svih doba na svim svjetovima. Isusova učenja i danas stoje na stranu od svih religija, kao takvih, premda predstavljaju živu nada sve i jedne od njih. Isus nije učio svoje apostole da je religija čovjekov jedini posao; ovo je bila židovska ideja o služenju Boga. Ali on jeste insistirao da je religija bila isključivi posao dvanaestorice. Isus nije nastojao odvariti svoje vjernike od stjecanja prave kulture; on ih je jedino odvraćao od tradicionalističkih okova religioznih škola Jeruzalema. Bio je slobodouman, srdačan, učen i tolerantan. U njegovoj filozofiji pravednog življenja nije bilo mjesta samosvjesnoj pobožanosti.

Učitelj nije pokušao riješiti nerelgiozne probleme svoga doba niti bilo kojeg budućeg doba. Isus je želio razviti duhovni uvid u vječne stvarnosti i potaći čovjeka da živi originalnim životom; jedino se zanimao za suštinske i trajne duhovne potrebe ljudskog roda. Obznanio je dobrotu koja je bila jednaka Božjoj. Uzvisio je ljubav -- istinu, ljepotu i dobrotu -- kao božanski ideal i vječnu stvarnost.

Učitelj je došao kako bi u čovjeku stvorio novi duh, novu volju -- kako bi ponudio novu sposobnost poznavanja istine, doživljavanja samilosti i biranja dobrote -- čovjekovu volju da bude u suglasnosti s Božjom voljom, zajedno s vječnom žudnjom da postane savršen kao što je Otac na nebu savršen.


9. DAN POSVEĆENJA

Isus je posvetio narednu sobotu svojim apostolima; otišli su nazad u brda, na mjesto gdje ih je postavio gdje je nakon duge i prelijepo dirljive osobne poruke ohrabrenja, Isus počeo svečani čin posvećenja dvanaestorice. Ovog Sabatskog polijepodneva Isus je okupio apostole oko sebe na ovom brdu i predao ih u ruke svog nebeskog Oca, pripremajući ih za dan kad će biti primoran da ih ostavi same u svijetu. Ovom ih prilikom nije učio ničem novom; proveli su vrijeme u prijateljskom druženju i duhovnoj zajednici.
Isus se pozvao na mnoge stvari koje je iznio u propovijedi prilikom postavke na istom ovom mjestu, te im je prozivajući ih jednog po jednog naložio da idu u svijet kao njegovi zastupnici. Pri posvećenju Učitelj je rekao: "Idite u svijet i proglasite radosnu vijest kraljevstva. Oslobodite duhovne zarobljenike, utješite potlačene i služite oboljelima. Badava ste primili, badava i dajte."

Isus ih je savjetovao da ne uzmu sa sobom ni novca ni dodatne odjeću, govoreći: "Radnik zaslužuje uzdržavanje." Na kraju je rekao: "Evo, šaljem vas kao ovce među vukove; budite, stoga, mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Ali pazite, vaši će vas neprijatelji izvesti pred svoje sudove i kazniti u svojim sinagogama. Bit ćete izvedeni pred upravitelje i vladare zbog ovog evanđelja i vaše će riječi svedočiti za mene. I kad vas budu izveli na sud, ne bojte se tjeskobno što ćete reći, jer će duh moga Oca koji živi u vama tom prilikom govoriti kroz vas. Neki će od vas biti osuđeni na smrt i prije nego na zemlji utemeljite kraljevstvo nebesko, mnogi će vas mrziti zbog ovog evanđelja; ali ne bojte se; ja ću biti s vama i moj će duh ići pred vama u cijeli svijet. A svama će biti I prisutnost moga Oca dok budete išli prvo židove, a zatim pred druge." I kad su sišli s planine, uputili su se nazad svome domu u Zebedejevoj kući.


10. VEČER NAKON POSVEĆENJA

Te večeri, dok je propovijedao u kući nakon što je počela padati kiša, Isus je nadugo govorio nastojeći pokazati dvanaestorici što trebaju biti, a ne što trebaju poučavati. Oni su jedino znali da je religija nametala izvršenje određenih stvari i da je na taj način čovjek postizao ispravnost -- spasenje. Ali Isus je uvijek ponavljao: "U kraljevstvu morate biti ispravni kako bi mogli izvršiti posao." Više puta je rekao: "Budite stoga savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski." Učitelj je svo vrijeme objašnjavao svojim zbunjenim apostima da se spasenje koje je došao objaviti svijetu moglo postići jedino činom vjerovanja, jednostavne i iskrene vjere. Rekao je: "Ivan je propovjedao krštenje u ime pokajanja, patnju zbog starog načina života. Vi ćete proglasiti krštenje prijateljstva s Bogom. Propovjedajte pokajanje onima koji trebaju ovu teoriju, a onima koji već traže iskreni ulazak u kraljevstvo, širom otvorite vrata i pozovite ih da uđu u radosnu zajednicu Božjih sinova." Ali bilo je jako teško uvjeriti ove galilejske ribare da je u kraljevstvu čovjek prvo morao biti ispravan, vjerom, a da bi za ovim uslijedilo izvršenje ispravnosti u svakodnevnom životu zemaljskog smrtnika.
Druga velika prepreka pri ovoj pouci dvanaestorice počiva u njihovoj tendenciji da preinače jako idealistične i duhovne principe religiozne istine u skučena pravila osobnog ponašanja. Isus bi im predočio prelijepi duh stava duše, a oni bi preveli takva učenja u pravila osobnog ponašanja. Mnogo puta bi se naročito potrudili da zapamte što je Učitelj rekao, dok bi gotovo uvijek zaboravili to što nije rekao. Ali polako su usvajali njegova učenja i to zato što je on bio sve ono čemu ih je učio. To što nisu mogli steći iz njegove verbalne pouke, postupno su stekli živeći sa njim. S apostolskog stanovišta nije bilo očigledno da je Učitelj živio život duhovnog nadahnuća svakoj osobi svakog doba na svakom svijetu prostranog svemira. Unatoč tome što im je Isus s vremena na vrijeme govorio, apostoli nisu razumjeli da je on radio na ovom svijetu u korist svih drugih svjetova svoje prostrane tvorevine. Isus nije živio svoj zemaljski život na Urantiji kako bi ostavio osobni primjer smrtničkog življenja svim muškarcima i ženama ovog svijeta, već kako bi stvorio visoki duhovni i inspirativni ideal svim smrtnim bićima svih svjetova.


Iste ove večeri, Tomo je upitao Isusa: "Učitelju, kažeš da moramo postati kao mala djeca prije nego mognemo steći ulazak u Očevo kraljevstvo, a s druge strane, upozorio si nas da se čuvamo da nas ne zavaraju lažni proroci i da ne bacamo nase dragulje svinjama. Ja sam istinski zbunjen. Ne razumijem tvoja učenja." Isus je uzvratio Tomi: "Koliko se ja moram nositi s vama! Vi neprestano doslovno tumačite moja učenja. Kad vam kažem da trebate postati kao mala djeca kako bi ušli u nebesko kraljevstvo, ne mislim da trebate vjerovati u bajke i biti odveć spremni povjerovati u bilo što, niti da se trebate prebrzo pouzdati u laskavce koje ne poznajete. To što želim da izvučete iz ove ilustracije je odnos između djeteta i oca. Vi ste djeca i tražite da uđete u kraljevstvo vašeg Oca. Između svakog normalnog djeteta i njegovog oca vlada prirodna srdačnost koja osigurava ljubav i razumijevanje i koja zauvijek uništava svaki oblik djetetove sklonosti da se pokuša pogađanjem i cjenkanjem steći Očevu ljubav i milost. Evađelje koje idete proglastiti govori o spasenju koje izrasta iz toga što čovjek vjerom spoznaje upravo ovaj vječni odnos između djeteta i roditelja."

Jedna od osobenosti Isusovog učenja je bila to što je moralnost njegove filozofije poticala iz osobnog odnosa između individualnog čovjeka i Boga -- odnosa koji vlada između djeteta i oca. Isus je uvijek naglašavao individuu, a ne rasu ili naciju. Dok su večerali govorio je s Matijom i objasnio da moralnost svakog djela treba biti mjerena prema čovjekovom motivu. Isusova moralnost je uvijek bila pozitivna. Zlatno pravilo, kako ga je Isus preinačio, zahtijeva aktivan društveni kontakt; čovjek je mogao prakticirati starije, negativno pravilo, u izolaciji. Isus je lišio moralnost bilo kakvih pravila i ceremonija te ju je uzvisio u veličanstvene razine duhovnog razmišljanja i istinski ispravnog življenja.
Ova Isusova nova religija nosi određene praktične implikacije; ali kakve god bile njezine praktične političke, društvene ili ekonomske vrijednosti, one su prirodni izdanak ovog unutarnjeg iskustva duše koja ispoljava plodove duha u spontanoj svagdašnjoj službi istinskog osobnog religioznog iskustva. Nakon što su Isus i Matija završili s razgovorom, Šimun Revnitelj je upitao, "Ali, Učitelju, jesu li svi ljudi Bozji sinovi?" I Isus je odgovorio "Jesu, Simune, svi ljudi su Bozji sinovi, i to su dobre vijesti koje cete proglasiti." Ali apostoli nisu mogli razumjeti takvu doktrinu; bila je to nova, cudnovata i zastrasujuca objava. I upravo zbog toga što ih je zelio uvjeriti u ovu istinu, Isus je ucio svoje sljedbenike da se ophode prema svim ljudima kao prema svojoj braci. Kao odgovor na pitanje koje je Andrija postavio, Ucitelj je razjasnio da je moralnost njegovih ucenja bila neodvojiva od religije njegovog zivljenja. On je ucio moralnost, koja nije poticala iz covjekove prirode, vec iz odnosa izmedju covjeka i Boga.

Ivan je upitao Isusa: "Ucitelju, sto je kraljevstvo nebesko." I Isus je odgovorio: "Kraljevstvo nebesko se sastoji od sljedeca tri bitna elementa: prvo, prepoznavanja cinjenice Bozje vladavine; drugo, vjerovanja u istinu sinstva s Bogom; i trece, vjere u djelotvornost najvise ljudske zelje da cini Bozju volju--da bude poput Boga. I ovo su dobre vijesti evandjelja: da vjerom svako smrtno bice moze imati ova tri bitna elementa koji donose spasenje."

I sada, tijedan cekanja je istekao, i spremali su se da se narednog dana upute za Jeruzalem

RJEČITO svjedočanstvo šarmu i ispravnosti Isusovog zemaljskog života počiva u tome što ga je izdao samo jedan apostol, unatoč tome što je toliko puta osujetio apostolske nade i razorio svaku njihovu ambiciju za osobnom slavom.

Apostoli su od Isusa naučili o nebeskom kraljevstvu, dok je Isus od njih mnogo naučio o kraljevstvu ljudi, prirodi žitelja Urantije i drugih evolutivnih svjetova vremena i prostora. Dvanaestorica apostola predstavljaju više različitih tipova ljudske ćudi koji nisu postali žrtvama jednolikosti obrazovnim procesom. Više ovih galilejskih ribara je u sebi nosilo bitnije nasljeđe nežidovske krvi kao rezultat prisilnog obraćenja galilejskih nežidova otprilike stotinu godina prethodno ovim događajima.

Bilo bi pogrešno smatrati apostole posve neukim i priprostim. Izuzev Alfejevih blizanaca, svi su diplomirali iz sinagoških škola, gdje su podrobno upoznati s židovskih svetim knjigama i s većim dijelom ondašnjeg suvremenog nauka. Sedam apostola je diplomiralo iz kafarnaumskih sinagoga, u ovo doba najboljih židovskih škola cijele Galileje.

Kad vaši zapisi opisuju ove glasnike kraljevstva kao "neuke i priproste," ovo se odnosi na činjenicu da su bili svjetovnjaci, neupućeni u rabinski nauk i neobrazovani u pogledu rabinskog tumačenja Svetih knjiga. Oni nisu imali takozvane više naobrazbe. U suvremeno doba bi zasigurno bili smatrani neobrazovanim, a u nekim društvenim krugovima i nekulturnim. Jedna stvar je sigurna: Nisu svi prošli istim krutim i stereotipnim obrazovnim programom. Svaki se od rane mladosti ponaosob bavio savladanjem životnog nauka.

1. ANDRIJA, PRVOIZABRANI APOSTOL

Andrija, predsjedatelj apostolskog kraljevskog zbora, vuče porijeklo iz Kafarnauma. On je bio najstarije od petero djece--u obitelji koja se pored oca i majke sastojala od njega, njegovog brata Šimuna i tri sestre. Njegov otac koji je tada već bio preminuo, je bio Zebedejev partner pri sušenju ribe u Betsaidi, ribarskoj luci Kafarnauma. Andrija po primitku apostolske pozicije nije bio oženjen i živio je kod svog oženjenog brata, Šimuna Petra. Radili su kao ribari i partneri Zebedejevih sinova Jakova i Ivana.

Kad je postavljen za apostola, 26. godine p.K., Andrija je imao 33 godine; bio je punu godinu stariji od Isusa i najstariji apostol. Potekao je od izvanredne linije predaka i bio je najsposobniji apostol. S izuzetkom oratorske vještine, bio je ravan svojim suradnicima u gotovo svim zamislivim sposobnostima. Isus Andriji nikada nije dao nadimak, očinsku oznaku. Ali jednako kao što su apostoli uskoro prozvali Isusa Učiteljem, tako su prozvali Andriju imenom koje je odgovaralo naslovu Poglavara.

Andrija je bio uspješan organizator i još uspješniji administrator. Pripadao je unutarnjem krugu kao jedan od četvorice apostola, ali nakon što ga je Isus postavio za poglavara apostolske grupe, morao je ostati na dužnosti sa svojom braćom dok su druga tri apostola mogla uživati u Učiteljevom društvu. Andrija je do samog kraja ostao poglavar apostolskog zbora.

Iako Andrija nikad nije postao uspješan orator, bio je djelotvoran pri osobnom kontaktu s ljudima i bio je prvi misionar kraljevstva kako je kao prvoizabrani apostol odmah doveo Isusu svog brata Šimuna, jednog od najvećih budućih propovjednika kraljevstva. Andrija je bio glavni potporanj Isusove metode korištenja osobne djelovatnosti pri obuci apostola na glasničkim pozicijama kraljevstva.

Bilo prilikom Isusove privatne pouke apostola ili pri propovijedi masama, Andrija je obično bio upoznat sa svim događajima; suosjećajno je djelovao kao izvršitelj, dok je bio uspješan administrator. Brzo je donosio odluke u svakom pogledu na koji mu je skrenuta pažnja izuzev ako je smatrao da je problem bio izvan njegove autoritativne domene, kad bi se obratio Isusu.

Dok su se Andrija i Petar jako razlikovali u pogledu karaktera i raspoloženja, treba zabilježiti i priznati zauvijek na njihovu čast, da su se odlično međusobno slagali. Andrija nikad nije bio ljubomoran na Petovu oratorsku vještinu. Rijetko se može naći stariji čovjek Andrijinog tipa koji bi ispoljio tako snažan utjecaj na svog nadarenog mlađeg brata. Andrija i Petar nikad nisu osjećali na najmanju uzajamnu ljubomoru, bilo u pogledu sposobnosti ili postignuća. Na dan Duhova, kasno uveče kad su najvećim dijelom zahvaljujući Petrovoj energičnoj i inspirativnoj propovijedi dvije tisuće duša pristupile kraljevstvu, Andrija je rekao: "Ja to nisam bio u stanju učiniti, ali mi je drago što imam brata koji jeste." Na što je Petar odgovorio: "A da me ti nisi doveo Gospodinu i da me nisi čvrsto držao uz njega, ne bih danas bio ovdje da ovo učinim." Andrija i Petar nisu podlijegali pravilu, dokazujući da i braća mogu živjeti u uzajamnom miru i uspješno zajednički surađivati.

Dok je Petar nakon Duhova stekao veliku slavu, Andriju nikad nije ljutilo što je do kraja života bio predstavljan kao "stariji brat Šimuna Petra."

Od svih apostola, Andrija je najbolje znao prosuditi ljudsku ćud. On je znao je da je nevolja kuljala u srcu Jude Iskariota kad ni jedan drugi apostol nije sumnjao da nešto nije bilo u redu s njihovim blagajnikom; ali on nikome nije povjerio svoje sumnje. Andrijin veliki doprinos kraljevstvu počiva u tome što je savjetovao Petra, Jakova i Ivana pri izboru prvih misionara prilikom objave evanđelja, kao i tome što je savjetovao ove rane vođe u pogledu organizacije administrativnih poslova kraljevstva. Andrija je imao bitnu sposobnost opažanja prikrivenih sposobnosti i pritajenih talenada mladih ljudi.

Odmah nakon Isusovog uzašašća, Andrija je započeo s pisanjem osobne arhive mnogih riječi i djela svog pokojnog Učitelja. Ovaj privatni zapis je umnožen nakon Andrijine smrti, te je slobodno kružio među ranim učiteljima kršćanske crkve. Ove Andrijine neslužbene bilješke kasnije postaju uređene, dorađene, izmijenjene i dopunjene, sve dok nisu primile oblik kronološkog zapisa Učiteljevog života na zemlji. Posljednja od ovih nekoliko izmijenjenih i proširenih kopija je uništena prilikom požara u Aleksandriji otprilike stotinu godina nakon što je prvoizabrani apostol napisao original.

Andrija je bio čovjek bistrog uvida, logične misli i čvrste odluke čija se velika karakterna snaga sastojala u najvišoj stabilnosti. Njegova spoticajna mana koja predstavlja rezultat temperamenta, počiva u nedostatku entuzijazma; rijetko bi ohrabrio svoje prijatelje. I ovo uzdržavanje od pohvale vrijednih uspjeha svojih prijatelja proizlazi iz gnušanja prema ulagivanju i neiskrenosti. Andrija je bio jedan od onih svestranih, uravnoteženih i uspješnih ljudi skromnih poslova čija postignuća predstavljaju rezultat vlastitih zalaganja.
Dok su svi apostoli voljeli Isusa, svakog je privukla neka crta Isusove ličnosti koja ga se naročito dojmila. Andrija se divio Isusu zbog njegove dosljedne iskrenosti, njegovog neizvještačenog dostojanstva. Nakon što bi upoznali Isusa, ljudi su imali želju da ga upoznaju sa svojim prijateljima; stvarno su htjeli da ga upozna cijeli svijet.

Nakon što su tijekom kasnijih godina progoni rastjerali apostole iz Jeruzalema, Andrija je putovao kroz Armeniju, Malu Aziju i Makedoniju i nakon što je u kraljevstvo uveo više tisuća osoba, bio je uhićen i raspet u Patrasu na Ahaji. Ovaj snažni čovjek je puna dva dana izdisao na križu, dok je kroz ove tragične časove djelotvorno nastavio proglašavati radosne vijesti spasenja, ideje nebeskog kraljevstva.


2. ŠIMUN PETAR

Šimunu je bilo trideset godina kad se pridružio apostolima. Bio je oženjen, imao je troje
djece i živio je u Betsaidi blizu Kafaranuma. S njim su živjeli njegova punica i brat Andrija. Petar i Andrija su radili kao ribari i partneri Zebedejevih sinova.

Učitelj je poznavao Šimuna prije nego što ga je Andrija predstavio kao jednog od drugoizabranih šest apostola. Kad je Isus Šimunu dao ime Petar, učinio je to s osmjehom na licu; bilo je to poput nadimka. Šimuna su svi poznavali kao ekscentričnog i impulsivnog čovjeka. Točno da je Isus kasnije pripojio novi i znameniti smisao ovom nadimku koji izvorno nije imao bitnijeg značaja.

Šimun Petar je bio impulsivan čovjek, optimista. U mladosti si nije branio slobodno uživanje snažnih emocija; stalno je zapadao u teškoće zato što mu je jezik bio brži od pameti. Ova vrsta nepromišljenosti je također neprestano stvarala nevolju svim njegovim prijateljima i suradnicima i često je rezultirala Učiteljevim ukorom. Petru njegove nepromišljene riječi nisu stvorile ozbiljniju nevolju jedino zato što je rano naučio raspraviti mnoge svoje planove i zamisli s bratom Andrijom prije nego se odvažio iznijeti ove ideje u javnosti.

Petar je bio rječt govornik, elokventan i dramatičan. Pored toga je bio prirodan i inspirativan vođa, čovjek brze misli ali ne i dubokoumnog suda. Postavljao je mnogo pitanja, više od svih ostalih apostola zajedno, i dok su ova pitanja većinom bila dobra i relevantna, mnoga su bila nepromišljena i glupava. Petar nije imao dubok um, ali je ovaj um prilično dobro poznavao. Stoga je bio čovjek brzih odluka i iznenadnih akcija. Dok su se apostoli dali u razgovor iznenađeni što su vidjeli Isusa na obali, Petar je skočio u more i počeo plivati prema obali.

Od svih Isusovih osobina Petar se najviše divio njegovoj božanstvenoj nježnosti. Neumorno je razmišljao o Isusovoj strpljivoj suzdržljivosti. Nikad nije zaboravio lekciju o oprostu zlotvoru, ne sedam već sedamdeset sedam puta. Za vrijeme onih tamnih časova neposredno nakon što se u dvoru visokog svećenika nepromišljeno i nenamjerno odrekao Isusa, dosta je razmišljao o utiscima koje je na njega ostavio Učiteljev milostivi karakter.

Šimunova nevolja počiva u nestabilnosti; iznenada je prelazio iz krajnosti u krajnost. Prvo je odbio dopustiti da mu Isus opere noge, dok je potom tražio da ga Učitelj cijelog opere. Ali Isus je naposljetku znao da su Petove mane bile stvar glave, a ne stvar srca. Petar predstavlja jednu od najizražajnijih kombinacija kukavičluka i hrabrosti koja je ikad živjela na licu zemlje. Njegova velika karakterna snaga počiva u lojalnosti, prijateljstvu. Petar je stvarno i istinski volio Isusa. Ali unatoč ovoj snažnoj odanosti, bio je tako nestabilan i nedosljedan da je dopustio da ga služavka zadirkivanjem navede da se odrekne svog Gospodina i Učitelja. Dok se znao oduprijeti progonu i svakom drugom obliku direktnog napada, Petar bi ustuknuo i usahnuo pred podsmijehom. Bio je hrabri vojnik pred izravnim napadom, ali puzavna kukavica pri iznenadnom napadu otraga.

Od svih Isusovih apostola Petar je bio prvi koji se zauzeo za obranu Filipovog rada među samarićanima i Pavlovih aktivnosti među nežidovima; ali djelovao je upravo suprotno kad se kasnije u Antiohiji našao pred podsmijehom požidovljenika, privremeno ustuknuvši od nežidova i tako postavši predmetom Pavlove neustrašive osude.

Petar je bio prvi apostol koji je svesrdno priznao spojenost Isusove ljudskosti i božanstvenost i bio je pravi--izuzev Jude--koji ga se odrekao. Petar nije toliko bio sanjalica koliko je odbijao sići s oblaka ekstaze i entuzijazma dramatičnosti i ući u praktični svijet stvarnosti.

Slijedeći Isusa, doslovno i figurativno, on je bilo vodio povorku ili se vukao za povorkom -- "izdaleka ih prateći." Ali Petar je bio izvanredan orator apostolske grupe; izuzev Pavla, individualno je učinio u okviru jedne generacije više od svakog drugog čovjeka pri uspostavi kraljevstva i slanju njegovih glasnika na sve četiri strane svijeta.

Petar se povratio nakon što se nepromišljeno odrekao Učitelja, te je pod Andrijinom suosjećajnom i inteligentnom upravom ponovo zauzeo vodeću poziciju vrativši se ribarskim mrežama, dok su drugi apostoli čekali na razvoj događaja nakon raspeća. Kad se posve uvjerio u Učiteljev oprost i kad je znao da je ponovo primljen u Učiteljevo stado, vatre kraljevstva su tako snažno zaplamtjele u njegovom srcu da je postao veliko svjetlo spasenja tisućama ljudi koji su čamili u tami.

Nakon što je napustio Jeruzalem i prije nego je Pavao postao vodeći duh nežidovskih kršćanskih crkava, Petar je dosta putovao posjećujući crkve od Babilona do Korinta. Pored toga je posjetio i služio mnogim Pavlovim crkvama. Iako su se Petar i Pavao uveliko razlikovali u pogledu ćudi i obrazovanja kao i u pogledu teologije, za kasnijih su godina složno surađivali u procesu organizacije i podizanja crkava.

Određeni dio Petrovog stila i učenja može biti predočen u propovijedima djelomično Lukinog zapisa u Evanđelju po Marku. Njegov energični stil još više dolazi do izražaja u pismu koje je poznato kao Prva Petrova poslanica; ovo je naposljetku slučaj prije njezinog modificiranja od strane određenog Pavlovog učenika.
Ali Petar je pogriješio ustrajno nastojeći uvjeriti Židove da je Isus, naposljetku, bio stvarni i istinski židovski Mesija. Do posljednjeg dana svog života, Šimun Petar je brkao ideju Isusa kao židovskog Mesije, Krista kao svjetskog spasitelja i Sina Čovječjeg kao otkrivenja Boga kao Oca koji je pun ljubavi prema svim ljudima.

Petrova supruga je bila vrlo sposobna žena. Godinama je uspješno djelovala kao član ženskog zbora; nakon Petrovog progona iz Jeruzalema, pratila je svoga muža na svim njegovim putovanjima u posjetu crkvama kao i na misionarskim pohodima. I prilikom smrti svog vrijednog supruga, bačena je među divlje zvijeri u Rimskoj areni.

I tako je ovaj čovjek po imenu Petar, Isusov bliski prijatelj i pripadnik unutarnjeg kruga, izišao iz Jeruzalema proglašavajući radosnu vijest kraljevstva sa snagom i slavom sve do samog konca službe; i bio je polaskan kao primatelj visoke časti kad je primio vijesti da mora slijediti primjer pogibelji svoga Učitelja -- raspeće na križu. I Šimun Petar je tako raspet u Rimu.


3. JAKOV ZEBEDEJEV

Jakov, stariji Zebedejev sin-apostol (Isus je braći dao nadimak "sinovi groma") je imao trideset godina kad je primio apostolsku poziciju. Bio je oženjen, imao četvero djece i živio u blizini svojih roditelja u Betsaidi, u predgrađu Kafarnauma. Neumorno se bavio svojim ribarskim zvanjem, surađujući sa svojim mlađim bratom Ivanom i radeći u poslovnoj vezi s Andrijom i Šimunom. Zajedno sa svojim bratom Ivanom, Jakov je uživao u prednosti koju je stekao zahvaljujući tome što je poznavao Isusa duže od ostalih apostola.

Ovaj sposobni apostol je imao proturiječnu ćud; uistinu se činilo da je imao dvije prirode koje su bile aktivirane snažnim osjećajima. Djelovao bi jako silovito kad bi nešto u njemu pobudilo osjećaj srditog ogorčenja. Dok je pri provokaciji znao ispoljiti plahovitu narav, nakon što bi se oluja stišala uvijek je bio spreman opravdati i ispričati svoju ljutnju pod izgovorom opravdane ozlojađenosti. Ali izuzev ovih periodičnih napada ljutnje, Jakovljeva ličnost je dosta nalikovala Andrijinoj. Dok nije posjedovao Andrijinu sposobnost opažanja i uvida u ljudsku prirodu, bio je puno bolji javni govornik od Andrije. Poslije Petra, ako ne Matija, Jakov je bio najbolji javni govornik apostolske grupe.

Iako Jakov nije bio ćudljiv, jedan dan je znao biti vrlo tih i mučaljiv, a sutradan odličan orator i pripovjedač. Dok je obično slobodno razgovarao s Isusom, među dvanaestoricom je danima znao biti tih. Njegova velika slabost počiva u ovim neobjašnjivim napadima ćutljivosti.

Izražajna crta Jakovljeve ličnosti počiva u sposobnosti višestranog razmatranja svakog prijedloga. Od svih apostola, on je najbliže prišao razumijevanju stvarnog smisla i značaja Isusovog nauka. Dok mu je isprva dulje trebalo da razumije značenje Učiteljevih riječi, prije kraja obrazovnog programa stekao je dobru predodžbu Isusove poruke. Jakov je bio u stanju razumjeti širok spektar ljudske prirode; dobro je izlazio na kraj sa svestranim Andrijom, naglim Petom i sa svojim povučenim bratom Ivanom.

Iako su Jakov i Ivan naišli na teškoću pri nastojanju da uspostave zajedničku suradnju, bilo je inspirativno vidjeti kako su se dobro slagali. Dok se u pogledu suradnje nisu mogli usporediti s Andrijom i Petrom, postigli su mnogo bolje razumijevanje nego bi se moglo očekivati od dva brata, naročito tako svojeglava i odlučna. Ali premda to može djelovati čudno, Zebedejevi sinovi su pokazivali mnogo veću trpeljivost uzajamno nego prema strancima. Vezivala ih je duboka naklonost; uvijek su se radosno igrali. Bili su to ovi "sinovi groma" koji su htjeli zvati vatru s neba da uništi samarićane koji su iskazali nepoštovanje prema njihovom Učitelju. Ali Jakovljeva prijevremena smrt je bitno izmijenila žestoku ćud njegovog mlađeg brata Ivana.

Od svih Isusovih osobina, Jakov se najviše divio Učiteljevoj suosjećajnoj ljubavi. Jakova je snažno dojmilo Isusovo suosjećajno zanimanje za malog i velikog, bogatog i siromašnog.

Jakov Zebedejev je znao uravnoteženo razmišljati i planirati. Pored Andrije je bio jedan od najtrijezvenijih apostola. Dok je bio energična osoba, nikad se nije žurio. Bio je odlična protuteža Petru.

Bio je skroman i nedramatičan, svagdašnji služitelj i nepretenciozni radnik, i nakon što je djelomično shvatio stvarno značenja kraljevstva, nije tražio nikakvu posebnu nagradu. I čak i u priči o Jakovljevoj i Ivanovoj majci koja je tražila da njezini sinovi sjednu Isusu s desne i lijeve strane, ne zaboravite da je zahtijev došao od njihove majke. I kad su izrazili spremnost da se prihvate takvih odgovornosti, treba naglasiti da su bili upoznati s opasnostima koje su pratile Učiteljev navodni revolt protiv Rimske vlasti i da su bili voljni platiti njegovu cijenu. Kad je Isus pitao jesu li bili voljni ispiti čašu, odvratili su da jesu. I kad je riječ o Jakovu, to je doslovno bilo istina -- on je ispio čašu s Učiteljem kako je prvi među apostolima postao mučenik; njega je rano pogubio Herod Antipa. Jakov je tako bio prvi koji je žrtvovao život na novom bojištu kraljevstva. Herod Antipa se bojao Jakova više nego bilo kog drugog apostola. Dok je uistinu bio tih i šutljiv, Jakov se pokazao jako odlučnim kad god su njegova uvjerenja izazvana i dovedena u pitanje.

Jakov je proživio život do vrhunca i kad se našao pred svršetkom, nosio se s takvim dostojanstvom i takvom duševnom snagom da se čak i njegov optužitelj i izdajnik u žurbi udaljio od prizora Jakovljeve smrti kako bi prišao Isusovim učenicima.

4. IVAN ZEBEDEJEV

Kad je postavljen na apostolsku poziciju, Ivan je imao dvadeset četiri godine i bio je najmlađi apostol. Nije bio oženjen i živio je sa svojim roditeljima u Betsaidi; radio je kao ribar sa svojim bratom Jakovom kao partner Andrije i Petra. I prije i nakon što je postavljen na apostolsku poziciju, Ivan je djelovao kao Isusov osobni zastupnik pri kontaktu s Učiteljevom obitelji i nastavio je snositi ovu odgovornost sve do smrti Isusove majke Marije.

Dok je kao najmlađi apostol koji je bio u bliskoj vezi s Isusom pri kontaktu s njegovom obitelji, Ivan bio jako drag Učitelju, ne bi bilo istina reći da je bio "taj koga je Isus osobito ljubio." Tako velikodušna ličnost poput Isusa teško može biti optužena za pristranost, kao osoba koja može voljeti jednog apostola više od ostalih. Činjenica da je Ivan bio jedan od tri Isusova osobna pomagača također djeluje u prilog ovoj zabludi, a naročito činjenica da je Ivan, zajedno sa svojim bratom Jakovom, poznavao Isusa dulje od ostalih apostola.

Čim su primili apostolske pozicije, Petar, Jakov i Ivan su postavljeni kao Isusovi osobni pomagači. Nedugo nakon izbora dvanaestorice, te nakon što je postavio Andriju za upravitelja apostolske grupe, Isus je rekao: "I sada hoću da odrediš dvojicu ili trojicu svojih suradnika da budu samnom i uz mene, da me krijepe i da mi se nađu pri pomoći u svakodnevnim poslovima." I Andrija je mislio da je najbolje bilo izabrati za ovu dužnost apostole koji su izabrani neposredno nakon njega. Dok je Andrija sam želio prihvatiti tako blaženu službu, njemu je Učitelj već bio odredio dužnost; on je tako smjesta odlučio da se Petar, Jakov i Ivan pridruže Isusu.

Dok je Ivan Zebedejev imao više dražesnih karakternih crta, njegova prekomjerna ali neuobičajeno dobro prikrivena umišljenost ne spada među ove osobine. Na njegov karakter je bitno i duboko utjecala duga povezanost s Isusom. Dok je ova umišljenost s vremenom dosta oslabila, ovaj se osjećaj više vrijednosti u određenoj mjeri povratio nakon što je Ivan ostario i prilično podjetinjio, te tako nadgledajući Natanijeve aktivnosti pri pisanju Evandjelja koje danas nosi Ivanovo ime, ostarjeli apostol nije oklijevao sebe nazvati "onim kojeg je Isus osobito ljubio." Ako se ima u vidu da se Ivan od svih drugih smrtnika najviše približio ulozi Isusovog bliskog prijatelja, da je po mnogim pitanjima bio njegov odabrani osobni predstavnik, nije čudno što je sebe nazvao "onim kog je Isus osobito ljubio" kako je zasigurno znao da je bio onaj kojem je Isus tako često vjerovao.

Najjača crta Ivanovog karaktera počiva u njegovoj pouzdanosti; bio je hitar i odvažan, vjeran i odan. Njegova najveća slabost leži u ovoj karakterističnoj umišljenosti. Bio je najmlađe djete u obitelji i najmlađi pripadnik apostolske grupe. Možda je bio pomalo razmažen; možda mu se malo previše ugađalo. Ali u kasnijim godinama života, Ivan je bio vrlo drugačiji od samozadovoljnog i svojevoljnog mladića koji se pridružio Isusovim apostolima u svojoj dvadeset četvrtoj godini.

Isusove osobine koje je Ivan najviše cijenio počivaju u Učiteljevoj ljubavi i nesebičnosti; ove crte ostavljaju takav dojam na njega da je čitavim njegovim kasnijim životom dominirao osjećaj ljubavi i bratinske odanosti. Govorio o ljubavi i pisao o ljubavi. Ovaj "sin groma" postaje "apostol ljubavi"; i u Efesusu, kad ostarjeli biskup više nije bio u stanju stajati na propovjedaonici nego su ga morali nositi u crkvu na stolici kako bi održao govor i kad bi ga po svršetku službe zamolili da kaže par riječi vjernicima, godinama je jedino govorio, "Dječice, ljubite jedni druge."

Ivan je škartario na riječima, izuzev kad bi mu ljutnja probudila temperament. Mnogo je razmišljao dok je malo govorio. Dok je s godinama sve bolje znao podjarmiti i sve uspješnije kontrolirati, svoju ljutnju, nikada nije prevazišao nerazgovorljivost; nikad nije u cjelosti nadvladao mučaljivost. Ali bio je obdaren odličnom stvaralačkom imaginacijom.

Ivan je imao i drugu stranu, nešto što se ne bi očekivalo od ovog tihog i introspektivnog čovjeka. Bio je pomalo bigotan i prekomjerno netrpeljiv. Po ovom pitanju, jako je nalikovao Jakovu -- obojica su htjeli zapovijediti ognju da siđe s neba da uništi negostoljubive samarićane. Kad kod bi naišao na strance koji su propovijedali u Isusovo ime, Ivan bi im smjesta zabranio da nastave propovijedati. Ali on nije bio jedini apostol koji je imao ovaj osjećaj više vrijednosti i superiornosti.

Na Ivana je snažno utjecalo to što je Isus postao beskućnik, kako je znao da se vjerno brinuo za svoju majku i obitelj. Ivan je također duboko suosjećao s Isusom zbog toga što ga njegova obitelj nije bila u stanju shvatiti, uviđajući da su se postupno udaljavali od njega. Cijela ova situacija, kao i to što se Isus uvijek pokoravao u svakoj, pa i najmanjoj želji, volji svoj Nebeskog Oca, kao i njegov svakidašnji život koji je bio obilježen bezuvjetnim osjećajem sigurnosti, ostavlja tako dubok dojam na Ivana i izaziva duboke i trajne promjene u njegovom karakteru koje su se nastavile ispoljavati tijekom cijelog njegovog kasnijeg života.

Ivan je imao staloženu i odvažnu hrabrost koja je odlikovala tek nekolicinu drugih apostola. Te noći prilikom uhićenja, on je bio taj koji je neposredno slijedio Isusa, i koji je odvažno pošao za svojim Učiteljem u same ralje smrti. Ostao je u blizini sve do Isusovog posljednjeg časa zemaljskog života i vjerno je ispunjavao svoju dužnost u pogledu brige za Isusovu majku, spreman da primi dodatne upute za ovih posljednjih časova Učiteljeve smrtničke egzistencije. Jedna stvar je sigurna -- Ivan je bio krajnje pouzdan. Pri blagovanju je imao običaj sjediti Isusu s desne strane. Među dvanaestoricom je bio prvi koji je povjerovao u uskrsnuće i prvi je prepoznao Učitelja kad im je prišao na obali nakon uzašašća.

Ovaj Zebedejev sin je bio blisko povezan s Petrom u ranim aktivnostima kršćanskog pokreta, te je tako postao jedan od glavnih potpornja Jeruzalemske crkve. Uoči Duhova, djelovao je kao desna ruka apostola Petra.

Sedam godina nakon Jakovljeve smrti, Ivan je oženio bratovu udovicu. Posljednjih dvadeset godina njegovog života, o njemu se brinula njegova dražesna unuka.

Ivan je više puta bio u zatvoru i proveo je četiri godine u progonu na otoku Patmosu, čekajući na smjenu imperatorske vlasti u Rimu. Da nije bio oštrouman i taktičan, nesumnjivo bi bio umoren kao njegov otvoreniji brat Jakov. Kako su godine prolazile, zajedno s Učiteljevim bratom Jakovom, naučio je biti nenapasan i pomirben pri svakom nastupu pred javnim sucima. Naučili su da "blag odgovor ublažava jarost." Također su naučili govoriti o crkvi kao "duhovnom bratstvu koje je posvećeno društvenoj službi u korist čovječanstva," a ne kao "nebeskom kraljevstvu." Poučavali su službu utemeljenu na ljubavi, a ne na upravnoj moći --kraljevstvu i kralju.

Dok su bili u progonu na otoku Patmosu, Ivan je napisao Otkrivenje koje danas imate u znatno skraćenoj i izobličenoj formi. Ovo Otkrivenje sadrži fragmente velikog otkrivenja čijih je dosta dijelova izgubljeno ili odstranjeno nakon Ivanovog zapisa. Sačuvana je jedino fragmentirana i krivotvorena verzija ovog dokumenta. Ivan je dosta putovao, neumorno radio i nakon što je postao biskup azijskih crkava, skrasio se u Efezu. U istom je mjestu davao instrukcije svom prijatelju Natanaelu pri pisanju takozvanog "Evanđelja po Ivanu." Ivanu je ovom prilikom bilo devedeset devet godina. Od svih apostola, jedino je Ivan Zebedejev na kraju postao istaknuti teolog. Umro je prirodnom smrću u Efezu 103. godine p.K. u stotinu prvoj godini života.

5. RADOZNALI FILIP

Filip je bio petoizabrani apostol, pozvan dok su Isus i prva četiri apostola bili na putu od Ivanovih sastajališta na Jordanu prema Kani u Galileji. Kako je živio u Betsaidi, Filip je već određeno vrijeme imao prilike čuti o Isusu, ali sve do onog dana u Jordanskoj dolini kad ga je Isus pozvao: "Hajde za mnom!," nije ni pomišljao da je Isus bio odista velik čovjek. Na Filipa je pored ostalog u određenoj mjeri utjecala činjenica da su Andrija, Petar, Jakov i Ivan već prihvatili Isusa kao Izručitelja.

Filipu je bio dvadeset sedam godina kad se pridružio apostolima; odnedavno je bio oženjen, ali još nije imao djece. Apostoli su mu dali nadimak koji je označavao "radoznalost." Filip je uvijek tražio da mu se pokaže. Nikad nije vidio u dubinu bilo koje izjave. Dok nije bio tup, nedostajala mu je mašta. Ovaj nedostatak mašte predstavlja najveću slabost njegovog karaktera. Bio je svakidašnja osoba koja se kretala u svijetu pukih činjenica.

Prilikom apostolske organizacije za službu, Filip je postavljen za opskrbitelja; bio je zadužen za održavanje rezervnih zaliha. I bio je uspješan opskrbitelj. Njegova najsnažnija osobina počiva u metodičkoj temeljnosti; bio je precizan i sistematičan.

Filipovi roditelji su imali sedmero djece, tri dječaka i četiri djevojčice. On je bio drugi po starini i nakon uzašašća, pokrstio je cijelu obitelj u kraljevstvo. Filip vuče porijeklo iz ribarske obitelji. Otac mu je bio vrlo sposoban i dubokouman čovjek, dok mu je majka bila prosječnog porijekla. Dok se od Filipa nisu mogla očekivati velika postignuća, znao je učiniti male stvari na veliki -- zadovoljavajući i prihvatljiv -- način. Jedino neoliko puta za cijele četiri godine nije na vrijeme obezbijedio hranu za cijelu grupu. Čak su ga i mnogi izvanredni zahtijevi s kojima je čovjek suočen pri ovakvom načinu života rijetko zatekli nepripremljenog. Filip se pokazao usješnim i inteligentnim pri upravi opskrbnim odjeljenjem apostolske obitelji.
Filipova jaka strana počiva u njegovoj metodičnoj pouzdanosti; slaba točka njegove ćudi počiva u doslovnom nedostatku mašte, nesposobnosti da zbroji dva i dva da dobije četiri. Dok se teoretski mogao smatrati matematički preciznim, nije imao konstruktivne imaginacije. Gotovo mu je u cjelosti nedostajao određeni oblik mašte. Među masama koje su došle čuti Isusov nauk i propovijedi nalazio se veliki broj sličnih muškaraca i žena i sviju ih je jako utješilo što je osoba koja im je toliko nalikovala bila primljena na tako visoku poziciju u okviru Učiteljevog zbora; hrabrila ih je činjenica da je netko poput njih već bio na visokom položaju u poslovima kraljevstva. Strpljivo slušajući Filipova glupava pitanja, Isus je mnogo naučio o načinu funkcioniranja određenih ljudskih umova i mnogo je puta udovoljio molbi svog skbrnika "da mu se pokaže."

Od svih Isusovih osobina, Filip se nije mogao nadiviti Učiteljevoj nepresušnoj darežljivosti. Filip u Isusu nikad nije našao ni jednog traga malenkosti, tvrdništva ili škrtosti i jako se divio ovoj neprestanoj i nepresušnoj širokogrudosti.

U Filipovoj ličnosti se nisu mogle naći mnoge impresivne crte. Opisan je kao "Filip koji je bio iz Betsaide, Petrova i Andrijina grada." Gotovo u cjelosti mu je nedostajala oštroumna vizija; nije bio u stanju pojmiti dramatske mogućnosti određene situacije. Nije bio pesimističan; jednostavno je bio prozaičan. Pored toga, uveliko mu je nedostajao duhovni uvid. Nije oklijevao prekinuti Isusa usred jednog od njegovih najdubokoumnijih govora kako bi postavio posve glupavo pitanje. Ali Isus nikad nije prigovorio ovoj nepromišljenosti; uvijek je bio strpljiv i uviđavan prema Filipovoj nesposobnosti poimanja dubljih značenja njegovog nauka. Isus je dobro znao da ako bi ikad ukorio Filipa zbog ovakvih zanovijetnih pitanja, ne samo što bi povrijedio ovu čestitu dušu, već bi mu nanio toliku bol da se Filip nikad više ne bi osjećao slobodnim postavljati pitanja. Isus je znao da na njegovim svjetovima prostora žive nebrojeni milijuni sličnih smrtnika sporog misaonog procesa i želio ih je ohrabriti da ga potraže i da mu se uvijek osjećaju slobodnim prići sa svojim pitanjima i problemima. Isusa su, naposljetku, više zanimala Filipova glupava pitanja nego njegova propovijed. Isus se jako zanimao za svakojake ljude.

Dok apostolski opskrbitelj nije bio dobar javni govornik, bio je jako uvjerljiv i uspješan pri osobnom kontaktu s ljudima. Nije se lako dao obeshrabriti; bio je neumoran trudbenik pri svemu čega se prihvatio. Imao je taj veliki i rijetki dar da kaže "Dođi." Kad je njegov prvi obraćenik Natanael želio diskutirati Isusove vrline i mane, Filip je efektivno odgovorio, "Dođi i vidi!" Nije bio dogmatski propovjednik koji je pozivao svoje slušatelje da "Odu"- - kako bi nešto uradili. Susretao je svaku novu situaciju riječima, "Dođi" -- "dođi samnom; ja ću ti pokazati put." I ova metoda ima djelotvoran učinak pri svim oblicima i fazama učenja. Čak i roditelji mogu naučiti od Filipa bolju metodu učenja, gdje umjesto što će reći da djeca trebaju "Otići tako učiniti," mogu reći: "Dođi da ti pokažemo i da s tobom podijelimo bolji način življenja."

Filipovu nesposobnost prilagođenja novim situacijama najbolje ilustrira slučaj kad mu je u Jeruzalemu pristupila grupa Grka, govoreći: "Gospodine, želimo govoriti s Isusom." Da je umjesto od Grka ista ova molba došla od bilo kojeg Židova, Filip bi rekao "Dođi." Ali kako su ovi ljudi bili stranci i kako se Filip nije mogao sjetiti uputa u pogledu ovakvog slučaja, jedino se mogao domisliti da konsultira svog poglavara Andriju, nakon čega su zajedno upoznali Isusa s ovim radoznalim Grcima. Isto tako, kad je otišao u Samariju gdje je propovijedao i krstio vjernike, u skladu s Učiteljevim uputama nije htio položiti ruke na glavu obraćenika u znak primitka Svetog Duha. Ovo su činili Petar i Ivan koji su došli iz Jeruzalema kao predstavnici majke crkve kako bi nadgledali njegovu djelatnost.

Nakon Učiteljeve smrti koja mu je jako teško pala, Filip je sudjelovao u reorganizaciji apostolske grupe, te je prvi otišao da zadobije u kraljevstvo duše koje nisu bile čisto židovskog porijekla i bio je najuspješniji u službi samarićanima kao i u kasnijim aktivnostima u korist kraljevstva.

Filipova žena, koja je bila jako uspješna kao dio ženskog zbora, počinje aktivno surađivati sa svojim mužem pri evanđelskom radu nakon što su ih progoni natjerali da napuste Jeruzalem. Žena mu je bila neustrašiva. Stajala je podno Filipova križa bodreći ga da nastavi objavljivati radosnu vijest čak i svojim ubojicama i kad je izgubio snagu, počela je govoriti o spasenju putem vjere u Isusa i prestala je jedino kad su je razljućeni Židovi na mjestu kamenovali. Njihov rad je nastavila njihova najstarija kćerka Lija koja je u kasnijim godinama postala poznata proročica iz Hijerapola.

Filip, negdašnji opskrbitelj apostolske grupe, je bio veliki čovjek u okviru kraljevstva; zadobijao je duše gdje god je išao; i na kraju je raspet i sahranjen u Hijerapolu, izgubivši život zbog svije vjere.

6. ČESTITI NATANAEL

Natanaela, šestog i posljednjeg apostola kojeg je Učitelj sam izabrao, je doveo njegov prijatelj Filip. Filip i Natanael su zajednički sudjelovali u nekoliko poslovnih poduzeća i kada su sreli Isusa, zajedno su išli da vide Ivana Krstitelja. Kada se Natanael pridružio apostolima, bilo mu je dvadeset pet godina i poslije Ivana Zebedeja, bio je najmlađi pripadnik grupe. Bio je najmlađe od sedmero djece, neoženjen i jedina potpora ostarjelim i onemoćalim roditeljima s kojima je živio u Kani; dok je nekoliko njegove braća i sestara već preminulo, drugi su bili u braku i nitko nije živio u Kani. Natanael and Juda Iskariot su bili najobrazovaniji apostoli. Natanael je planirao postati trgovac.

Dok Isus nije dao nadimak Natanaelu, apostoli su ga uskoro prozvali imenima koja su označavala časnost, iskrenost. Bio je "bez lukavstva." I ovo je bila njegova velika vrlina; bio je častan i iskren. Njegova karakterna slabost počiva u ponosu; bio je vrlo ponosan na svoju obitelj, svoj grad, svoju reputaciju i svoju naciju, što je sve pohvalno ako čovjek pri tome ne pretjera. Ali Natanael je imao tendenciju da ode u krajnjost u pogledu osobnih sujevjerja. Bio je sklon formiranju predrasuda o ljudima na temelju osobnih mišljenja. Nije oklijevao upitati, još prije nego što će sresti Isusa, "Iz Nazareta može li što dobro izaći?" Ali Natanael nije bio svojeglav, čak i ako je bio ponosan. Nakon što je pogledao Isusu u oči, promijenio je mišljenje.

Natanel je po mnogo čemu bio nesvakidašnji genijalac apostolske grupe. Bio je apostolski filozof i sanjalica, ali vrlo praktičan sanjalica. Kretao se između razdoblja duboke filozofije i perioda šaljivog humora; kad je bio u prikladnom raspoloženju, može se reći da je bio najbolji pripovjedač od svih apostola. Isus je jako uživao kad god je imao prilike čuti Natanaelov govor o stvarima koje su istovremeno bile ozbiljne i frivolne. Natanael je s vremenom počeo uzimati kraljevstvo ozbiljnije, ali sebe nikad nije uzeo ozbiljno.

Svi apostoli su voljeli i poštovali Natanaela i on se s njima izvrsno slagao, s izuzetkom Jude Iskariota. Juda je smatrao da Nataneal nije uzimao svoje apostolstvo dovoljno ozbiljno i jednom se štoviše osmjelio potajno otići k Isusu i žaliti se na Natanaela. Isus je rekao: "Juda, pažljivo povedi računa o svojim postupcima; ne preuveličavaj svoj položaj. Tko je od nas pozvan da sudi svome bratu? Nije Očeva volja da se njegova djeca bave jedino ozbiljnim stvarima u životu. Ponavljam: Ja sam došao da moja zemaljska braća imaju užitak, radost i život, i da sve ovo imaju u izobilju. Idi stoga, Juda, i pohvalno izvrši ono što ti je povjereno i ostavi svoga brata Natanaela, da položi račune sebi i Bogu." I sjećanje na ovaj događaj pored mnogih sličnih iskustva, dugo ostaje živjeti u samoobmanutom srcu Jude Iskariota.

Mnogo puta kad je Isus bio odsutan u brdima s Petrom, Jakovom i Ivanom i kad su stvari počele postajati zategnute i zapletene među apostolima, kad je čak i Andrija bio zbunjen ne znajući što da kaže svojoj nezadovoljnoj braći, Natanael bi ublažio napetost s malo filozofije ili malo humora -- i to dobrog humora.
Natanaelova dužnost počiva u brizi za apostolske obitelj. Često nije mogao prisustvovati apostolskim vijećima jer je pri prvoj vijesti o bolesti ili bilo čemu nesvakidašnjem što je moglo snaći njegove povjerenike, smjesta hitio k tome domu. Apostoli su bili spokojni znajući da su njihovi najbliži bili sigurni u Natanaelovim rukama.
Natanael je najdublje poštovao Isusa zbog njegove trpeljivosti. Neumorno je promišljao o širokoumnosti i darežljivoj suosjećajnosti Sina Čovječjeg. Natanaelov otac (Bartolomej) je umro nedugo nakon Duhova i apostol je nakon ovog događaja otišao u Mezopotamiju i Indiju, objavaljujući radosnu vijest o kraljevstvu i krsteći vjernike. Njegova braća nikad nisu doznala što se dogodilo s njihovim negdašnjim filozofom, pjesnikom i humoristom. A Filip je bio veliki čovjek kraljevstva koji je učinio bitan doprinos u procesu širenja Učiteljevog nauka i pored toga što nije sudjelovao u organizaciji kršćanske crkve. Natanael je umro u Indiji.

7. MATIJA LEVI

Matiju, sedmog apostola je izabrao Andrija. Dok je pripadao obitelji ubirača poreza ili publikana, Matija je živio u Kafarnaumu, gdje je radio kao carinik. Bila mu je trideset jedna godina, bio je oženjen i imao četvero djece. Bio je prilično imućan, jedini imućniji pripadnik apostolske grupe. Bio je uspješan poslovni čovjek koji se dobro snalazio u društvu i koji se znao sprijateljiti i uspješno surađivati s najrazličitijim ljudima.


Andrija je postavio Matiju kao financijskog predstavnika apostolske grupe. Matije je na određeni način djelovao u ulozi financijskog agenta i javnog govornika apostolske organizacije. Znao je dobro prosuditi ljudsku prirodu i uspješno djelovati u cilju promicanja svojih ideja. Dok njegovu ličnost nije lako opisati, bio je vrlo ozbiljan učenik koji je sve više vjerovao u Isusovu misiju i sigurnost kraljevstva. Dok Isus nikad nije dao nadimka Leviju, drugi apostoli su ga zvali "sakupljačem novca."

Levijeva jaka strana počiva u svesrdnoj odanosti evanđelju. To što je on, utjerivač poreza, prihvaćen od Isusa i njegovih apostola izaziva silnu zahvalnost u negdašnjem carinskom činovniku. Ali unatoč tome, ostali apostoli, a naročito Šimun Revnitelj i Juda Iskariot nisu bili u stanju smjesta prihvatiti publikanovu prisutnost među apostolima. Matijina slabost počiva u kratkovidom i materijalističkom pogledu na život. Ali svakog je mjeseca značajno napredovao u svim ovim pitanjima. Nije čudo što nije mogao prisustvovati većini najdragocjenijih perioda instrukcije, kako je imao za dužnost punjenje apostolske blagajne.

Učiteljeva milostiva priroda predstavlja to što je Matija cijenio iznad svega ostalog. Neprestano je napominjao kako je pri traganju za Bogom čovjek jedino morao imati vjeru. Uvijek je volio govoriti o kraljevstvu kao "ovom poslu nalaženja Boga." Unatoč svojoj prošlosti, Matija se sviju jako fino dojmio i kako je vrijeme prolazilo njegovi prijatelji su se počeli ponositi publikanovim postignućima. On je između ostalih ostavio opširne bilješke o Isusovim izjavama i ove su riječi zatim postale osnova Isadorovoj pripovijedi o riječima i djelima Isusa koja je postala poznata kao "Evanđelje po Matiji."

Veliki i korisni život Matije, poslovnog čovjeka i ubirača poreza u Kafarnaumu, predstavlja put kojim su više tisuća drugih poslovnih ljudi, javnih službenika i političara stoljeće za stoljećem dolazile da čuju primamljivi glas Učiteljevog poziva: "Dođi za mnom." Dok je Matija uistinu bio snalažljiv političar, bio je strašno lojalan Isusu i duboko odan brizi za osiguranje adekvatne financijske osnove ovih vjesnika nastupajućeg kraljevstva.

Matijina prisutnost među apostolima predstavlja to što je čuvalo vrata kraljevstva široko otvorenim mnoštvu potištenih i odbačenih duša koje su već davno izgubile vjeru da će ikad naći religioznu utjehu. Odbačeni i očajni muškarci i žene žurno idu da čuju Isusa i on nikad nije odbio ni jednu jedinu osobu.

Dok je primao novčane darove od učenika-vjernika i neposrednih primatelja Učiteljevog nauka, Matija nikad nije otvoreno tražio novce od naroda. Izvršavao je svoje financijske aktivnosti tihim i osobnim metodama, prikupljajući većinu sredstava od imućnije klase vjernika. Dok je podario praktično cijeli svoj skromni imetak Učiteljevim i apostolskim aktivnostima, izuzev Isusa koji je sve znao, apostoli nikad nisu doznali o Matijinoj darežljivosti. Matija je izbjegavao otvoreno prilagati vlastita sredstva apostolskoj riznici zbog toga što je strahovao da Isus i njegovi učenici mogu smatrati njegove novce okaljanim; tako je često pri prilozima koristio imena drugih vjernika. Tijekom ranijih mjeseci kad je znao da je njegova prisutnost među apostolima djelomično predstavljala stvar kušnje, Matija je često dolazio u iskušenje da im stavi na znanje da je podmirivao njihove svakodnevne potrebe, ali nikad nije podlijegao ovom iskušenju. Dok je pri svakom otvorenom izrazu prezira prema publikanima gorio od želje da obznani svoju darežljivost, Levi se uvijek uspijevao uzdržati od ovog nagona. U slučajevima kad je tjedna suma bila niža od procjenjenih troškova, Levi se često oslanjao na osobna sredstva. Pored toga je svakom prilikom kad je jako želio čuti Isusova učenja, više volio ostati uz njega i čuti njegove nauke čak i ako je znao da će se kasnije morati sam snalaziti da skupi neophodne novce. Ali Levi je od sveg srca želio da Isus dozna da je veći dio novaca dolazio iz njegovog džepa! Slabo je uviđao da je Učitelj to već znao. Ni jedan apostol nikad nije doznao da ih je Matija izdržavao u tolikoj mjeri da je prilikom progona, kad je pošao u objavu evanđelja kraljevstva, praktično bio bez prebijene pare.

Kad su progoni nagnali vjernike da se odreknu Jeruzalema, Matija se uputio prema sjeveru, gdje je propovijedao kraljevstvo i krstio vjernike. Dok su ga njegovi prijatelji iz negdašnjih apostolskih redova smatrali izgubljenim, Matija je išao kroz Siriju, Kapadociju, Galaciju, Bitiniju i Traciju. I na Traciji, u Lisimaciji, ih je opkolila i usmrtila određena grupa židovskih nevjernika koja je bila u zavjeri s Rimskim vojnicima. I ovaj preporođeni publikan je ugledao smrt s pobjedničkom vjerom spasenja koju je tako dobro naučio od Učitelja tijekom njegovog skorašnjeg života na zemlji.


8. TOMA DIDIMUS

Toma je bio osmi apostol i izabranik apostola Filipa. Dok je kasnije postao poznat kao "sumnjičavi Toma," njegovi ga prijatelji i apostoli nisu smatrali odveć beznadežnim sumnjičavcem. Točno da je imao logičan i skeptičan um, ali je imao i neku vrstu hrabre odanosti zbog koje ga njegovi najbliži poznanici nisu mogli smatrati sitničavim skeptikom.

Kad se pridružio apostolima, Toma je imao dvadeset devet godina i četvero djece. Bio je tesar i klesar, dok je odnedavno postao ribar i boravio u Tariceji, smještenoj na zapadnoj obali Jordana na mjestu gdje se Joradan izliva iz Galilejskog mora i imao je reputaciju jednog od vodećih građana svog malog mjesta. Dok nije imao bitnije naobrazbe, imao je oštar i pronicav um i bio je djete izvanrednih roditelja koji su živjeli u Tiberijadi. Od svih apostola jedino je Toma imao analitičan um; bio je instinski znanstvenik apostolske grupe.

Toma nije imao srećno rano djetinjstvo; njegovi roditelji nisu imali posve srećan brak i ovo se odrazilo na Tomin kasniji život. Neslaganje i svadljivost rano postaju dio njegove prirode. Čak se i njegova žena radovala kad se Toma pridružio apostolima; osjećala se bolje kad nije imala svog pesimističnog muža pored sebe. Toma je štoviše imao nalete sumnjičavosti i zahvaljujući ovim naletima sumnjičavosti drugi apostoli nisu lako mogli s njim izići na kraj. Petar je isprva bio veoma uzrujan zbog Tome i žalio se svom bratu Andriji da je Toma bio "zao, gadan i uvijek sumnjičav." Ali što su njegovi drugovi bolje poznavali Tomu, to im se više sviđao. Otkrili su da je bio visoko častan i duboko odan. Dok je bio savršeno iskren i nedvojbeno istinoljubiv, bio je rođeni cjepidlaka koji je s vremenom postao istinski pesimista. Njegov analitični um je postao proklet sumnjičanjem. Kad se pridružio dvanaestorici apostola i kad je na taj način došao u kontakt s Isusovim plemenitim karakterom, Toma je upravo prolazio kroz period gubitka vjere u svoje bližnje. Ovaj kontakt s Učiteljem je smjesta počeo preobražavati cijelu Tominu prirodu i izazivati duboke promjene u mentalnim reakcijama na njegove bližnje.

Tomina velika snaga počiva u jako analitičnom umu kao i njegovoj nepokolebljivoj hrabrosti -- nakon što bi donio određenu odluku. Njegova velika slabost počiva u sumnjičavom dvoumljenju koje nije prevazišao za cijelog svog zemaljskog života.

U okviru apostolske organizacije, Toma je bio zadužen za upravu nad planom putovanja i uspješno je nadzirao aktivnosti i pokrete apostolskog zbora. Dok je bio dobar izvršitelj i izvanredan poslovni čovjek, bilo mu je teško prevazići nestabilnost raspoloženja; iz dana u dan je bio drugačija osoba. Prije nego što će prići apostolima bio je sklon melanholičnom prepuštanju mračnim mislima, dok je kontakt s Isusom i njegovim apostolima uveliko izliječio ovu Tominu tmurnu introspekciju.

Isus je jako uživao u Tominu društvu i vodili su niz dugih osobnih razgovora. Tomina prisutnost među apostolima predstavlja veliku utjehu svim časnim ali sumnjičavim osobama, kao i veliko ohrabrenje mnogim namučenim umovima da uđu u kraljevstvo, čak i ako nisu mogli istinski razumjeti sve duhovne i filozofske faze Isusovog nauka. Tomino članstvo među dvanaestoricom stoji kao objava da Isus voli čak i one koji časno i iskreno sumnjaju.

Dok su drugi apostoli duboko poštovali Isusa zbog neke naročite crte njegove ličnosti, Toma je poštovao Učitelja zbog njegovog jako uravnoteženog karaktera. Toma je imao sve veće divljenje i poštovanje prema osobi koja je mogla biti tako milostiva i nježna, a istovremeno tako nepokolebljivo pravedna i ispravna; biti čvrsta, ali ne i tvrdoglava; spokojna, ali ne i ravnodušna; suosjećajna i spremna pomoći, dok se nikad nije uplitatala u tuđe poslove i dok nije težila diktatorstvu; tako jaka, a istovremeno tako nježna; tako čvrsta, ali ne i gruba i neotesana; tako pomnjiva, ali ne i kolebljiva; tako čiste duše i nedužna, a u isto vrijeme tako muževna, agresivna i prodorna; tako istinski hrabra, a ne i nagla ili lakomislena; takav ljubitelj, ali ne i idolopoklonik prirode; tako nestašna i duhovita, bez imalo ispraznosti i frivolnosti. Tomu je očarala ova neusporediva simetrija ličnosti. Od svih apostola, moguće da je uživao najviše intelektualno razumijevanje i poštovanje Isusove ličnosti.
Pri svakom apostolskom vijećanju, Toma je uvijek bio oprezan prije svega zagovarajući sigurnost, ali nakon što je njegov konzervativizam odbijen ili nadglasan, uvijek je bio prvi koji je neustrašivo kretao u sprovedbu prihvaćenog programa. Uvijek je bio taj koji se protivio planu koji je smatrao lakomislenim i preuzetnim boreći se do samog kraja, ali kad bi Andrija stavio prijedlog na glasanje i nakon što bi svi apostoli podržali ono čemu se on tako žustro protivio, Toma je prvi govorio: "Idemo!" Znao je podnijeti poraz. Nije bio zlopamtilo i nije njegovao osjećaj povrijeđenosti. Dok se uvijek protivio Isusovom izlaganju opasnosti, nakon što bi Gospodin odlučio poduzeti rizik, Toma je uvijek bodrio apostole riječima, "Hajdemo i mi da umremo s njim!"

Toma je na neki način nalikovao Filipu; dok je uvijek htio "da mu se pokaže," njegovi spoljašnji izrazi sumnjičanja počivaju na posve drugačijim intelektualnim operacijama. Toma je bio analitičan, a ne samo skeptičan. U pogledu osobne fizičke hrabrosti, bio je jedan od najhrabrijih apostola.

Toma je imao svoje loše dane; s vremena na vrijeme je bio tužan i potišten. Prošao je kroz veliku mladalačku patnju zbog gubitka sestre blizankinje u devetoj godini, što je uveliko dodalo njegovim kasnijim temperamentalnim problemima. Svakom prilikom kad bi klonuo duhom, u pomoć bi mu pritekli bilo Natanael, Petar ili vrlo često, jedan od Alefejevih blizanaca. Na žalost, kad god je bio u najdubljoj depresiji, Toma je izbjegavao direktan kontakt s Isusom. Ali Učitelj je bio dobro upoznat s ovim problemima i pun suosjećajne naklonosti prema ovom apostolu koji je patio od depresije i progona vlastitim sumnjama.

Andrija bi nekon prilikom dopustio da se Toma osami na nekoliko dana. Ali Toma je brzo naučio da ovo nije bilo mudro činiti; rano je otkrio da mu se pri svakom napadu potištenosti najbolje bilo držati svojih aktivnosti i ostati u blizini svojih prijatelja. Ali unatoč svemu što se događalo u njegovom emocionalnom životu, zadržao je svoju apostolsku poziciju. Kad bi došlo vrijeme da se krene dalje, uvijek je bio taj koji je govorio, "Idemo!"

Toma predstavlja odličan primjer čovjeka obuzetog sumnjama koji zna suočiti i pobjediti svoje sumnje. Imao je veličanstven um; nije bio zanovijetan kritičar. Bio je logičan mislilac, najoštriji test istinitosti Isusa i njegovih apostola. Isus i njegov rad ne bi bili u stanju zadržati osobu poput Tome da nisu bili nepatvoreni i istiniti od početka do kraja. Imao je oštar i siguran osjećaj za stvarnost. Da je ikad naišao na nešto lažno ili prijevarno, Toma ne bi ostao s njima. Dok znanstvenici ne moraju biti u stanju potpuno razumjeti Isusa i njegov rad na zemlji, s Učiteljem i s njegovim prijateljima je živio je i radio čovjek s umom pravog znanstvenika -- Toma Didimus -- i on je vjerovao u Isusa iz Nazareta.

Toma je teško podnio Isusovu kušnju i raspeće. Dok je neko vrijeme bio na samom dnu očajanja, uspio je prikupiti hrabrost, držati se uz apostole i biti s njima kad su dočekali Isusa na Genezaretskom jezeru. Neko vrijeme je bio podlijegao sumnjičanju i depresiji, ali je s vremenom prikupio vjeru i hrabrost. Mudro se savjetovao s apostolima nakon Duhova i kad su se uoči progona svi rasuli na svoju stranu, otišao je na Kipar, Kretu, sjevernoafričku obalu i Siciliju, objavljujući radosnu vijest kraljevstva i krsteći vjernike. I nastavio je propovijedati i krstiti sve dok ga agenti Rimske vlasti nisu uhitili i stavili u tamnicu na Malti. Počeo je pisati o Isusovom životu i učenjima tek nekoliko tjedana prije smrti.

9 i 10. JAKOV I JUDA ALFEJEVI

Jakov i Juda, Alfejevi sinovi blizanci i ribari koji su živjeli u blizini Kerese, predstavljaju devetog i desetog apostola, izabranike Jakova i Ivana Zebedejevih. Imali su dvadeset šest godina i bili su oženjeni; Jakov je imao troje, a Juda dvoje djece.

Nije moguće opširnije govoriti o ovoj dvojici svagdašnjih ribara. Dok su voljeli Učitelja i dok je Isus volio njih, nikad nisu prekinuli njegova predavanja ni jednim jedinim pitanjem. Razumjeli su jedino mali dio filozofskih rasprava i teoloških debata svojih prijatelja apostola, ali ih je radovalo to što su bili pripadnici apostolske grupe velikih ljudi. Imali su gotovo identičan izgled, mentalne osobine i mjeru duhovnog razumijevanja. Što se može reći o jednom, treba zabilježiti i o drugom.

Andrija im je dao zadatak da održavaju red među masama. Objavljivali su čas propovijedi djelujući kao opći služitelji i potrčkala apostolske grupe. Pomagali su Filipu s nabavkama, slali novce obiteljima u Natanaelovo im i uvijek bili spremni priskočiti u pomoć svakom pojedinom apostolu.

Brojni pripadnici svagdašnjih ljudi koji nalikuju ovim osobama nalaze veliko ohrabrenje što su ova blizanci bili počašćeni apostolskim pozicijama. Sama apostolska postavka ovih dvaju prosječnih svagdašnjih blizanaca otvara vrata kraljevstva velikom broju malodušnih vjernika. Svagdašnji ljudi su štoviše lakše prihvaćali upravu od službenika koji su im toliko nalikovali.

Jakov i Juda, poznati kaoTedija i Lebija, nisu imali jakih ili slabih osobina. Apostoli su im dali nadimke koji jedino dobronamjerno govore o njihovoj prosječnosti. Bili su "najniži među apostolima," što su znali i što im nije smetalo.

Jakov Alfejev je naročito volio Isusa zbog Učiteljeve jednostavnosti. Dok blizanci nisu mogli shvatiti Isusov um, mogli su pojmiti suosjećajnu sponu koja ih je vezivala s Učiteljevim srcem. Nisu bili velikog uma; dok se štoviše s poštovanjem mogu nazvati priglupim, oni nose istinsko iskustvo u okviru svoje duhovne prirode. Vjerovali su u Isusa; bili su božji sinovi i pripadnici kraljevstva.

Isusova nerazmetljiva poniznost predstavlja to što je privuklo Judu Alfejevog. Takva poniznost, zajedno s velikim osobnim dostojanstvom, ostavlja snažan dojam na Judu. Ovo jednostavno djete prirode jako cijeni to što je Isus uvijek molio sve primatelje svojih nesvakidašnjih djela da o njima nikom ne govore.
Blizanci su bili dobroćudni, prostoumni služitelji koje su svi voljeli. Isus je primio ove mladiće ograničenog talenta na visoke pozicije svog privatnog osoblja zbog toga što na svjetovima prostora žive neizrecivi milijuni drugih sličnih jednostavnih i bojažljivih duša kojima također želi izraziti dobrodošlicu u aktivan kolegijum vjernika sa sobom i svojim odaslanim Duhom Istine. Isus ne gleda s prezirom na malenkost, već jedino na zlo i grijeh. Dok su Jakov i Juda uistinu bili mali, bili su vjerni. Bili su jednostavni i neuki, ali su istovremeno imali velika srca, ljubeznost i darežljivost. I ovi su jednostavni ljudi bili tako zahvalno ponosni kad je Gospodin odbio primiti određenog bogataša u redove svojih evanđelista prije nego proda svoje bogatstvo i pomogne siromasima. Kad je svijet ovo čuo i ugledao blizance među njegovim glasnicima, znali su zasigurno da Isus ne pravi razliku među ljudima. Ali jedino božanska institucija -- nebesko kraljevstvo -- ikad može biti izgrađena na tako prosječnom ljudskom temelju! Blizanci su se jedino dva puta kroz cijeli svoj kontakt s Isusom usudili postaviti javna pitanja. Judu je jednom radoznalost navela da postavi pitanje dok je Učitelj govorio o svom otvorenom otkrivenju cijelom svijetu. Bio je pomalo razočaran što više neće biti tajni koje pripadaju jedino apostolima kad je upitao: "Ali, Učitelju, kad ti sebe tako objaviš svijetu, kako ćeš onda nama ukazati pristranost pred svijetom ako više ne posjedujemo naročita ispoljenja tvoje dobrote?"

Blizanci su vjerno služili do samoga kraja, do tamnih dana kušnje, raspeća i očajanja. U svom srcu nikad nisu izgubili vjeru u Isusa i (izuzev Ivana) prvi su vjerovali u njegovo uzašašće. Ali oni nisu bili u stanju shvatiti utemeljenje kraljevstva. Uskoro nakon Učiteljevog raspeća, vratili su se svojim obiteljima i mrežama; njihov rad je bio završen. Nisu imali sposobnosti da se upuste u složenije borbe u korist kraljevstva. Živjeli su i umrli su svjesni da su bili počašćeni i blaženi s četiri godine bliskog i osobnog druženja s Božjim Sinom, suverenim stvoriteljem svemira.

11. ŠIMUN REVNITELJ

Šimuna Revnitelja, jedanaestog apostola, je izabrao Šimun Petar. Bio je to sposoban čovjek iz dobre linije predaka koji je živio sa svojom obitelji u Kafarnaumu. Bilo mu je dvadest osam godina kad se pridružio apostolima. Bio je žustar agitator koji je imao jezik brži od pameti. Isprva je bio trgovac u Kafarnaumu, dok se zatim u cjelosti posvetio patriotskoj organizaciji Revnitelja.

Šimun Revnitelj je bio zadužen za razonodu i relaksaciju apostolske grupe i pokazao se vrlo uspješnim prilikom organizacije rekreativnih aktivnosti apostolske grupe.

Šimunova snaga počiva u inspirativnoj odanosti. Apostoli bi poslali po Šimuna pri svakom susretu s muškarcima i ženama koji su se neodlučno dvoumili ne znajući da li da uđu u kraljevstvo. Ovom entuzijastičnom zagovaratelju spasenja kroz vjeru u Boga obično nije trebalo više od petnaest minuta da odagna sumnje, porazi neodlučnost i da ugleda novu dušu rođenu u "slobodi vjere i radosti spasenja."

Šimunova velika slabost počiva u njegovom materijalističkom stanovištu. Nije mu se bilo lako promijeniti od židovskog nacionaliste u duhovnog internacionalistu. Dok su četiri godine bile prekratko vrijeme za ovu intelektualnu i emocionalnu preobrazbu, Isus je uvijek bio strpljiv sa Šimunom.

Jedna velika stvar u vezi s Isusom i ono što je Šimun jako volio počiva u Učiteljevom spokojstvu, sigurnosti, uravnoteženosti i neizrecivoj sabranosti.

Iako je bio mahniti revolucionar, neustrašivi agitator, Šimun je postupno naučio podjarmiti svoju usijanu prirodu i postati snažan i uspješan propovjednik "slave Boga na visini i na zemlji mira ljudima koje ljubi." Šimun je odlično znao voditi rasprave; nije se volio svađati. I kad se trebalo nositi s obrazovanim Židovima koji su se strogo držali slova zakona ili s intelektualnim smicalicama Grka, zadatak je uvijek pripisivan Šimunu.

Dok je Šimun bio buntovnik obučen u odijelo ikonoklaste, Isus ga je uspio pridobiti na stranu viših predodžbi nebeskog kraljevstva. Šimun se uvijek poistovjećivao sa strankom protesta, dok je u ovom slučaju prišao stranci napretka, neograničenog i vječnog napredka duha i istine. Šimun je bio čovjek snažne odanosti i tople osobne privrženosti koji je jako volio Isusa. Isus se nije bojao poistovijetiti s poslovnim ljudima, radnicima, optimistima, pesimistima, filozofima, skepticima, publikanima, političarima i patriotima.

Gospodin je mnogo puta razgovarao s Šimunom, ali nikad nije posve uspio preokrenuti ovog vatrenog židovskog nacionaistu u internacionalistu. Isus je često govorio Šimunu da je dobro težiti promjeni društvenog, ekonomskog i političkog ustrojstva, dok je uvijek dodavao: "Ali ovo nije posao nebeskog kraljevstva. Mi moramo biti odani izvršenju Očeve volje. Mi trebamo djelovati u ulozi poslanika duhovne vlade neba i mi se ne smijemo neposredno zanimati s bilo čim izuzev reprezentacije volje i karaktera nebeskog Oca koji stoji na čelu vlade čiju svjedodžbu nosimo." Šimunu je isprva bilo teško sve ovo shvatiti, dok je s vremenom djelomično shvatio značenje Učiteljevog nauka. Kad su se apostoli uoči Jeruzalemskih progona razišli svaki na svoju stranu, Šimun se privremeno povukao s pozicije. Bio je doslovno slomljen. Kao nacionalistički patriot odrekao se svojih uvjerenja u korist Isusovih učenja; sad je sve bilo izgubljeno. Bio je očajan, ali je kroz nekoliko godina prikupio nade i pošao u proglašenje evanđelja nebeskog kraljevstva.

Otišao je u Aleksandriju i nakon što je radio u dolini Nila, stigao je do samog srca Afrike, gdje je propovijedao Isusovo evanđelje i krstio vjernike. I tako je radio sve dok nije ostario i onemoćao. Preminuo je i bio sahranjen u srcu Afrike.


12. JUDA ISKARIOT

Juda Iskariot, dvanaesti apostol, je izabran od Natanaela. Rođen je u Keriotu, gradiću južne Judeje. Za njegove mladosti, Judini roditelji su se preselili u Jeriho, gdje je živio i radio za svog oca u raznim poslovnim poduhvatima, sve dok se nije počeo zanimati za učenja i rad Ivana Krstitelja. Judini roditelji su bili Saduceji koji su ga razbaštinili nakon što je prišao Ivanovim učenicima. Kad je Natanael sreo Judu u Tariceji, ovaj je tražio posao na donjem kraju Genezaretskog jezera. Kad je prišao apostolima, Juda je imao trideset godina i nije bio oženjen. Vjerojatno je bio najobrazovaniji apostol i jedini Judejac u Učiteljevoj apostolskoj obitelji. Juda nije imao izražajnih crta utemeljenih na osobnoj snazi, iako su se mnoge njegove crte spolja doimale obilježjima kulture i navikama obuke. Dok je bio dobar mislilac, često nije posve iskreno razmišljao. Juda nije imao istinske samospoznaje; nije bio sasvim iskren prema samom sebi.

Andrija je postavio Judu na mjesto blagajnika apostolske grupe, na poziciju kojoj je ovaj izvanredno pristajao i čije je obveze časno, vjerno i uspješno podmirivao sve dok nije izdao Isusa.

Nije bilo Isusove naročite crte koju je Juda volio više od Učiteljeve uopćeno privlačne i jako šarmantne ličnosti. Juda nikad nije bio u stanju prevazići svoje Judeanske predrasude prema svojim drugovima iz Galileje; čak je u svom umu znao kriticirati mnoge Isusove osobine. Onoga kojeg su ostali apostoli smatrali savršenim čovjekom, onim koji se "ističe među tisućama i sav je od ljupkosti," ovaj se samozadovoljni Judeanac često usuđivao kriticirati u svom srcu. Uistinu se bavio mišlju da je Isus bio plašljiv i da se donekle bojao potvrditi svoju moć i autoritet.

Juda je bio dobar poslovni čovjek. Čovjek je morao imati takt, sposobnost i strpljenje kao i pomnu odanost, kako bi vodio financijske poslove idealističnog Isusa, da ne govorimo o hvatanju u koštac s kaotičnim poslovnim metodama nekih njegovih apostola. Juda je uistinu bio uspješan izvršitelj, dalekovid i snalažljiv financijer. I jako se zalagao za apostolsku organizaciju. Nitko od dvanaestorice nikad nije kriticirao Judu. S njihovog gledišta, Juda Iskariot je bio izvanredan blagajnik, učen čovjek, odan (iako pomalo kritičan) apostol i u svakom smislu riječi, veliki uspjeh. Apostoli su voljeli Judu; uistinu je bio jedan od njih. Juda je najvjerojatnije vjerovao u Isusa, ali sumnjamo da je uistinu volio Učitelja cijelim svojim srcem. Judin slučaj slikovito govori o istinitosti izreke: "Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi u propast." Čovjek lako može postati žrtva lagodne obmane prijatnog prilagođenja putevima grijeha i smrti. Možete biti sigurni da je Juda uvijek bio financijski odan Učitelju i svojim prijateljima apostolima. Novci nikad nisu mogli biti podstrek njegovoj izdaji Učitelja.

Juda je bio jedini sin roditelja koji nisu imali mudrosti. Kad je bio vrlo mlad, stalno su mu ugađali i povlađivali; bio je razmažen. Kad je odrastao, imao je pretjeranu sliku osobne vrijednosti. Nije znao podnijeti poraz. Imao je nestabilnu i iskrivljenu sliku ispravnosti; odao se uživanju mržnje i sumnjičavosti. Odlično je znao izvitoperiti riječi i djela svojih prijatelja pogrešnim tumačenjem. Juda je cijelog svog života njegovao naviku izravnavanja računa s onima koji su ga tobože krivo tretirali. Imao je iskrivljen osjećaj vrijednosti i odanosti.
S Isusovog stanovišta, Juda je bio test vjere. Učitelj je od samog početka u cjelosti shvaćao slabost ovog apostola i dobro je znao opasnosti koje su pratile njegov ulazak u apostolski kolegijum. Ali priroda Božjih Sinova daje svakom stvorenom biću punu i ravnopravnu priliku za spasenje. Isus je želio pokazati ne samo smrtnicima ovog, već i promatračima s nebrojenih drugih svijetova, da pri svakoj sumnji u iskrenost i svesrdnost odanosti određenog stvorenja nebeskog kraljevstva, suci uvijek potpuno prihvaćaju dotičnog kandidata koji se nalazi pod sumnjom. Vrata vječnog spasenja stoje širom otvorena svima; "tko god hoće može doći;" izuzev vjere onog koji dolazi, ne postoje nikakve druge restrikcije ili odreditelji.
I Isus je upravo iz ovog razloga dopustio Judi da ide do samog kraja, uvijek čineći sve što je bilo u njegovoj moći kako bi preobrazio i spasio ovog slabog i zbunjenog apostola. Ali kad čovjek ne primi svjetlo s iskrenošću i kad ne živi u skladu s ovim svjetlom, ono postaje tama u njegovoj duši. Dok je Juda intelektualno uznapredovao u pogledu Isusovih učenja o kraljevstvu, on nije uznapredovao u postignuću karaktera onako kako su to učinili drugi apostoli. On nije uspio ostvariti uspješan unutarnji napredak u duhovnom iskustvu.

Dok se sve više odavao mračnim mislima o osobnom razočaranju, Juda je na kraju postao žrtva ozlojađenosti. Njegovi osjećaju su mnogo puta povrijeđeni i postao je nenormalno sumnjičav prema svojim najboljim prijateljima, uključujući i samog Učitelja. Na kraju je postao opsjednut idejom o poravnavanju računa, odmazdi po svaku cijenu, čak i izdaji svojih drugova i svog Učitelja. Ali ova zla i opasna ideja nije poprimila zaključni oblik sve do onog dana kad je zahvalna žena izlila skupocjenu pomast na Isusova stopala. Ovo se Judi učinilo rastrošnim i kad je Isus tako cjelovito i pred svima odbacio njegov javni protest, bila je to posljednja kap. Ovaj je događaj u njemu pokrenuo svu mržnju, povrijeđenost, zlobu, predrasude, ljubomoru i osvetu koji su se nakupljali za cijelog Judinog života i on je odlučio izravnati račune, ali nije znao s kim; i tako je usmjerio cjelokupno zlo svoje prirode protiv jedne nedužne osobe u ovoj ništavnoj drami svog nesrećnog života jedino zato što je Isus slučajno igrao glavnu ulogu u epizodi koja označava njegov prijelaz iz naprednog kraljevstva svjetla u samoizabranu domenu tame. Učitelj je više puta privatno kao i javno, opomenuo Judu skečući mu pažnju na to da je poklizivao, ali božanska upozorenja obično ne sotavljaju utiska u ogorčenoj ljudskoj prirodi. Isus je učinio sve što je bilo moguće i u skladu s čovjekovom moralnom slobodom, da spriječi Judin izbor pogrešnog puta. Na koncu je došao veliki test. Sin ozlojađenosti je odlučio posrnuti; podlijegao je gorkim i ništavnim nalozima svog ponosnog i osvetoljubivog uma opterećenog pretjeranim osjećajem vlastite vrijednosti i brzo zaglibio u zbunjenosti, očajanju i pokvarenosti.

Juda se zatim upustio u bijednu i sramotnu spletku koja je imala za cilj izdaju svog Gospodina i Učitelja i brzo je sproveo ovu podlu zamisao. Dok se bavio izradom svojih planova podle izdaje koji su začeti u dubinama ljutnje, doživio je časove kajanja i sramote, dok se u periodima razboritosti kukavički i u vlastitu obranu bavio mišlju da Isus eventualno može ispoljiti svoju moć i u posljednji trenutak spasti svoj život.

Po okončanju ovog ništavnog i grešnog procesa, ovaj je smrtnik i otpadnik kojem nije mnogo značilo što je prodao svog prijatelja za trideset srebrenjaka kako bi zadovoljio svoju dugotrajnu žudnju za osvetom, pohitio da izvrši završni čin drame bijega od stvarnosti smrtničke egzistencije --samoubojstvo.
Ostali apostoli su bili užasnuti -- zapanjeni. Isus se odnosio prema izdajniku jedino sa sažaljenjem. Drugim svjetovima je bilo teško oprostiti Judi i njegovo se ime izbjegava širom prostranog svemira.

Nakon što je održao propovijed o “Nebeskom kraljevstvu,” Isus je sazvao šestoricu apostola te im je ovoga poslijepodneva počeo obznanjivati planove vezane za posjetu gradovima Genezaretskog jezera. Njegova su braa Jakov i Juda bili jako pogođeni što nisu bili pozvani na ovaj skup. Do ovog su se časa smatrali pripadnicima bliskog kruga Isusovih suradnika. Ali Isus nije želio imati bliskih rođaka među pripadnicima ovog zbora apostolskih upravitelja kraljevstva. To što nije želio uključiti Jakova i Judu u uski krug svojih odabranih suradnika, kao i njegova rezervacija prema majci Mariji nakon događaja u Kani, predstavljaju početak sve šireg razdora između Isusa i njegove obitelji. Ova se situacija nastavila tijekom cijele njegove javne službe – oni su ga se gotovo posve odrekli – i njihove su se razlike nastavile sve do nakon njegove smrti i uzašaša. Njegova se majka u svom raspoloženju neprestano kretala između stavova vjere i nade, kao i sve snažnijih emocija razočaranja, poniženja i očajanja. Jedino je Ruta, najmlađa sestra, ostala nepokolebljivo odana svome ocu-bratu.

Sve do nakon uzašaša Isusova je obitelj bila uglavnom izolirana od njegove misije. Kao što prorok nema priznanja prije svega u svom zavičaju, on tako prvenstveno nema suosjeajnog razumijevanja u svojoj obitelji.

1. KONAČNE UPUTE

Isus je sutradan, u subotu 23. lipnja 26. godine p.K. dao konačne upute šestorici apostola. Rekao im je da idu u parovima, dvojica po dvojica, i da rade na promicanju radosne vijesti kraljevstva. Zabranio im je da krste vjernike i preporučio da ne drže javne propovijedi. Dalje im je rekao da e im kasnije biti dopušteno govoriti u javnosti, ali da je u ovom času prije svega očekivao da steknu praktično iskustvo u odnosu sa svojim bližnjima. Isus je predložio da njihova prva turneja bude u potpunosti rad u direktnom odnosu s pojedincima. Premda je ovaj stav donekle razočarao apostole, dijelom su shvaćali razloge zbog kojih je Isus želio započeti s proglašenjem kraljevstva na ovaj način, te su krenuli u svoje poduzee s puno vedrine, elana i samopouzdanja. Poslao ih je da rade u parovima, Jakova i Ivana u Keresu, Andriju i Petra u Kafarnaum, dok su Filip i Natanije otišli u Tariceju.

Prije početka prve dvotjedne faze apostolske službe, Isus je objavio kako želi zarediti dvanaestoricu apostola kako bi nastavili s radom na izgradnji kraljevstva nakon njegovog odlaska, te je dao kao zadatak svakom apostolu da imenuje jednog od svojih ranih obraenika kao novog pripadnika budueg apostolskog zbora. Ivan je upitao: “Ali, Učitelju, hoe li ova šestorica biti po svemu ravnopravni s nama koji smo bili s tobom od Jordana i koji smo slušali tvoja učenja u pripremi za ove početne radove na promicanju kraljevstva?” Isus je odgovorio: “Jeste, Ivane, ovi će vam ljudi biti jednaki i vi ete ih učiti svemu što znate o kraljevstvu, onako kako sam ja učio vas.” Isus ih je nakon ovih riječi napustio.

Prije nego što je svaki par krenuo svojim putem, šestorica su razmijenili poglede vezane za Isusovu uputu o odabiru novih apostola. Na koncu je prevladao Andrijin stav, nakon čega su se razišli dvojica po dvojica. Andrija je u biti rekao: “Učitelj je u pravu; suviše nas je malo kako bi bili u stanju obaviti toliki posao. Treba nam još učitelja i Učitelj nam ukazuje veliko povjerenje dajući nam pravo da odaberemo ovih šest novih apostola.” Ovoga jutra, prije nego što su krenuli na posao, svaki je u svom srcu imao ponešto skrivene potištenosti. Znali su da e im uveliko nedostajati Isus i unatoč strahu i uplašenosti, drugačije su zamišljali uvođenje nebeskog kraljevstva.

Šestorica su prema dogovoru planirali raditi dva tjedna, te se potom okupiti na sastanak u Zebedejevoj kući. Isus je u međuvremenu otišao u Nazaret da posjeti Ivana i Šimuna i druge pripadnike svoje obitelji koji su živjeli u blizini. Isus je činio sve što je bilo u njegovoj ljudskoj moi i što je bilo dosljedno njegovom posveenju Očevoj volji, kako ne bi izgubio povjerenje i ljubav svoje obitelji. U ovom je pogledu obavio više nego što je bilo njegova dužnost.

Dok su apostoli bili na misiji, Isus je dosta razmišljao o Ivanu, koji je bio u zatvoru. Osjeao je iskušenje da upotrijebi svoje potencijalne moi da ga oslobodi, ali je odlučio “čekati na Očevu volju.”

2. ODABIR ŠESTORICE

Prva se misionarska turneja šestorice apostola pokazala vrlo uspješnom. Svi su imali priliku otkriti veliku vrijednost neposrednog i osobnog kontakta s ljudima. Vratili su se k Isusu s boljim razumijevanjem religije kao potpuno i isključivo osobnog iskustva. Počeli su osjeati glad svagdašnjih ljudi, njihovu potrebu za riječima religiozne utjehe i duhovnog podstreka. Skupili su se oko Isusa i dok su svi htjeli govoriti u isto vrijeme, Andrija je preuzeo kontrolu prozivajući jednog po jednog apostola da podnese službenu izjavu Učitelju i da predoči svoju nominaciju novog apostola.

Isus je, nakon što su svi imali priliku predstaviti svoj izbor novog kandidata za apostolske pozicije, tražio od apostola da glasaju za pojedinačne nominacije; tako su stariji apostoli formalno primili šestoricu novih apostola. Isus je zatim objavio da zajednički namjerava posjetiti ove kandidate i pozvati ih u službu.
Ovi su novi apostoli bili:
1. Matija Levi, carinik iz Kafarnauma, koji je imao ured istočno od grada, u blizini granice s
Batanijom. Njega je odabrao Andrija.

2. Tomo Didimus, ribar iz Tariceje i negdašnji tesar i zidar iz Gadare. Njega je odabrao Filip.

3. Jakov Alfejev, ribar i zemljoradnik iz Kerese, koje je odabrao Jakov Zebedejev

4. Juda Alfejev, brat blizanac Jakova Alfejevog, također ribar, kojeg je odabrao Ivan
Zebedejev.

5. Šimun Revnitelj, visoki činovnik patriotske organizacije Revnitelja, koji je sišao s ove pozicije kako bi postao Isusov apostol. Prije nego što je prišao revniteljima, Šimun je bio trgovac. Njega je odabrao Petar.

6. Juda Iskariotski, sin jedinac bogatih židovskih roditelja koji su živjeli u Jerihonu. Bio je učenik Ivana Krstitelja, zbog čega su ga se odrekli njegovi saducejski roditelji. On je tražio posao u ovom kraju kad su ga našli Isusovi apostoli i najveim dijelom zbog njegovog financijskog iskustva, Natanije ga je pozvao da im se pridruži. Juda Iskariotski je bio jedini Judejac među dvanaestoricom apostola.

Isus je proveo cijeli dan sa šestoricom, odgovarajui na njihova pitanja i slušajui detalje njihovih izvještaja, kako su imali mnoga zanimljiva i vrijedna iskustva. Sada su vidjeli mudrost Učiteljeve namjere da ih usmjeri u pravcu tihog osobnog rada prije početka bilo kakvih ambicioznijih javnih aktivnosti.


3. POZIV MATIJI I ŠIMUNU

Isus je narednog dana otišao sa šestoricom kako bi pozvao Matiju, ubirača poreza. Matija ih je čekao, nakon što je poravnao računicu u knjigama i prenio poslovne obaveze na svog brata. Dok su prilazili carinarnici, Andrija je stao ispred ostalih s Isusom koji je, gledajui Matiju u oči, rekao: “Hajde za mnom.” I ovaj je ustao i otišao u svoju kuu u pratnji Isusa i apostola.

Matija je rekao Isusu kako je to veče planirao držati gozbu, s namjerom da pozove svoju obitelj i prijatelje ako Isus pristane biti počasni gost. Isus je klimnuo glavom u znak pristanka. Petar je zatim pozvao Matiju u stranu i objasnio mu kako je on pozvao određenog Šimuna da priđe apostolima i dobio je pristanak da pozove Šimuna na večeru.

Poslije podnevnog ručka u Matijinoj kui svi su otišli s Petrom pozvati Šimuna Revnitelja kojeg su zatekli na njegovom starom radnom mjestu, dok je njegovim poslom sada upravljao njegov neak. Kad je Petar poveo Isusa do Šimuna, Učitelj je pozdravio ovog vatrenog domoljubca govorei, “Hajde za mnom.”

Zatim su se svi vratili u Matijinu kuu gdje su govorili o politici i religiji sve do večernjeg objeda. Levijeva se obitelj dugo bavila poslom ubiranja carine; zbog toga su mnogi uzvanici na ovoj Matijinoj gozbi bili “carinici i grešnici” prema mišljenju farizeja.

U ono vrijeme, kad je ugledna osoba sazivala ovakav banket ili gozbu, vladao je običaj da se sve zainteresirane osobe okupe u glavnoj sobi kako bi tu mogli promatrati goste pri objedu i slušati razgovore i govore počasnih gostiju. Na gozbi je tako bilo mnogo farizeja koji su došli kako bi mogli promatrati Isusovo ponašanje na ovako nesvakidašnjem društvenom skupu.

Kako je večera napredovala, okupljeni su uživali u dobrom duhu i raspoloženju i svi su se tako dobro provodili da su okupljeni farizeji u srcima počeli kritizitati Isusovo sudjelovanje u ovako bezbrižnom i radosnom događaju. Kasnije iste ove noi dok su držali govore, jedan se od zlobnijih farizeja usudio kritizirati Isusovo ponašanje govorei Petru: “Kako se usuđujete rei da je ovaj čovjek ispravan ako jede s carinicima i grešnicima i ako dolazi na ovako bezbrižne i ugodne gozbe.” Petar je došaptao ove riječi Isusu prije nego što je ovaj imao priliku uputiti pozdravne riječi blagoslova okupljenim gostima. Isus je prvo rekao: “Došao sam ovdje večeras da izrazim dobrodošlicu Matiji i Šimunu u našu grupu i ovom mi je prilikom drago vidjeti bezbrižnost i dobro raspoloženje okupljenih i neka vam bude još veća radost zato što e mnogi od vas ui u nastupajue kraljevstvo duha, kada ete punije uživati u radosnim vijestima nebeskog kraljevstva. I vama koji stojite po strani kritizirajui me u svojim srcima zbog toga što sam se došao provesti sa svojim prijateljima, vama velim da sam došao proglasiti radost društvenim slugama i duhovnu slobodu moralnim zatočenicima. Zar vam moram napominjati da ne treba zdravima liječnik, ve onima koji su bolesni? Došao sam, ne da pozovem na obraenje pravednike, nego grešnike.”

Bio je to čudnovat prizor u svijetu Židova: vidjeti čovjeka ispravnog karaktera i plemenitih osjeaja kako se slobodno i radosno provodi sa svagdašnjim ljudima, naročito s nereligioznom grupom grešnika zle reputacije i publikaša koji su jedino mislili na provod. Šimun Revnitelj je želio održati govor u Matijinoj kui, ali ga je Andrija uspio nagovoriti da odustane od ove namjere kako je znao da Isus nije želio da dolazee kraljevstvo bude pomiješano s revniteljskim pokretom. Isus i apostoli su proveli no u Matijinoj kui i
dok su se ljudi polako počeli razilaziti svojim kuama, jedino su govorili o Isusovoj dobroti i pristupačnosti.

4. POZIV BLIZANCIMA

Sutradan ujutro devetorica su krenuli brodom preko Kerese kako bi službeno pozvali iduću dvojicu apostola, Jakova i Judu, blizance i sinove Alfejeve koje su odabrali Jakov i Ivan Zebedejevi. Blizanci-ribari su očekivali Isusa i njegove apostole i zbog toga su se zadržali pored obale. Jakov Zebedejev je predstavio učitelja ribarima u Keresi i Isus je klimnuo glavom i rekao: “Hajde za mnom.”

Isus im je ovog poslijepodneva koje su zajedno proveli saopio svoje poglede o gozbama koje je zaključio slijedeim riječima: “Svi su ljudi moja braa. Moj Otac na nebu ne prezire ni jedno stvorenje koje smo napravili. Nebesko kraljevstvo je otvoreno svim muškarcima i ženama. Nitko ne može zatvoriti vrata milosti pred bilo kojom gladnom dušom koja stoji pred vratima. Sješćemo za stol sa svima koji žele čuti o kraljevstvu. Kad naš Otac na nebu gleda na ljude, oni su svi jednaki u njegovim očima. Nemojte stoga propustiti priliku da prelomite kruh s farizejima, grešnicima, saducejima, publikašima, Rimljanima, Židovima, bogatašima, siromasima, slobodnjacima i robovima. Vrata kraljevstva stoje širom otvorena svima koji žele upoznati istinu i nai Boga.”

Ove je noi priređena jednostavna gozba u domu Alfejevih i blizanci su ovom prilikom primljeni u apostolsku obitelj. Kasnije ove večeri Isus je dao apostolima prvu lekciju o porijeklu, prirodi i sudbini nečistih duhova, ali oni nisu bili u stanju shvatili značenje onoga što im je rekao. Bilo im je vrlo lako voljeti i poštovati Isusa, a vrlo teško razumjeti mnoga njegova učenja.

Nakon što su se preko noći odmorili, jedanaestorica su krenuli kao grupa brodom za Tariceju.

5. POZIV TOMI I JUDI

Ribar Tomo i lutalica Juda su sreli Isusa i apostole na pristaništu u Tariceji, nakon čega je Tomo sviju pozvao svojoj kući koja se nalazila u blizini. Filip je ovom prilikom predstavio Tomu kao svog kandidata za apostolsku poziciju, dok je Natanije predstavio Judu Iskariotskog, Judejca, sa sličnim počastima. Isus je pogledao Tomu i rekao: "Ti, Tomo, nemaš vjere, ali te svejedno primam. Hajde za mnom." Judi Iskariotskom Učitelj je rekao: "Judo, svi svo od iste krvi i ja te primam među nas i nadam se da ćeš uvijek biti vjeran svojoj braći. Hajde za mnom."

Nakon što su se prvo osvježili, Isus je poveo dvanaestoricu nasamo da se odaju molitvi i da ih pouči o prirodi i radu Svetog Duha, ali oni ponovo nisu uspjeli razumjeti najveći dio ovih izvanrednih istina s kojima ih je nastojao upoznati. Dok bi jedan shvatio jednu točku, a drugi drugu, ni jedan nije mogao shvatiti cjelokupnost njegovog učenja. Uvijek su činili grešku tako što su pokušavali uklopiti Isusovo novo evanđelje u svoje stare forme religioznog vjerovanja. Nisu mogli shvatiti ideju da je Isus došao proglasiti novo evanđelje spasenja i utemeljiti novi put pronalaženja Boga; nisu shvaćali da je on bio novo otkrivenje Oca na nebu.

Isus je sutradan ostavio dvanaestoricu apostola; želio im je dati priliku da nasamo porazgovaraju o onome čemu ih je učio. Učitelj se vratio uoči večernjeg obroka, te im je poslije večere govorio o službi anđela i neki su apostoli razumjeli njegova učenja. Sutradan su proveli dan odmora, nakon čega su krenuli brodom prema Kafarnaumu.

Zabedej i Šaloma su otišli živjeti sa svojim sinom Davidom kako bi ostavili svoju veliku kuću Isusu i dvanaestorici apostola. Isus je ovdje proveo mirnu subotu sa svojim odabranim apostolima; pažljivo im je predočio planove za promicanje kraljevstva te im je potanko objasnio razloge za izbjegavanje svakog sukoba s građanskim vlastima, govoreći: "Ako netko treba prekoriti građanske vlasti, ostavite taj zadatak meni. Pazite da ne optužite Cezara i njegove sluge." Ove je noći Juda pozvao Isusa u stranu da ga upita zašto ne oslobodi Ivana iz zatočeništva. Juda nije bio posve zadovoljan Isusovim stavom.

6. TJEDAN INTENZIVNE OBUKE

Slijedeći je tjedan bio posvećen intenzivnoj obuci. Svaki su dan šestorica novih apostola predavani u ruke apostola koji su ih imenovali na njihove nove pozicije, kako bi se utvrdilo što su naučili i doživjeli vezano s pripremom za poslove kraljevstva. Stariji su apostoli pažljivo preslušavali, u korist svojih mlađih kolega, učenja s kojim ih je Isus do tada upoznao. Navečer su se obično okupljali u Zebedejevom vrtu gdje su slušali Isusove pouke.

Isus je u ovo vrijeme utemeljio običaj odmora sredinom tjedna. Oni su se držali ovog plana jednodnevnog odmora i relaksacije do samog kraja njegovog materijalnog života. Kao opće pravilo, srijedom nikada nisu obavljali svoje redovne aktivnosti. Svake srijede, Isus im je govorio: "Moja djeco, danas se igrajte. Odmorite se od napornih radova na primicanju kraljevstva i bilo uživajte u razonodi svojih bivših profesija ili nađite nove rekreativne aktivnosti." Dok Isusu u ovoj fazi života nije bio potreban ovaj dan odmora, on se držao ovog plana zato što je znao da ovo pogoduje blagostanju njegovih suradnika. Isus je bio učitelj – pravi Učitelj; njegovi su suradnici bili njegovi učenici koji su ga slijedili.

Isus je ovom prilikom nastojao objasniti apostolima razliku između svojih učenja, svog života među njima i budućih učenja koja se mogu razviti nakon njegove smrti. Isus je rekao: "Moje kraljevstvo i evanđelje vezano s ovim kraljevstvom trebaju počivati u samoj biti vaše poruke. Nemojte skrenuti s puta i govoriti o meni i mojim učenjima. Proglasite evanđelje kraljevstva i predočite moje otkrivenje Oca na nebu, ali nemojte učiniti grešku tako što ćete skrenuti s puta i poći u smjeru stvaranja legendi i izgradnju kulta o vjerovanjima i učenjima o mojim vjerovanjima i učenjima." Ali oni ponovo nisu shvatili njegove riječi i nitko se nije usudio upitati zašto im je ovako govorio.

U ovim ranim učenjima Isus je nastojao koliko je to bilo moguće izbjeći svaku kontroverziju sa svojim apostolima izuzev kad je bilo riječi o pogrešnim idejama o njegovom nebeskom Ocu. U pogledu svih takvih pitanja nikada nije oklijevao ispraviti njihova vjerovanja. Isus je imao jedan jedini motiv u svom životu poslije krštenja, a to je bilo da ostvari bolje i istinitije otkrivenje svog Rajskog Oca; utirao je staze novom i boljem pristupu Bogu putem vjere i ljubavi. Govorio je apostolima: "Idite i tražite grešnike; ohrabrite potištene i dajte utjehu tjeskobnima."

Isus je imao savršeno razumijevanje svake situacije; mogao je upotrijebiti svoje neograničene moći pri sprovedbi misije na kojoj je radio, ali je bio posve zadovoljan sredstvima i osobama koje bi većina ljudi smatrala neadekvatnim i bezvrijednim. Dok je radio na misiji veličansteno dramatičnih proporcija, insistirao je na izvršenju Očevog posla na vrlo neizgledan i nedramatičan način; uporno je nastojao izbjeći svako ispoljenje moći. Planirao je raditi tiho i neprimjetno, ako ništa ono par mjeseci, s dvanaestoricom apostola u blizini Genezaretskog jezera.

7. JOŠ JEDNO RAZOČARANJE

Isus je imao u planu tihu misionarsku kampanju koja se trebala sastojati od pet mjeseci osobnog rada. Nije govorio apostolima koliko su trebali raditi na ovaj način; radili su od tjedna do tjedna. Rano uoči prvog dana u tjednu, upravo kad se spremao izvijestiti apostole o svojoj odluci, priđoše mu Šimun Petar, Jakov Zebedejev i Juda Iskariotski kako bi s njim nasamo razgovarali. Vodeći Isusa u stranu, Petar se odvaži da mu kaže: "Učitelju, prema zahtjevu naše braće, došli smo upitati je li došlo vrijeme da uđemo u kraljevstvo. Hoćeš li proglasiti kraljevstvo u Kafarnaumu ili trebamo ići u Jeruzalem? I kad ćemo saznati – svaki pojedinačno – pozicije koje ćemo s tobom zauzeti pri utemeljenju kraljevstva -- " i Petar bi nastavio postavljati pitanja da mu Isus nije dao znak da prekine. I pozivajući apostole koji su stajali u blizini, Isus reče: "Moja dječice, koliko se još moram nositi s vama! Zar vam nisam jasno rekao da moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta? Rekao sam vam mnogo puta da nisam došao sjesti u Davidovu stolicu i kako me onda možete pitati koje ćete pozicije primiti u Očevom kraljevstvu? Zar ne vidite da sam vas pozvao da budete poslanici duhovnog kraljevstva? Zar ne shvaćate da ćete me vrlo brzo početi zastupati pred svijetom i pri proglašenju kraljevstva, kao što ja sada zastupam Oca koji je na nebu? Zar je moguće da sam vas odabrao i obučio kao glasnike kraljevstva, a da vi ne shvaćate prirodu i značaj ovog dolazećeg kraljevstva božanskog savršenstva u ljudskim srcima? Prijatelji, još jednom vam govorim. Izbrišite iz svojih umova ideju da se moje kraljevstvo svodi na dominaciju moći ili vlast slave. Uistinu, sva će moć i slava s vremenom biti predane u moje ruke, ali nije u skladu s Očevom voljom da upotrijebimo ovo božansko obdarenje u cilju samouveličanja u ovom dobu.

U budućim ćete dobima uistinu sjesti sa mnom u moći i slavi, ali nam se sada bolje povinovati Očevoj volji i sa skrušenom poslušnoću sprovesti njegov poziv na zemlji."

Njegovi su suradnici još jednom doživjeli šok. Isus ih je poslao u parovima da idu da se pomole i rekao im je da se vrate u podne. Ovog su bitnog prijepodneva svi pojedinačno nastojali naći Boga i svaki je nastojao oraspoložiti i osnažiti svoje kolege i vratili su se k Isusu u prema njegovim uputama.

Isus im je zatim rekao o Ivanovom dolasku, krštenju u Jordanu, svadbi u Kani, nedavnom izboru šestorice novih apostola i o tome kako su se od njega udaljila njegova vlastita braća, upozoravajući da će ih neprijatelji kraljevstva pokušati razdvojiti jedne od drugih. Nakon ovog kratkog ali upečatljivog govora apostoli su se podigli na noge i pod Petrovim nadzorom jedan po jedan izrazili nepokolebljivu odanost svome Učitelju i neustrašivu predanost kraljevstvu, kako je Tomo rekao, "U ime ovog dolazećeg kraljevstva, što god ono bilo i premda ga ja u potpunosti ne razumijem." Svi su istinski vjerovali u Isusa, premda nisu potpuno shvaćali njegova učenja.

Isus ih je ovom prilikom upitao koliko su novca imali kod sebe; također je pitao kako su se namjeravali pobinuti za obitelji. Kad se pokazalo da su kod sebe imali jedva dovoljno da se prehrane iduća dva tjedna, rekao je: "Nije Očeva volja da započnemo s radom na ovaj način. Ostaćemo pored mora dva tjedna i bilo ribariti ili se baviti drugim poslovima koji nam dođu pod ruku; istovremeno se pod nadzorom Andrije, prvoizabranog apostola, trebate obezbijediti u pogledu budućeg rada, kako u korist neposredne osobne misije tako i nakon što vas budem službeno zaredio kao poslanike pri objavi evanđelja i poučavanju vjernika." Sviju su jako razvedrile ove riječi; Isus je ovom prilikom prvi put nedvojbeno aludirao na namjeru da krene s agresivnijim i poduzetnijim javnim radom.

Apostoli su proveli posljednji dio dana planirajući kako će stvoriti bolju radnu organizaciju i rasporediti lađe i mreže nakon što su odlučili ići u ribu; većinom su bili ribari, a i Isus je bio iskusan brodar i ribar. Mnoge su lađe koje su korištene narednih nekoliko godina bile izgrađene Isusovim vlastitim rukama. Bile su to dobre i pouzdane lađe.

Isus im je rekao da provedu dva tjedna u ribi, dodajući: "A onda ćete ići ljude loviti!" Ribarili su u tri grupe a Isus je svake noći išao od grupe do grupe. Svi su toliko uživali u Isusovom društvu! Bio je dobar ribar, prijatan suradnik i inspirativan kolega; što su više s njim radili, to su ga više voljeli. Matija je jednom prilikom rekao: "Što više čovjek razumije određene ljude to im se manje divi, ali kad se radi o ovom čovjeku, što ga manje razumijem, to ga više volim."

Ovaj plan naizmjeničnog ribarenja i osobnog rada u korist promicanja kraljevstva trajao je više od pet mjeseci, sve do kraja ove, 26. godine p.K., kad su utihnuli progoni Ivanovih učenika koji su započeli kratko nakon njegovog utamničenja.

8. PRVI RADOVI DVANAESTORICE

Nakon što su se oslobodili dvotjednog ulova, Juda Iskariotski, koji je bio odabran kao blagajnik apostolske grupe, podijelio je apostolske novce na šest jednakih dijelova, dok su prvo odvojili sredstva za brigu o apostolskim obiteljima. Sredinom kolovoza 26. godine p.K. apostoli su krenuli na posao dvojica po dvojica, gdje je svaki par primio na zadatak određenu radnu oblast. Isus je prva dva tjedna bio uz Andriju i Petra, druga dva uz Jakova i Ivana i tako dalje, sve dok nije proveo dva tjedna sa svakim parom prema njihovom vlastitom izboru. Na ovaj je način imao priliku biti sa svima u manjoj grupi prije nego što će ih pozvati sve zajedno na početak javne misije.

Isus ih je poučio da propovijedaju oproštenje grijeha putem vjere u Boga bez pokore i žrtvovanja, te im je rekao da poruče ljudima kako Otac na nebu voli svu djecu s jednakom vječnom ljubavi. Opomenuo je apostole da se ne upuštaju u raspravu na temu:

1. Aktivnosti i zatočeništva Ivana Krstitelja.

2. Glasa koji se čuo prilikom krštenja. Isus
je rekao: "Jedino oni koji su čuli glas smiju o njemu govoriti. Prepričavati možete jedino ono što čujete od mene; ne širite glasine. "

3. Pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani. Isus ih je ozbiljno opomenuo, govoreći: "Ne govorite nikome o vodi i vinu."

Krasno su se provodili ovih pet-šest mjeseci za kojih su svaka dva tjedna radili kao ribari, zarađujući dovoljno da podmire troškove tijekom naredna dva tjedna misionarskog rada na promicanju kraljevstva.

Svagdašnji svijet je sa zaprepaštenjem promatrao službu Isusa i njegovih apostola. Rabini su dugo poučavali Židove da neuki ljudi ne mogu biti pobožni i religiozni. Ali Isusovi apostoli su bili i pobožni i ispravni; pored toga su uz puno dobrog raspoloženja bili neuki u pogledu rabinskog učenja i svjetske mudrosti.

Isus je apostolima objasnio razliku između pokajanja vezanog s takozvanim dobročinstvom, kako su ovu koncepciju objašnjavali Židovi, i promjene koju u čovjekovom umu izaziva vjera – novog rođenja – koju je on tražio kao cijenu za ulazak u kraljevstvo. On je poučavao apostole da je vjera bila jedini uvjet za ulazak u Očevo kraljevstvo. Ivan ih je učio da se "pokaju" – da se sklone od nastupajućeg prokletstva. Isus ih je poučio da, "Vjera otvara vrata za ulazak u neposrednu, savršenu i vječnu Božju ljubav." Isus nije govorio kao prorok, kao onaj koji je došao proglasiti Božju riječ. Činilo se da je govorio o sebi kao nekome tko ima vlast. Isus im je nastojao odvratiti pažnju od traženja čuda u smjeru pronalaženja stvarnog i osobnog iskustva u zadovoljstvu i uvjerenju duha ljubavi i spasiteljske gracioznosti Boga koji živi u čovjeku.

Učenici su rano naučili ukazati duboko poštovanje i suosjećajnu pažnju svakom ljudskom biću koje su imali priliku sresti i jako ih se dojmilo ovo univerzalno i nepokolebljivo poštovanje koje je Isus tako dosljedno ukazivao svim muškarcima, ženama i djeci. Znao je zastati usred govora kako bi izišao u susret i rekao riječi potpore ženi koja je patila od tjelesog i duševnog bremena. Znao je prekinuti ozbiljnu sjednicu sa svojim apostolima kako bi posvetio pažnju djetetu koje ga je prekinulo u govoru. Nije postojalo ništa što je Isus smatrao bitnijim od individualnog ljudskog bića koje se slučajno zadesilo u njegovoj blizini. Pored toga što je bio učitelj i vođa, bio je i mnogo više – prijatelj, susjed i suosjećajni kolega.

Premda su se Isusova javna učenja najvećim dijelom sastojala od priča i kraćih govora, uvijek je poučavao apostole metodom pitanja i odgovora. Za kasnijih javnih govora zastajao je da odgovori na iskrena pitanja okupljenih.

Dok su isprva bili šokirani, apostoli su se uskoro navikli na Isusov stav prema ženama; on im je vrlo jasno pokazao da su žene imale jednaka prava kao muškarci u nebeskom kraljevstvu.

9. PET MJESECI ISKUŠENJA

Iako se pomalo monotona smjena ribarenja i osobnog rada pokazala vrlo napornim periodom u životu dvanaestorice apostola, ali su ipak uspjeli proći kroz ovo iskušenje. Unatoč svim njihovim gunđanjima, sumnjama i prolaznom nezadovoljstvu, ostali su vjerni zavjetu odanosti i privrženosti koji su dali svome Učitelju. Bio je to njihov osobni odnos s Isusom za vrijeme ovih dvanaest mjeseci iskušenja koji ih je toliko zbližio s njim da su mu svi (izuzev Jude Iskariotskog) ostali vjerni i odani i u onim tamnim časovima iskušenja i raspeća. Pravi čovjek jednostavno ne bi bio u stanju izdati tako posvećenog učitelja koji je živio tako blisko njemu kao čovjeku i koji mu je bio tako odan kao što je to bio Isus. U toku tamnih časova Učiteljeve smrti, u apostolskim srcima su gurnuti u stranu razum, sud i logika pred tom izvanrednom ljudskom emocijom prijateljske odanosti. Ovih je pet mjeseci rada s Isusom navelo apostole, svakog pojedinačno, da u njemu prepoznaju svog najboljeg prijatelja na cijelom svijetu. I ova ih je emocija, a ne njegova izvanredna učenja ili veličanstvena djela, držala na okupu sve do nedugo nakon raspeća i obnove proglašenja evanđelja kraljevstva.

Ne samo što su ovi mjeseci tihog rada djelovali kao veliko iskušenje apostolima kroz koje su teškom mukom uspjeli proći, ovaj je period javne povučenosti pao kao iskušenje i samoj Isusovoj obitelji. U vrijeme kad je Isus bio spreman započeti s javnim radom, cijela ga je njegova obitelj (izuzev Rute) praktično napustila. Jedino su u nekoliko slučajeva s njim ponovo pokušali stupiti u kontakt, i to s namjerom da ga nagovore da se vrati kući kako su više-manje bili uvjereni da je Isus bio izvan pameti. Jednostavno nisu mogli shvatiti njegovu filozofiju i učenja; ove su stvari prevazilazile shvaćanja njegove obitelji.

Apostoli su nastavili s osobnim radom u Kafarnaumu, Betsaidi-Juliji, Korozainu, Gerasi, Hiposu, Magdali, Kani, Betlehemu Galilejskom, Jotapati, Rami, Safedu, Gišali, Gadaru i Abili. Pored ovih gradova radili su i u mnogim selima i zaseocima. Pre kraj ovog razdoblja apostoli su formirali prilično dobre planove za brigu svojih obitelji. Većinom su bili oženjeni i imali više djece, ali su stvorili uvjete za brigu svojih obitelji tako da su uz manju pomoć iz apostolske riznice mogli posvetiti svu sviju energiju Učiteljevom radu, bez brige o financijskom blagostanju svojih obitelji.

10. ORGANIZACIJA DVANAESTORICE

Apostoli su se rano organizirali na slijedeći način:

1. Andrija, prvoodabrani apostol, je postavljen za poglavara i glavnog upravitelja dvanaestorice.

2. Petar, Jakov i Ivan su postavljeni za Isusove osobne pratitelje. Trebali su bili uz njega dan i noć da mu budu pri ruci pri fizičkim i drugim potrebama i da ga prate pri noćnim bdijenjima posvećenim molitvi i tajnovitoj duhovnoj zajednici s Nebeskim Ocem.

3. Filip je postavljen za opksrbnika. Imao je dužnost da se pobrine o zalihama hrane i da bude odgovoran da posjetitelji, što je nekom prilikom značilo velike mase ljudi, imaju što jesti.

4. Natanije se brinuo o obiteljima dvanaestorice. Primao je redovne izvještaje o potrebama pojedinačnih apostolskih obitelji i bio je taj koji je tražio od blagajnika Jude da pošalje sredstva svakoga tjedna onima koji su ih trebali.

5. Matija je bio fiskalni zastupnik apostola. Imao je za dužnost da izbalansira račune i da napuni riznicu. Ako nisu primali sredstva za zajedničko izdržavanje, ako donacije nisu mogle pokriti njihove potrebe, Matija je imao moć da ih vrati k ribarskim mrežama. Ali ovo više nije bilo potrebno nakon što su započeli s javnim radom; uvijek je bilo dovoljno novca u rukama blagajnika da se pokriju troškovi njihovog rada.

6. Tomo je bio zadužen za plan putovanja. Na njemu je bilo da uredi smještaj i uopćeno da odabere mjesta za pouku i propovijedanje, te da na taj način osigura glatko i djelotvorno putovanje.

7. Alfejevi sinovi Jakov i Juda imali su zadatak da kontroliraju mase. Preuzeli su zadaću da postave dovoljan broj meštara koji će stvoriti red među masama za vrijeme propovijedi.

8. Šimun Revnitelj je bio zadužen za odmor i rekreaciju. Planirao je aktivnosti kojima su se bavili svake srijede, dok je pored toga nastojao planirati i nekoliko sati svakodnevne relaksacije i razonode.

9. Juda Iskariotski je postavljen za blagajnika. On je bio taj koji je nosio vreću. Plaćao je sve troškove i vodio je knjige. Svakog je tjedna Matiji podnosio projekciju za budžet, dok je također podnosio tjedne izvještaje Andriji. Juda je plaćao račune po Andrijinom odobrenju.
Na ovaj su način dvanaestorica apostola funkcionirali od ranih dana zajedničkog rada pa sve dok Judina izdaja nije stvorila potrebu za reorgaizacijom. Učitelj i njegovi učenici-apostoli su tako nastavili sve do nedjelje 12 sječnja 27. godine p.K., kad ih je Isus pozvao na ceremoniju kojom su postali službeni poslanici kraljevstva i vjesnici radosne vijesti. I nedugo nakon toga pripremili su se na put prema Jeruzalemu i Judeji na početku svoje prve javne turneje.

RANO u subotu ujutro, 23. veljače 26 godine p.K. Isus je sišao s planine kako bi se ponovo pridružio Ivanovim suradnicima utaborenim u Peli. Proveo je cijeli dan s masama. Nakon što je pomogao određenom mladiću koji je bio povrijeđen prilikom pada, otputovao je do obližnjeg sela Pele kako bi ga predao u ruke njegovih roditelja.

1. IZBOR PRVA ČETIRI APOSTOLA

Dva Ivanova vodeća učenika su tijekom ovog Sabata provela dosta vremena s Isusom. Od svih Ivanovih učenika, Isus je najdublje dojmio Andriju koji ga je pratio do Pele kad je Isus otišao izručiti povrijeđenog mladića. Anrija je prilikom povratku u Ivanov tabor postavio cijeli niz pitanja i kad su pred samim odredištem zakratko zastali u razgovoru, rekao je: "Promatrao sam te od dana kad si stigao u Kafarnaum i vjerujem da si novi Učitelj, i premda ne razumijem tvoja učenja u cjelosti sam te spreman slijediti; želim te blisko pratiti i od tebe naučiti cijelu istinu o novom kraljevstvu." Isus je sa svesrdnim povjerenjem poželio dobrodošlicu Andriji kao svom prvom apostolu iz dvanaestočlane grupe koja je s njim trebala raditi na upostavi novog Božjeg kraljevstva u ljudskim srcima.

Andrija je bio tihi promatrač I iskreni vjernik u Ivanov rad koji je imao vrlo sposobnog i entuzijastičnog brata Šimuna, jednog od Ivanovih vodećih učenika. Ne bi bilo zgorega reći i da je Šimun bio jedan od Ivanovih najbitnijih sponzora.

Nedugo nakon što se s Isusom vratio u logor, Andrija je potražio svog brata Šimuna, odveo ga u stranu i ispričao mu o svom uvjerenju da je Isus bio veliki Učitelj kojem je odlučio prići kao učenik. Također je rekao kako je Isus prihvatio njegovu službu predloživši da mu dođe i on (Šimun) i da se ponudi kao pripadnik novog kraljevstva. Šimun je rekao: "Od dana kad je ovaj čovjek došao u Zebedijevu radnju vjerovao sam da ga je poslao Bog, ali što je s Ivanom? Hoćemo li ga se odreći? Je li pravo tako učiniti?" Odlučili su se smjesta posavjetovati s Ivanom. Ivan je bio iznenađen vijestima da će izgubiti dva vrijedna savjetnika i dragocjena učenika, ali je hrabro odgovorio na njihova pitanja: "Ovo je tek početak; moj će rad s vremenom doći do kraja kad ćemo svi postati njegovi učenici." Andrija je zatim odveo Isusa u stranu kako bi ga obavijestio da je njegov brat želio prići radu na utemeljenju novog kraljevstva. I prihvatajući Šimuna kao svog drugog apostola, Isus je rekao: "Ti si, Šimune, pun poleta, ali ovaj se polet može nadviti kao prjetnja tvojim aktivnostima u korist kraljevstva. Ovim te opominjem da budeš oprezniji pri govoru. Odsad ćeš se zvati Petar."

Roditelji povrijeđenog mladića koji su živjeli u Peli zamolili su Isusa da kod njih prespava i da se osjeća kao kod svoje kuće, što je ovaj prihvatio. Prije nego što se oprostio od Andrije i njegovog brata, Isus je rekao, "Rano sutra ujutru idemo u Galileju."

Nakon što se Isus vratio da prenoći u Peli i dok su Andrija i Šimun raspravljali o prirodi njihovog rada na uspostavi kraljevstva, na scenu su stigli Zebedejevi sinovi Jakov i Ivan koji su se upravo vratili iz svoje uzaludne potrage za Isusom u brdima. Kad su od Šimuna Petra čuli kako su on i njegov brat Andrija prvi prihvaćeni kao savjetnici novog kraljevstva i kako su narednog jutra sa svojim novim Učiteljem namjeravali poći u Galileju, Jakov i Ivan su se jako rastužili. Oni su već duže vremena poznavali Isusa i jako su ga voljeli. Već danima su ga tražili u brdima i sad kad su se vratili u logor, saznali su da je Isus drugima ispoljio veću naklonost. Upitali su gdje se Isus nalazio te su ga smjesta otišli tražiti.

Isus je spavao kad su stigli do njegovog boravišta i probudili su ga riječima: "Kako je moguće da smo mi, koji smo tako dugo s tobom živjeli, za tobom morali tragati danima, dok si ti pokazao veću naklonost drugima kad su postavio Andriju i Šimuna kao tvoje prve suradnike u novom kraljevstvu? Isus je odgovorio, "Uspokojite svoja srca i sami sebe upitajte tko vas je poslao u potragu za Sinom Čovječjim dok se ovaj bavio Očevim poslom?" Nakon što su mu ispričali pojedinosti svoje duge potrage u brdima, Isus im je dalje rekao: "Trebate naučiti tragati za tajnama novog kraljevstva u svojim srcima, a ne u planinama. To za čim ste tragali se već nalazilo u vašim dušama. Vi ste već moja braća -- ne moram vas primiti -- već ste u kraljevstvu i neka vas grije radost dok se budete pripremali za putovanje u Galileju." Ivan se odvažio upitati: "Ali Učitelju, hoćemo li Jakov i ja biti tvoji suradnici u novom kraljevstvu kao Andrija i Šimun?" Polažući ruke na njihova ramena, Isus je uzvratio: "Moja braćo, već ste se samnom nalazili u duhu kraljevstva prije nego što su drugi zatražili da budu primljeni. Vi, moja braćo, ne morate tražiti da uđete u kraljevstvo; vi ste samnom bili u kraljevstvu od samog početka. Pred drugim ljudima, drugi vas mogu preteći, dok sam vas ja u svom srcu već ubrojio u vijeća kraljevstva i prije nego što ste došli na ideju da to od mene tražite. I pored toga bi bili prvi od svih da niste otišli u dobronamjernu i samoinicijativnu potragu za onim koji nikad nije bio izgubljen. U predstojećem kraljevstvu ne usmjeravajte pažnju na ono što vam stvara osjećaj tjeskobue već se bavite jedino izvršenjem volje nebeskog Oca."

Jakov i Ivan su primili ovu opomenu s puno dostojanstva; nikad više nisu zavidjeli Andriji i Šimunu. Spremno su se počeli pripremati da s drugom dvojicom apostola krenu za Galileju sutradan ujutro. Od ovog je dana korišten izraz "apostol" kako bi se naglasila razlika između odabrane obitelji Isusovih savjetnika i velikog broja vjernika koji će uskoro postati njegovi učenici.

Kasnije ove večeri, Jakov, Ivan, Andrija i Šimun su došli na razgovor s Ivanom Krstiteljem i plačnih očiju ali odlučnog glasa, odvažni Judejski prorok se oprostio od svoja dva vodeća učenika koji su upravo postali aposotli galilejskog Kneza predstojećeg kraljevstva.

2. IZBOR FILIPA I NATANIJA

U nedjelju ujutro, 24 veljače 26. godine p.K. Isus se oprostio od Ivana Krstitelja pored rijeke u blizini Pele i to je bio posljednji put da ga je vidio u ljudskom obličju.

Istog je dana, kako se Isus sa svoja četiri apostola uputio za Galileju, u logoru nastupila velika pometnja među Ivanovim učenicima. Bio je to početak prve velike podjele. Ivan je dan prije s dubokim uvjerenjem potvrdio Andriji i Ezri da je Isus bio Izručitelj. Andrija je odlučio poći za Isusom dok je Ezra odbio poći za blagonaklonim nazaretskim stolarom govoreći svojim suradnicima: "Prorok Daniel kaže da će Sin Čovječji doći s nebeskim oblacima, u moći i velikoj slavi. Ovaj galilejski stolar, ovaj kafarnaumski brodograditelj, ne može biti Izručitelj. Može li takav dar Božji doći iz Nazareta? Ovaj Isus je Ivanov rođak i našeg je učitelja zavela njegova velika ljubaznost. Držimo se podalje od ovog lažnog Mesije." Kad ga je Ivan prekorio zbog ovih riječi, Ezra se povukao zajedno s velikim brojem svojih učenika i žurno pošao prema jugu. Ova je grupa nastavila krstiti u Ivanovo ime i s vremenom je položila temelje sekti koja je vjerovala u Ivana dok nije htjela priznati Isusa. Ostaci ove grupe i danas žive u Mezopotamiji.

Dok je među Ivanovim učenicima vladala velika uznemirenost, Isus i njegova četiri učenika su bili na putu prema Galileji. Prije nego što će preći rijeku Jordan na putu za Nain i Nazaret, Isus je ugledao Filipa iz Betsaide koji im je prilazio cestom s jednim prijateljem. Isus je već od prije znao Filipa, a znala su ga i ostala četiri aposotla. Sa svojim prijateljem Natanaelom, Filip je otišao u posjetu Ivanu koji se nalazio u Peli, kako je od njega želio saznati o naviješćenom dolasku Božjeg kraljevstva i bilo mu je drago sresti Isusa. Filip se divio Isusu od dana kad ga je prvi put sreo u Kafarnaumu. Ali Natanije, koji je živio u galilejskoj Kani, nije poznavao Isusa. Filip je otišao pozdraviti svoje prijatelje dok se Natanael odmarao u sjeni drveta pored puta.

Petar je poveo Filipa u stranu nastojeći mu objasniti kako su on, Andrija, Jakov i Ivan postali Isusovi suradnici u novom kraljevstvu i snažno je nastojao ponukati Filipa da se javi na službu. Filip se našao u neprilici. Što će učiniti? Ovdje, pored puta i nedaleko od rijeke Jordana, bez časa upozorenja, morao je donijeti odluku o najvažnijem pitanju cijelog svog života. Već je bio zaokupljen živim razgovorom s Petrom, Andrijom i Ivanom dok je Isus Jakovu u glavnim crtama izlagao svoje planove vezane uz putovanje kroz Galileju i dalje do Kafarnauma. Andrija je konačno predložio Filipu, "Zašto ne odemo pitati Učitelja?"

Fili je iznenada shvatio da je Isus uistinu bio veliki čovjek, moguće i Mesija, te se odlučio povesti za Isusovom odlukom po ovom pitanju; otišao je pravo k Isusu s pitanjem, "Učitelju, hoću li otići Ivanu ili ću se pridružiti svojim prijateljima i slijediti tebe?" Isus je odvratio, "Slijedi mene." Filip je bio jako uzbuđen zbog svog uvjerenja da je našao izručitelja. Filip je zatim domahnuo grupi da se ne pokrene s mjesta dok je on u žurbi otišao izručiti vijesti o ovoj odluci svom prijatelju Natanaelu, koji se još uvijek nalazio pod dudovim drvetom, dok je u glavi premetao mnoge stvari koje je čuo o Ivanu Krstitelju, nastupajućem kraljevstvu i iščekivanom Mesiji. Filip ga je prekinuo uzbuđenim glasom, "Našao sam Izručitelja, onog o kojem su pisali Mojsije i proroci i kojeg Ivan navješćuje." Podigavši glavu, Natanael je upitao, "Odakle dolazi ovaj učitelj?" Filip je uzvratio, "On je Isus iz Nazareta, Jozin sin, stolar koje odnedavno živi u Kafarnaumu." Prilično iznenađen, Natanael je upitao, "Iz Nazareta može li što dobro izići?" Uzimajući ga pod ruku, Filip je uzvratio, "Dođi i vidi."

Filip je odveo Natanaela k Isusu koji je blago pogledao ovo lice puno iskrenih sumnji i rekao: "Vidite iskrenog Izraelca u kojem nema ništa prijevarno. Hajde za mnom." I Gledajući u Filipa, Natanael je rekao: "Bio si u pravu. On uistinu poznaje ljude. I ja ću ići za njim, ako sam toga vrijedan." Isus je potvrdno klimnuo glavom i gledajući u Natanaela ponovo rekao, "Hajde za mnom."
Isus je do sada okupio polovicu pripadnika svog budućeg zbora neposrednih suradnika, petoricu koja su ga već donekle poznavala i jednog stranca, Natanaela. Bez daljeg odlaganja, pregazili su rijeku Jordan i preko Naina stigli do Nazareta kasno uveče.

Svi su prenoćili kod Josipa u kući u kojoj je Isus odrastao. Isusovi suradnici nisu posve shvaćali zašto je njihov novostečeni učitelj tako predano nastojao uništiti sve što je nosilo njegov rukopisa što se moglo naći u kući, između ostalog Deset Zapovijedi kao i druge izreke i gesla. Ovo kao i činjenica da Isus nikad zatim nije ništa zapisao -- izuzev u prašini ili na pijesku -- ostavilo je vrlo snažan dojam na njih.


3. POSJETA KAFARNAUMU

Isus je narednog dana poslao svoje aposotle u Kanu kako su svi bili pozvani na vjenčanje djevojke koja je bila dobro poznata u ovom gradu, dok se on spremao na brzinu posjetiti svoju majku u Kafarnaumu, nakon što zastane u Magdali da posjeti svog brata Judu.

Prije nego što će napustiti Nazaret, njegovi su novi suradnici ispričali Josipu i drugim pripadnicima Isusove obitelji o skorim veličanstvenim događajima i slobodno su izrazili svoje uvjerenje da je Isus bio dugo iščekivani izručitelj. Isusova je obitelji kasnije žustro raspravljala ove riječi nakon čega je Josip rekao: "Možda je naposljetku Majka bila u pravu -- možda je naš neshvaćeni brat uistinu dolazeći kralj."
Juda je prisustvovao Isusovom krštenju i zajedno sa svojim bratom Jakovom postao je čvrsti vjernik u Isusovu zemaljsku misiju. Premda su Jakov i Juda bili zbunjeni prirodom misije svoga brata, u njihovoj su se majci probudila sve njezine rane nade da je Isus bio Mesija, Sin Davida, i svoje je sinove potakla da vjeruju da je njihov brat bio izručitelj Izraela.

Isus je stigao u Kafarnaum u ponedjeljak ujutro, ali se nije uputio svome domu, gdje su živjeli Jakov i njegova majka; otišao je ravno do Zebedejevih. Svi su njegovi kafarnaumski prijatelji u njemu vidjeli veliku i prijatnu promjenu. Ponovo je bio prilično dobro raspoložen i više nalik sebi samome, upravo kakav je bio za ranih godina u Nazaretu. Tijekom godina koje su prethodile krštenju i za vrijeme osame neposredno prije i poslije ovog događaja, postao je jako ozbiljan i zatvoren. Sad se svima činilo da je ponovo nalikovao samom sebi. Dok je u sebi imao osjećaj veličanstva i uzvišenosti, ponovo je bio bezbrižan i veseo.

Marija je bila prepuna iščekivanja. Nadala se da se bližilo ispunjenje Gabrijelovog obećanja. Očekivala je da će uskoro cijela Palestina biti začuđena i zapanjena čudesnim otkrivenjem njezinog sina u vidu nadprirodnog kralja svih Židova. Ali na sva mnogobrojna pitanja svoje majke, Jakova, Jude i Zebedijevih, Isus je jedino s osmjehom na licu odgovorio: "Bolje je da se ovdje privremeno zadržim; moram izvršiti volju moga Oca koji je na nebu."

Narednog dana, u utorak, svi su se uputili u Kanu na vjenčanje djevojke po imenu Naomi, koje se trebalo održati narednog dana. Unatoč Isusovim neprestanim opomenama da nikome ništa ne kažu dok "ne dođe čas njegovog Oca," svi su uporno potajno širili vijesti da su pronašli Izručitelja. Svi su s velikom sigurnošću očekivali da Isus zvanično preuzme mesijansku vlast na predstojećem vjenčanju u Kani i da to učini u velikoj moći i veličanstvenoj slavi. Sjećali su se svega što su čuli o pojavama koje su pratile njegovo krštenje, vjerujući da će njegov budući put na zemlji biti obilježen sve većim ispoljenjima nadprirode moći i čudesnih događaja. Tako je cijela oblast planirala doći na vjenčanje kojim su se trebali uzeti Naomi i Natanaelov sin Ivab.

Marija godinama nije bila tako sretna. Putovala je u Kanu zaokupljena duhom kraljice-majke koja je upravo trebala posvjedočiti ustoličenje svoga sina. Od njegove trinaeste godine, njegova obitelj i prijatelji nisu vidjeli Isusa u tako bezbrižnom i srećnom razpoloženju, punom razumijevanja za želje i iščekivanja svojih suradnika, tako dirljivo suosjećajnog. I tako su se među sobom u malim grupama došaptavali, čudeći se što će se dalje dogoditi. Kakav će biti naredni potez ove čudne osobe? Kako će uvesti slavu predstojećeg kraljevstva? Sviju je zanosila uzbudljiva misao da će uskoro vidjeti otkrivenje moći i slave Izraelovog Boga.


4. SVADBA U KANI

U srijedu prije podne u Kanu je stiglo gotovo tisuću ljudi, više od četiri puta broj izvornih uzvanika. Svadba se prema židovskom običaju trebala održati u srijedu i pozivnice su odaslane mjesec dana unaprijed. Tijekom jutra i ranog prijepodneva činilo se da je većina svijeta došla ne toliko na svadbu već kako bi odala javno priznanje Isusu. Svi su htjeli uručiti pozdrave ovom Galilejcu čiji se ugled bližio slavi i on se prema svima odnosio vrlo srdačno, prema mladima i starima, prema Židovima i nežidovima. Svima je bilo jako drago kad je Isus pristao predsjedavati nad uvodnom ceremonijom.

Isus je u ovom razdoblju bio potpuno svjestan svoje ljudske egzistencije, svoje božanske predegzistencije i svoje združene ili spojene ljudske i božanske prirode. Sa savršenom je ravnotežnom bio u stanju jednog časa igrati svoju ljudsku ulogu a drugog preuzeti povlastice ličnosti svoje božanske prirode.

Isus je iz časa u čas postajao sve svjesniji činjenice da su se ljudi okupili u iščekivanju čuda; osobito je uviđao da su njegova obitelj i njegovih šest apostola očekivali da nekom čudesnom i nadprirodnom pojavom objavi nastupajuće kraljevstvo. Marija je za ranog prijepodneva
pozvala Jakova i zajedno su se odvažili otići k Isusu i tražiti da im u povjerenju kaže kada i u kojem dijelu svadbene ceremonije je planirao ispoljiti svoju "nadprirodnost." Tek što su završili s pitanjem mogli su vidjeti da su njime dali povoda njegovom tipičnom negodovanju. Isus je jedino uzvratio: "Ako me volite, bit ćete voljni samnom pričekati uspoljenje volje mog nebeskog Oca." Istinska rječitost njegove poruke počivala je u izrazu njegovog lica.

Ovo je djelo njegove majke jako razočaralo Isusovu ljudsku prirodu, dok ga je jako rastužila vlastita reakcija na njezin povodljivi prijedlog da si dopusti bilo kakvo ispoljenje božanstvenosti. Upravo u tom je počivala jedna od odluka koje je donio tijekom svoje osame. Mariju je poslije ove Isusove reakcije provela nekoliko sati u stanju potištenosti. Rekla je Jakovu: "Ja ga nikako ne razumijem; što sve ovo treba da znači? Ima li kraja njegovom čudnom ponašanju?" Jakov i Juda su nastojali utješiti svoju majku dok se Isus cijeli sat povukao u osamu. Ali po povratku je ponovo bio veseo i razpoložen.

Dok je svadba nastavil teći u duhu iščekivanja, počasni gost nije rekao ni riječi tijelom cijele ceremonije, od početka do kraja. Zatim se počela širiti vijest da će ovaj stolar i brodograditelj kojeg je Ivan proglasio "Izručiteljem" pokazati svoju moć tijekom večernjih svečanosti, moguće za vrijeme svadbene večere. Ali šestorica učenika i apostola su izgubili svaku nadu u ispunjenje očekivanih predskazanja kad ih je Isus pozvao neposredno prije večere i kad im je najiskrenije rekao: "Nemojte misliti da sam ovamo došao izvoditi čuda kako bi zadovoljio radoznale ili uvjerio nevjernike. Prije smo ovdje došli kako bi sačekali na volju našeg Oca koji je na nebu." Ali kad su Marija i drugi uzvanici vidjeli kako se Isus savjetuje sa svojim suradnicima, bili su posve uvjereni da će vidjeti nešto nadprirodno. Svi su se s velikom radošću posvetili svadbenom jelu i ovoj večernjoj prilici za ugodno druženje.

Dok je zaručnikov otac obezbijedio dovoljnu količinu vina svim gostima koji su pozvani na svadbu, on nije mogao znati da će svadba njegova sina postati usko povezana s iščekivanom objavom Isusa kao mesijanskog izručitelja. Dok mu je bilo čast i radost izraziti dobrodošlicu ovom slavnom Galilejcu, sluge su mu prije kraja večere donijele obeshrabrujuće vijesti da im je ostalo još samo malo vina. Na kraju zvaničnog objeda, dok su se gosti šetali vrtom, zaručnikova majka je povjerljivo rekla Mariji da su ostali bez vina. Marija je uvjerljivo odvratila: "Ništa ne brini -- razgovarat ću sa sinom. On će nam pomoći." I stvarno je s njim namjeravala razgovarati, unatoč prijekoru koji je ranije primila od Isusa.

Marija se tijekom mnogo godina uvijek obraćala Isusu za pomoć pri svakoj kritičnoj situaciji u njihovom nazaretskom domu, tako da joj je bilo posve prirodno ponovo k njemu otići. Ali ova je ambiciozna majka imala još jedan motiv kad je otišla zatražiti pomoć od svog sina. Dok je Isus sam stajao u uglu vrta, majka mu je prišla s riječima, "Moj sine, nemaju vina." I Isus je odgovorio, "Moja dobra ženo, što se to mene tiče?" Marija je uzvratila, "Ali vjerujem da je tvoj čas došao; zar nam ne možeš pomoći?" Isus je odvratio: "Ponavljam da nisam došao činiti ovakve stvari. Zašto mi ponovo dosađuješ s takvim pitanjima?" I očiju punih suza, Marija mu se obratila preklinjući, "Ali sine moj, ja sam im obećala tvoju pomoć; hoćeš li, molim te, ovo za mene učiniti?" I Isus joj je rekao: "Ženo, kako si ti mogla tako nešto obećati? Da to nikad više nisi učinila. Pri svemu moramo sačekati na volju Oca na nebu."

Isusova majka Marija je bila jako pogođena; bila je zaprepaštena! Dok je pred njim nepomično stajala očiju punih suza koje su se kotrljale niz obraze, Isusovo ljudsko srce je bilo preplavljeno samilošću prema ženi koja ga je rodila; i prignuvši se prema njoj, nježno je položio ruku na njezinu kosu govoreći, "Hajde, hajde, Marijo majko, ne plači zbog mojih naočigled oštrih riječi, jer koliko sam ti puta rekao da sam došao učiniti jedino volju mog nebeskog Oca? Rado bih učinio to što od mene tražiš da je tvoja želja u skladu s Očevom voljom," i Isus je tu neodlučno zastao. Marija je imala osjećaj da se u međuvremenu odigralo nešto vrlo čudno. Poskočivši, stavila je ruke oko Isusovog vrata, poljubila ga i požurila prema slugama govoreći, "Što god moj sin kaže da će učiniti, on to učini." A Isus nije rekao ni riječi. Upravo je spoznao da je ustvari već rekao -- ili bolje reći željno pomislio -- previše. Marija je poskakivala od radosti. Nije znala kako je Isus mogao napraviti vino, ali je pouzdano vjerovala da je konačno nagovorila svog prvorođenog sina da ispolji svoju moć, da se usudi preuzeti stvari u svoje ruke, potvrditi svoju poziciju i ispoljiti svoju mesijansku moć. Zahvaljujući prisutnosti i povezanosti određenih kozmičkih sila i ličnosti o kojima nitko od uzvanika nije ništa znao, Marija nije ostala razočarana. Vino koje je Marija željela i koje je Isus, Bog-čovjek, na ljudski i suosjećajan način poželio, je bilo u procesu stvaranja.

U blizini je stajalo šest kamenih posuda napunjenih vodom od kojih je svaka obuhvaćala dvadeset galona. Ova je voda bila namjenjena za uobičajeno pranje u okviru završnog dijela svadbene ceremonije očišćenja. Isusovu pažnju je privuklo uzbuđenje koje je pod žustrom upravom njegove majke vladalo oko ovih velikih kamenih posuda i kad im je prišao, izbliza se mogao uvjeriti da su sluge iz njih vadile vrčeve pune vina.

Isus je polako počeo shvaćati što se upravo dogodilo. Od svih uzvanika na svadbi u Kani, Isus je bio najviše iznenađen. Drugi su očekivali da Isus učini čudo, ali to je bilo upravo ono što on nije namjeravao učiniti. Sin Čovječji se zatim prisjetio opomene koju je primio od svog Personificiranog Ispravljača da mu ni jedna moć ili osoba ne mogu oduzeti povlastica koje je uživao kao stvoritelj, a koje nisu bile ograničene elementom vremena. Ovom prilikom, pored vode i drugih bitnih sastojaka okupili su se upravitelji moći, midvejeri i sve druge neophodne ličnosti i čim su čule kako Suvereni Kozmički Stvoritelj izražava želju, istog časa se neminovno moralo pojaviti vino. I ovaj je se događaj naročito bio neminovan zbog toga što je Personificirani Ispravljač doznačio da se izvršenje Sinove volje ni na koji način nije protivilo Očevoj volji.

Ali ovaj događaj ni po čemu nije bio čudnovat. Ovim nije promijenjen, poništen ili narušen ni jedan prirodni zakon. Jedino što se dogodilo je bilo ubrzanje vremenskog procesa kojim nebeska bića prikupljanju kemijske elemente od kojih se pravi vino. Stvoriteljevi pomagači su ovom prilikom napravili vino jednakim prirodnim procesom koji se normalno koristi u ovom cilju, izuzev što pri tome nisu bili uvjetovani elementom vremena i što su pri spajanju neophodnih kemijskih sastojaka upotrijebili nadljudske sile.

Dalje, bilo je očigledno da se izvršenje ovog tobožnjeg čuda nije protivilo volji Rajskog Oca jer se u tom slučaju događaj ne bi moglo odigrati kako je Isus po svakom pitanju sebe podvrgao Očevoj volji.

Kad su sluge nasule ovog novog vina i odnijele ga djeveru, "ravnatelju stola," i kad ga je ovaj kušao, upitao je zaručnika: "Svatko najprije iznosi dobro vino, a kad se ljudi ponapiju, onda sipa lošije. Ti si čuvao dobro vino za kraj svečanosti."

I Marija i Isusovi učenici su bili jako srećni zbog ovog tobožnjeg čuda za koje su vjerovali da je bilo Isusovo svjesno djelo dok se Isus povukao u zaklonjeni kraj vrta kako bi u miru mogao nakratko promisliti. Konačno je odlučio da pod postojećim uvjetima ovaj događaj nije bio pod njegovom osobnom kontrolom i da je bio neminovan kako se nije protivio Očevoj volji. Kad se vratio među okupljene, svi su ga promatrali s velikim divljenjem; vjerovali su da je Isus bio Mesija. Ali Isus je bio u dubokoj nedoumici, znajući da su u njega vjerovali jedino zbog nesvakidašnjeg događaja koji se upravo nenamjerno odigrao pred njihovim očima. Isus se ponovo povukao u gornje odaje kako bi o svemu nasamo promislio.

Isus je ovom prilikom potpuno razumio kako uvijek mora biti na oprezu da ne dopusti osjećajima naklonosti i sažaljenja da izazovu slične posljedice. Ali I pored ove odluke tijekom ostatka njegovog smrtničkog života u tjelesnom obličju odigralo se više sličnih događaja.

5. POVRATAK U KAFARNAUM

Premda je cijeli tjedan u Kani ostalo više uzvanika do samog kraja svadbene svečanosti, Isus se sa svojim novoodabranim apostolima -- Jakovom, Ivanom, Andrijom, Petrom, Filipom i Natanijem -- bez riječi pozdrava sutradan rano ujutro uputio u Kafarnaum. Isusova obitelj i svi njegovi prijatelji u Kani su bili jako tužni što ih je tako iznenadno ostavio i za njim je pošao Juda, Isusov najmlađi brat. Isus i njegovi apostoli su otišli direktno Zebedejevoj kući u Betsaidi. Isus je na ovom putovanju sa svojim novoizabranim suradnicima razgovarao o mnogim bitnim stvarima vezanim uz predostojeće nebesko kraljevstvo i osobito ih je upozorio da nikome ne pominju kako je pretvorio vodu u vino. Također ih je upozorio da za budućeg rada izbjegavaju gradove Seforis i Tiberijadu.
Te noći poslije večere u domu Zebedeja i Šalome, održana je jedna od najbitnijih sjednica cijelog Isusovog zemaljskog puta. Ovom je sastanku prisustvovalo jedino šest apostola; Juda je stigao upravo prije kraja. Šestorica odabranih učenika su putovali s Isusom od Kane do Betsaide, tako reći, idući po zraku. Bili su puni iščekivanja i uzbuđeni mišlju da su bili odabrani kao pratioci Sin Čovječjeg. Ali bili su zaprepašteni kad im je Isus počeo objašnjavati svoj identitet i ulogu svoje misije na zemlji i njezinog nastupajućeg svršetka. Nisu mogli shvatiti to što im je govorio. Nisu mogli naći riječi; čak je i Petar bio neizrecivo pogođen. Jedino se dubokoumni Andrija usudio uzvratiti na Isusove riječi. Kad je Isus supoznao da nisu razumjeli njegovu poruku, kad je uvidjeo da su njihove ideje o židovskom Mesiji bile posve kristalizirane, poslao ih je na počinak dok je otišao u šetnju i na razgovor sa svojim bratom Judom. I prije nego što se Juda oprostio od Isusa, bio je duboko ganut rekavši; "Ti su moj otac i brat, a ja te nikad nisam mogao razumjeti. Nisam siguran da si ono što nas je mati učila i nisam posve u stanju shvatiti dolazeće kraljevstvo, ali znam da si moćni čovjek od Boga. Čuo sam glas na Jordanu i vjerujem u tebe, tko god da si." I kad je ovo rekao, vratio se kući u Magdalu.

Isus je proveo besanu noć. Obučen u noćnu haljinu, sjedio je pored jezera zaokupljen dubokim mislima, milima koje je prevrtao po glavi sve do jutra. Tijekom dugih časova ove noćne meditacije, Isus je jasno spoznao da svoje učenike nikad neće moći navesti da u njemu vide bilo što drugo osim dugo oščekivanog Mesije. Konačno je uviđao da neće biti u stanju proglasiti svoju poruku ako sebe ne predoči ispunjenjem Ivanovog pretkazanja i kao onoga kojeg su Židovi dugo očekivali. Naposljetku, premda nije bio Mesija koji će sjesti u Davidovu stolicu, uistinu je bio ispunjenje proročkih izreka duhovnijih mudraca iz davnine. Nikad više nije posve zanijekao da je bio Mesija. Odlučio je ostaviti konačno r¬azriješenje ove složene situacije prema Očevoj volji.

Narednog jutra Isus se pridružio svojim prijateljima prilikom doručka, premda među njima nije bilo radosti. Proveli su vrijeme u razgovoru i on ih je nakon obroka okupio govoreći: "Volja moga Oca hoće da se ovdje zadržimo određeno vrijeme. Čuli ste kako je Ivan rekao da je došao pripremiti put kraljevstvu; stoga nam priliči sačekati kraj Ivanovog učenja. Nakon što prethodnik Sina Čovječjeg dovrši svoj rad, možemo početi proglašavati radosnu vijest kraljevstva." Rekao je apostolima da se vrate svojim mrežama dok se sam spremio uputiti sa Zebedejem u brodograditeljsku radionicu, obećavši da će ih vidjeti narednog dana u sinagogi gdje je trebao održati govor, te je zakazao zajedničku sjednicu za subotu poslije podne.

6. DOGAĐAJI U SUBOTU

Prva Isusova javna pojava nakon krštenja trebala se odigrati u kafarnaumskoj sinagogi 2. ožujka 26. godine p.K. Sinagoga je bila prepuna svjeta. Povrh priče o krštenju u Jordanu ljudi su sada dodali svježe vjesti iz Kane, priču o vodi i vinu. Isus je dao počasna mjesta šestorici apostola pored kojih su sjedila njegova dva brata po krvi, Jakov i Juda. Među prisutnima je bila i njegova majka koja se prethodne večeri s Jakovom vratila u Kafarnaum i koja je sjedila u ženskom dijelu sinagoge. Svi prisutni su bili prepuni iščekivanja; očekivali su ukazanje nekog čudnovatog ispoljenja nadprirodne moći koja bi bila prikladno posvjedočila o prirodi i autoritetu onoga koji im je došao održati govor. Ali svi su bili osuđeni na razočaranje.

Kad je Isus ustao, ravnatelj sinagoge mu je pružio smotak Pisama i Isus je počeo čitati iz proroka Izaije: "’Ovako govori Gospod: Nebesa su moje prijestolje a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto moga prebivališta? Ta sve je moja ruka načinila,’ kaže Gospod. ‘Ali na ovog čovjeka svoj pogled svraćam, na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.’ Poslušajte riječ Jahvinu, vi koji od njegove riječi dršćete. ‘Govore braća vaša koja na vas mrze i odbacuju vas radi moga imena.’ Neka se proslavi Gospod pa da radost vašu vidimo, a oni će svi biti postiđeni. Čuj! Buka iz grada, glas iz hrama, glas je to Gospoda koji kaže: ‘Prije nego bolove oćuje, eto je rodila; prije neg trudove osjeti, porodi dječaka.’ Tko je takvo što čuo? Može li se zemlja u jednom danu napučiti? Može li se narod odjednom roditi? Ali ovako govori Gospod: ‘Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti, i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti. Bit ćete utješeni čak i u Jeruzalemu. I kad to vidite, srce će vam se radovati.’"

Kad je završio s čitanjem, Isus je vratio smotak njegovom čuvaru. Prije nego što je sjeo, jednostavno je rekao: "Budite strpljivi i vidjet ćete Božju slavu; tako će biti sa svima koji sa mnom ostanu i koji tako nauče vršiti volju moga Oca koji je na nebu." I ljudi su otišli svojim kućama, čudeći se značenju njegovih riječi i djela.

Isus i njegovi apostoli zajedno s Jakovom i Judom, ovoga poslijepodneva su ušli u brod, otplovili niz obalu i bacili sidro dok im je Isus govorio o nastupajućem kraljevstvu. I bili su u stanju razumjeti više nego u četvrtak navečer.

Isus im je savjetovao da se prihvate svojih normalnih dužnosti dok "ne dođe čas kraljevstva." I kako bi ih ohrabrio u ovom smjeru, dao im je vlastiti primjer vraćajući se svojim redovnim dužnostima u brodogradilištu. Isus im je objasnio da su svake večeri trebali provesti tri sata u učenju i pripremi za budući rad, dalje govoreći: "Ovdje ćemo ostati dok me Otac ne pozove. Svi se sada morate vratiti svojim redovnim dužnostima kao da se ništa nije dogodilo. Nikome ne govorite o meni i sjetite se da moje kraljevstvo ne dolazi s bukom i grajom već da mora doći putom velike promjene koju će moj Otac izazvati u vašim srcima i u srcima onih koji će biti pozvani da vam se pridruže u vijećima kraljevstva. Vi ste sada moji prijatelji; vjerujem vam i volim vas; uskoro ćete postati moji osobni suradnici. Budite strpljivi, budite nježni. Uvijek se povinujte Očevoj volji. Budite u pripravnosti odazvati se pozivu kraljevstva. Dok ćete naći veliku radost u službi moga Oca, spremite se za velike teškoće jer vas upozoravam da će mnogi jedino kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo. Ali oni nađu kraljevstvo, njihova će radost biti potpuna i bit će poznati kao blaženstvo cijele zemlje. Ali ne zavodite se lažnim nadama; svijet će se spotaći o moje riječi. Čak ni vi, moji prijatelji, ne možete u cjelosti shvatiti to što predočujem vašim zbunjenim umovima. Ali pazite; radimo među pripadnicima generacije koja traži znak. Oni traže čuda kao dokaz da me posao moj Otac i dugo će im trebati da uoče potvrdu moje misije u otkrivenju ljubavi moga Oca."

Ove večeri, kad su se vratili na kopno, prije nego što će se razići, stojeći na rubu obale, Isus se molio: "Moj Oče, hvala ti za ovu malenu djecu koja imaju vjeru unatoč svojim sumnjama. I zbog njih sam došao činiti tvoju volju. I neka nauče biti jedno kao što smo ti i ja jedno."


7. ČETIRI MJESECA OBUKE

Četiri duga mjeseca -- ožujak, travanj, svibanj i lipanj – su bila period čekanja; Isus je održao preko stotinu dugih i ozbiljnih, premda vedrih i radosnih, predavanja šestorici apostola i svome bratu Jakovu. Radi bolesti u obitelji, Juda je rijetko bio u stanju prisustvovati ovim poukama. Dok Jakov, Isusov brat, nije izgubio vjeru u njega, tijekom ovih mjeseci čekanja i neaktivnosti Marija je došla na ivicu očajanja. Njezina vjera, koja je bila na vrhuncu u Kani, je ovom prilikom opala do dna. Jedino je mogla reći to što je ponovila bezbroj puta: "Ne mogu ga razumjeti. Ne mogu shvatiti što sve ovo znači." Ali Jakova je žena uveliko bila u stanju potaći Marijinu hrabrost.

Ovih je sedam vjernika od kojih je jedan bio Isusov brat po krvi, za vrijeme ova četiri mjeseca, imalo priliku istinski upoznati Isusa; sve više su se navikavali na ideju da su živjeli s ovim Bogom-čovjekom. Zvali su ga Rabi, ali ga se više nisu bojali. Isus je imao to neusporedivo dostojanstvo ličnosti zahvaljujući kojem je mogao živjeti među njima a da im njegova božanstvenost nije smetala. Naučili su da je bilo lako biti "prijatelj s Bogom," Bogom utjelovljenim u obliku smrtnika. Ovo je razdoblje čekanja bilo ozbiljan test cijeloj grupi vjernika. Nije se dogodilo ništa, apsolutno ništa, čudnovato. Iz dana u dan su se bavili svojim svagdašnjim radom, dok su se iz večeri u veče okupljali oko Isusa. Sviju je privlačila ova neusporediva ličnost koja im je iz večeri u večer držala govore pune dostojanstva.

Ovo je razdoblje čekanja i učenja naročito teško palo Šimunu Petru. On je više puta nastojao nagovoriti Isusa da odu propovijedati o kraljevstvu u Galileju dok je Ivan propovijedao u Judeji. Ali Isus je odgovorio Petru: "Budi strpljiv, Šimune. Moraš napredovati. Nitko od nas neće biti potpuno spreman kad nas pozove Otac." Andrija bi povremeno umirio Petra svojim zrelijim filozofskim savjetom. Andriju je jako dojmila Isusova ljudska prirodnost. Uvijek je razmišljao kako je osoba koja je mogla živjeti tako blizu Boga mogla biti tako prijazna i obzirna prema ljudima.

Tijekom cijelog ovog razdoblja Isus je jedino dva puta govorio u sinagogi. Na kraju ovog višetjednog čekanja, počele su se stišavati vijesti o njegovom krštenju i vinu u Kani. Isus se pobrinuo da se ne dogodi ni jedno novo čudo. Ali čak i pored njihovog tihog života u Betsaidi, vijesti o Isusovim čudnima djelima pronijele su se do Heroda Antipe koji je zauzvrat poslao svoje uhode da utvrde Isusove aktivnosti i namjere. Ali Heroda su više brinule Ivanova učenja. Odlučio je ne uznemiravati Isusa koji je tiho nastavio s radom u Kafarnaumu.

Tijekom ovog razdoblja koje je proveo u čekanju, Isus je nastojao upoznati svoje suradnike s ispravnim stavom prema različitim religioznim grupama i političkim partijama koje su postojale u Palestini. Isus je govorio: "Sviju nastojimo pridobiti, a ni jednoj ne pripadamo."

Književnici i rabini su zajedno bili poznati kao farizeji. Nazivali su se "suradnicima." Po mnogo čemu su bili napredniji židovi, kako su usvojili mnoga učenja koja nisu pripadala židovskim pismima, kao na primjer vjerovanje u uskrsnuće mrtvih, doktrinu koju pominje jedino skoriji prorok Daniel.

Seduceji su se sastojali od sveštenika i određenih bogatijih Židova. Oni nisu bili tako velike pristalice poštovanja zakonskih detalja. Ispravnije je reći da su farizeji i seduceji bili religiozne partije, nego sekte.

Eseni su bili prava religiozna sekta koja se javila u vrijeme makabejske pobune i čiji su zahtjevi na određene načine bili stroži od farizejskih. Usvojili su mnoga perzijska vjerovanjai običaje, živeći kao bratska zajednica u monastirima, poštujući celibat i komunalni posjed imovine. Naročito su razvili teoriju o anđelima.

Revnitelji su bili odana grupa židovskih patriota. Opravdavali su upotrebu svih metoda pri borbi za izručenje židovskog naroda od rimskog jarama. Heroditi su bili posve politička partija koja je zagovarala oslobađenje od neposredne rimske vlasti i ponovnu uspostavu herodinske dinastije.

U samom srcu Palestine živjeli su Samaričani s kojima se "Židovi nisu htjeli družiti," unatoč tome što su se mnogi njihovi pogledu slagali sa židovskim učenjima.

Sve ove partije i sekte, uključujući i nešto manje nazarensko bratstvo, su vjerovale u najavljeni dolazak Mesije. Svi su oščekivali nacionalnog izručitelja. Ali Isus je vrlo čvrsto tvrdio da se on i njegovi učenici neće priključiti ni jednoj školi učenja ili običaja. Sin Čovječji nije htio biti bilo nazaren ili esen.

Dok je Isus kasnije tražio da apostoli poput Ivana odu propovijedati evanđelje i poučavati vjernike, naglasio je da trebaju navješćivati "radosnu vijest nebeskog kraljevstva." On je uvijek naglašavao da moraju pokazati "ljubav, samilost i naklonost." Rano je učio svoje sljedbenike da je nebesko kraljevstvo bilo duhovno iskustvo vezano uz ustoličenje Boga u ljudskim srcima.

Dok su tako čekali krenu na aktivnu javnu turneju, Isus i sedmorica su provodili dvije večeri svakoga tjedna u sinagogi proučavajući židovske pisma. Za kasnijih godina intenzivnog javnog rada, apostoli su se sjećali ova četiri mjeseca kao najvrijednijeg i najplodotvornijeg dijela svoje suradnje s Učiteljem. Isus je ove ljude naučio svemu što su bili u stanju primiti. On nije učinio grešku tako što im je nastojao prenese suviše znanja. Nije ih natjerao na pometnju upoznavajući ih s istinom koja je bila izvan njihove sposobnosti shvaćanja.

8. PROPOVIJED O KRALJEVSTVU

U subotu 22. lipnja, nedugo prije prije prve turneje i otprilike deset dana nakon što je Ivan bačen u tamnicu, Isus je stao na sinagošku propovijednicu po drugi put nakon što je doveo apostole u Kafarnaum.

Nekoliko dana prije svoje propovijedi o "Kraljevstvu," dok je Isus radio u brodograditeljskoj radionici, Petar mu je donio vijesti o Ivanovu uhićenju. Isus je spustio svoj alat, skinuo pregaču i rekao Petru: "Došao je Očev čas. Trebamo se spremiti za primicanje evanđelja kraljevstva."

Isus je ovog utorka, 18 lipnja 26 godine p.K. posljednji put radio u stolarskoj radionici. Petar je hitro naspustio radnju te je do sredine podneva okupio sve svoje suradnike; ostavio ih je u šumi pored radionice dok je otišao potražiti Isusa. Ali ga nije mogao naći zato što je Učitelj otišao u drugu šumu da se u miru pomoli. I nisu ga vidjeli sve dok kasno uveče nije došao u Zebedejevu kuću u potrazi za hranom. Narednog je dana poslao svog brata Jakova da traži počasnu priliku da održi govor u sinagogi iduće subote. Ravnatelj sinagoge je bio jako zadovoljan što je Isus još jednom bio voljan održati službu.

Prije nego će održati ovu znamenitu propovijed o Božjem kraljevstvu koja je bila prvi značajniji poduhvat njegove javne karijere, Isus je iz Pisama pročitao sljedeće odlomke: "Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet. Gospod je sudac naš, Gospod naš zakonodavac, Gospod je kralj naš; on će nas spasti. Gospod je moj kralj i moj Bog. On je veliki kralj nad cijelom zemljom. Nježna ljubav je nad Izraelom u njegovu kraljevstvu. Blažena nek je slava Gospoda našeg jer on je naš Kralj."

Kad je završio s čitanjem, Isus je rekao:

"Došao sam proglasiti uspostavu Očevog kraljevsta. Ovo će kraljevstvo pobuditi pobožne duše Židova i nežidova, bogatih i siromašnih, slobodnjaka i robova, jer moj Otac ne pravi razlike među ljudima; njegova ljubav i milost su nad svima.

"Otac na nebu šalje svoj duh da živi u ljudskim umovima i nakon što završim svoj rad na zemlji Duh Istine će biti izliven na sve ljude. Zajedno, duh moga Oca i Duh Istine će vas uvesti u nastupajuće kraljevstvo duhovnog razumijevanja i božanske ispravnosti. Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Sin Čovječji neće voditi vojske u borbu kako bi uspostavio stolicu moći ili kraljevstvo svjetske slave. Kada " dođe moje kraljevstvo, upoznat ćete Sina Čovječjeg kao Kneza Mira, otkrivenje vječnog Oca. Djeca ovog svijeta se bore za uspostavu i uvećanje kraljevstava ovog svijeta, dok će moji učenici ući u nebesko kraljevstvo zahvaljujući svojim moralnim odlukama i svojim duhovnim pobjedama; i nakon što budu ušli u njega, tu će naći radost, ispravnost i vječni život.

"Oni koji prvo potraže kraljevstvo i koji na taj način počnu težiti plemenitosti karaktera koja obilježava moga Oca, će vremenom primiti sve drugo što im treba. Ali kažem vas s najvećom iskrenošću: Ako ne budete tražili ulazak u kraljevstvo s vjerom i sigurnim pouzdanjem male djece, nećete ga naći.

"Neka vas ne zavaraju oni koji će doći govoreći “Evo ga ovdje” ili “Eno ga ondje,” jer se Očevo kraljevstvo ne tiče vidljivih i materijalnih stvari. I ovo je kraljevstvo čak i sada među vama, jer gdje Božji duh uči i vodi ljudske duše, tu je uistinu kraljevstvo božje. I ovo kraljevstvo Božje je ispravnost, mir i užitak u Svetom Duhu.

"Ivan vas je uistinu krstio u znak pokajanja i oprosta grijeha, ali nakon što uđete u kraljevstvo, bit ćete kršteni Svetim Duhom.

U kraljevstvu moga Oca nema više ni Židova ni nežidova, već su tu jedino oni koji teže savršenstvu kroz službu, jer kažem vam da onaj koji hoće biti najveći u kraljevstvu moga Oca prvo mora postati svačiji poslužnik. Ako ste voljni služiti svojim bližnjima, sjedit ćete samnom u mome kraljevstvu upravo kao što ću ja, nakon ove službe u ljudskom obličju, sjediti s mojom Ocem u njegovom.

"Ovo novo kraljevstvo je poput sjemena koje pade u dobru zemlju. Ono ne dostiže odmah svoju punu zrelost. Od utemeljenja kraljevstva u ljudskoj duši do časa kad kraljevstvo dostigne punu zrelost vječne ispravnosti i vječnog spasenja, mora proći određeni period vremena.

"I ovo kraljevstvo o kojem vam govorim nije pitanje moći i obilja. Kraljevstvo nebesko se ne sastoji u jelu i piću, nego u sve većoj pravednosti i radosti sve savršenije službe mome Ocu na nebu. Jer zar nije Otac rekao svojoj zemaljskoj djeci: "Moja je volja da budete savršeni kao što sam ja savršen." "Došao sam proglasiti radosnu vijest kraljevstva. Nisam došao olakšati teško breme onih koji hoće ući u kraljevstvo. Ja navješćujem novi i bolji put i one koji uspiju ući u nastupajuće kraljevstvo čeka božanski počinak. Što god vas bude koštalo od stvari ovoga svijeta, koliku god cijenu budete morali platiti kako bi ušli u nebesko kraljevstvo, primit ćete mnogostruko više radosti i duhovnog napretka kako na ovom svijetu tako i u stoljećima vječnog života.

"Ulazak u Očevo kraljevstvo ne čeka na postrojenje vojski, na svrgnuće kraljevstava ovoga svijeta ili na oslobođenje sužnjeva. Bliži se nebesko kraljevstvo i svi koji u njega kroče moraju naći obilje slobode i radosnog spasenja.

"Ovo je kraljevstvo vječna domena. Svi koji uđu u kraljevstvo uspinju se k mome Ocu; oni dolaze s desne strane njegove Rajske slave. I svi koji budu ušli u kraljevstvo nebesko postaće Božji sinovi koji će kroz buduća stoljeća uzaći k Ocu. Ja nisam došao da pozovem tobožnje pravednike, nego grešne i sve koji gladne i žedne za pravednošću božanskog savršenstva.

"Ivan je došao propovijedati pokajanje kao način pripreme za kraljevstvo; ja sam došao proglasiti vjeru -- Božji dar -- kao cijenu koju morate platiti kako bi ste ušli u nebesko kraljevstvo. Ako bi ste samo vjerovali da vas moj Otac voli beskonačnom ljubavlju, već bi bili u Božjem kraljevstvu."

I kad je ovo rekao, sjeo je. I svi koji su ga čuli bili su zaprepašteni njegovim riječima. Njegovi su učenici bili zadivljeni. Ali ljudi nisu bili spremni primiti radosnu vijest s usana ovog Boga-čovjeka. Od prisutnih, jedna trećina je vjerovala ovoj poruci premda je nije bila u stanju posve shvatiti; druga se trećina već u svome srcu spremila odbaciti ovaj posve duhovni koncpet oščekivanog kraljevstva, dok preostala trećina nije bila u stanju shvatiti njegova učenja, a među njima je bilo i mnogih koji su vjerovali da je Isus bio "izvan pameti."

Isus je svoj javni rad započeo na vrhuncu zanimanja javnosti za Ivanovo propovijedanje, te u vrijeme kad su Židovi u Palestini gorljivo iščekivali dolazak Mesije. Postojala je velika razlika između Ivana i Isusa. Ivan je bio revan i ozbiljan radnik, dok je Isus bio miran i sretan radnik; samo je nekoliko puta u cijelom svom životu Isus bio u žurbi. Isus je bio utjeha svijetu i svojevrstan primjer, dok se za Ivana to teško može reći. Ivan je propovijedao nebesko kraljevstvo, ali nije iskusio njegovo veselje. Iako je Isus o Ivanu govorio kao o najvećem od svih proroka staroga svijeta, također je rekao da je i najmanji od onih koji su ugledali svijetlo novoga puta i kroz njega ušli u nebesko kraljevstvo uistinu veći od Ivana.

Kada bi Ivan naviještao kraljevstvo koje dolazi, glavna misao njegove poruke bila je: Pokajte se! pobjegnite od gnjeva koje dolazi. I Isus je, kad je propovijedao, opominjao ljude da se pokaju, ali nakon takve poruke uvijek je dolazilo evanđelje, dobre vijesti radosti i slobode novoga kraljevstva.

1. KONCEPCIJE O OČEKIVANOM MESIJI
Židovi su različito zamišljali očekivanog izbavitelja, i svaka od tih različitih škola mesijanskoga učenja bila je u stanju izdvojiti izjave u hebrejskim spisima koje su dokazivale njihove tvrdnje. Uopćeno govoreći, Židovi su smatrali da je njihova nacionalna povijest započela s Abrahamom, i da će kulminirati s Mesijom i novim dobom Božjega kraljevstva. U ranijim su vremenima ovog izbavitelja opisivali kao "slugu Božjega", zatim kao "Sina Čovječjeg", dok su kasnije išli tako daleko da su ga nazivali "Sinom Božjim." Ali bez obzira na to jesu li ga zvali " Abrahamovim sjemenom " ili "Davidovim sinom", svi su se slagali da će on biti Mesija, "pomazanik". Tako se koncepcija Mesije razvijala od "sluge Božjeg" do "Davidovog sina", "Sina Čovječjeg" i "Sina Božjeg".

U doba Ivana i Isusa učeniji Židovi Mesiju su zamišljali kao usavršenog i tipičnog Izraelca, koji je u sebi kao "sluga Božji" spajao trostruku ulogu proroka, svećenika i kralja.

Židovi su pobožno vjerovali da će, kao što je Mojsije izbavio njihove oce iz egipatskog ropstva čineći zapanjujuća čuda, isto tako i Mesija izbaviti židovski narod od Rimske vladavine kroz još veća čuda, s velikom moći i jačom nacionalnom pobjedom. Rabini su sakupili skoro pet stotina odlomaka iz Pisama za koje su, unatoč njihovim očitim protuslovljima, pouzdano tvrdili da prorokuju dolazak Mesije. A usred svih tih detalja o vremenu, načinu i djelovanju, skoro su u potpunosti izgubili iz vida osobnost obećanoga Mesije. Oni su očekivali obnovu slave židovskoga naroda – svjetovno uzvišenje Izraela – a ne spasenje svijeta. Kad imamo sve ovo na umu postaje jasno da Isus iz Nazareta nikako nije mogao zadovoljiti ovakvo materijalističko poimanje Mesije kakvo su Židovi imali. Da su Židovi iz drugačijeg kuta gledanja promatrali mnoga od takozvanih mesijanskih proročanstava, ta bi proročanstva sasvim prirodno pripremila njihove umove na spoznaju da će se s Isusom jedno doba okončati, te da će započeti novo i bolje darivanje milosti i spasenja za sve narode.

Židove su odgajali da vjeruju u doktrinu koja se zove Šekina. No, ovaj navodni simbol Božanske Prisutnosti nije se mogao vidjeti u hramu. Židovi su vjerovali da će se s dolaskom Mesije i taj simbol vratiti u hram. Pojmovi o nacionalnom grijehu i pretpostavljenoj zloj naravi čovjeka bili su poprilično zbrkani u njihovim glavama. Neki su naučavali da je Adamov grijeh prokleo ljudsku rasu, te da će Mesija ukloniti to prokletstvo i vratiti čovjeka u Božju milost. Drugi su naučavali da je Bog, stvarajući čovjeka, u njega usadio i dobru i zlu narav, te da je, kad je vidio razvoj tog plana, bio toliko razočaran da se "pokajao što je čovjeka takvim napravio." Oni koji su ovo naučavali vjerovali su da će Mesija doći kako bi otkupio čovjeka od njegove prirođene zle prirode.

Većina je Židova vjerovala razlog za njihov teški položaj pod Rimljanima leži u njihovim nacionalnim grijesima te u malodušnosti i mlitavosti poganih obraćenika. Židovski se narod nije iskreno pokajao i zato je Mesija odgađao svoj dolazak. Mnogo se govorilo o pokajanju, i zato je Ivanovo propovijedanje: "Pokajte se i krstite se, jer je kraljevstvo nebesko blizu," bilo tako jako privlačno. A kraljevstvo nebesko je za svakog pobožnog Židova moglo značiti samo jedno: dolazak Mesije.

Jedna je značajka Mihaelovog darivanja bila u potpunosti strana Židovskoj koncepciji Mesije, a to je sjedinjenje dviju naravi, ljudske i božanske. Židovi su Mesiju zamišljali na razne načine, i kao usavršenog čovjeka, i kao nadčovjeka, pa čak i kao božanskoga, ali nikad nisu o njemu razmišljali kao o sjedinjenju ljudskoga i božanskoga. Upravo je ovo bio veliki kamen spoticanja za Isusove rane učenike. Oni su razumjeli ljudsku koncepciju Mesije kao Davidovog sina, kako su ga predstavljali raniji proroci; shvaćali su ga i kao Sina Čovječjeg, što je bila natčovječna ideja koju su predstavili Danijel i neki kasniji proroci; shvatili su ga čak i kao Sina Božjega, kako ga je opisao pisac Knjige Enohove i neki od njihovih suvremenika; ali nikad nisu ni na trenutak pomislili na mogućnost sjedinjenja dviju priroda, ljudske i božanske, u jednoj zemaljskoj osobnosti. Utjelovljenje Stvoritelja u obliku stvorenja nikad se prije nije dogodilo. Do tog je otkrivenja došlo tek u Isusu. Svijet za takve stvari nije znao sve dok se Sin Stvoritelj nije utjelovio i živio među smrtnicima.


2. ISUSOVO KRŠTENJE

Isus je bio kršten na samom vrhuncu Ivanovog propovijedanja, kad je Palestina izgarala u iščekivanju njegove poruke – "kraljevstvo je Božje blizu" – kada su svi Židovi bili prolazili kroz ozbiljno i važno samoispitivanje. Židovi su posjedovali vrlo dubok osjećaj za nacionalnu solidarnost. Oni su ne samo vjerovali da se grijesi otaca mogu prenijeti na njihovu djecu, već su također i čvrsto vjerovali da grijeh jednog pojedinca može prokleti cijeli narod. Sukladno tome oni koji su se podvrgli Ivanovom krštenju nisu se nužno smatrali krivima za neki od grijeha koje je Ivan osuđivao. Mnoge pobožne duše krstile su se za dobrobit Izraela. Bojali su se da možda ne bi neki njihov grijeh za koji nisu bili niti svjesni sprječavao dolazak Mesije. Smatrali su da pripadaju grešnom narodu, te su došli na krštenje kako bi tako mogli pokazati plodove pokajanja cijeloga naroda. Stoga je jasno da se Isus ni u kojem slučaju nije krstio kako bi se očistio od grijeha. Primivši Ivanovo krštenje Isus je samo slijedio primjer mnogih pobožnih Židova.

Kada je Isus iz Nazareta došao u Jordan kako bi se krstio, bio je smrtnik svemira koji je dostigao vrhunac ljudskog razvojnog uspona u svim stvarima koje se tiču osvajanja uma i poistovjećivanje sebe s duhom. Toga je dana u Jordanu stajao usavršeni smrtnik razvojnih svjetova vremena i prostora. Uspostavljena je savršena sinkronija i potpuna komunikacija između Isusovog smrtničkog uma i unutarnjeg duhovnog Ispravljača, božanskog dara njegovog Rajskog Oca. A upravo takav Ispravljač živi u svim normalnim stvorenjima koja su živjela na Urantiji otkako se Mihael uspeo na vodeći položaj svoga svemira; jedina je razlika ta što je Isusov Ispravljač bio pripremljen za ovaj posebni zadatak tako što je već prije na sličan način živio u jednom drugom nadčovjeku koji se utjelovio u ljudsko obličje, u Makiventi Melikizedeku.

Uobičajeno je da se, kad smrtnik nekog svijeta dostigne tako visoki stupanj usavršenja svoje osobnosti, tada događaju one pripremne pojave duhovnog uzdignuća koje završavaju u stapanju takve zrele duše smrtnika s njegovim božanskim Ispravljačem. Takva se promjena izgleda trebala dogoditi u osobnom iskustvu Isusa iz Nazareta toga dana kad je sišao u Jordan s dvojicom svoje braće kako bi ga Ivan krstio. Ovaj je obred bio završni čin njegovog čisto ljudskog života na Urantiji, i mnogi nadljudski promatrači očekivali su da će vidjeti stapanje Ispravljača s umom u kojemu živi. No sve njih očekivalo je razočaranje. Dogodilo se nešto novo i veličanstvenije. Dok je Ivan polagao svoje ruke na Isusa da ga krsti, Ispravljač je napustio usavršenu ljudsku dušu Jošue sina Josipovog. A za nekoliko se trenutaka ovo božansko biće vratilo s Diviningtona kao Personalizirani Ispravljač i predsjednik svoje vrste u cijelom lokalnom svemiru Nebadonu. Tako je Isus vidio svojeg negdašnjeg božanskoga duha kako pri svom povratku silazi na njega u svom personaliziranom obliku. Čuo je ovog istog Rajskoga duha kako govori: "Ovo je moj ljubljeni Sin koga sam odabrao." I Ivan je, zajedno s Isusovom braćom, čuo ove riječi. Ivanovi učenici, koji su stajali na rubu vode, nisu čuli ove riječi, niti su vidjeli pojavu Personaliziranog Ispravljača. Samo je Isus vidio Personaliziranog Ispravljača.
Kada je sada uzvišeni Personalizirani Ispravljač tako rekao, nastupila je tišina. I dok su njih četvorica bila u vodi, Isus se, pogledavši Ispravljača pokraj sebe, molio: "Moj Oče koji vladaš na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji." Dok se molio "otvorilo se nebo" i Sinu Čovječjem je Personalizirani Ispravljač pokazao viziju njega kao Sina Božjega kakav je bio prije nego što je došao na zemlju u obličju smrtnika, i kakav će biti kada se život utjelovljenja završi. Ovu je nebesku viziju vidio samo Isus.

Ivan i Isus čuli su glas Personaliziranog Ispravljača, koji je govorio u ime Oca Svih, jer Ispravljač dolazi od Rajskoga Oca i on je kao Bog. Od tog trenutka pa do kraja Isusovog zemaljskog života ovaj je Personalizirani Ispravljač djelovao zajedno s njim u svim njegovim poduhvatima. Isus je bio u neprekinutoj vezi s ovim uzvišenim Ispravljačem.
Kad se Isus krstio nije se pokajao niti za jedno loše djelo; nije priznao nikakav grijeh. Njegovo krštenje sastojalo se od posvećenja vršenju volje nebeskoga Oca. Tijekom svojega krštenja Isus je čuo nedvojben zov svojega Oca, konačni poziv da krene za poslom svojega Oca, te je pošao u osamu na četrdeset dana kako bi razmislio o brojnim problemima. Povukavši se neko vrijeme iz aktivnog kontakta sa svojim zemaljskim suradnicima Isus je, takav kakav je bio i na Urantiji, slijedio točno onaj postupak koji postoji na svjetovima morontije kad god se uzlazeći smrtnik spoji s unutrašnjom prisutnošću Oca Svih.

S danom krštenja završio se čisto ljudski život Isusa iz Nazareta. Božanski Sin pronašao je svojega Oca, Otac Svih pronašao je svojeg utjelovljenoga Sina, i oni su razgovarali jedan s drugim.
(Isus je imao skoro trideset i jednu i pol godinu kad se krstio. Luka govori da je Isus kršten u petnaestoj godini vladavine cara Tiberija, što bi bila 29. god. p.K., jer je August umro 14. god. p.K. No, treba pripomenuti da je Tiberije vladao zajedno s Augustom dvije i pol godine prije Augustove smrti, te su prvi novci iskovani u njegovu čast u listopadu 11. god. p.K. Petnaesta godine njegove stvarne vladavine bila je, dakle, 26. god. p.K, koja je i godina Isusovog krštenja. Ove je godine započelo namjesništvo Poncija Pilata u Judeji.)


2. ČETRDESET DANA

Veliko iskušenje svojega smrtničkoga darivanja Isus je proživio prije svojega krštenja, kad je šest tjedana proveo na planini Hermon. Na Hermonu, kao običan smrtnik svijeta bez ičije pomoći, Isus se susreo s pretendentom Urantije, Kaligastijom, knezom ovoga svijeta, i pobijedio ga,. Tog je znamenitoga dana u kozmičkim zapisima Isus iz Nazareta postao Planetarni Knez Urantije. I ovaj Knez Urantije, koji će uskoro biti proglašen Vrhovnim Vladarom Nebadona, sada je otišao u osamu na četrdeset dana kako bi stvorio planove i odredio način na koji će navještavati novo Božje kraljevstvo u srcima ljudi.

Nakon krštenja Isus se tijekom četrdeset dana prilagođavao promijenjenim odnosima svijeta i svemira koji su se dogodili zbog personalizacije njegovog Ispravljača. Tijekom ove osame u Perejskim brdima odlučio je koje će smjernice slijediti i koje će metode koristiti u novoj i promijenjenoj fazi zemaljskoga života koji će uskoro započeti.

Isus nije pošao u osamu kako bi postio ili zbog bola u duši. On nije bio asket, već je došao zauvijek uništiti sve takve načine kojima se ljudi služe ne bi li se približili Bogu. Razlozi za njegovu osamu bili su potpuno drugačiji od onih koji su pokretali Mojsija, Iliju, pa čak i Ivana Krstitelja. Isus je bio u potpunosti svjestan svojega odnosa prema svemiru koji je stvorio, kao i prema svemiru nad svemirima koje nadgleda Rajski Otac, njegov nebeski Otac. Sada se u potpunosti sjetio svojih dužnosti u ovome darivanju kao i uputa koje mu je dao njegov stariji brat, Emanuel, prije nego što je započeo utjelovljenje na Urantiji. Sada je jasno i potpuno shvaćao sve te razprostranjene odnose, te je želio jedno vrijeme provesti daleko od svih u tihoj meditaciji kako bi mogao smisliti planove i odlučiti se za postupke kojima će provesti svoje javno djelovanje za ovaj svijet ali i za sve druge svjetove njegovoga lokalnoga svemira.


Dok je lutao ovim brdima, tražeći prikladno sklonište, Isus je susreo svog vrhovnog izvrštelja, Gabrijela, Sjajnu i Jutarnju Zvijezdu Nebadona. Gabrijel je ovom prilikom ponovo uspostavio osobnu komunikaciju sa Sinom Stvoriteljem svemira; njih su se dvojica sada susreli po prvi puta otkako je Mihael napustio svoje suradnike na Salvingtonu i otišao u Edentiju da se pripremi za početak darivanja na Urantiji. Gabrijel je po Emanuelovoj uputi i u skladu s ovlasti koju su mu dali Starosti Dana Uverse ovom prilikom obavijestio Isusa da je iskustvo njegovog darivanja na Urantiji zapravo završeno što se tiče onog aspekta darivanja koji se odnosi na stjecanje usavršene vrhovne vlasti njegovog svemira i okončanje Luciferove pobune. Vrhovnu je vlast Isus dobio na dan svojega krštenja kada je personalizacija njegovog Ispravljača pokazala usavršenje i dovršenje njegovog darivanja u obličju smrtnoga tijela, dok je okončanje Luciferove pobune bio već povijesni trenutak, a zbio se onoga dana kad je Isus sišao s planine Hermon da se pridruži dječaku koji ga je čekao u podnožju, Tiglathu. Isusa su obavijestili, u skladu s najvišom ovlasti lokalnog svemira i superkozmosa, da je njegov posao darivanja završen u pogledu njegovog osobnog položaja prema vrhovnoj vlasti i pobuni. On je ovo jamstvo već prije dobio izravno iz Raja u okvirima vizije koju je vidio prilikom krštenja te kroz fenomen personalizacije njegovog Misaonog Ispravljača.

Dok je boravio na brdima razgovarajući s Gabrijelom, Otac Zviježđa s Edentije osobno se pojavio pred Isusom i Gabrijelom i rekao: "Zapisi su završeni. Vrhovna vlast Mihaela broj 611 121 nad njegovim svemirom Nebadonom dovršena je i nalazi se u desnoj ruci Oca Svih. Donosim ti odriješenje od darivanja koje ti šalje Emanuel, tvoj pokrovitelj-brat tijekom utjelovljenja na Urantiji. Slobodan si da sada ili u bilo kojem kasnijem trenutku okončaš svoje utjelovljenje i darivanje na koji god način odabereš, te da se uspneš do desne strane svojega Oca, primiš vrhovnu vlast i preuzmeš svoje zasluženo bezuvjetno vladanje nad cijelim Nebadonom. Također svjedočim da su završeni i zapisi superkozmosa, po ovlasti Starosti Dana, koji se tiču okončanja svake grešne pobune u tvojem svemiru te koji ti pružaju potpunu i neograničenu vlast da ubuduće razriješiš bilo kakav takav prevrat. Tehnički gledano, tvoj je posao na Urantiji i u tijelu smrtnoga stvorenja završen. Tvoj put će odsada ovisiti samo o tvom vlastitom izboru." Kada je Svevišnji Otac Edentije otišao, Isus je dugo razgovarao s Gabrijelom o dobrobiti svemira i, poslavši pozdrave Emanuelu, zajamčio da će u radu koji će uskoro započeti na Urantiji uvijek paziti na savjete koje je dobio zajedno s uputama na Salvingtonu prije nego što je započeo darivanje.

Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, proveli su ovih četrdeset dana tražeći Isusa. Često su bili blizu mjesta na kojem se on nalazio, ali ga ipak nisu uspjeli pronaći.


3. PLANOVI ZA JAVNO DJELOVANJE

Dan za danom Isus je u brdima stvarao planove za preostali dio njegovog darivanja na Urantiji. Prva njegova odluka bila je da neće naučavati istodobno s Ivanom. Odlučio se ostati relativno povučen do trenutka kad Ivanovo učenje ili ostvari svoj cilj, ili dok Ivana zaustavi uhićenje. Isus je dobro znao da će Ivanovo neustrašivo i netaktično propovijedanje uskoro pobuditi strahove i neprijateljstvo civilnih vladara. Imajući u vidu Ivanov neizvjestan položaj, Isus je započeo planirati svoj program javnog djelovanja u korist svojeg naroda i svijeta, te u korist svakog naseljenog svijeta diljem svojeg prostranog svemira. Mihaelovo smrtno darivanje bilo je na Urantiji, ali za sve svjetove Nebadona.

Prva stvar koju je Isus učinio, nakon osmišljavanja općeg plana usklađivanja njegovog programa s Ivanovim pokretom, bila je ponoviti u umu upute koje mu je dao Emanuel. Pažljivo je razmišljao o savjetima koje je dobio oko načina djelovanja, te da za sobom ne smije ostaviti nikakav trajni zapis na planetu. Nikad više Isus nije pisao ni na čemu osim na pijesku. Prilikom svojeg sljedećeg posjeta Nazaretu, na veliku žalost svojega brata Josipa, Isus je uništio sve svoje zapise koji su bili sačuvani na pločama po tesarskoj radioni ili koji su visili na zidovima stare kuće. A Isus je dosta razmišljao i o Emanuelovom savjetu koji se ticao ekonomskog, društvenog i političkog stava prema svijetu onakvom kakvom će ga zateći.
Isus nije postio tijekom ovih četrdeset dana osame. Najduži period što je bio bez hrane bila su prva dva dana kad je bio toliko zaokupljen svojim razmišljanjima da je u potpunosti zaboravio jesti. Ali trećega je dana krenuo u potragu za hranom. Niti su ga u ovome periodu iskušavali bilo kakvi zli
duhovi ili pobunjene ličnosti koje su se nalazile na ovom ili bilo kojem drugom svijetu.
Ovih četrdeset dana bili su prilika za posljednji razgovor između ljudskih i božanskih umova, ili bolje rečeno, bilo je to prvo pravo djelovanje ovih dvaju umova koji su sada bili sjedinjeni. Rezultati ovog značajnog razdoblja meditacije uvjerljivo su pokazali da je božanski um pobjedonosno i duhovno upravljao ljudskim intelektom. Čovječji je um od ovoga trenutka postao Božjim umom, te iako je samosvojnost ovoga ljudskoga uma uvijek prisutna, uvijek taj produhovljeni ljudski um govori: "Neka ne bude moja volja, već tvoja."

Događaji ovog značajnog razdoblja ne mogu se opisati kao fantastične vizije izgladnjelog i oslabljenog uma, niti kao zbrkani i djetinjasti simbolizmi kasnije zapisani kao "iskušenja Isusa u pustinji." Bilo je to razdoblje razmišljanja o uzbudljivom i raznolikom tijeku darivanja na Urantiji, kao i pažljivog razrađivanja planova za daljnju službu kojom bi se na najbolji mogući način služilo ovome svijetu dok bi se istovremeno doprinijelo poboljšanju svih drugih svjetova koju su zbog pobune izolirani. Isus je razmišljao o cijelom životnom razdoblju ljudi na Urantiji, od dana Andona i Fonte, pa do Adamovog pada i službe Melkizedeka iz Salema.

Gabrijel je podsjetio Isusa da postoje dva načina na koji bi se Isus mogao očitovati svijetu u slučaju da odluči neko vrijeme ostati na Urantiji. I pojasnio mu je da ova njegova odluka ni na koji način ne može utjecati na njegovu vrhovnu vlast u svemiru ili na okončanje Luciferove pobune. Ova su dva načina služenja svijetu bila:

1. Njegov vlastiti način – način koji se može činiti najugodniji i najkorisniji s gledišta neposrednih potreba ovoga svijeta i sadašnje izgradnje njegovog vlastitog svemira.
2. Očev način – na primjeru pokazati dalekovidni ideal života stvorenja kakav predočavaju visoke osobe iz Rajske uprave svemira nad svemirima.

Tako je Isusu pojasnio da postoje dva načina na koji može urediti preostali dio svoga zemaljskoga života. Svaki od ove dvije strane imao je svoje prednosti kad bi ih se promatralo u svijetlu neposredne situacije. Sin Čovječji potpuno je shvaćao da njegov odabir između ova dva načina ponašanja neće imati nikakvoga utjecaja na primitak vrhovne vlasti svemira; ta je stvar već bila okončana i zapečaćena u zapisima svemira nad svemirima i samo ju je trebao osobno preuzeti. Ali Isusu je rečeno da bi njegov Rajski brat Emanuel bio iznimno zadovoljan kad bi on, Isus, odlučio završiti svoj zemaljski život utjelovljenja onako kako ga je tako plemenito i započeo, a to je značilo biti uvijek podložan Očevoj volji. Trećega dana svoje osame Isus je obećao sam sebi da će se vratiti svijetu kako bi završio svoj zemaljski život, i da će u situaciji u kojoj se mogu izabrati dva načina uvijek odabrati Očevu volju. I do kraja svog zemaljskoga života uvijek je poštivao ovu odluku. Čak do samog gorkog kraja redovito je podredio svoju vrhovnu volju volji svojega nebeskoga Oca.

U tih četrdeset dana što ih je proveo u pustinji u brdima Isus nije doživio nikakva velika iskušenja. Prije bi se moglo reći da je to bilo razdoblje velikih odluka. Za vrijeme tih dana samotnih razgovora sa sobom i s Očevom neposrednom prisutnošću – Personaliziranim Ispravljačem (Isus više nije imao serafima čuvara) – donio je, jednu po jednu, velike odluke koje će upravljati načinom na koji će provesti ostatak svojeg zemaljskog života. Kasnije su tradiciju velikog iskušenja dodali ovom razdoblju osame jer su je pobrkali s fragmentarnim opisima borbi na planini Hermon, a i zato što je bio običaj da svi veliki proroci i ljudski vođe započnu svoje javno djelovanje razdobljima posta i molitve. Isus bi se uvijek, kada se trebao suočiti s bilo kakvom novom ili ozbiljnom odlukom, povukao na razgovor sa svojim vlastitim duhom kako bi mogao spoznati koja je bila volja Božja za tu situaciju.

Planirajući preostali dio svojega zemaljskoga života Isusovo su srce razdirala dva suprotna načina djelovanja:
1. Snažno je želio osvojiti svoj vlastiti narod – i cijeli svijet – kako bi u njega vjerovali i prihvatili njegovo novo duhovno kraljevstvo. A dobro je poznavao njihove ideje o Mesiji koji treba doći.
2. Želio je živjeti i raditi onako kako je znao da bi njegov Otac odobravao, obavljati svoj posao za druge potrebite svjetove i nastaviti, u utemeljavanju kraljevstva, pokazivati Oca i njegov božanski karakter ljubavi. Tijekom ovih važnih dana Isus je živio u jednoj prastaroj špilji u stijenama, svojevrsnom skloništu na jednoj strani brda pokraj sela koje se nekad zvalo Beit Adis. Pio je iz potočića koji je izvirao pokraj ovoga skloništa.

4. PRVA VELIKA ODLUKA

Trećeg dana nakon što je započeo razgovore sa sobom i svojim Personaliziranim Ispravljačem, Isus je imao viziju okupljenog nebeskog mnoštva Nebadona koje su njihovi zapovjednici poslali kako bi posluživali svojega voljenoga Vladara. Ovo se moćno mnoštvo sastojalo od dvanest legija serafima i odgovarajućeg broja svakog reda svemirske inteligencije. I prva velika odluka tijekom Isusove osame bila je vezana uz to hoće li koristiti ove moćne osobe u svojem javnom djelovanju koje će uskoro započeti na Urantiji.

Isus je odlučio da neće upotrijebiti niti jednu osobu od ovog ogromnog mnoštva osim ukoliko ne bi bilo očito da bi takvo što bila volja njegovog Oca. Unatoč ovoj općenitoj odluci, ovo je mnoštvo ostalo kraj njega do kraja njegovog zemaljskog života, uvijek spremni da poslušaju i najmanju volju svojega Vrhovnog Vladara. Iako Isus nije uvijek mogao vidjeti ove pratioce svojim ljudskim očima, njegov pridruženi Personalizirani Ispravljač mogao ih je uvijek vidjeti, te je sa svakim od njih uvijek mogao razgovarati.
Perije nego što je sišao sa svog četrdesetodnevnog boravka u brdima, Isus je neposredno zapovjedništvo nad ovim mnoštvom kozmičkih osobnosti povjerio svojem nedavno personaliziranom Ispravljaču, i tijekom više od četiri godine kako se vrijeme računa na Urantiji ove su odabrane osobnosti iz svakog reda kozmičkih inteligencija poslušno i s poštovanjem radili pod mudrim vodstvom ovog uzvišenog i iskusnog Personaliziranog Tajanstvenog Nadzornika. Preuzevši zapovjedništvo nad ovim moćnim skupom, Ispravljač je, s obzirom da je svojedobrno bio dio i bit Rajskoga Oca, uvjeravao Isusa da niti u jednom slučaju neće dozvoliti ovim nadljudskim silama da služe, ili da se očituju u svezi sa, ili u korist njegovog zemaljskog života osim ukoliko se neće pokazati da Otac želi takvo posredovanje. Tako je jednom velikom odlukom Isus dobrovoljno odabrao odreći se svake nadljudske suradnje u svim područjima koji se tiču preostalog dijela njegovog smrtnog života, osim ukoliko sam Otac ne bi odlučio sudjelovati u nekom činu ili epizodi zemaljskih djela svojega Sina.
Prihvativši zapovjedništvo nad kozmičkim mnoštvom koje je bilo uz Krista Mihaela, Personalizirani Ispravljač iznimno se trudio objasniti Isusu da iako se takvom skupu kozmičkih stvorenja mogu, po ovlaštenju njihovog Stvoritelja, ograničiti djelovanja u prostoru, nije moguće ograničiti njihovo djelovanje u vremenu. Naime, onog trenutka kad postanu personalizirani, Ispravljači postaju bezvremenska bića. Sukladno tome Ispravljač je upozorio Isusa da dok će nadzor kozmičkih inteligencija koja se nalaze pod njegovim zapovjedništvom biti potpun i savršen u pogledu svih stvari koja su vezana uz prostor, neće biti moguće postaviti tako savršena ograničenja što se tiče vremena. Ispravljač je rekao: "Kao što si i naložio, ja ću zabraniti djelovanje ovog pratećeg mnoštva kozmičkih inteligencija u svakoj situaciji koja je vezana uz tvoj zemaljski život osim u onim slučajevima kad će mi Rajski Otac naložiti da ih upotrijebim kako bi se mogla ostvariti njegova volja koju si odabrao, te u onim slučajevima kad bi odabrao učiniti nešto u skladu sa svojom ljudskom i božanskom voljom što bi zahtijevalo odstupanje od prirodnog zemaljskog reda u pogledu vremena. U takvim situacijama ja sam bespomoćan, i tvoja stvorenja ovdje okupljena u savršenstvu i jedinstvu moći također će u takvim situacijama biti bespomoćna. Ako tvoje ujedinjene naravi u nekom trenutku požele takvo što, tvoj će nalog biti odmah izvršen. Tvoja želja u svim takvim situacijama je sama po sebi skraćenje vremena, i stvar koju zaželiš odmah postoji. Pod mojim zapovjedništvom ovo je najveće moguće ograničenje koje se može nametnuti tvojoj potencijalnoj vrhovnoj vlasti. U mojoj svijesti vrijeme ne postoji, i stoga ne mogu ograničiti tvoja stvorenja u bilo čemu što je s njim povezano."

Tako je Isus obaviješten o djelovanju njegove odluke da nastavi živjeti kao čovjek među ljudima. Jednom jedinom odlukom on je isključio cijelo prateće kozmičko mnoštvo raznovrsnih inteligencija iz sudjelovanja u njegovom javnom djelovanju, osim u situacijama koje bi se ticale isključivo vremena. Tako postaje jasno da su se bilo kakve nadnaravne ili navodno nadljudske popratne okolnosti Isusove službe odnosile u cjelosti na odstranjenje vremena, osim ukoliko sam nebeski Otac nije naredio drugačije. Niti jedno čudo, niti služba milosrđa, niti bilo koji drugi događaj koji se dogodio u svezi s preostalim dijelom Isusovih zemaljskih nastojanja ne može se protumačiti kao čin koji bi bio iznad prirodnih zakona koji su utemeljeni i stalni u životima ljudi na Urantiji osim u ovom izričito spomenutom problemu s vremenom. Naravno, ni na koji se način ne mogu ograničiti očitovanja "Očeve volje". Uklanjanje vremena u svezi s izraženom željom ovog potencijalnog Vrhovnog Vladara svemira može se izbjeći jedino kad bi bila izravna i izričita volja ovog Bogočovjeka da se vrijeme, u svezi s tim određenim činom ili događajem, ne skraćuje ili uklanja. Kako bi se spriječila pojava očitih čuda vremena, bilo je nužno da Isus bude stalno svjestan vremena. Bilo kakav gubitak svijesti o vremenu s njegove strane, a vezan uz nekakvu točno određenu želju, jednaka je ostarenju te želje smišljene u umu ovog Sina Stvoritelja, i bez intervencije vremena.

Mihael je mogao, preko nadgledanja svojeg pridruženog Personaliziranog Ispravljača, savršeno ograničiti svoja osobna zemaljska djelovanja s obzirom na prostor, ali Sinu Čovječjem nije bilo moguće ograničiti svoj novi zemaljski položaj potencijalnog Vrhovnog Vladara Nebadona s obzirom na vrijeme. Upravo je ovo bio točan položaj Isusa iz Nazareta kad je započeo sa svojom javnom službom na Urantiji.

6. DRUGA ODLUKA
Odredivši svoj stav prema osobnostima svih redova svojih stvorenih inteligencija do one mjere koliko se to moglo odrediti s obzirom na urođeni potencijal svog novog božanskog položaja, Isus je sada svoje misli usredotočio na sebe. Što će on, u potpunosti svjestan sebe kao stvoritelja svih stvari i bića koje postoje u ovome svemiru, učiniti s tim svojim povlasticama koje kao stvoritelj ima u životnim situacijama koje će ga dočekati kad se vrati u Galileju da bi započeo svoj rad među ljudima? Zapravo, ovaj se problem već snažno nametnuo i to upravo u tim usamljenim brdima kad je trebao pronaći hranu. Trećega je dana njegovog osamljenog meditiranja tijelo postalo gladno. Hoće li krenuti u potragu za hranom kao i bilo koji drugi obični čovjek, ili će jednostavno upotrijebiti svoje normalne sposobnosti koje kao stvoritelj ima i stvoriti si prikladnu hranu odmah tu kraj sebe? I ovu su veliku Učiteljevu odluku opisali kao kušnju – izazov navodnih neprijatelja da "naredi da ovo kamenje postane kruh."

Isus se tako odlučio za još jednu dosljednu smjernicu za preostali dio svojega zemaljskoga života. Što se tiče njegovih osobnih potreba, i čak općenito njegovih odnosa s drugim osobnostima, on je sada samovoljno odabrao nastaviti stazom normalnoga zemaljskoga postojanja; jasno se odlučio protiv načina djelovanja koji bi nadilazio, kršio ili teško povrijedio prirodne zakone koje je on sam utemeljio. Ali nije mogao sebi obećati, kako ga je njegov Personalizirani Ispravljač već upozorio, da ovi prirodni zakoni, u nekim slučajevima, neće biti uvelike ubrzani. U pravilu, Isus je odlučio da će njegov život biti organiziran i proveden u skladu s prirodnim zakonom i postojećim društvenim ustrojem. Učitelj je tako odabrao način življenja u kojem nije bilo mjesta za čuda. Još se jedanput odlučio za "Očevu volju"; još je jedanput sve predao u ruke svojega Rajskoga Oca.

U ljudskoj je naravi Isusu kao najvažnija dužnost bilo upisano samoočuvanje; to je normalan stav svakoga čovjeka na svjetovima vremena i prostora, te je tako to pravovaljana reakcija i smrtnika na Urantiji. Ali Isusa nisu zanimali samo ovaj svijet i njegova stvorenja. On je živio život koji je trebao poučiti i nadahnuti mnogobrojna stvorenja široko rasprostranjenog svemira.
Prije svojeg prosvjetljenja za vrijeme krštenja Isus je živio svoj život u potpunoj podložnosti volji i vodstvu svojega nebeskoga Oca. On je energično odlučio nastaviti s takvom bezuvjetnom smrtničkom ovisnošću o Očevoj volji. Odlučio je slijediti prirodni tijek – odlučio je ne tražiti samoočuvanje. Odlučio je da će nastaviti s dosadašnjom praksom odbijanja da se brani. Svoje je zaključke uobličio u riječi iz Pisma s kojima je njegov ljudski um bio dobro upoznat : "Čovjek ne živi samo o kruhu već o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih." Kad je jednom formulirao ovaj zaključak u svezi sa željama fizičke naravi koji se očituju kao glad za hranom, Sin je Čovječji donio konačnu odluku vezanu za bilo koju drugu tjelesnu žudnju ili prirodne nagone svoje ljudske naravi.
Svoju nadljudsku moć mogao je možda upotrijebiti za druge, ali nikada za sebe. I ovu je odluku dosljedno poštivao do samoga kraja, kad su mnogi za njega podrugljivo govorili: "Spasio je druge, ali sebe ne može spasiti" – jer se nije želio spasiti.
Židovi su očekivali Mesiju koji će biti veći čak i od Mojsija, za kojeg su vjerovali da je učinio da voda potekne iz stijene u pustinji i koji je njihove pretke hranio manom. Isus je znao kakvog Mesiju njegovi sunarodnjaci očekuju, a posjedovao je sve moći i sposobnosti potrebne da udovolji i njihovim najoptimističnijim očekivanjima, no odlučio se protiv takvog veličanstvenog izražavanja moći i slave. Isus je smatrao da bi takav razvoj događaja pun očekivanih čudesa djelovao kao nazadovanje prema starim danima neuke magije i sramotnih običaja barbarskih vračeva. Ukoliko bi to bilo potrebno zbog spasenja svojih stvorenja, Isus bi mogao ubrzati prirodni zakon, ali nadići svoje vlastite zakone, bilo zbog vlastite dobrobiti ili kako bi zastrašio svoje bližnje, to Isus nikako nije htio učiniti. I Učiteljeva je odluka bila konačna.

Isus je bio tužan zbog svojega naroda. U potpunosti je shvaćao da su ih naučili očekivati Mesiju koji treba doći, i vremena kada će "zemlja donositi stostruki plod, i na jednoj će lozi biti tisuću grana, i na svakoj će grani biti tisuću grozdova i svaki će grozd imati tisuću bobica grožđa i svaka će bobica grožđa dati litre vina." Židovi su vjerovali da će s Mesijom nastupiti razdoblje čudesnoga bogatstva. Židove su dugo odgajali u tradiciji čudesa i u legendama o čudima.

Isus nije bio Mesija koji je došao umnožiti kruh i vino. On nije došao kako bi osigurao samo svjetovne potrebe. On je došao pokazati svog Oca na nebu svojoj zemaljskoj djeci, te je želio svoju zemaljsku djecu pozvati da mu se pridruže u iskrenom nastojanju da žive svoje živote vršeći volju Oca na nebu.
Ovom je odlukom Isus iz Nazareta pokazao svim stanovnicima svemira ludost i grijeh obeščašćivanja božanskih darova i bogom danih sposobnosti za osobno uzdizanje ili za potpuno sebičnu dobit i veličanje. Od toga se sastojao grijeh Lucifera i Kaligastije.
Ova velika Isusova odluka na dramatičan način pokazuje istinu da sebično zadovoljstvo i čulno zadovoljenje, sami po sebi i za sebe, ne mogu donijeti sreću ljudskim bićima koja se razvijaju. Postoje više vrijednosti u smrtničkom postojanju – vlast nad umom i duhovno postignuće – koji daleko nadilaze nužno zadovoljenje čovjekovih čisto tjelesnih apetita i poriva. Čovjekovo prirodno obdarenje talentom i sposobnostima trebalo bi se najprije posvetiti razvoju i oplemenjivanju njegovih viših snaga uma i duha.

Na ovaj je način Isus stvorenjima svojega svemira pokazao novi i bolji način, više moralne vrijednosti življenja i dublja duhovna zadovoljstva razvojnog ljudskog postojanja na svjetovima u svemiru.

7. TREĆA ODLUKA
Donijevši odluke koje su se ticale hrane i tjelesnog zadovoljavanja potreba svojeg materijalnog tijela, brige o svojem zdravlju i zdravlju svojih suradnika, Isusa je čekao još jedan problem koji je trebao riješiti. Kakav će biti njegov stav kad će se suočiti s osobnom opasnosti? Odlučio je paziti na svoju sigurnost kao i svi drugi ljudi, te je odlučio poduzeti sve razumne korake kako bi spriječio prijevremeni završetak svojeg tjelesnog života, ali se također odlučio i protiv nadljudskih posredovanja u trenutcima kad će doći kraj njegovog života u tijelu. Dok je donosio ovu odluku, Isus je sjedio u hladovini jednog drveta na grebenu izbočenom nad ponorom. U potpunosti je shvaćao da bi se mogao baciti s litice u ponor i da mu se ne bi dogodilo ništa što bi mu naškodilo ukoliko bi opozvao svoju prvu veliku odluku da se odriče posredovanja svojih nebeskih inteligencija u svom životu na Urantiji, te ukoliko bi opozvao svoju drugu odluku vezanu uz stav prema samoočuvanju.

Isus je dobro znao da njegovi sunarodnjaci očekuju Mesiju koji će biti iznad prirodnoga zakona. Dobro je poznavao onaj dio Pisma koji govori: "Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putovima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen." Bi li ovakva drskost, ovakav prkos prema Očevim zakonima gravitacije bila opravdana kad bi bila potrebna da bi se zaštitio od mogućeg zla, ili možda da bi stekao povjerenje svojeg krivo naučenog i zavedenog naroda? Ali takav tijek, koliko god zadovoljavajuć za Židove koji traže znak, ne bi bio otkrivenje njegovoga Oca, već upitno poigravanje s utemeljenim zakonima svemira nad svemirima. Shvaćajući sve ovo i poznavajući Učiteljevo odbijanje da radi suprotno svojim utemeljenim prirodnim zakonima u situacijama koje bi se ticale njegovog osobnog ponašanja, zasigurno vam je jasno da on nikad nije hodao po vodi niti učinio bilo što drugo što bi teško povrijedilo njegov materijalni red upravljanja svijetom. Naravno, uvijek trebate imati na umu da se do ovog trenutka nije našao način na koji bi se mogao u potpunosti osloboditi nedostatka kontrole nad vremenom kad se radi o stvarima nad kojima nadležnost ima Personalizirani Ispravljač.
Tijekom cijeloga svoga zemaljskoga života Isus je uvijek poštivao ovu odluku. Bez obzira jesu li mu se farizeji podrugivali tražeći znak, ili su ga promatrači na Kalvariji izazivali da siđe s križa, Isus je nepokolebljivo ustrajao u odluci koju je na ovoj planini donio.

8. ČETVRTA ODLUKA
Sljedeći veliki problem s kojim se ovaj Bogočovjek uhvatio u koštac i oko kojega će uskoro donijeti odluku u skladu s voljom nebeskoga Oca ticao se pitanja hoće li koristiti bilo koje od svojih nadljudskih moći kako bi privukao pozornost i zadobio privrženost svojih bližnjih. Hoće li on na bilo koji način upotrijebiti svoje kozmičke moći kako bi zadovoljio čežnju Židova za spektakularnim i čudesnim? Odlučio je da neće. Odlučio se za politiku koja odbacuje svaki takav način na koji bi svratio pozornost ljudi na svoju misiju. I ustrajno je živio u skladu s ovom velikom odlukom. Čak i kad je dozvolio očitovanje brojnih milosrdnih usluga koje su uključivale skraćivanje vremena, uvijek bi primateljima iscjeljenja rekao da nikome ne govore o pomoći koju su dobili. A uvijek je odbijao podrugljivo izazivanje svojih neprijatelja da im "da znak" kako bi dokazao i pokazao svoje božansko podrijetlo.

Isus je vrlo mudro predvidio da bi čuda, zbog toga što ostavljaju dubok dojam na materijalni um, potaknula samo površnu privrženost; takva djela ne bi otkrila Boga niti bi spasila ljude. Odbio je postati puki čudotvorac. Odlučio je posvetiti se jednom jedinom zadatku – utemeljenju kraljevstva nebeskoga.

Tijekom ovog Isusovog značajnog razgovora sa samim sobom, u ljudskom je dijelu bio prisutan
element propitivanja, pa čak i sumnje, jer je Isus bio i čovjek, kao i Bog. Bilo je očito da ga Židovi nikad neće prihvatiti za Mesiju ako ne bude činio čuda. Osim toga, ako pristane napraviti samo jednu neprirodnu stvar, ljudski um će zasigurno znati da se pokorava pravom božanskom umu. Bi li bilo u skladu s "Očevom voljom" da božanski um napravi ovaj ustupak sumnjičavom ljudskom umu? Isus je odlučio da ne bi te je rekao da je prisutnost Personaliziranog Ispravljača dovoljni dokaz suradnje božanskoga s ljudskim.

Isus je puno putovao. Sjetio se Rima, Aleksandrije i Damaska. Poznavao je načine svijeta – kako su ljudi ostvarivali svoje ciljeve u politici i trgovini kroz kompromis i diplomaciju. Hoće li on koristiti ovo znanje u promicanju svoje misije na zemlji? Ne! Isto se tako odlučio protiv bilo kakvog kompromisa s mudrošću svijeta i utjecaju bogatstva u utemeljenju kraljevstva. Iznova je odabrao ovisiti isključivo o Očevoj volji.

Isus je bio u potpunosti svjestan prečaca koje bi mogao ostvariti uporabom svojih moći. Poznavao je mnoge načine na koji bi mogao pažnju naroda, pa i cijeloga svijeta, odmah privući na sebe. Uskoro će se slaviti Pasha u Jeruzalemu; grad će biti ispunjen posjetiteljima. Mogao bi se popeti na vrh hrama i pred izbezumljenom gomilom prošetati po zraku; bio bi to Mesija kakvog su isčekivali. Ali kasnije bi ih morao razočarati, jer nije došao obnoviti Davidovo prijestolje. Poznavao je uzaludnost Kaligastijine metode kojom je želio preteći prirodan, spor i siguran način postizanja božanskoga cilja. Opet se Sin Čovječji poslušno priklonio Očevom načinu, Očevoj volji.

Isus je izabrao uspostaviti kraljevstvo nebesko u srcima ljudi prirodnim, običnim, teškim i napornim metodama, onakvim postupcima koja njegova zemaljska djeca kasnije moraju upotrijebiti da bi nastavila svoj posao povećanja i proširenja tog nebeskog kraljevstva. Jer je Sin Čovječji dobro znao da će "kroz mnoge nevolje mnoga djeca svih doba ući u kraljevstvo." Isus je sada prolazio kroz veliku kušnju civiliziranog čovjeka, imati moć i uporno je odbijati upotrijebiti za ostvarivanje isključivo sebičnih ili osobnih ciljeva. Dok razmišljate o životu i iskustvima Sina Čovječjeg, uvijek imajte na umu da je Sin Božji bio utjelovljen u um ljudskoga bića iz prvog stoljeća, a ne u um smrtnika iz dvadesetog ili bilo kojeg drugog stoljeća. S ovakvom tvrdnjom želimo vam prenijeti ideju da je Isus svoje ljudske darove stekao prirodnim putom. On je bio proizvod nasljednih faktora i okoline svojega vremena, a na njega su utjecali i odgoj i obrazovanje. Njegova je ljudskost bila izvorna i prirodna. U potpunosti je prozlazila iz stvarnog intelektualnog položaja i ekonomskih uvjeta tog doba i naraštaja, te su je ti isti faktori i poticali. Dok je u iskustvu ovog Bogočovjeka uvijek postojala mogućnost da će božanski um nadići ljudski intelekt, ipak je, kada je njegov ljudski um djelovao, on radio onako kako bi radio istinski smrtnički um u uvjetima ljudske okoline toga dana.

Isus je svim svjetovima svojeg ogromnog svemira pokazao ludost stvaranja umjetnih situacija kako bi pokazao samovoljni autoritet ili kako bi udovoljavao izuzetnim moćima ne bi li povisio moralne vrijednosti ili ubrzao duhovni napredak. Isus je odlučio da njegova misija ne zemlji neće ponoviti razočarenje vladavine Makabejaca. Odbio je prostituirati svoje božanske osobine ne bi li zadobio nezasluženu popularnost ili dobio politički prestiž. On neće odobravati pretvaranje božanske i kreativne energije u nacionalnu moć ili međunarodni prestiž. Isus iz Nazareta odbio je kompromis sa zlom, da i ne spominjemo druženje s grijehom. Učitelj je slavodobitno postavio vjernost Očevoj volji iznad svakog drugog ljudskog i materijalnog razmatranja.

9. PETA ODLUKA
Odlučivši se za metode u području svog osobnog odnosa prema prirodnom zakonu i duhovnoj moći, Isus je svoju pažnju posvetio izboru metoda koje će koristiti u propovijedanju i utemeljenju kraljevstva Božjeg. Ivan je već započeo ovaj posao; kako će on nastaviti naviještati tu poruku? Kako će preuzeti Ivanovu misiju? Kako će organizirati svoje sljedbenike da njihov trud bude učinkovit, a suradnja razumna? Isus je sada trebao donijeti posljednju odluku kojom će zabraniti da sebe ikad više smatra židovskim Mesijom, ili barem onakvim Mesijom kakvog je tada većina zamišljala.

Židovi su zamišljali izbavitelja koji će doći u čudesnoj moći kako bi ponizio Izraelove neprijatelje i postavio Židove za svjetske vladare, slobodne od svake neimaštine ili ugnjetavanja. Isus je znao da se ovakva nada nikada neće ostvariti. Znao je da je kraljevstvo nebesko trebalo savladati zlo u srcima ljudi, i da se zanimalo s isključivo duhovnim stvarima. Razmišljao je o uputnosti ustoličenja duhovnog kraljevstva kroz sjajno i blistavo pokazivanje moći – a takvo što bilo bi dopustljivo i u potpunoj Mihaelovoj nadležnosti – ali on se odlučio protiv takvoga plana. Nije želio kompromis s revolucionarnim tehnikama Kaligastije. On je potencijalno osvojio svijet podvrgavajući se Očevoj volji, i odlučio je završiti svoj posao onako kako ga je i započeo, kao Sin Čovječji.

Teško da možete i zamisliti što bi se dogodilo na Urantiji da se ovaj Bogočovjek, koji je sada potencijalno posjedovao svu vlast na nebu i zemlji, u bilo kojem trenutku odlučio razmotati zastavu svoje vrhovne vlasti i poveo svoje čudotvorne bataljune u vojničke bojne redove! Ali on nije želio raditi kompromise. Nije želio služiti zlu ne bi li se iz takvog čina možda ostvarilo obožavanje Boga. On je želio vršiti Očevu volju. Želio je navijestiti svemiru koji ga je promatrao: "Obožavaj Gospodina Boga svojega i njemu jedinom služi."

Kako su dani prolazili, Isus je sve jasnije i jasnije shvaćao kakav je pokazatelj istine trebao postati. Razaznao je da Božji put neće biti lagan. Počeo je shvaćati da bi čaša preostalog dijela njegovog ljudskog iskustva mogla biti gorka, ali ju je odlučio popiti.

Čak se i njegov ljudski um opraštao od Davidovog prijestolja. Korak po korak i ovaj ljudski um korača božanskim putom. Ljudski um još uvijek postavlja pitanja, ali bez iznimke prihvaća božanske odgovore kao konačne odluke u ovom udruženom življenju kao čovjek u svijetu dok se cijelo vrijeme bezuvjetno podvrgava vršenju Očeve vječne i božanske volje.
Rim je bio vladar Zapadnoga svijeta. Sin Čovječji, dok u osami donosi ove značajne odluke, s nebeskim vojskama koje iščekuju njegov znak, predstavlja posljednju priliku da Židovi ostvare vladavinu nad svijetom. Ali ovaj rođeni Židov koji je posjedovao takvu veličanstvenu mudrost i moć odbio je upotrijebiti svoje kozmičke darove bilo kako bi uveličao sebe ili kako bi ustoličio svoj narod. Vidio je, rekli bismo, "kraljevstva svijeta", i imao je moć osvojiti ih. Svevišnji Edentije predali su ove moći u njegove ruke, ali on ih nije želio. Zemaljska kraljevstva bila su bezvrijedne stvari za Stvoritelja i Vladara jednog svemira. On je imao samo jedan cilj, a to je bilo promicanje otkrivenja Boga čovjeku, utemeljenje kraljevstva, vladavine nebeskoga Oca u srcima ljudi.

Pomisao na bitke, borbe i ubojstava Isusu je bila odbojna; on s time nije želio imati nikakve veze. On će se na zemlji pojaviti kao Knez Mironosni koji će pokazati Boga ljubavi. Prije svojeg krštenja on je još jednom odbio ponudu Zelota da ih povede u ustanak protiv Rimskog osvajača. A sada je donio konačnu odluku u svezi dijelova Pisma koje ga je učila njegova majka, kao što su bili: "Gospodin mi reče, 'Ti si Sin moj; danas te rodih. Zatraži samo i dat ću ti puke u baštinu i u posjed sve krajeve zemaljske. Vladat ćeš nad njima palicom gvozdenom, i razbit ih kao sud lončarski.'"

Isus iz Nazareta zaključio je da se takve izjave ne odnose na njega. Konačno je ljudski um Sina Čovječjeg odbacio sve te mesijanske teškoće i protuslovlja – židovska pisma, roditeljski odgoj, rabinova učenja, židovska iščekivanja, i ljudske ambiciozne težnje. Jednom zauvijek Isus je odlučio na koji će način nastaviti svoj život. Vratit će se u Galileju i tiho će započeti naviještati kraljevstvo, a Ocu (i Personaliziranom Ispravljaču) povjerit će izradu detalja dana za danom.

Ovim je odlukama Isus postavio vrijedan primjer za svaku osobu na svakom svijetu diljem širokog svemira, jer je odbio materijalnim iskušavanjem riješiti duhovne probleme, jer je odbio drsko izazivati prirodne zakone. Postavio je nadahnjujući primjer kozmičke vjernosti i moralnog plemstva kad je odbio posegnuti za materijalnom moći koja bi ga uvela u duhovnu slavu.
Ukoliko je Sin Čovječji imalo sumnjao u svoju misiju i njezinu prirodu kad se popeo u brda nakon svojega krštenja, takvo što nije postojalo kad se vratio svojim bližnjima nakon četrdeset dana osame i donošenja odluka.
Isus je osmislio program za utemeljenje Očevog kraljevstva. Neće udovoljavati tjelesnim zadovoljstvima ljudi. Neće svjetini dijeliti kruh kako je nedavno vidio da se radi u Rimu. Neće privlačiti pažnju na sebe čineći čuda, iako su Židovi očekivali baš takvoga izbavitelja. Niti će pokušati ostvariti prihvaćanje duhovne poruke pokazujući politički autoritet i svjetovnu moć.

Odbijajući ove metode promicanja dolazećeg kraljevstva u očima iščekujućih Židova, Isus se osigurao da će ti isti Židovi sigurno i potpuno odbaciti sve njegove tvrdnje da ima vlast ili da dolazi od Boga. Znajući sve ovo, Isus je pokušavao spriječiti svoje rane sljedbenike da ga nazivaju Mesijom.
Tijekom svojeg javnog djelovanja Isus je bio suočen s nužnošću rješavanja triju situacija koje su se stalno ponavljale: zahtijevanje da ih se nahrani, ustrajno traženje čuda, i krajnji zahtjev da dopusti svojim sljedbenicima da ga učine kraljem. Ali Isus se nikad nije udaljio od odluka koje je donio tijekom dana svoje osame u Perejskim brdima.
10. ŠESTA ODLUKA
Posljednjega dana svoje nezaboravne osame, prije nego što će se početi spuštati kako bi se pridružio Ivanu i njegovim učenicima, Sin je Čovječji donio svoju posljednju odluku. I tu je odluku svojem Personaliziranom Ispravljaču rekao ovim riječima: "I u svim drugim stvarima, kao i u ovima koji su sada zabilježene kao odluke, svečano se obvezujem da ću uvijek slijediti volju svojega Oca." I kad je tako rekao, krenuo je na put niz brdo. A lice mu je sjalo slavom duhovne pobjede i moralnoga postignuća.