URANTIJA

Ivan Krstitelj je rođen 25. ožujka 7. godine pr.K., čime se ispunilo obeanje koje je Gabriel dao Elizabeti u lipnju prethodne godine. Elizabeta je pet mjeseci čuvala tajnu o Gabrielovoj posjeti; i kad je konačno rekla istinu svome mužu, Zaharija je bio vrlo uznemiren i jedino je povjerovao njezinoj pripovijesti nakon neuobičajenog sna otprilike šest tjedana prije Ivanovog rođenja. Izuzev Gabrielove posjete Elizabeti i Zaharijevog sna, nije se dogodilo ništa nadprirodno vezano s rođenjem Ivana Krstitelja.

U skladu sa židovskim običajima Ivan je obrezan osmog dana nakon rođenja. Podignut je kao sva druga djeca, rastui iz dana u dan i iz godine u godinu, u seocetu koje je bilo poznato kao Judin Grad, otprilike četiri milje zapadno od Jeruzalema.

Najbitniji događaj iz cijelog Ivanovog djetinjstva bila je posjeta, u pratnji njegovih roditelja, Isusu i nazaretskoj obitelji. Ova se posjeta odigrala u mjesecu lipnju 1. godine pr.K., kad mu je bilo malo više od šest godina.

Ivanovi su roditelji po povratku iz Nazareta započeli sa sistematskim obrazovanjem mladića. Seoce u kojem su živjeli nije imalo sinagoške škole; Zaharija je bio prilično dobro obrazovan kao sveenik, dok je Elizabeta bila daleko obrazovanija od prosječne judejske žene; ona je također pripadala sveeničkom rodu, vukući porijeklo od “Aronovih kerki.” Kako je Ivan bio sin jedinac, njegovi su roditelji uložili mnogo vremena u njegov mentalni i duhovni razvoj. Zaharija je jedino kratko služio u Jeruzalemu, tako da je mogao posvetiti vrijeme sinovoj pouci.

Zaharija i Elizabeta su imali malo seosko imanje na kojem su uzgajali ovce. Premda su od ove zemlje jedva mogli sastaviti kraj s krajem, Zaharija je primao redovne sveeničke prihode od hrama.

1. IVAN POSTAJE NAZARIT

Dok Ivan nije bio u prilici da diplomira kad mu je bilo četrnaest godina kako nije pohađao redovnu školu, njegovi su roditelji odlučili da je ovo bilo prikladno doba da položi nazirejski zavjet. Zaharija i Elizabeta su tako poveli sina u En-Gedi, pored Slanoga mora. Bio je to južni centar nazirejskog bratstva i mladi je ovdje prikladno i svečano uveden među nazirejce. Poslije ovih ceremonija i nakon što je položio zavjet da nee piti opojna pia, da neće strići kosu ni brijati bradu i da nee dodirivati mrtvo tijelo čovjeka ili životinje, obitelj je otišla u Jeruzalem, gdje je Ivan obavio prinošenje žrtava pred hramom u skladu sa zahtjevima nazirejskog reda.
Ivan je položio iste životne zavjete s kojima su se obvezali njegovi vrijedni prethodnici, Samson i prorok Samuel. Nazirejci su po svom načinu života smatrani svetim i posveenim osobama. Židovi su im ukazivali gotovo jednako poštovanje koje su ukazivali visokim sveenicima, što nije bilo čudno s obzirom na to da su iskusni i posveeni nazirejci bili jedini pored visokih sveenika koji su imali pristupa vrhovnom svetištu hrama.

Ivan se vratio iz Jeruzalema kako bi se brinuo o očevom stadu, dok je iz dana u dan izrastao u snažnog muškarca plemenitog karaktera.

U šesnaestoj godini, kao rezultat onoga što je pročitao o proroku Iliji, Ivana se duboko dojmio ovaj prorok s Karmelske gore, zbog čega je odlučio usvojiti njegov način odijevanja. Ivan je tako počeo nositi odjeću od dlake i o bokovima pas od kože. S šesnaest godina dostigao je visinu od šest stopa i gotovo punu fizičku građu. Djelovao je dosta upečatljivo s dugom kosom i karakterističnim stilom odijevanja. Njegovi su roditelji imali visoka očekivanja od svog sina jedinca, obeanog djetešceta i posveenog nazirejca.

2. ZAHARIJINA SMRT

Zaharija je umro nakon više mjeseci bolesti, u srpnju 12. godine p.K., nedugo nakon Ivanovog osamnaestog rođendana. Bio je to period velike neprijatnosti kako je Ivanu kao nazirejcu bilo zabranjeno stupiti u dodir s mrtvim tijelom, bilo stranca ili pripadnika svoje obitelji. Premda se Ivan nastojao povinovati zahtjevima nazirejskog života, u srcu je osjećao krivnju misleći da ih se nije najstrože držao; zbog toga je nakon očeve sahrane otišao u Jeruzalem gdje je položio žrtve očišenja u nazirejskom dvoru koji se nalazio u okviru ženskih odaja hrama.


U rujnu ove godine Elizabeta i Ivan su otišli u Nazaret u posjetu Mariji i Isusu. Ivan je upravo bio odlučio započeti sa svojim životnim radom, ali je primio ozbiljnu opomenu od Isusa koja se nije toliko temeljila na riječima koliko na primjeru, da se prvo pobrine za svoju majku i da čeka “da dođe Očev čas.” Nakon što se pozdravio s Isusom i Marijom na kraju ove ugodne posjete, Ivan nije ponovo vidjeo Isusa sve do njegovog krštenja u Jordanu.

Ivan i Elizabeta su po povratku kui započeli s kovanjem planova za budunost. Kako Ivan nije želio prihvatiti sveeničku plau od hrama, nisu protekle ni pune dvije godine kad su se našli pred gubitkom kue; tako su odlučili povesti stada prema jugu. Ivan je ovoga ljeta, uoči svog dvadesetog rođendana, napustio Hebron. U takozvanoj “divljini Judeje” vodio je brigu o svojim ovcama pored manjeg potoka koji se ulijevao u veu pritoku Slanoga mora u En-Gedi. U okviru kolonije u En-Gedi bili su ne samo mnogi nazirejci posveeni ovom načinu života od rane mladosti ili veći broj godina, ve i brojni drugi asketi i pastiri koji su dovodili stada u ove krajeve kako bi bili s pripadnicima nazirejskog reda. Izdržavali su se od uzgoja ovaca i od poklona koje su primali od imućnih Židova.

Kako je vrijeme više prolazilo, Ivan se sve rijeđe vraao u Hebron, dok je sve češe išao posjetiti En-Gedi. Toliko se razlikovao od veine nazirejaca da mu se bilo teško družiti s pripadnicima ovoga bratstva. Međutim, jako je uživao u društvu određenog Abnera, priznatog vođe i poglavara kolonije u En-Gedi.


3. PASTIRSKI ŽIVOT

Ivan je izgradio duž obale ovog potočića dvanaestak kamenih zaklona i nonih staja od gomila kamena, kako bi zaštitio stada ovaca i koza. Zahvaljujui svom pastirskom načinu života, imao je dosta vremena za razmišljanje.
esto je razgovarao s Ezdom, jednim siročetom iz Beh-zura, kojeg je praktično usvojio i koji se brinuo o njegovim stadima kad god bi Ivan otputovao u Hebron da posjeti majku i da proda nekoliko ovaca, kao i kada bi subotom otišao na službu u En-Gedi. Ivan i mladi su živjeli vrlo jednostavno i hranili se ovčetinom, kozjim mlijekom, divljim medom i jestivim skakavcima koji su živjeli u ovim predjelima. Ovu su svakodnevnu hranu povremeno nadopunjali namirnicima iz Hebrona i En-Gede.

Elizabeta je slala vijesti Ivanu o palestinskim i drugim svjetskim događajima i on je postajao sve uvjereniji da se bližio kraj starog sustava; da je on sam trebao postati glasnikom novog doba, “nebeskog kraljevstva.” Ovaj je neotesani pastir jako uživao u pisanjima proroka Daniela. Tisuu je puta pročitao Danielov opis veličanstvenih djela za koja mu je Zaharija rekao da predstavljaju povijest velikih svjetskih carstava, počevši od Babilona, do Perzije, Grčke i konačno Rima. Ivan je mogao primijetiti da je Rim ve povezivao mnoge poliglotske narode i rase i da kao takav nikada nije mogao postati čvrsto utvrđena i definitivno konsolidirana imperija. Vjerovao je da je Rim i u ovo doba bio podjeljen na Siriju, Egipat, Palestinu i druge provincije; dalje je čitao kako e “u vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podii kraljevstvo koje nee nikada propasti. I ovo kraljevstvo nee prijei na neki drugi narod, nego e razbiti i uništiti sva druga kraljevstva a samo e ostati dovijeka.” “I njemu e biti predana vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi, nacije i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada nee proi, a kraljevstvo njegovo nee propasti.” “A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat e se puku Svetaca Svevišnjega, čije je kraljevstvo kraljevstvo vječno i kojem služe sve vlasti i pokoravaju se njemu.” Ivan nikada nije uspio prevazii zbunjenost i pometnju izazvanu onim što je čuo od svojih roditelja o Isusu, kao i ovim izvodima iz Spisa. U Knjizi Danielovoj je pročitao: “Vidio sam u nonim snovima kako dolazi jedan koji je nalik Sinu Čovječjem obavijen nebeskim oblacima i koji primi veličanstvo, čast i kraljevstvo.” Ali ove se riječi prorokove nisu slagale s onim što su mu rekli njegovi roditelji. Isto tako njegov razgovor s Isusom, za vrijeme posjete nazaretskoj obitelji kad mu je bilo osamnaest godina, nije bio suglasan s ovim riječima iz Spisa. Unatoč njegovoj zbunjenosti i cijeloj ovoj pometnji, njegova ga je majka uvjerila da je njegov daleki rođak, Isus iz Nazareta, bio pravi Mesija koji je došao sjesti na Davidovu stolicu i da je on (Ivan) trebao postati njegov glavni navjestitelj i osnovna potpora.

Od svega što je Ivan čuo o poročnosti i zlu Rima i o raspojasanom ponašanju i moralnoj nazadnosti ovoga carstva, kao i na osnovu onoga što je znao o zlim djelima Heroda Antipe i judejskih poglavara, bio je sklon vjerovati da se bližio kraj svijeta. Ovom se neotesanom i plemenitom djetetu prirode činilo da je svijet bio zreo za svršetak jedne ere i da su ljudi stajali na pragu novog i božanskog doba – nebeskog kraljevstva. U Ivanovom je srcu rastao osjeaj da je on trebao biti posljednji iz reda starih proroka i prvi iz reda novih. Drhtao je od sve snažnije želje da ode proglasiti svim ljudima: “Obratite se! Pripravite put Gospodnji! Pripravite se za kraj; pripravite se za novi i vječni ustav nebeskih poslova, za nebesko kraljevstvo.”


4. ELIZABETINA SMRT

17. kolovoza 22. godine p.K., kad je Ivanu bilo dvadeset osam godina, iznenada je preminula njegova majka. Kako su Elizabetini prijatelji poznavali nazirejski stav prema mrtvima koji se odnosio i na pripadnike vlastite obitelji, uredili su sve detalje Elizabetine sahrane prije nego što su poslali po Ivana. Kad je primio vijesti o majčinoj smrti, Ivan je rekao Ezdi da odvede stada u En-Gedi dok je sam krenuo u Hebron.
Po povratku u En-Gedi nakon majčine sahrane, Ivan je poklonio stada nazirejskom bratstvu dok se sam na određeno vrijeme povukao od vanjskog svijeta kako bi se posvetio postu i molitvi. Ivan je jedino poznavao stare metode pristupa božanstvu; jedino je bio upoznat sa zapisima Ilije, Samuela i Daniela. Ilija je bio njegov idealni prorok. Ilija je bio prvi učitelj Izraela koji je smatran prorokom i Ivan je mislio da e on sam biti posljednji pripadnik ove duge i glasovite linije nebeskih glasnika.

Ivan je živio u En-Gedi dvije i pol godine i u ovom je razdoblju uvjerio veinu pripadnika ovoga bratstva da “dolazi kraj jedne epohe”; “ da je blizu nebesko kraljevstvo.” Cjelo je ovo rano učenje bilo utemeljeno na ondašnjoj židovskoj ideji i koncepciji Mesije kao obeenog izručitelja židovske nacije od dominacije nežidovskih vlasti. Ivan je u ovo vrijeme aktivno čitao Svete spise
koje je našao u nazirejskom domu u En-Gedi. Naročito su ga se dojmili Ilija i Malahije, posljednji proroci i najbliži suvremenici. Više je puta pročitao posljednjih pet poglavlja Ilije i vjerovao je u njegova proročanstva. Također je pročitao u Knjizi proroka Malahije: “Evo, poslat u vam proroka Iliju prije nego dođe dan velik i strašan, dan Gospodinov; on e obratiti srca otaca k sinovima, a srca sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.” I ovo ga je obeanje proroka Malahije o Ilijinom povratku navelo da pričeka s početkom propovijedi o dolazeem kraljevstvu i s opomenom Židovima da se sklone od nastupajueg prokletstva. Ivan se osjećao spremnim da započne s proglašenjem poruke o dolasku kraljevstva, ali je zahvaljujući ovoj najavi Ilijinog dolaska odlučio sačekati više od dvije godine prije nego što je započeo s radom. Znao je da on nije bio Ilija. Kakvo je onda bilo značenje ovih riječi proroka Malahije? Je li ovo proročanstvo bilo doslovno ili figurativno? Kako e znati istinu? Konačno se usudio pomisliti, kako je prvi prorok bio poznat po imenu Ilija, tako će i posljednji nositi ovo ime. Unatoč tome, njegove su sumnje bile dovoljno snažne kako bi ga spriječile da se prozove Ilijom.

Povodeći se za Ilijinim primjerom, odlučio je usvojiti metode neposrednog i izravnog napada na grijehe i poroke svojih suvremenika. Nastojao se oblačiti i govoriti kao Ilija; po svakom je spoljašnjem kriteriju nalikovao starom proroku. Bio je upravo takvo grubo i slikovito dijete prirode, tako neustrašiv i hrabar zagovornik ispravnosti. Dok Ivan nije bio nepismen i dok je dobro poznavao židovska sveta pisma, teško ga se moglo nazvati kulturnim. Imao je jasne misli, dobru govorničku vještinu i kritičan jezik. Premda je sam teško pružao dobar primjer svojim suvremenicima, spremno im je upuivao oštre kritike.

Konačno je smislio metodu proglašenja nove epohe – nebeskog kraljevstva; odlučio je postati Mesijin glasnik; odbacio je sve svoje sumnje i otišao iz En-gede u ožujku 25. godine p.K. kako bi počeo svoju kratku ali brilijantnu karijeru javnog govornika.


5. NEBESKO KRALJEVSTVO

Kako bi bili u prilici da razumijete Ivanovu poruku, tebate uzeti u obzir status židovskog naroda u vrijeme Ivanove pojave i djelovanja. Izrael je tijekom gotovo stotinu godina bio u vrlo teškoj situaciji; narod nije bio u stanju objasniti dugotrajnu potlačenost i sužanjstvo u koje su ih doveli nežidovski vladari. Zar Mojsije nije rekao da ispravnost uvijek povlači nagradu blagostanja i snage? Zar oni nisu bili Božji odabrani narod? Zašto je Davidovo prijestolje bilo prazno i opustošeno? U svjetlu Mojsijevih doktrina i proročkih učenja, Židovima je bilo vrlo teško objasniti dugo razdoblje njihove nacionalne potlačenosti. Otprilike stotinu godina prije pojave Isusa i Ivana, u Palestini se javila nova škola religioznih učitelja koji su bili poznati kao apokaliptičari. Ovi su novi učitelji razvili sustav vjerovanja kako bi ponudili objašnjenje pitanju židovskih patnji i poniženja, tvrdeći da su Židovi ovim patnjama plaali kaznu za svoje nacionalne grijehe. Pozivali su se na stare i dobro poznate razloge koji su navodno objašnjavali njihovu potlačenost za vrijeme babilonske i drugih vlasti. Prema mišljenju apokaliptičara, Izrael nije trebao biti obeshrabren; bližio se kraj njihove potlačenosti; uskoro e biti jasno da su svojim patnjama stekli disciplinu Božjeg odabranog naroda; Bog je bio na kraju strpljenja prema nežidovima. Smatrali su da je okončanje rimske vlasti bilo jednako okončanju jedne epohe i na određeni način, kraju svijeta. Ovi su novi učitelji snažno naginjali najavama proroka Daniela i dosljedno su vjerovali da je cijeli svijet trebao prei u novu epohu; da su kraljevstva ovoga svijeta trebala postati Božja kraljevstva. Židovskom umu ovoga doba ovo predstavlja značenje te fraze – nebeskog kraljevstva – koja prožima učenja Ivana i Isusa. Židovima iz Palestine fraza “nebesko kraljevstvo” ima jedno jedino značenje: apsolutno ispravnu državu u kojoj Bog (Mesija) upravlja nad zemaljskim nacijama u istom savršenstvu moi u kojem upravlja na nebu – “Neka bude tvoja volja na zemlji kao i na nebu.”

U Ivanovo doba Židovi su pitali s velikim iščekivanjem: “Kada e doi kraljevstvo?” Vladao je sveopi osjeaj da se bližio kraj nežidovskih nacija. Cijeli je židovski svijet bio prožet živom nadom i žudnim očekivanjem ispunjenja ove višestoljene želje za vrijeme njihovog života.

Dok su se Židovi uveliko razlikovali po svojim pogledima o prirodi nastupajueg kraljevstva, svi su se slagali da je ovaj događaj trebao nastupiti uskoro, da je stajao pred vratima. Mnogi koji su čitali Stari Zavjet doslovce su iščekivali novog palestinskog kralja nad obnovljenom židovskom nacijom izručenom iz neprijateljskih ruku, kojom e vladati nasljednik kralja Davida, Mesija koji e brzo primiti priznanje kao ispravni i pravedni vladar cijeloga svijeta. Druga je, premda nešto manja, grupa odanih Židova držala posve drugačiji stav o ovom kraljevstvu Božjem. Oni su vjerovali da nastupajue kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta, da je svijet stajao pred određenim svršetkom i da je utemeljenje “novog neba i nove zemlje” značilo uspostavu Božjeg kraljevstva; da je ovo kraljevstvo trebalo biti vječno, rezultirati ukinuem svakog oblika grijeha i da su njegovi državljani trebali postati besmrtni u svom užitku ovog beskonačnog blaženstva.

Svi su se slagali da je neki oblik odlučujue i pročišujue discipline trebao prethoditi utemeljenju novog kraljevstva na zemlji. U skladu s pogledima doslovnih tumačitelja ovoga učenja, svijet je bio na pragu novog svjetskog rata koji je trebao uništiti sve nevjernike i dati univerzalnu i vječnu pobjedu svim vjernicima. Spiritisti su poučavali da je kraljevstvo trebalo nastupiti istovremeno s velikim Božjim sudom koji je trebao dati nepravednicima zasluženu kaznenu osudu i konačno uništenje, te istovremeno uzvisiti svete vjernike odabranog naroda na visoke pozicije slave i vlasti sa Sinom Čovječjim, vladarom nad iskupljenim nacijama u Božje ime. I ova je posljednja grupa vjerovala da su mnogi odani nežidovi trebali ui u bratstvo ovog novog kraljevstva.

Neki su Židovi držali stanovište da je Bog eventualno namjeravao utemeljiti novo kraljevstvo neposrednim božanskim činom, dok je velika veina vjerovala da je trebao postaviti na vlast nekog zastupnika i posrednika, Mesiju. I ovo je jedino mogue tumačenje koncepcije Mesije koje su Židovi imali u vrijeme Ivana i Isusa. Mesija nije mogao biti netko tko je jednostavno poučavao Božju volju i naglašavao bitnost ispravnog življenja. Svim ovim svetim osobama Židovi su davali naslov proroka. Mesija je trebao biti više od proroka; Mesija je trebao donijeti utemeljenje novog kraljevstva, Božjeg kraljevstva. U očima Židova, osoba koja ne bi utemeljila novo kraljevstvo nije mogla biti Mesija u tradicionalnom židovskom smislu.

Tko je trebao biti ovaj Mesija? Židovski su učitelji ponovo naišli na nesuglasicu. Stariji su navodili doktrinu o sinu Davidovom. Noviji su poučavali da, kako novo kraljevstvo treba biti nebesko kraljevstvo, tako i novi vladar treba biti božanska osoba, netko tko je dugo sjedio Bogu s desne strane na nebu. I koliko god se to moglo doimati čudnim, oni koji su držali ove poglede smatrali su da Mesija ili vladar novog kraljevstva ne treba imati ljudsku prirodu, već da treba biti “Sin Čovječji” – Sin Božji – nebeski Knez koji već dugo čeka na priliku da preuzme novu zemaljsku upravu. Ovakva je bila podloga židovskog svijeta kad je Ivan stupio na scenu događaja s porukom: “Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko.”

Bilo je, dakle, očigledno da je Ivanov proglas o nastupajuem kraljevstvu imao nekih desetak različitih značenja među onima koji su slušali njegova strastvena učenja. Ali bez obzira na tumačenje Ivanove poruke, sve su ove različite grupe koje su s dubokom nadom iščekivale utemeljenje židovskog kraljevstva, s velikom pažnjom slušale riječi ovog iskrenog, entuzijastičnog, neotesanog i skrušenog učitelja ispravnosti i pokajanja koji je svečano opominjao svoje slušatelje da “bježe od nastupajueg prokletstva.”


6. IVAN POČINJE PROPOVIJEDATI

Rano u mjesecu ožujku 25. godine p.K., Ivan je krenuo zapadnom obalom Slanoga mora koja je vodila do jordanske doline nasuprot Jerihona, do prastarog gaza preko rijeke kojim je prošao i sam Jošua u pratnji izraelske djece kad su prvi put ušli u obećanu zemlju; i dok je prelazio rijeku, našao je mjesto nedaleko od gaza gdje je počeo propovijedati putnicima koji su išli na drugu obalu. Bio je to najprometniji gaz preko Jordana.

Svima je bilo jasno da je Ivan bio više od propovjednika. Od onih koji su imali priliku čuti učenja ovog čudaka iz judeanske divljine, većina je vjerovala su da su čuli glas proroka. Nije čudo da je njegova pojava tako duboko dirnula duše ovih umornih i razočaranih Židova. Tijekom cijele židovske povijesti, odana djeca Abrahama nikada nisu s tolikom čežnjom tražila "utjehu Izraela" ili s tolikom nadom očekivala "obnovu kraljevstva." Nikada u cijeloj židovskoj povijesti Ivanova poruka da se "bliži kraljevstvo nebesko" nije mogla ostvariti tako dubok i univerzalan dojam kao što je to bio slučaj u ovom razdoblju kad se Ivan tako misteriozno pojavio na obali ovog južnog gaza na Jordanu.

Imao je pastirsko porijeklo, kao Amos. Oblačio se kao stari prorok Ilija, dok je munjevito naglašavao svoje poruke i upozorenja s "Ilijinim duhom i snagom." Nije iznenađujuće što je ovaj čudni učitelj stvorio toliku senzaciju širom cijele Palestine, kako su putnici raznosili vijesti o njegovim učenjima cijelom dolinom Jordana.

Postojalo je još nešto neobično i novo u vezi s radom ovog nazaritskog učitelja: On je krstio sve vjernike u Jordanu u znak "oproštenja grijeha." Premda krštenje nije bilo nova ceremonija među Židovima, oni nisu imali priliku vidjeti krštenje u obliku i u ulozi u kojima ih je Ivan koristio. Dugo je vladao običaj ovako krstiti nežidovske obraćenike koji su postali dijelom bratstva vanjskog dvora židovskog hrama, ali nikada nitko nije tražio od Židova da se podvrgnu krštenju u znak oproštenja. Premda je od početka Ivanove propovijedi i krštenja do njegovog uhićenja i zatočeništva na poticaj Heroda Antipe prošlo jedino nekih petnaest mjeseci, u ovom je kratkom razdoblju Ivan krstio preko stotinu tisuća pokajnika.

Ivan je propovijedao četiri mjeseca na betanijskom gazu prije nego što će krenuti prema sjeveru obalom Jordana. Desetine tisuća učenika, nekih ljubopitivih a drugih iskrenih, došlo je čuti njegova učenja iz mnogih dijelova Judeje, Pereje i Samarije. Nekolicina je došla iz Galileje.

U svibnju ove godine, dok je još bio na
betanijskom gazu, svećenici i leviti su poslali zastupnike da pitaju Ivana tvrdi li da ima status Mesije i tko mu je dao vlast da propovijeda. Ivan je odgovorio na ova pitanja riječima: "Idite i recite onima koji su vas poslali da ste čuli glas 'jednoga koji viče u pustinji,' kao što je rekao prorok, i koji poručuje, 'ispravite put gospodnji, poravnajte staze Bogu. Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne; neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni; svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje.'"

Ivan je bio herojski ali netaktičan propovjednik. Jednog je dana propovijedao i krstio na zapadnoj obali Jordana, kad se na krštenje predstavila grupa od nekoliko farizeja i više saduceja. Prije nego što ih je gurnuo u vodu, Ivan se obratio grupi govoreći: "Zmijski porodi, tko vas upozori da bježite od srdžbe koja stiže? Ja ću vas krstiti, ali vas prije svega upozoravam da donesete plodove koji odgovaraju iskrenom obraćenju. Ne usuđujte se reći da imate Abrahama za oca. Jer, kažem vam, Bog može od ovih dvanaest stijena podići djecu koja će biti dostojna oca Abrahama. Već je sjekira položena na korijen stablima: svako se stablo, ako ne daje dobroga roda, siječe i baca u oganj." (Dvanaest stijena na koje je aludirao odnose se na spomenike koje je Jošua podigao u čast prijelaza "dvanaest plemena" preko Jordana upravo na ovom mjestu kad je prvi put ušao u obećanu zemlju.)

Ivan je davao sate pouke svojim učenicima tijekom kojih im je govorio o detaljima njihovog novog života dok je istovremeno nastojao odgovoriti na mnoga njihova pitanja. Savjetovao se s učiteljima kako bi ih poučio u duhu kao i u slovu zakona. Rekao je bogatašima da hrane siromahe; carinicima je rekao da "ne traže više nego što im je određeno." Vojnicima je rekao: "Nikome ne činite nasilja – budite zadovoljni svojom plaćom." Dok je svima govorio: "Spremite se za dolazak nove epohe – blizu je kraljevstvo nebesko."


7. IVAN PUTUJE PREMA SJEVERU

Ivan je još uvijek bio zbunjen u pogledu nastupanja kraljevstva i njegovog kralja. Što je dulje propovijedao to je bivao sve više zbunjen, ali ova intelektualna nesigurnost u pogledu prirode nastupajućeg kraljevstva nikako nije umanjivala njegovo uvjerenje u sigurnost neposrednog dolaska ovog kraljevstva. Ivan je bio zbunjen u umu, ali ne i u duhu. Nije imao pometnje u pogledu dolazećeg kraljevstva, ali nije bio siguran da je Isus trebao biti njegov vladar. Dokle god se Ivan držao ideje o obnovi Davidovog prijestolja, činilo mu se dosljednjim učenje njegovih roditelja da je Isus, koji je bio rođen u Davidovom Gradu, bio dugo očekivani Mesija; ali u onim časovima kad je više naginjao doktrini duhovnog kraljevstva i svršetku svjetovne epohe na zemlji, mučile su ga duboke sumnje u pogledu Isusove uloge u ovim događajima. Nekom je prilikom sve dovodio u pitanje, ali ne zadugo. Uistinu se nadao prilici da o svemu porazgovara sa svojim rođakom, ali ovo se protivilo njihovom izričitom sporazumu.

Dok je Ivan putovao prema sjeveru, često je razmišljao o Isusu. Zastao je preko deset puta na različitim mjestima duž Jordana. U Adamu je po prvi put aludirao na "onoga koji dolazi poslije mene" kao odgovor na izravno pitanje svojih učenika, "Jesi li ti Mesija?" Dalje je rekao: "Ali dolazi jači od mene, kojemu ja nisam dostojan odriješiti sveze na obući. Ja vas krstim vodom, ali on će vas krstiti Duhom Svetim. On u ruci svojoj drži lopatu da očisti gumno svoje i skupi pšenicu u žitnicu svoju. Pljevu će, naprotiv, sažeći ognjem neugasivim."

Kao odgovor na pitanja svojih učenika Ivan je pokušavao objasniti svoja učenja, iz dana u dan dodajući nove detalje koji su nudili pomoć i utjehu pri pokušajima razumijevanja njegove ranije zagonetne poruke: "Obratite se i primite krštenje." Svjetina je u ovo vrijeme počela stizati i iz Galileje i Dekapolisa. Iz dana u dan okupljale su se desetine iskrenih vjernika oko svog voljenog učitelja.

8. SUSRET ISUSA I IVANA

U prosincu 25 godine p.K. Ivan je stigao u okolicu Pele putujući uzvodno obalom Jordana, dok se njegova slava proširila cijelom Palestinom i dok je njegov rad postao glavnom temom razgovora u svim gradovima oko Genezaretskog jezera. To što je Isus pokazao naklonost prema Ivanovoj poruci, navelo je mnoge osobe iz Kafarnauma da pristupe Ivanovom kultu pokajanja i krštenja. Ribari i sinovi Zebedejevi po imenu Jakov i Ivan otišli su u potragu za Ivanom u prosincu, nedugo nakon što se ovaj utaborio i počeo propovijedati u Peli, gdje su se predstavili na krštenje. Posjećivali su Ivana svakoga tjedna i donosili Isusu svježe vijesti iz prve ruke o radu ovoga evangeliste.

Isusova braća Jakov i Juda također su govorili o mogućnosti da odu Ivanu na krštenje; i kada je Juda došao iz Kafarnauma na službu uoči Sabata i nakon što je s Jakovom čuo Isusovu propovijed u sinagogi, odlučili su da se posavjetuju s Isusom u vezi ovih planova. Bilo je to u subotu uveče 12. siječnja 26. godine p.K. Isus je predložio da odgode dalje rasprave na ovu temu do narednog dana, kad im je trebao dati odgovor. Isus nije puno spavao ove noći, koju je proveo u dubovnom jedinstvu sa svojim Ocem na nebu. Odlučio je objedovati narednog dana u podne sa svojom braćom i ovom im prilikom saopćiti svoje poglede vezane uz Ivanovo krštenje vjernika. Jakov i Juda su stigli na ručak i čekali su na Isusa u spremištu gdje je čuvan građevinski materijal kako još nije bilo vrijeme za podnevni objed i kako su znali da je Isus bio jako precizan u pogledu vremena.

Neposredno prije podnevnog objeda Isus je spustio alat, skinuo tesarsku pregaču i saopćio trojici radnika koji su bili sa njim u radionici, "Došao je moj čas." Otišao je do svoje braće Jakova i Jude, ponavljajući, "Došao je moj čas – idemo Ivanu." I smjesta su krenuli prema Peli, dok su objedovali na putu. Bilo je to u subotu 13. siječnja. Prenoćili su u dolini Jordana i sutradan u podne su stigli na mjesto gdje je Ivan krstio vjernike. Ivan je upravo počeo krstiti prve kandidate. Desetine pokajnika su već stajale u redu kad su Isus i njegova dva brata zauzeli mjesto među iskrenim muškarcima i ženama koji su postali vjernici u Ivanovo učenje o nastupajućem kraljevstvu. Ivan je već više puta upitao Zebedejeve sinove o Isusu. Već je čuo Isusove komentare svojih učenja i iz dana u dan je očekivao Isusov dolazak, ali ga nije očekivao među kandidatima koji su čekali na krštenje.

Kako je bio zauzet detaljima brzinskog krštenja velikog broja obraćenika, Ivan nije ugledao Isusa sve dok Sin Čovječji nije stao ispred njega. Kad je Ivan prepoznao Isusa, na trenutak je zaustavio ceremoniju kako bi se pozdravio sa svojim rođakom govoreći, "Zašto si došao u rijeku da me pozdraviš?" A Isus je odgovorio, "Da bi me ti krstio." Ivan je odgovorio: "Ali ti mene trebaš krstiti. Zašto si došao k meni?" A Isus je prošaputao: "Neka bude ovako sada, jer nam ide u prilog da damo primjer mojoj braći koja stoje uz mene i da narod vidi da je došao moj čas."

U Isusovom se glasu mogao čuti zvuk odlučnosti i autoriteta. Ivana su potresale snažne emocije dok se spremao krstiti Isusa iz Nazareta u ponedjeljak u podne, 14. siječnja 26. godine p.K. Ivan je tako krstio Isusa i njegova dva brata, Jakova i Judu. I nakon što je krstio ovu trojicu, prestao je s krštenjem tijekom ovoga dana govoreći masama da će nastaviti krstiti sutradan u podne. Kako se svjetina počela razilaziti, dok su četvorica još stajali u vodi, čuli su čudnovat gas i pred njima se pojavila prikaza koja je stajala neposredno nad Isusovom glavom govoreći: "Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao." U Isusovom je izrazu nastupila velika promjena i izlazeći iz vode, bez riječi se udaljio od njih i otišao prema brdima na istoku. I nitko nije vidjeo Isusa narednih četrdeset dana.

Ivan je pošao za Isusom prateći ga na dovoljnoj distanci kako bi mu ispričao o Gabrielovoj posjeti njegovoj majci koja se odigrala prije njihovog rođenja, o kojoj mu je majka toliko puta ispričala. Dopustio je Isusu da nastavi nakon što je rekao, "Sada mogu biti siguran da si ti Izručitelj." Ali Isus nije odgovorio.




9. ČETRDESET DANA PROPOVIJEDI

Kad se Ivan vratio k svojim učenicima (ovom je prilikom imao nekih dvadeset pet do trideset učenika koji su ga svugdje pratili) zatekao ih je zaokupljene ozbiljnom raspravom onoga što se upravo odigralo prilikom Isusovog krštenja. Bili su još više iznenađeni kad im je Ivan ispripovijedao o Gabrielovoj posjeti Mariji prije Isusovog rođenja, te da je Isus bio bez komentara kad mu je Ivan o tome ispričao. Ove noći nije bilo kiše i okupljeni su nastavili vijećati dugo u zvjezdanu noć. Pitali su se gdje je Isus otišao i kad će ga ponovo vidjeti.

Ivanova je propovijed nakon ovog događaja poprimila novi i autoritativni ton proglasa dolazećeg kraljevstva i očekivanog Mesije. Ovih četrdeset dana čekanja na Isusov povratak predstavljaju vrlo napeto razdoblje. Ali Ivan je nastavio propovijedati s velikom silom i njegovi su učenici otprilike u ovo doba počeli držati propovijedi mnogobrojnim masama koje su se okupljale oko Ivana u Jordanu.

Tijekom ovih četrdeset dana čekanja, zemljom su se pronosile mnoge glasine koje su dopirale i do Tiberijade i Jeruzalema. Tisuće su došle u posjetu novoj atrakciji u Ivanovom taboru, takozvanom Mesiji, ali nisu imale priliku vidjeti Isusa. Kad su Ivanovi učenici rekli da je čudni Božji čovjek otišao u brda, mnogi su doveli u pitanje istinitost cijele priče.

Otprilike tri tjedna poslije Isusovog odlaska, u Pelu je stiglo novo zastupništvo svećenika i farizeja iz Jeruzalema. Konkretno su upitali Ivana, "Jesi li Ilija? Jesi li očekivani prorok kojeg je Mojsije obećao?"; "Nisam," odgovorio je Ivan, na što su se usudili pitati, "Jesi li Mesija?" "Nisam," odgovorio je Ivan. Zatim su rekli ovi ljudi iz Jeruzalema: "Pa ako nisi Ilija, ako nisi prorok i ako nisi Mesija, zašto onda krstiš narod i stvaraš toliku pometnju?" Ivan je odgovorio: "Do onih je koji su me čuli i koji su primili moje krštenje da kažu tko sam, ali kažem vam da vas ja, istina, krstim vodom, ali među nama je bio onaj koji će se vratiti da vas krsti Svetim Duhom."

Ovih je čestrdeset dana teško palo Ivanu i njegovim učenicima. Kakav će biti odnos Ivana i Isusa? Među učenicima su vođene rasprave o stotinu različitih pitanja. Na površinu je počela izlaziti politika i pitanje toga tko će biti veći od koga. Vođene su žustre rasprave oko različitih ideja i koncepcija Mesije. Hoće li on biti militaristički vođa ili će naginjati Davidovoj koncepciji kralja? Hoće li poraziti rimske vojske kao što je Jošua porazio Kanaance? Hoće li doći da utemelji duhovno kraljevstvo? Ivan je odlučio, dok je pri ovoj odluci bio daleko nadglasan protivnim stavom, da je Isus došao utemeljiti nebesko kraljevstvo, premda sam nije bio načisto u čemu se sastojala ova misija utemeljenja nebeskog kraljevstva.

Bili su to teški dani Ivanovog života i on se molio za Isusov skori povratak. Neki su od Ivanovih učenika obrazovali izviđačke grupe koje su išle u potragu za Isusom, što im je Ivan zabranio govoreći: "Naše je vrijeme u rukama Boga nebeskog; on će nas upraviti u smjeru svog odabranog Sina."

Bilo je to rano u subotu ujutro 23. veljače kad je Ivanova grupa, zaokupljena jutarnjim objedom pogledala prema sjeveru i vidjela gdje im prilazi Isus. Kako im se sve više približavao, Ivan se popeo na obližnju stijenu odakle je iz sveg glasa povikao: "Evo Božjeg Sina, svjetskog izručitelja! Evo onoga za kojeg rekoh, 'Onaj koji poslije mene dolazi preda mnom je, jer bijaše prije mene." Iz ovog sam razloga izišao iz divljine kako bih propovijedao pokajanje i kako bih vas krstio vodom, govoreći da se bliži nebesko kraljevstvo. A sada dolazi onaj koji će vas krstiti Svetim Duhom. Vidio sam duha kako siđe s neba kao golub i ostade na njemu i čuo sam kako Božji glas kaže, " Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao."

Isus ih je pozvao da se vrate k objedu dok je on sjeo da objeduje s Ivanom, kako su se njegova braća Jakov i Juda vratili u Kafarnaum.

Sutradan rano ujutro Isus se oprostio od Ivana i njegovih učenika i otišao natrag u Galileju. Nije im rekao kad će ga ponovo vidjeti. Na Ivanove upite o njegovoj misiji i propovijedi jedino je rekao, "Vodiće te moj Otac sada kao što je to činio i u prošlosti." I ova su se dvojica velikaša oprostila ovoga jutra na obali Jordana i nisu se ponovo vidjela tijekom svojih zemaljskih života.

10. IVAN PUTUJE PREMA JUGU

Kako je Isus otišao prema sjeveru, u Galileju, Ivan je osjetio poriv da se vrati prema jugu istim putem kojim je došao. Tako je u nedjelju ujutro 3. ožujka Ivan krenuo prema jugu u pratnji svojih preostalih učenika. Otprilike četvrtina njegovih učenika je otišla u Galileju u potrazi za Isusom. Ivan se osjećao tužnim i izgubljenim. Nikada više nije propovijedao onako kako je to činio prije Isusovog krštenja. Na neki je način osjećao da više nije snosio odgovornost za dolazak kraljevstva. Osjećao je da je gotovo završio sa svojim radom; bio je žalostan i usamljen. Ali je nastavio propovijedati, krstiti i putovati prema jugu.

Otprilike u blizini seoceta po imenu Adam gdje se zadržao nekoliko tjedana, Ivan je izručio taj slavni napad na Heroda Antipu zbog toga što je ovaj nezakonito uzeo tuđu ženu. U lipnju ove godine (26. godine p.K.) Ivan se vratio do betanijskog gaza na Jordanu, gdje je prije više od godinu dana počeo propovijedati o dolasku kraljevstva. Tjedan dana neposredno nakon Isusovog krštenja Ivanova je poruka postupno poprimila oblik proglašenje milosti svagdašnjem svijetu, dok je s velikom žestinom optužio koruptirane političke i religiozne vladare.

Herod Antipa, na čijoj je teritoriji Ivan propovijedao, je počeo strahovati da Ivan i njegovi učenici ne podignu narod na pobunu. Herodu se također nije dopao Ivanov kriticizam njegovih osobnih poslova. Herod je iz ovih razloga odlučio baciti Ivana u tamnicu. Tako su ujutro 12. lipnja, prije nego što je svjetina stigla na propovijed i krštenje, Herodovi agenti uhvatili Ivana. Kako su prošli tjedni a Ivan nije bio pušten na slobodu, njegovi su se učenici rasuli širom Palestine, dok su mnogi otišli u Galileju kako bi prišli Isusovim učenicima.

11. IVAN U ZATOČENIŠTVU

Ivan se u tamnici osjećao usamljenim i pomalo ogorčenim. Jedino ga je mogao posjetiti manji broj učenika. Premda je jako želio vidjeti Isusa, morao se zadovoljiti vijestima o njegovom radu koje je primao od svojih učenika koji su postali vjernici u Sina Čovječjeg. Često je dolazio u iskušenje da posumnja u Isusa i njegovu božansku misiju. Ako je Isus bio Mesija, zašto ga nije došao osloboditi iz ove nepodnošljive tamnice? Ovaj je prirodnjak koji je nekoć živio usred samog Božjeg okružja više od godinu dana propadao u ovom ogavnom zatvoru. Bio je to veliki test njegovoj vjeri i odanosti prema Isusu. Bio je to pored toga veliki ispit same Ivanove vjere u Boga. Često je dolazio u iskušenje da dovede u pitanje istinitost same svoje misije i iskustva.

Nakon što je proveo više mjeseci u tamnici, došla mu je u posjetu grupa učenika i nakon što su ga izvijestili o Isusovom javnom radu, rekli su: "Eno, Učitelju, onaj koji je bio s tobom s onu stranu Jordana postiže uspjeh dok k sebi prima sve koji mu dolaze. Još ide na gozbu s grešnicima i publikašima. Dok si mu ti hrabro svjedočio u prilog, on te ne dolazi izbaviti iz tamnice." Ivan odgovori svojim prijateljima: "Ovaj čovjek ne može ništa učiniti ako ne primi uputu od Oca na nebu. I sami ste mi svjedoci da sam vam rekao, 'Ja nisam Mesija, već sam poslan da pripravim put za njegov dolazak.' I to sam učinio. Tko ima zaručnicu taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji u blizini i sluša njegove riječi, od srca se veseli zaručnikovu glasu. Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac. On mora rasti, a ja se umanjivati. Ja pripadam zemlji i već sam završio s izručenjem svoje poruke. Isus iz Nazareta dolazi s neba i stoji iznad nas sviju. Sin Čovječji dolazi od Boga kako bi vam objavio Božje riječi. Jer Otac nebeski daje duha bez mjere svom vlastitom Sinu. Otac ljubi svoga Sina i s vremenom sve namjerava prenijeti u njegove ruke. Onaj koji vjeruje u Sina ima život vječni. I ovo što vam govorim je istina sada i zauvijek."

Ovi su učenici bili toliko zapanjeni Ivanovim odgovorom da su se udaljili bez riječi. Ivan je također bio duboko uznemiren, ali je uvidjeo proročansku prirodu svojih riječi. Nikada više nije posve sumnjao u Isusovu misiju i božanstvenost. Ali Ivan je bio jako razočaran što mu Isus nije poslao ni riječi i što nije upotrijebio svoje veličanstvene moći da ga oslobodi iz tamnice. Isus je znao kako se Ivan osjećao. Dok je jako volio Ivana, u ovoj je fazi bio svjestan svoje božanske prirode i upoznat s velikim stvarima koje su čekale Ivana poslije smrti, kao i s činjenicom da je Ivan već obavio svoju ulogu na zemlji, tako da je odlučio obuzdati svoj poriv da se umiješa u prirodni tijek života i rada ovog velikog pripovjednika i proroka. Ovo je dugo iščekivanje u zatočeništvu bilo ljudski nepodnošljivo. Nekoliko dana prije smrti, Ivan je ponovo poslao pouzdane glasnike Isusu s pitanjem: "Je li završen moj rad? Zašto moram propadati u tamnici? Jesi li ti uistinu Mesija ili da čekamo na drugoga? " I kad su dva učenika otišla k Isusu s ovom porukom, Sin Čovječji je poručio: "Idite i javite Ivanu da ga nisam zaboravio i da i ja patim znajući za njegove patnje, jer nam sljeduje ispunjenje svake ispravnosti. Javite Ivanu što ste vidjeli i čuli – siromasima se propovijeda radosna vijest – a prije svega javite voljenom najavljitelju moje zemaljske misije da ga čeka veliko blaženstvo u idućem životu ako ne posrne i zbog mene se ne pokoleba." Bile su to posljednje riječi koje je Ivan primio od Isusa. Ova ga je poruka uveliko utješila, stabilizirala njegovu vjeru i pripravila ga za tragični svršetak njegovog zemaljskog života nedugo nakon ovog znamenitog događaja.




12. SMRT IVANA KRSTITELJA

Kako je Ivan radio u južnoj Pereji u vrijeme kad je uhvaćen, smjesta je bačen u tamnicu Makarejske tvrđave, gdje je ostao zatočen do smrti. Herod je vladao nad Perejom i Galilejom i u ovom je razdoblju imao dvije palate, jednu u Juliji a drugu u Makareji Perejskoj. U Galileji je njegovo službeno prebivalište premješteno iz Seforisa u novu prijestolnicu Tiberijadu.

Herod se bojao osloboditi Ivana jer je strahovao da ne podigne narod na pobunu. Bojao ga se pogubiti od straha da njegova smrt ne izazove nemire u prijestolnici, kako su tisuće perejaca vjerovale da je Ivan bio svetac, da je bio prorok. Herod je stoga držao nazaritskog propovjednika u zatočeništvu, kako nije znao što će s njim učiniti. Ivan je više puta bio izveden pred Heroda, ali nikada nije želio pristati bilo da napusti Herodove domene ili da prestane s javnim radom. Ova je nova i sve veća pometnja koja je bila izazvana radom Isusa iz Nazareta, također djelovala kao opomena Herodu da ne pusti Ivana na slobodu. Ivan je povrh svega na sebe navukao duboku i gorku mržnju Herodove nezakonite žene Herodijade.

Herod je u više navrata govorio s Ivanom o dolasku kraljevstva i dok je nekom prilikom bio duboko impresioniran njegovom porukom, bojao se da ga pusti iz zatočeništva.

Kako je Tiberijada još uvijek bila u jeku javne gradnje, Herod je provodio dosta vremena u svojim perejskim palatama, dok je naročito volio Makarejsku tvrđavu. Prošlo je više godina prije nego što je završena izgradnja njegove službene palate u Tiberijadi.

Herod je o svom rođendanu priredio veliku gozbu u Makarejskoj palati svojim velikašima, visokim časnicima i galilejskim i perejskim prvacima. Kako je Herodijada već dugo nastojala nagovoriti Heroda da smakne Ivana, iskoristila je ovu priliku kao zgodan čas za njegovo umorstvo.

Herodijada je iskoristila vrijeme večernje gozbe i svečanosti da pošalje svoju kćerku da pleše pred gostima. Herodu se toliko svidjela djevojka da ju je pozvao govoreći: "Lijepo plešeš šarmantna djevojko! Išti od mene o mom rođendanu što god ti srce želi i dat ću ti što god zatražiš, pa bilo to i pol moga kraljevstva." Herod je tako govorio jer je bio pod utjecajem mnogih vina. Djevojka se povukla u stranu da se posavjetuje sa svojom majkom što će tražiti od Heroda. Herodijada je rekla: "Idi k Herodu i traži glavu Ivana Krstitelja." I djevojka se vratila k trpezi i rekla Herodu, "Hoću da mi sad odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja. "

To ražalosti i prepade Heroda, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Herod Antipa je tako poslao krvnika i naredio mu da donese Ivanovu glavu. Ivanu je tako odrubljena glava ove noći u tamnici i donesena na pladnju djevojci koja je čekala u pozadini gozbene sale. A djevojka je dala pladanj svojoj majci. Kad su Ivanovi učenici čuli o njegovoj smrti, otišli su do tamnice kako bi tražili Ivanovo tijelo i nakon što su ga položili u grob, izvijestili su Isusa što se dogodilo

ISUS JE za vrijeme putovanja Sredozemljem pažljivo proučavao ljude koji je sretao i zemlje kroz koje je putovao, te je otprilike u ovo doba donio konačnu odluku vezano uz ostatak svog zemaljskog života. U cjelosti je razmotrio i ovom prilikom konačno odobrio plan svog rođenja u obličju djeteta židovskih roditelja u Palestini, te se stoga namjeravao vratiti u Galileju kako bi tu sačekao na početak svog životnog rada posvećenog javnom poučavanju istine; slobodnom voljom i vlastitim odlukama počeo je graditi planove o javnoj aktivnosti u zemlji i među narodom svog oca Josipa.
Na temeljima osobnog i ljudskog iskustva Isus je ustanovio da je od cijelog rimskog svijeta Palestina bila najpogodnije mjesto za izvedbu završnih poglavlja i epizoda njegovog zemaljskog života. Prvi put je bio potpuno zadovoljan idejom otvorenog očitovanja svoje istinske naravi i otkrivenja svog božanskog identiteta među Židovima i ostalim narodima svoje rodne Palestine. Čvrsto je odlučio okončati svoj zemaljski život i dovršiti svoju smrtničku egzistenciju tamo gdje je stekao svoje prvo ljudsko iskustvo u obličju bespomoćnog djeteta. Njegov životni rad na Urantiji je započeo među palestinskim Židovima i on je odlučio dovršiti svoj život u Palestini i među Židovima.

1. TRIDESETA GODINA (24. GODINA P.K.)

Nakon što se u Karaksu oprostio od Gonoda i Ganida (studenog 23. godine p.K.), Isus se vratio preko Ura do Babilona, gdje se pridružio pustinjskom karavanu koji je putovao prema Damasku. Iz Damaska je otišao u Nazaret, zaustavljajući se jedino na nekoliko časova u Kafarnaumu da se javi Zebedejevoj obitelji. Tu je sreo svog brata Jakova koji je nakon Isusovog odlaska preuzeo njegovo mjesto u Zebedejevoj radionici. Nakon što je porazgovarao s Jakovom i Judom (koji se također zadesio u Kafarnaumu) i nakon što je bratu Jakovu predao manju kuću koju je Ivan Zebedej uspio kupiti, Isus se vratio u Nazaret.

Po svršteku putovanja Sredozemljem, Isus je primio dovoljno novaca kako bi podmirio svoje troškove gotovo do samog početka javne službe. Ali izuzev Zebedeja i ljudi koje je sreo na ovom nesvakidašnjem putovanju, svijet nikad nije doznao da je Isus išao na ovu turneju. Njegova obitelj je uvijek vjerovala da je Isus proveo ovo razdoblje studirajući u Aleksandriji. Isus nikad nije potvrdio ova vjerovanja niti je ikad otvoreno zanijekao takve zablude.

Za vrijeme svog višetjednog boravka u Nazaretu, Isus je posjetio svoju obitelj i prijatelje, proveo nešto vremena sa svojim bratom Josipom u radionici, dok je najveću pažnju posvetio Mariji i Ruti. Ruti je u to vrijeme bilo gotovo petnaest godina i otkako je postala mlada žena, ovo je bila Isusova prva prilika da s njom nadugačko porazgovara.

Dok su se Šimun i Juda već dulje vremena namjeravali oženiti, nisu to htjeli učiniti bez Isusovog pristanka; tako su odlagali svoje planove sve do povratka njihovog najstarijeg brata. Premda su po većini pitanja svi smatrali Jakova glavom obitelji, kad se radilo o ženidbi htjeli su primiti Isusov blagoslov. Šimun i Juda su tako održali dvostruku svadbu ranog ožujka 24. godine p.K. Sva starija djeca su se već poudavala i poženila; jedino je najmlađe djete, Ruta, još uvijek bila doma s Marijom.

Dok se Isus prilično normalno družio s individualnim članovima svoje obitelji, svi su primijetili da je pri obiteljskim skupovima uvijek bio vrlo tih. Marija je naročito bila uzrujana ovim ponešto čudnim ponašanjem svog prvorođenog sina.

Otprilike u vijeme kad se Isus spremao napustiti Nazaret, ozbiljno se razbolio vodič velikog karavana koji je prolazio gradom i kako je govorio više jezika, Isus se javio da preuzme njegovo mjesto. Kako je putovanje zahtijevalo da Isus bude odsutan cijelu godinu i kako su sva njegova braća bila poženjena dok mu je majka živjela doma s Rutom, Isus je sazvao obiteljski sastanak na kojem je predložio da majka s Rutom ode živjeti u kući koju im je kupio u Kafarnaumu, a koju je nedavno preveo na Jakova. Tako su se nekoliko dana nakon što je Isusov karavan napustio Nazaret Marija i Ruta preselile u Kafarnaum u kuću koju im je Isus kupio, gdje su živjele do kraja Marijinog života. Josip se sa svojom obitelji preselio u staru obiteljsku kuću u Nazaretu.

Bila je to jedna od neobičnijih godina u unutarnjem iskustvu Sina Čovječjeg; tijekom ove godine značajno je unaprijeđen radni sklad između njegovog uma i unutarnjeg Ispravljača. Ispravljač se ozbiljno bavio reorganizacijom misli i pripremom Isusovog uma za velike događaje na koje nije trebalo dugo čekati. Isusova ličnost se pripremala za veliku promjenu u njegovom stavu prema svijetu. Bila je to posrednička faza, prijelazno razdoblje u životu ovog bića koje je započelo život kao Bog u ulozi čovjeka i koje se sada spremalo okončati svoj ljudski život kao čovjek u ulozi Boga.

2. KARAVANSKO PUTOVANJE OKO KASPIJSKOG JEZERA

Isus je napustio Nazaret putujući karavanom prema Kaspijskom jezeru prvog travnja 24. godine p.K. Karavan kojem se Isus pridružio u ulozi vodiča išao je iz Jeruzalema preko Damaska i Urmijskog jezera kroz Asiriju, Mediju i Pariju do jugoistočne oblasti Kaspijskog jezera. Isus je proveo punu godinu dana na ovom putovanju.

Ovo karavansko putovanje je pružilo Isusu još jednu priliku za istraživačku pustolovinu i osobnu službu. Proživio je zanimljive događaje sa svojom karavanskom obitelji putnika, čuvara i vodiča deva. Zahvaljujući kontaktu s Isusom koji je s njihovog gledišta bio jedino neobični vodič običnog karavana, obogaćeni su životi velikog broja muškaraca, žena i djece koji su se zatekli na karavanskoj stazi. Dok svi koji su primili ovu osobnu službu nisu iz nje uspjeli izvući korist, velika većina koja je imala priliku upoznati Isusa i s njim porazgovarati je postala boljim osobama do kraja njihovog prirodnog života.

Od svih svjetskih putovanja, ova turneja Kaspijskim jezerom najviše je upoznala Isusa s Istokom, donijevši mu bolje razumijevanje dalekoistočnih naroda. Uspio je ostvariti blizak i osoban kontakt sa svim ondašnjim ljudskim rasama Urantije s izuzetkom crvenokožaca. Jednako je uživao u osobnoj službi ovim različitim rasama i miješanim narodima i svi su bili otvoreni živućoj istini koju im je donio. Evropljani s Dalekog zapada kao i Azijati s Dalekog istoka jednako su poklonili pažnju njegovim riječima nade i vječnog života, dok je život brižne duhovne službe koji je Isus tako dostojanstveno među njima živio na sve njih ostavio jednako snažan dojam.

Karavansko putovanje je bilo uspješno u svakom pogledu. Bila je to najzanimljivija epizoda Isusovog ljudskog života kako je cijele godine imao priliku djelovati u izvršnoj funkciji, snoseći odgovornost ne samo za povjereni materijal već i za sigurnost karavanskih putnika. I on je obavljao svoje mnogostruke dužnosti s najvišom odanošću, djelotvornošću i mudrošću.

Po povratku iz oblasti Kaspijskog jezera Isus se povukao s pozicije karavanskog vodiča na jezeru Urmiji gdje se zadržao nešto više od dva tjedna. Vratio se kao redovni putnik narednim karavanom za Damask, gdje su ga vlasnici deva molili da ostane u njihovoj službi. Odbijajući ovu ponudu uputio se karavanom do Kafarnauma, gdje je stigao prvog travnja 25. godine p.K. Isus više nije smatrao Nazaret svojim gradom. Kafarnaum je sada bio grad Isusa, Jakova, Marije i Rute. Ali Isus više nikad nije živio sa svojom obitelji; kad god se našao u Kafarnaumu, uvijek bi se smjestio u domu Zebedejeve obitelji.

3. PREDAVANJA U URMIJI

Na putu prema Kaspijskom jezeru Isus je zastao da predahne i da se osvježi nekoliko dana u starom perzijskom gradu Urmiji smještenom na zapadnim obalama Urmijskog jezera. Na najvećem otoku nedaleko od obale blizu Urmije nalazila se velika zgrada koja je zapravo bila amfiteatar posvećen predavanjima o "duhu religije." Ova građevina je ustvari bila hram filozofije mnogobrojnih religija.

Ovaj hram religije predstavlja djelo bogatog Urmijskog trgovca i njegova tri sina. Ovaj trgovac po imenu Simbojton predstavlja rezultat miješanja više različitih naroda.

Svakog dana u deset ujutro držana su različita predavanja i rasprave u ovoj školi religioznog učenja. Poslijepodnevna zasjedanja su otvarana u tri sata, dok su večernje diskusije otvarane u osam. Nad predavanjima su uvijek predsjedavali bilo Simbojton ili jedan od njegova tri sina i sjednice su obuhvaćale učenja, rasprave i diskusije. Utemeljitelj ove jedinstvene škole je živio i okončao svoj život a da nikad nije obznano svoja osobna religiozna vjerovanja.

Isus je više puta sudjelovao u ovim raspravama i prije nego što će napustiti Urmiju, Simbojton se dogovorio s Isusom da ostane kod njih dva tjedna pri povratnom putovanju i da održi dvadeset četiri predavanja o "Bratstvu ljudi" i dvanaest večernjih predavanja s pitanjima, raspravama i diskusijama vezanim bilo uz njegova pojedinačna učenja ili bratstvo ljudi uopćeno.

Isus se pri povratku zaustavio da održi ugovorena predavanja. Bile su to najsistematičnije i najformalnije pouke koje je Učitelj imao prilike održati na Urantiji. Nikada prije niti ikad zatim Isus nije govorio tako opsežno o jednom predmetu pouke kao što je bio slučaj prilikom ovih nauka o bratstvu ljudi. Njegova predavanja su bila vezana uz "Kraljevstvo Božje" i "Kraljevsta ljudi."

Među pripadnicima nastavničkog osoblja ovog hrama religiozne filozofije bilo je preko trideset religija i religioznih kultova. Svakog učitelja je birala, izdržavala i u cjelosti akreditirala njegova religiozna grupa. Nastavničko vijeće je u ovom razdoblju brojilo otprilike sedamdeset pet članova i svakih desetak osoba je dijelilo jednu kućicu. Sa svakom mjesečevom mjenom, ždrijebom je mijenjano članstvo ovih grupa. Netrpeljivost, prepirke ili bilo koji drugi ispad koji je remetio miran tijek komunalnih poslova smjesta i bez okolišanja su bili praćeni smicanjem s dužnosti. Prekršitelj je neceremonijalno otpuštan s dužnosti i na njegovo mjesto je smjesta postavljan zamjenik.

Svaki učitelj je nastojao pokazati kako je njegova religija sličila svim drugim religijama po osnovnim pitanjima ovog i narednog života. Kako bi postao dijelom nastavničkog osoblja, svaki je učitelj morao zadovoljiti jednan jedini kriterij--morao je zastupati religiju koja je priznavala Boga--neku vrstu vrhovnog Božanstva. Među nastavničkim osobljem su bila i tri nezavisna učitelja koja nisu zastupala ni jednu organiziranu religiju i Isus je ovom prilikom djelovao u upravo takvoj ulozi.

[Kad smo mi, srednja bića, počeli raditi na pripremi sažetka Isusovih učenja u Urmiji, među serafima crkava i serafima napretka se javio slijedeći raskol: Da li je bilo mudro uključiti ova učenja među nova otkrivenja Urantije? U usporedbi s Isusovim dobom danas na zemlji vladaju tako različiti uvjeti kako u pogledu religije tako i u pogledu ljudskih vlada, da je uistinu teško uskladiti Učiteljeve pouke upućene u Urmiji s problemima vezanim uz ulogu Božjeg kraljevstva i ljudskih vlada kakve danas postoje na svijetu. Mi nismo bili u stanju predstaviti Učiteljev nauk na način koji bi bio prihvatljiv objema grupama serafa koji djeluju u sastavu planetarne vlade. Melkizedek koji predsjedava komisijom otkrivenja je konačno odredio tročlani komitet srednjih bića koji je primio dužnost da predoči vlastito gledište Učiteljevih pouka u Urmiji usklađenih s religioznim i političkim uvjetima koji vladaju na Urantiji u dvadesetom stoljeću. Sukladno ovom nalogu i u suradnji s druga dva suradnika koji pripadaju srednjim bićima drugog reda, pripremio sam adaptaciju Isusovih učenja i novu formulaciju njegovih proglasa koja se može primijeniti na suvremene svjetske okolnosti; ove izjave je zatim pregledao Melkizedek koji predsjedava komisijom otkrivenja i ova učenja slijede u naredom poglavlju.]


4. SUVERENA VLAST--BOŽANSKA I LJUDSKA

Bratstvo ljudi počiva na temeljima Božjeg očinstva. Božja obitelj predstavlja rezultat Božje ljubavi--Bog je ljubav. Bog Otac božanski voli svoju djecu--svu svoju djecu.

Nebesko kraljevstvo, božanska vlada, počiva na temeljima činjenice božanske vlasti--Bog je duh. Kako je Bog duh, ovo je duhovno kraljevstvo. Nebesko kraljevstvo nije ni materijalno niti posve intelektualno; ono je duhovni odnos između Boga i čovjeka.

Sve religije koje budu priznale da vlast duha pripada Bogu Ocu, mogu biti u stanju očuvati uzajamni mir. Jedino ako neka religija pretpostavi da ima određenu premoć i autoritet nad svim drugim religijama, ona si može dopustiti netrpeljivost prema drugim religijama ili se može usuditi da progna druge religiozne vjernike.

Religiozni mir--bratstvo--ne može postojati ako religije ne budu spremne potpuno odustati od svakog oblika crkvenog autoriteta i u cjelosti odbaciti svako nastojanje na ostvarenju duhovne vlasti. Jedino Bog ima suverenu vlast i ovo je vlast duha. Ne možete imati jednakost među religijama (religioznu slobodu) bez religioznih ratova, izuzev ako sve religije odluče izručiti svaki oblik religiozne vlasti nekoj nadljudskoj razini, samom Bogu.

Kraljevstvo nebesko u ljudskim srcima treba stvoriti religiozno jedinstvo (što nije jednolikost) zahvaljujući tome što u sastav svih religioznih grupa trebaju ući religiozni vjernici koji su se oslobodili svih ideja o crkvenom autoritetu--religioznoj vlasti.

Bog je duh i Bog ljudima daje fragment svoga bića duha koji dolazi živjeti u ljudskim srcima. Duhovno, svi ljudi su jednaki. U nebeskom kraljevstvu nema kasti, klasa, društvenih razina ili ekonomskih grupa. Svi ste braća.

Ali istog časa kad izgubite iz vida vlast duha koja pripada Bogu Ocu, određena religija mora početi ispoljavati nadmoć nad drugim religijama; i tada umjesto mira na zemlji i dobre volje među ljudima nastupaju nesuglasice, međuoptužbe, pa čak i religiozni ratovi, ratovi među religionistima.

Ako bića koja imaju slobodnu volju i koja sebe smatraju uzajamno jednakim ne priznaju uzajamnu pokornost nekoj visokoj vlasti, nekom autoritetu koji je nad njima i iznad njih, ona prije ili kasnije moraju doći u iskušenje da upotrijebe svoju sposobnost kako bi stekla moć i autoritet nad drugim ljudima i grupama. Ideja o jednakosti može donijeti mir jedino u uzajamnom priznanju neke vlade s visokim kontrolnim utjecajem.

Urmijini religionisti su živjeli u relativnom miru i spokoju zato što su u cjelosti izručili svaku ideju o religioznoj vlasti. Duhovno, svi su vjerovali u Božju vlast; društveno, puni i neosporivi autoritet je pripadao njihovom poglavaru Simbojtonu. Dobro su znali što bi se dogodilo ako bi određeni učitelj posegnuo za vlašću nad drugim učiteljima, svojim bližnjima. Na Uranitiji ne može zavladati trajan religiozni mir sve dok religiozne grupe dobrovoljno ne odustanu od svake ideje da imaju Božju naklonost, status odabranog naroda i religiozne vlasti. Jedino kad Bog Otac preuzme vlast ljudi mogu postati religiozna braća i živjeti zajednički u religioznom miru na zemlji.


5. POLITIČKI SUVERENITET

[Dok su Učiteljeve pouke o Božjoj vlasti istina--istina koja je postala zakomplicirana nakon što se među svjetskim religijama pojavila religija o Isusu--njegove su predstave o političkoj vlasti uveliko usložnjene i zbrkane političkom evolucijom nacionalnog života tijekom posljednjih više od tisuću i devet stotina godina. U Isusovo doba postojale su jedino dvije velike svjetske moći--Rimska imperija na Zapadu i Hunska imperija na Istoku--koje su bile široko razdvojene Partijskim kraljevstvom i drugim zemljama između Kaspijske i Turkestanske oblasti. Mi smo stoga u narednim odlomcima značajno izmijenili sadržaj Učiteljevih pouka izloženih u Urmiji vezano uz političku vlast, istovremeno nastojeći predočiti njihovu bit i način na koji se mogu primijeniti na naročito kritično stanje evolucije političke vlasti u dvadesetom stoljeću poslije Krista.]

Rat na Urantiji neće prestati sve dok se nacije budu držale iluzornih ideja o neograničenoj nacionalnoj vlasti. Na svakom naseljenom svijetu postoje samo dvije razine relativne vlasti, duhovna slobodna volja individualnog smrtnika i kolektivna vlast cijelog čovječanstva. Sve grupe i udruženja između razine individualnog ljudskog bića i razine cijelog čovječanstva imaju jedino relativnu i prolaznu vrijednost i to jedino do mjere do koje unaprijeđuju dobrobit, dobrostanje i napredak individualne i planetarne cjelokupnosti--čovjeka i čovječanstva.

Religiozni učitelji uvijek moraju imati na umu da duhovna vlast Boga nadilazi sve međupostojeće i posredničke duhovne odanosti. Građanski vladari će jednom naučiti da Svevišnji vlada kraljevstvima ljudi.

Ova vlast Svevišnjeg u kraljevstvima ljudi neće donijeti naročitu korist ni jednoj smrtničkoj grupi naročitih primatelja naklonosti. Ne postoji "odabrani narod." Vlast Svevišnjeg, vrhovnog upravitelja političke evolucije, treba donijeti najviše dobro najvećem broju ljudi u najduljem vremenskom periodu.

Suverena vlast je moć i to moć koja raste s organizacijom. Ovaj je razvoj organizacije političke moći dobar i ispravan jer teži uključenju sve širih segmenata cjelokupnog čovječanstva. Ali isti ovaj rast političkih organizacija stvara probleme na svakom posredničkom stadiju između početne i prirodne organizacije političke moći--obitelji--i konačnog upotpunjenja političkog razvoja--vlade cijelog čovječanstva u kojoj učestvuje cijelo čovječanstvo u korist cijelog čovječanstva.

Počevši od roditeljske moći u obiteljskim grupama, politička vlast evoluira putem organizacije zahvaljujući povezivanju različitih obitelji u krvne klanove koji se zatim iz različitih razloga ujedinjuju u plemenske jedinke--političke grupacije koje nadilaze krvno srodstvo. I plemena se zatim trgovinom, poslovanjem i osvajanjem ujedinjuju u nacije, dok se nacije s vremenom ujedinjuju u imperiju.

Kako vlast prelazi s manjih na veće grupe, ratovi postaju sve rijeđi. Zapravo to što postaje rijeđe su manji ratovi između manjih nacija, dok sve više raste mogućnost izbijanja većih ratova, kako suverene nacije postaju sve veće i veće. S vremenom, kad cijeli svijet bude istražen i zauzet, kad nacije postanu malobrojne, snažne i moćne, kad se granična područja između ovih snažnih i tobože suverenih nacija počnu dodirivati i kad ih budu dijelili jedino oceani, nastat će okolnosti za velike ratove, općesvjetske sukobe. Takozvane suverene nacije neće moći supostojati bez sukoba i ratova.

Teškoća pri evoluciji političke vlasti od obitelji do čovječanstva leži u inertivnom otporu na svim posredničkim razinama. Obitelji su se tijekom povijesti odupirale formiranju klanova, dok su klanovi i plemena često razarali suverenitet teritorijalne države. Kako je to danas slučaj (i kao je uvijek bilo istina), svakoj novoj i naprednoj evoluciji političke vlasti staju na put "prijelazne ljestvice" prošlih razvojnih koraka političke organizacije. I ovo je istina zbog toga što ljudi vrlo teško mijenjaju predmet odanosti. Ista odanost koja omogućuje evoluciju plemena otežava evoluciju nadplemenske razine--terirorijalne države. I ista odanost (patriotizam) koja omogućuje evoluciju teritorijalne države, uveliko usložnjava evolutivni napredak vlade cijelog čovječanstva.

Politički suverenitet nastaje kad se individualno tijelo odrekne prava na samoopredjeljenje--prvo kad se pojedinac odrekne ovog prava u korist obitelji, zatim kad se obitelji i klanovi odreknu samoopredjeljenja u korist plemena i većih grupa. Ovaj je progresivni prijenos samoopredjeljenja s manjih na veće grupe političke organizacije uglavnom tekao nesmetano na Istoku sve od uspostave Ming i Mandžurske dinastije. Na Zapadu je ovaj pravac vladao kroz više od tisuću godina sve do kraja drugog svjetskog rata, kad je nesrećan nazadni pokret privremeno stao na put ovom prirodnom pokretu, vodeći k obnovi izgubljene vlasti brojnih manjih evropskih grupa.

Urantija neće uživati u trajnom miru sve dok takozvane suverene nacije ne budu inteligentno i cjelovito izručile svoje suverene moći u ruke bratstva ljudi--vlade cijelog čovječanstva. Internacionalizam--Nacionalni Savezi--ne mogu donijeti trajni mir čovječanstvu. Dok svjetske konfederacije mogu djelotvorno spriječiti manje ratove i prihvatljivo kontrolirati manje nacije, one neće spriječiti svjetske ratove niti će kontrolirati tri, četiri ili pet najmoćnijih vlada. Uoči stvarnih sukoba jedna od ovih svjetskih moći uvijek može istupiti iz Saveza i objaviti rat drugim vladama. Nacije neće odustati od ratovanja dokle god budu bolovale od iluzornog virusa nacionalnog suvereniteta. Internacionalizam je korak u pravom smjeru. Dok međunarodna policijska sila može spriječiti višebrojne manje ratove, ona neće biti djelotvorna pri spriječavanju velikih ratova, sukoba između velikih vojnih sila zemaljskih vlada.

Kako istinski suverene nacije (velike sile) postaju sve rijeđe, tako raste mogućnost i potreba za uspostavom vlade cijelog čovječanstva. Kad na svijetu bude postojalo tek nekoliko istinski suverenih (velikih) sila, one moraju bilo stupiti u "biti ili ne biti" vrstu sukoba za nacionalnu (imperijalnu) nadmoć ili se moraju dobrovoljno odreći određenih povlastica suvereniteta--stvoriti bitnu jezgru nadnacionalne moći koja će poslužiti kao početak stvarnog suvereniteta cijelog čovječanstva.

Mir neće doći na Urantiju sve dok takozvane suverene nacije ne izruče svoju bojnu moć u ruke predstavničke vlade cijelog čovječanstva. Politički suverenitet predstavlja usađeno svojstvo svjetskih naroda. Kad svi narodi Urantije uđu u sastav svjetske vlade, oni će imati pravo i moć da učine takvu vladu SUVERENOM; i kad takva predstavnička ili demokratska svjetska sila bude upravljala svjetskim kopnenim, zračnim i pomorskim silama, nastupit će mir na zemlji i dobra volja među ljudima--ali ne prije toga.

Radi ilustracije možemo navesti bitan primjer zemlje devetnaestog i dvadesetog stoljeća: Četrdeset osam država Američke Federalne Unije uživaju u dugotrajnom miru. Ove države više ne vode međusobne ratove. Predale su svoj suverenitet u ruke federalne vlade, dok su arbitražnim ratom odustale od svih zahtijeva za iluzornim samoopredjeljenjem. Dok svaka država upravlja vlastitim unutarnjim poslovima, pojedinačno se ne bave inozemnim odnosima, tarifama, usljeničkim i vojnim pitanjima ili međudržavnom trgovinom. Pojedinačne države se pored toga ne bave pitanjima državljanstva. Ovih četrdeset osam država osjećaju razorne posljedice rata jedino kad je ugrožen suverenitet federalne vlade.

Nakon što su se odrekle dvojnih sofisterija o suverenoj vlasti i samoopredjeljenju, ovih četrdeset osam država uživaju u uzajamnom miru i spokoju. Tako će i nacije Urantije početi uživati u miru nakon što dobrovoljno izruče svoj suverenitet u ruke svjetske vlade--suverene vlasti bratstva ljudi. U ovom će svjetskom ustrojstvu male nacije imati jednaku moć kao i velike, jedinako kao što mala država Rhode Island ima dva senatora u američkom Kongresu upravo kao i gusto naseljena država New York ili kao prostrani Teksas.

Ograničena (državna) vlast ovih četrdeset osam država predstavlja djelo ljudi koje služi ljudima. Naddržavna (nacionalna) vlast Američke Federalne Unije predstavlja djelo izvornih trinaest država stvoreno u cilju vlastite kao i opće ljudske dobrobiti. Jednog će dana nacije stvoriti nadnacionalnu vlast planetarne vlade cijelog čovječanstva u cilju vlastite i opće dobrobiti.

Građani ne postoje kako bi služili vladama; ljudi kroje i stvaraju vlade i organizacije u cilju ljudske dobrobiti. Konačni proizvod evolucije političkog suvereniteta jedino može počivati u pojavi vlade kojom upravljaju svi ljudi. Sve druge suverene vlasti imaju jedino relativnu vrijednost, posrednički značaj i potčinjen status.

Zahvaljujući znanstvenom napretku ratovi postaju sve razorniji, dok ne postanu gotovo stvar rasnog samoubojstva. Koliko puta morate voditi svjetske ratove i koliko se puta morate uvjeriti u nedjelotvornost Nacionalnih Saveza, prije nego budete voljni utemeljiti vladu cijelog čovječanstva i uživati u blagoslovima trajnog mira i spokoja dobre volje--općesvjetske dobre volje--među ljudima?

6. ZAKON, SLOBODA I SUVERENITET

Ako jedan čovjek teži nezavisnosti--slobodi--on mora imati na umu da svi drugi teže istoj ovoj slobodi. Grupe takvih slobodoljubivih ljudi ne mogu zajednički živjeti u miru ako se ne budu podredile zakonima, pravilima i regulacijama koji svakoj osobi daju jednak stupanj slobode, istovremeno pružajući isti ovaj stupanj slobode svim njihovim bližnjim smrtnicima. Ako jedan čovjek ima apsolutnu slobodu, tada drugi čovjek mora biti apsolutni rob. I sloboda ima istu ovu relativnu prirodu i u društvenim, ekonomskim i političkim pogledima. Sloboda je dar civilizacije koji počiva na prinudi ZAKONA.

Dok religija duhovno omogućuje ostvarenje bratstva ljudi, društveni, ekonomski i politički problemi vezani uz takav cilj ljudske djelotvornosti i sreće mogu biti riješeni jedino utemeljenjem vlade cijelog čovječanstva.

Bit će ratova i glasina o ratovima--diće se nacija protiv nacije--dokle god bude vladala podjeljenost svjetskog političkog suvereniteta i dokle ga nepravedno bude držala određena grupa nacija-država. Engleska, Škotska i Velš nisu prestali međusobno ratovati dok nisu predali suverenitet u ruke Ujedinjenog Kraljevstva.

Novi će svjetski rat poučiti takozvane suverene nacije da formiraju neku vrstu federacije, mehanizam za spriječavanje manjih ratova ili ratova između manjih nacija. Ali svjetski će ratovi postojati sve do pojave vlade cijelog čovječanstva. Jedino svjetski suverenitet--i ništa drugo nego svjetski suverenitet--može spriječiti svjetske ratove.
Četrdeset osam Američkih slobodnih država zajednički žive u miru. Među građanima ovih četrdeset osam država žive različite nacionalnosti i rase koje pripadaju neprestano zaraćenim evropskim nacijama. Premda ovi Amerikanci predstavljaju sve religije, religiozne sekte i kultove iz cijelog svijeta, ovdje u Sjevernoj Americi oni svi žive u uzajamnom miru. I ovo je moguće zahvaljujući tome što je ovih četrdeset osam država predalo svoj suverenitet i odustalo od svih ideja o takozvanim pravima na samoopredjeljenje.

Ne radi se o pitanju naoružanja ili razoružanja. Niti se radi o pitanju oporezivanja ili dobrovoljne vojne službe pri razmatranju ovih problema održavanja općesvjetskog mira. Kad bi se moćnim nacijama oduzeo svaki oblik suvremenog mehaničkog naoružanja i svi oblici eksploziva, one bi se borile šakama, kamenjem i toljagama, sve dok se budu držale iluzija o božanskom pravu na nacionalni suverenitet.

Rat nije čovjekova najveća i najgora bolest; rat je simptom ili rezultat. Stvarna bolest je virus nacionalnog suvereniteta.

Nacije Urantije nisu posjedovale stvarni suverenitet; one nikad nisu imale suverenitet koji bi ih zaštitio od razornih posljedica i pustošenja svjetskih ratova. Pri izgradnji svjetske vlade cijelog čovječanstva, nacije ne odustaju od suvereniteta već prije stvaraju stvarni, istinski i trajni svjetski suverenitet koji ih može zaštititi od svih ratova. Lokalne vlade upravljaju lokalnim poslovima; nacionale vlade upravljaju nacionalnim poslovima; svjetska vlada upravlja međunarodnim poslovima.

Očuvanje svjetskog mira ne može biti rezultat pregovora, diplomacije, inozemne politike, saveza, uravnoteženja moći ili bilo kakvog drugog privremenog poigravanja s nacionalističkim suverenitetom. Morate uvesti svjetski zakon i uspostaviti svjetsku vladu--suverenu vlast cijelog čovječanstva.
Individualne osobe mogu uživati daleko veću pojedinačnu slobodu pod pokriljem svjetske vlade. Dok državljani velikih sila danas pate pod gotovo tlačiteljskim teretom poreza, regulacija i kontrole svojih vlada, velik dio ove intervencije nad individualnom slobodom nestaje onog časa kad nacionalne vlade postanu voljne povjeriti suvernitet u pogledu međunarodnih poslova u ruke svjetske vlade.

Pod pokriljem svjetske vlade nacionalne grupe primaju stvarnu priliku za ostvarenje i užitak osobne slobode koja obilježava istinsku demokraciju. Doći će kraj zabludama samoopredjeljenja. Po uspostavi svjetskih regulacija nad novcem i trgovinom slijedi nova era općesvjetskog mira. Uskoro mora evoluirati jedan svjetski jezik, dok se javlja i nada za buduću uspostavu svjetske religije--ili religija svjetskih gledišta.

Kolektivna javna sigurnost nikad neće osigurati mir sve dok kolektivnost ne uključi cijelo čovječanstvo.
Politički suverenitet zastupničke vlade čovječanstva donosi trajan mir na zemlji, dok duhovno bratstvo ljudi zauvijek osigurava dobru volju među ljudima. I ovo je jedini način za ostvarenje mira na zemlji i dobre volje među ljudima.


***

Simbojtonovi sinovi su nakon njegove smrti naišli na velike teškoće pri nastojanju da održe mir među osobljem. Isusova učenja bi imala daleko veći učinak da su kasniji kršćanski učitelji koji su se priključili urmijskom osoblju imali više mudrosti i trpeljivosti.

Simbojtonov najstariji sin je tražio pomoć od Abnera u Filadelfiji, dok je Abnerov izbor učitelja bio gotovo žalostan kako su se učitelji pokazali neprilagodljivim i nekompromisnim. Ovi su učitelji nastojali nametnuti svoju religiju iznad svih drugih vjerovanja. Nikad nisu posumljali da je vodič karavana na kojeg su se mnogi pozivali pri svojim predavanjima ustvari bio sam Isus.

Kako je nastavničko osoblje bilo zahvaćeno sve većom pometnjom, tri brata su povukla financijsku pomoć i škola je nakon pet godina zatvorena. Kasnije je ponovo otvorena kao mitraički hram, te je s vremenom spaljena do temelja prilikom njihovih orgija.

7. TRIDESET PRVA GODINA (25. GODINA P.K.)

Pri povratku s putovanja oko Kaspijskog jezera, Isus je znao da su njegova svjetska putovanja bila više-manje okončana. Otišao je u Siriju na svoje posljednje putovanje izvan Palestine. Nakon kratke posjete Kafarnaumu otišao je na nekoliko dana do Nazareta. Sredinom travnja je napustio Nazaret idući u Tiru. Odatle je putovao prema sjeveru zaustavivši se nekoliko dana u Sidonu na putu za Antioh.

Bila je to godina Isusovih samotnih tumaranja Palestinom i Sirijom. Tijekom ove godine putovanja, bio je poznat pod različitim imenima u različitim dijelovima zemlje kao nazaretski stolar, brodograditelj iz Kafarnauma, pisar iz Damaska i učitelj iz Aleksandrije.

Sin Čovječji je živio u Antiohiji više od dva mjeseca radeći, promatrajući, poučavajući, posjećujući i služeći, istovremeno učeći o načinu ljudskog života, razmišljanja, osjećanja i reagiranja na okružje svoje ljudske egzistencije. Tijekom tri tjedna ovog razdoblja, radio je na izradi šatora. U Antiohiji se zadržao dulje nego u drugim mjestima koja je posjetio pri ovom putovanju. Deset godina nakon ovih događaja kad je apostol Pavao propovijedao u Antiohiji i kad su njegovi učenici govorili o učenjima pisara iz Damaska, on nije ni posumnjao da su ovi imali priliku slušati pouke samog Učitelja.

Isus se iz Antiohije uputio južno duž obale do Cezareje gdje se zadržao par tjedana, idući za Jopu. Iz Jope je otputovao za Jamniju, Ašdod i Gazu. Iz Gaze se uputio unutarnjim područjem prema Beršebi gdje se zadržao tjedan dana.

Isus se zatim uputio na svoje posljednje samostalno putovanje kroz samo srce Palestine, od Beršebe na jugu do Dana na sjveru. Putujući prema sjeveru, zaustavio se u Hebronu, Betlehemu (gdje je posjetio svoje rodno mjesto), Jeruzalemu (nije išao u posjetu Betaniji), Berot, Lebonu, Sikar, ęešem, Samariju, Gebu, Engam, Endor i Madon; prošavši kroz Magdalu i Kafaraum, putovao je prema sjeveru; i prolazeći istočno od Meromskih voda, prošao je pored Karate do Dana, ili Cezareje Filipi.

Unutarnji Misaoni Ispravljač je naveo Isusa da se odrekne ljudskih prebivališta i da se uputi na Hermonsku goru kako bi radio na okončanju procesa koji je vodio k pobjedi nad ljudskim umom i punom postignuću posvećenja ostatku svog životnog rada na zemlji.

Bila je to jedna od onih čudnovatih i nesvakidašnjih epoha Učiteljevog zemaljskog života na Urantiji. On je prošao kroz vrlo slično iskustvo prilikom osame u brdima blizu Pele nedugo nakon krštenja. Dok ovo razdoblje izolacije na Hermonskoj gori obilježava okončanje Isusovog posve ljudskog života, zapravo tehničko okončanje njegovog smrtničkog darivanja, ovaj drugi period osame obilježava početak božanstvenijih faza njegovog darivanja. Isus je bio nasamo s Bogom tijekom cijelih šest tjedana koje je proveo na padinama Hermonske gore.

8. NA HERMONSKOJ GORI

Nakon što je proveo određeno vrijeme u blizini Cezareje Filipi, Isus je pripremio nužne potrepštine i teretnu životinju, te se u društvu mladića po imenu Tiglat uputio cestom koja je vodila prema Damasku do seoceta koje je nekoć nosilo ime Beit Jen u podnožju Hermonske gore. Nešto prije sredine kolovoza 25. godine p.K, Isus je ovdje podigao tabor i ostavio svoje namirnice u Tiglatovim rukama, te se počeo uspinjati osamljenim gorskim obroncima. Tiglat je otpratio Isusa do određene točke otprilike 6,000 stopa iznad morske razine, gdje su izgradili kameni zaklon u koji je Tiglat dva puta svakog tjedna trebao ostaviti hranu.
Prvog dana nakon što je napustio Tiglata, Isus se nakon kraćeg planinarenja posvetio molitvi. Između ostalog je tražio da Otac pošalje njegovog anđela čuvara da "bude s Tiglatom." Tražio je mu bude dopušteno da se nasamo prepusti ovoj posljednjoj borbi sa stvarnostima smrtničke egzistencije. I ovo mu je dopušteno. Uputio se u ovo veliko iskušenje jedino uz pratnju i podršku svog unutarnjeg Ispravljača.

Za vrijeme boravka u planini Isus je štedio na hrani; uzdržavao se od jela najviše dva dana za redom. Na ovoj se gori suočio sa stvarnim nadljudskim bićima s kojima se borio u duhu i koja je porazio u moći; bili su to njegovi prastari neprijatelji iz satanijskog sustava; ovo nisu bile izmišljene utvare koje su nastale kao rezultat intelektualne neuračunljivosti oslabljenog i izgladnjelog smrtnika koji nije bio u stanju razlikovati stvarnost od vizija svog poremećenog uma.

Isus je proveo posljednja tri tjedna ovog kolovoza kao i prva tri tjedna mjeseca rujna na Hermonskoj gori. Za ovih je tjedana dovršio smrtničku zadaću postignuća krugova umnog razumijevanja i kontrole ličnosti. Za ovog razdoblja posvećenog duhovnom zajedništvu s nebeskim Ocem unutarnjeg Ispravljača, Isus je pored ostalog uspio upotpuniti svoje dužnosti. Ovim je ostvaren smrtnički cilj ovog zemaljskog stvorenja. Isus je jedino trebao postići završnu fazu usklađenja uma i Ispravljača.

Nakon više od pet tjedana neprekinutog duhovnog zajedništva s njegovim Rajskim Ocem, Isus je postao apsolutno uvjeren u svoju prirodu i sigurnost svoje pobjede nad materijalnim razinama vremensko-prostornog očitovanja ličnosti. Čvrsto je vjerovao i nije oklijevao potvrditi nadmoć svoje božanske prirode nad ljudskom naravi.

Pred kraj ovog razdoblja koje je proveo u planini, Isus je zamolio Oca da mu dopusti da održi vijećanje sa svojim satanijskim neprijateljima u ulozi Sina Čovječjeg, Jozinog sina Isusa. I molba mu je uslišena. Bilo je to veliko iskušenje, kozmička kušnja, koja se odigrala za posljednjeg tjedna Isusovog boravka na Hermonskoj gori. U pratnji pobunjeničkog Kneza Kaligastije, Satan (koji je predstavljao Lucifera) se našao s Isusom u potpuno vidljivom obličju. I ova "kušnja," ovo konačno iskušenje ljudske odanosti suočeno s neistinama pobunjeničkih ličnosti, nije bilo vezano uz hranu, odaje hrama ili pretenciozna djela. Ono nije bilo vezano uz iskušenja ovog svijeta, već uz nezavisnost moćnog i veličanstvenog svemira. Simboličnost vaših zapisa više pogoduje djetinjastom načinu razmišljanja nazadnih stoljeća prošlosti. I buduće generacije trebaju razumjeti veličinu borbe kroz koju je Sin Čovječji prošao ovog znamenitog dana na Hermonskoj gori.

Na mnogobrojne prijedloge i nagovaranja Luciferovih izaslanika Isus je jedino odgovorio: "Neka prevlada volja mog Rajskog Oca i neka tebi, moj pobunjenički sine, božanstveno sude Stari Dani. Ja sam tvoj Stvoritelj-otac; ja ti teško mogu pravedno suditi, a moju si milost već odbio. Predajem te sudbenoj nadležnosti Sudaca velikog svemira."

Na sve Luciferove predložene kompromise i prečice, na sve specijalne prijedloge vezane uz misiju utjelovljenja, Isus je jedino dogovorio: "Neka bude volja mog Oca na Raju." I po svršetku ovog teškog iskušenja, Isus je ponovo primio svog anđela čuvara i osobnog služitelja.

Ovog poslijepodneva kasnoga ljeta među drvećem i u tišini prirode, Mihael od Nebadona je izvojevao bezuvjetnu nezavisnost u upravi nad svojim svemirom. On je ovom prilikom upotpunio zadaću Sina Stvoritelja da živi punim i utjelovljenim životom u smrtničkom obličju na evolutivnim svjetovima vremena i prostora. Dok svemir nije primio vijesti o ovom bitnom postignuću sve do Isusovog krštenja koje se odigralo nakon nekoliko mjeseci, pobjeda je ustvari ostvarena ovdje u planini. I kad se Isus vratio iz ove posjete Hermonskoj gori okončana je Luciferova pobuna u Sataniji i Kaligastijino otcjepljenje na Urantiji. Isus je platio posljednju cijenu u cilju postignuća nezavistnosti svog svemira što je samo po sebi odlučilo o statusu svih pobunjenika i odluci da se svim budućim ustancima (ako isti ikad nastupe) pristupi po kratkom i djelotvornom postupku. Tako se može vidjeti da je Isusovo takozvano "veliko iskušenje" nastupilo nešto prije njegovog krštenja, a ne nedugo nakon ovog događaja.

Na kraju ovog boravka u planini silazeći obroncima gore Isus je sreo Tiglata koji mu je upravo išao ostaviti nove zalihe hrane. Vraćajući ga nazad jedino je rekao: "Završen je period odmora; moram se vratiti Očevom poslu." Isus je bio vrlo tih i dosta drugačiji dok su se vraćali prema Danu gdje se oprostio od mladića dajući mu svoje magare. Išao je prema jugu istim putem kojim je i došao, do Kafarnauma.

9. PERIOD ČEKANJA

Bilo je to otprilike pred kraj ljeta u vrijeme Dana pomirenja i Blagdana sjenica. Isus je preko subote otišao posjetiti svoju obitelj u Kafarnaumu, dok se narednog dana uputio prema Jeruzalemu sa Zebedejevim sinom Ivanom idući prema istoku oko jezera, preko Gerase i kroz Jordansku dolinu. Dok je Isus vodio kraće razgovore sa svojim suputnikom, Ivan je imao prilike primijetiti veliku promjenu u Isusu. Isus se s Ivanom zaustavio da prenoći u
Betaniji kod Lazara i njegovih sestara, dok je rano izjutra krenuo prema Jeruzalemu. Proveli su gotovo tri tjedna šetajući po gradu, ili ako ništa drugo ovo je bio slučaj s Ivanom. Ivan je više puta sam išao u posjetu Jeruzalemu dok je Isus provodio dane u okolnim brdima, posvećen brojnim periodima duhovnog zajedništva s nebeskim Ocem.

Zajedno su prisustvovali svečanim ceremonijama na Dan pomirenja. Dok su Ivana snažno dojmile ceremonije ovog bitnog dana židovskog religioznog ritualizma, Isus je jedino bez riječi promatrao cijeli prizor duboko zaokupljen mislima. Sinu Čovječjem je cijela svečanost djelovala jadno i patetično. Promatrao je cijelu situaciju kao neispravno očitovanje karaktera i osobina njegovog nebeskog Oca. Gledao je na cijeli prozor kao travestiju činjenice božanske pravednosti i istina beskonačne milosti. Dok je izgarao od želje da da oduška izrazu stvarne istine o brižnom karakteru svoga Oca i milostive uprave nad svemirom, njegov ga je vjerni Osmatrač upozorio da sačeka na svoj čas. Ali Isus je ove noći u Betaniji iznio brojne primjedbe koje su jako uznemirile Ivana; Ivan nikad nije uspio shvatiti stvarno značenje Isusovih riječi izrečenih kroz razgovor ove noći.

Isus je planirao ostati uz Ivana cijelog tjedna kroz proslavu Blagdana sjenica. Ovo je bio godišnji blagdan cijele Palestine; bilo je to židovsko vrijeme odmora. Premda Isus nije sudjelovao u radosti ovog događaja, očigledno je uživao i bio jako zadovoljan promatrajući razdragani i radosni samozaborav mladih kao i starih.

Sredinom ovog prazničkog tjedna i prije svršetka svečanosti, Isus se oprostio od Ivana kako bi se povukao u brda gdje je mogao bolje komunicirati sa svojim Rajskim Ocem. Dok mu se Ivan želio pridružiti, Isus je insitirao da Ivan ostane na proslavi, govoreći: "Od tebe se ne traži da nosiš terete Sina Čovječjeg; jedino stražar mora čuvariti dok grad u miru počiva." Isus se nije vatio u Jerusalem. Nakon što je proveo gotovo tjedan dana u osami u brdima blizu Betanije, vratio se u Kafarnaum. Dok je išao prema domu proveo je dan i noć nasamo na padinama Gilboanske gore, u blizini mjesta gdje si je kralj Šaul oduzeo život; i kad se vratio u Kafarnaum djelovao je bolje raspoložen nego onog dana kad se oprostio od Ivana u Jeruzalemu.

Isus je narednog jutra otvorio šrkinju s osobnim stvarima koje je ostavio u Zebedejevoj radionici, stavio radnu pregaču i ponudio svoju radnu službu s riječima: "Dolikuje mi da se posvetim radu dok čekam da dođe moj čas." I sve do siječnja naredne godine proveo je više mjeseci radeći kao brodograditelj rame uz rame sa svojim bratom Jakovom. Nakon ovog perioda koji je proveo radeći uz Isusa, unatoč sumanjama koje su ponekad zapriječavale njegovo razumijevanje životnog rada Sina Čovječjeg, Jakov više nikad nije istinski izgubio vjeru u Isusovu misiju.

Pri ovom završnom periodu rada u brodograditeljskoj radionici, Isus je provodio najveći dio vremena na unutarnjoj obradi većih brodova. Posvećivao je veliku pažnju svom ručnom radu i osjećao je veliko zadovoljstvo ljudskog postignuća pri okončanju svake hvalevrijedne izrađevine. Dok nije gubio vremena na sitnicama, smotreno se predavao radu na bitnim elementima svakog poduzeća.

U Kafarnaum su s vremenom stigle glasine o određenom Ivanu koji je propovijedao krsteći pokajnike u Jordanu i govoreći; "Bliži se nebesko kraljevstvo; primite krštenje u znak pokajanja." Isus je slušao ove vijesti dok se Ivan polako kretao duž Jordanske doline od riječnog gaza neposredno pored Jeruzalema. Ali Isus je nastavio raditi i graditi brodove sve dok Ivan nije stigao do mjesta bilizu Pele u siječnju naredne godine, 26. godine p.K., kad je odložio tesarski alat govoreći; "Došao je moj čas," nakon čega je otišao primiti krštenje od Ivana.
Ali Isus je prošao kroz veliku promjenu. Od svih ljudi koji su imali prilike uživati u Isusovim riječima i djelima dok je putovao po zemlji, vrlo mali broj je bio u stanju prepoznati u javnom učitelju istu onu osobu koju su u ranijim godinama imali prilike upoznati i zavoljeti. I nije bilo čudno što ga ovi negdašnji primatelji osobne službe nisu bili u stanju prepoznati u kasnijoj ulozi javnog i autoritativnog učitelja. Ova je višegodišnja preobrazba uma i duha završena prilikom Isusovog znamenitog boravka na Hermonskoj gori.