ISUS JE za vrijeme putovanja Sredozemljem pažljivo proučavao ljude koji je sretao i zemlje kroz koje je putovao, te je otprilike u ovo doba donio konačnu odluku vezano uz ostatak svog zemaljskog života. U cjelosti je razmotrio i ovom prilikom konačno odobrio plan svog rođenja u obličju djeteta židovskih roditelja u Palestini, te se stoga namjeravao vratiti u Galileju kako bi tu sačekao na početak svog životnog rada posvećenog javnom poučavanju istine; slobodnom voljom i vlastitim odlukama počeo je graditi planove o javnoj aktivnosti u zemlji i među narodom svog oca Josipa.
Na temeljima osobnog i ljudskog iskustva Isus je ustanovio da je od cijelog rimskog svijeta Palestina bila najpogodnije mjesto za izvedbu završnih poglavlja i epizoda njegovog zemaljskog života. Prvi put je bio potpuno zadovoljan idejom otvorenog očitovanja svoje istinske naravi i otkrivenja svog božanskog identiteta među Židovima i ostalim narodima svoje rodne Palestine. Čvrsto je odlučio okončati svoj zemaljski život i dovršiti svoju smrtničku egzistenciju tamo gdje je stekao svoje prvo ljudsko iskustvo u obličju bespomoćnog djeteta. Njegov životni rad na Urantiji je započeo među palestinskim Židovima i on je odlučio dovršiti svoj život u Palestini i među Židovima.
1. TRIDESETA GODINA (24. GODINA P.K.)
Nakon što se u Karaksu oprostio od Gonoda i Ganida (studenog 23. godine p.K.), Isus se vratio preko Ura do Babilona, gdje se pridružio pustinjskom karavanu koji je putovao prema Damasku. Iz Damaska je otišao u Nazaret, zaustavljajući se jedino na nekoliko časova u Kafarnaumu da se javi Zebedejevoj obitelji. Tu je sreo svog brata Jakova koji je nakon Isusovog odlaska preuzeo njegovo mjesto u Zebedejevoj radionici. Nakon što je porazgovarao s Jakovom i Judom (koji se također zadesio u Kafarnaumu) i nakon što je bratu Jakovu predao manju kuću koju je Ivan Zebedej uspio kupiti, Isus se vratio u Nazaret.
Po svršteku putovanja Sredozemljem, Isus je primio dovoljno novaca kako bi podmirio svoje troškove gotovo do samog početka javne službe. Ali izuzev Zebedeja i ljudi koje je sreo na ovom nesvakidašnjem putovanju, svijet nikad nije doznao da je Isus išao na ovu turneju. Njegova obitelj je uvijek vjerovala da je Isus proveo ovo razdoblje studirajući u Aleksandriji. Isus nikad nije potvrdio ova vjerovanja niti je ikad otvoreno zanijekao takve zablude.
Za vrijeme svog višetjednog boravka u Nazaretu, Isus je posjetio svoju obitelj i prijatelje, proveo nešto vremena sa svojim bratom Josipom u radionici, dok je najveću pažnju posvetio Mariji i Ruti. Ruti je u to vrijeme bilo gotovo petnaest godina i otkako je postala mlada žena, ovo je bila Isusova prva prilika da s njom nadugačko porazgovara.
Dok su se Šimun i Juda već dulje vremena namjeravali oženiti, nisu to htjeli učiniti bez Isusovog pristanka; tako su odlagali svoje planove sve do povratka njihovog najstarijeg brata. Premda su po većini pitanja svi smatrali Jakova glavom obitelji, kad se radilo o ženidbi htjeli su primiti Isusov blagoslov. Šimun i Juda su tako održali dvostruku svadbu ranog ožujka 24. godine p.K. Sva starija djeca su se već poudavala i poženila; jedino je najmlađe djete, Ruta, još uvijek bila doma s Marijom.
Dok se Isus prilično normalno družio s individualnim članovima svoje obitelji, svi su primijetili da je pri obiteljskim skupovima uvijek bio vrlo tih. Marija je naročito bila uzrujana ovim ponešto čudnim ponašanjem svog prvorođenog sina.
Otprilike u vijeme kad se Isus spremao napustiti Nazaret, ozbiljno se razbolio vodič velikog karavana koji je prolazio gradom i kako je govorio više jezika, Isus se javio da preuzme njegovo mjesto. Kako je putovanje zahtijevalo da Isus bude odsutan cijelu godinu i kako su sva njegova braća bila poženjena dok mu je majka živjela doma s Rutom, Isus je sazvao obiteljski sastanak na kojem je predložio da majka s Rutom ode živjeti u kući koju im je kupio u Kafarnaumu, a koju je nedavno preveo na Jakova. Tako su se nekoliko dana nakon što je Isusov karavan napustio Nazaret Marija i Ruta preselile u Kafarnaum u kuću koju im je Isus kupio, gdje su živjele do kraja Marijinog života. Josip se sa svojom obitelji preselio u staru obiteljsku kuću u Nazaretu.
Bila je to jedna od neobičnijih godina u unutarnjem iskustvu Sina Čovječjeg; tijekom ove godine značajno je unaprijeđen radni sklad između njegovog uma i unutarnjeg Ispravljača. Ispravljač se ozbiljno bavio reorganizacijom misli i pripremom Isusovog uma za velike događaje na koje nije trebalo dugo čekati. Isusova ličnost se pripremala za veliku promjenu u njegovom stavu prema svijetu. Bila je to posrednička faza, prijelazno razdoblje u životu ovog bića koje je započelo život kao Bog u ulozi čovjeka i koje se sada spremalo okončati svoj ljudski život kao čovjek u ulozi Boga.
2. KARAVANSKO PUTOVANJE OKO KASPIJSKOG JEZERA
Isus je napustio Nazaret putujući karavanom prema Kaspijskom jezeru prvog travnja 24. godine p.K. Karavan kojem se Isus pridružio u ulozi vodiča išao je iz Jeruzalema preko Damaska i Urmijskog jezera kroz Asiriju, Mediju i Pariju do jugoistočne oblasti Kaspijskog jezera. Isus je proveo punu godinu dana na ovom putovanju.
Ovo karavansko putovanje je pružilo Isusu još jednu priliku za istraživačku pustolovinu i osobnu službu. Proživio je zanimljive događaje sa svojom karavanskom obitelji putnika, čuvara i vodiča deva. Zahvaljujući kontaktu s Isusom koji je s njihovog gledišta bio jedino neobični vodič običnog karavana, obogaćeni su životi velikog broja muškaraca, žena i djece koji su se zatekli na karavanskoj stazi. Dok svi koji su primili ovu osobnu službu nisu iz nje uspjeli izvući korist, velika većina koja je imala priliku upoznati Isusa i s njim porazgovarati je postala boljim osobama do kraja njihovog prirodnog života.
Od svih svjetskih putovanja, ova turneja Kaspijskim jezerom najviše je upoznala Isusa s Istokom, donijevši mu bolje razumijevanje dalekoistočnih naroda. Uspio je ostvariti blizak i osoban kontakt sa svim ondašnjim ljudskim rasama Urantije s izuzetkom crvenokožaca. Jednako je uživao u osobnoj službi ovim različitim rasama i miješanim narodima i svi su bili otvoreni živućoj istini koju im je donio. Evropljani s Dalekog zapada kao i Azijati s Dalekog istoka jednako su poklonili pažnju njegovim riječima nade i vječnog života, dok je život brižne duhovne službe koji je Isus tako dostojanstveno među njima živio na sve njih ostavio jednako snažan dojam.
Karavansko putovanje je bilo uspješno u svakom pogledu. Bila je to najzanimljivija epizoda Isusovog ljudskog života kako je cijele godine imao priliku djelovati u izvršnoj funkciji, snoseći odgovornost ne samo za povjereni materijal već i za sigurnost karavanskih putnika. I on je obavljao svoje mnogostruke dužnosti s najvišom odanošću, djelotvornošću i mudrošću.
Po povratku iz oblasti Kaspijskog jezera Isus se povukao s pozicije karavanskog vodiča na jezeru Urmiji gdje se zadržao nešto više od dva tjedna. Vratio se kao redovni putnik narednim karavanom za Damask, gdje su ga vlasnici deva molili da ostane u njihovoj službi. Odbijajući ovu ponudu uputio se karavanom do Kafarnauma, gdje je stigao prvog travnja 25. godine p.K. Isus više nije smatrao Nazaret svojim gradom. Kafarnaum je sada bio grad Isusa, Jakova, Marije i Rute. Ali Isus više nikad nije živio sa svojom obitelji; kad god se našao u Kafarnaumu, uvijek bi se smjestio u domu Zebedejeve obitelji.
3. PREDAVANJA U URMIJI
Na putu prema Kaspijskom jezeru Isus je zastao da predahne i da se osvježi nekoliko dana u starom perzijskom gradu Urmiji smještenom na zapadnim obalama Urmijskog jezera. Na najvećem otoku nedaleko od obale blizu Urmije nalazila se velika zgrada koja je zapravo bila amfiteatar posvećen predavanjima o "duhu religije." Ova građevina je ustvari bila hram filozofije mnogobrojnih religija.
Ovaj hram religije predstavlja djelo bogatog Urmijskog trgovca i njegova tri sina. Ovaj trgovac po imenu Simbojton predstavlja rezultat miješanja više različitih naroda.
Svakog dana u deset ujutro držana su različita predavanja i rasprave u ovoj školi religioznog učenja. Poslijepodnevna zasjedanja su otvarana u tri sata, dok su večernje diskusije otvarane u osam. Nad predavanjima su uvijek predsjedavali bilo Simbojton ili jedan od njegova tri sina i sjednice su obuhvaćale učenja, rasprave i diskusije. Utemeljitelj ove jedinstvene škole je živio i okončao svoj život a da nikad nije obznano svoja osobna religiozna vjerovanja.
Isus je više puta sudjelovao u ovim raspravama i prije nego što će napustiti Urmiju, Simbojton se dogovorio s Isusom da ostane kod njih dva tjedna pri povratnom putovanju i da održi dvadeset četiri predavanja o "Bratstvu ljudi" i dvanaest večernjih predavanja s pitanjima, raspravama i diskusijama vezanim bilo uz njegova pojedinačna učenja ili bratstvo ljudi uopćeno.
Isus se pri povratku zaustavio da održi ugovorena predavanja. Bile su to najsistematičnije i najformalnije pouke koje je Učitelj imao prilike održati na Urantiji. Nikada prije niti ikad zatim Isus nije govorio tako opsežno o jednom predmetu pouke kao što je bio slučaj prilikom ovih nauka o bratstvu ljudi. Njegova predavanja su bila vezana uz "Kraljevstvo Božje" i "Kraljevsta ljudi."
Među pripadnicima nastavničkog osoblja ovog hrama religiozne filozofije bilo je preko trideset religija i religioznih kultova. Svakog učitelja je birala, izdržavala i u cjelosti akreditirala njegova religiozna grupa. Nastavničko vijeće je u ovom razdoblju brojilo otprilike sedamdeset pet članova i svakih desetak osoba je dijelilo jednu kućicu. Sa svakom mjesečevom mjenom, ždrijebom je mijenjano članstvo ovih grupa. Netrpeljivost, prepirke ili bilo koji drugi ispad koji je remetio miran tijek komunalnih poslova smjesta i bez okolišanja su bili praćeni smicanjem s dužnosti. Prekršitelj je neceremonijalno otpuštan s dužnosti i na njegovo mjesto je smjesta postavljan zamjenik.
Svaki učitelj je nastojao pokazati kako je njegova religija sličila svim drugim religijama po osnovnim pitanjima ovog i narednog života. Kako bi postao dijelom nastavničkog osoblja, svaki je učitelj morao zadovoljiti jednan jedini kriterij--morao je zastupati religiju koja je priznavala Boga--neku vrstu vrhovnog Božanstva. Među nastavničkim osobljem su bila i tri nezavisna učitelja koja nisu zastupala ni jednu organiziranu religiju i Isus je ovom prilikom djelovao u upravo takvoj ulozi.
[Kad smo mi, srednja bića, počeli raditi na pripremi sažetka Isusovih učenja u Urmiji, među serafima crkava i serafima napretka se javio slijedeći raskol: Da li je bilo mudro uključiti ova učenja među nova otkrivenja Urantije? U usporedbi s Isusovim dobom danas na zemlji vladaju tako različiti uvjeti kako u pogledu religije tako i u pogledu ljudskih vlada, da je uistinu teško uskladiti Učiteljeve pouke upućene u Urmiji s problemima vezanim uz ulogu Božjeg kraljevstva i ljudskih vlada kakve danas postoje na svijetu. Mi nismo bili u stanju predstaviti Učiteljev nauk na način koji bi bio prihvatljiv objema grupama serafa koji djeluju u sastavu planetarne vlade. Melkizedek koji predsjedava komisijom otkrivenja je konačno odredio tročlani komitet srednjih bića koji je primio dužnost da predoči vlastito gledište Učiteljevih pouka u Urmiji usklađenih s religioznim i političkim uvjetima koji vladaju na Urantiji u dvadesetom stoljeću. Sukladno ovom nalogu i u suradnji s druga dva suradnika koji pripadaju srednjim bićima drugog reda, pripremio sam adaptaciju Isusovih učenja i novu formulaciju njegovih proglasa koja se može primijeniti na suvremene svjetske okolnosti; ove izjave je zatim pregledao Melkizedek koji predsjedava komisijom otkrivenja i ova učenja slijede u naredom poglavlju.]
4. SUVERENA VLAST--BOŽANSKA I LJUDSKA
Bratstvo ljudi počiva na temeljima Božjeg očinstva. Božja obitelj predstavlja rezultat Božje ljubavi--Bog je ljubav. Bog Otac božanski voli svoju djecu--svu svoju djecu.
Nebesko kraljevstvo, božanska vlada, počiva na temeljima činjenice božanske vlasti--Bog je duh. Kako je Bog duh, ovo je duhovno kraljevstvo. Nebesko kraljevstvo nije ni materijalno niti posve intelektualno; ono je duhovni odnos između Boga i čovjeka.
Sve religije koje budu priznale da vlast duha pripada Bogu Ocu, mogu biti u stanju očuvati uzajamni mir. Jedino ako neka religija pretpostavi da ima određenu premoć i autoritet nad svim drugim religijama, ona si može dopustiti netrpeljivost prema drugim religijama ili se može usuditi da progna druge religiozne vjernike.
Religiozni mir--bratstvo--ne može postojati ako religije ne budu spremne potpuno odustati od svakog oblika crkvenog autoriteta i u cjelosti odbaciti svako nastojanje na ostvarenju duhovne vlasti. Jedino Bog ima suverenu vlast i ovo je vlast duha. Ne možete imati jednakost među religijama (religioznu slobodu) bez religioznih ratova, izuzev ako sve religije odluče izručiti svaki oblik religiozne vlasti nekoj nadljudskoj razini, samom Bogu.
Kraljevstvo nebesko u ljudskim srcima treba stvoriti religiozno jedinstvo (što nije jednolikost) zahvaljujući tome što u sastav svih religioznih grupa trebaju ući religiozni vjernici koji su se oslobodili svih ideja o crkvenom autoritetu--religioznoj vlasti.
Bog je duh i Bog ljudima daje fragment svoga bića duha koji dolazi živjeti u ljudskim srcima. Duhovno, svi ljudi su jednaki. U nebeskom kraljevstvu nema kasti, klasa, društvenih razina ili ekonomskih grupa. Svi ste braća.
Ali istog časa kad izgubite iz vida vlast duha koja pripada Bogu Ocu, određena religija mora početi ispoljavati nadmoć nad drugim religijama; i tada umjesto mira na zemlji i dobre volje među ljudima nastupaju nesuglasice, međuoptužbe, pa čak i religiozni ratovi, ratovi među religionistima.
Ako bića koja imaju slobodnu volju i koja sebe smatraju uzajamno jednakim ne priznaju uzajamnu pokornost nekoj visokoj vlasti, nekom autoritetu koji je nad njima i iznad njih, ona prije ili kasnije moraju doći u iskušenje da upotrijebe svoju sposobnost kako bi stekla moć i autoritet nad drugim ljudima i grupama. Ideja o jednakosti može donijeti mir jedino u uzajamnom priznanju neke vlade s visokim kontrolnim utjecajem.
Urmijini religionisti su živjeli u relativnom miru i spokoju zato što su u cjelosti izručili svaku ideju o religioznoj vlasti. Duhovno, svi su vjerovali u Božju vlast; društveno, puni i neosporivi autoritet je pripadao njihovom poglavaru Simbojtonu. Dobro su znali što bi se dogodilo ako bi određeni učitelj posegnuo za vlašću nad drugim učiteljima, svojim bližnjima. Na Uranitiji ne može zavladati trajan religiozni mir sve dok religiozne grupe dobrovoljno ne odustanu od svake ideje da imaju Božju naklonost, status odabranog naroda i religiozne vlasti. Jedino kad Bog Otac preuzme vlast ljudi mogu postati religiozna braća i živjeti zajednički u religioznom miru na zemlji.
5. POLITIČKI SUVERENITET
[Dok su Učiteljeve pouke o Božjoj vlasti istina--istina koja je postala zakomplicirana nakon što se među svjetskim religijama pojavila religija o Isusu--njegove su predstave o političkoj vlasti uveliko usložnjene i zbrkane političkom evolucijom nacionalnog života tijekom posljednjih više od tisuću i devet stotina godina. U Isusovo doba postojale su jedino dvije velike svjetske moći--Rimska imperija na Zapadu i Hunska imperija na Istoku--koje su bile široko razdvojene Partijskim kraljevstvom i drugim zemljama između Kaspijske i Turkestanske oblasti. Mi smo stoga u narednim odlomcima značajno izmijenili sadržaj Učiteljevih pouka izloženih u Urmiji vezano uz političku vlast, istovremeno nastojeći predočiti njihovu bit i način na koji se mogu primijeniti na naročito kritično stanje evolucije političke vlasti u dvadesetom stoljeću poslije Krista.]
Rat na Urantiji neće prestati sve dok se nacije budu držale iluzornih ideja o neograničenoj nacionalnoj vlasti. Na svakom naseljenom svijetu postoje samo dvije razine relativne vlasti, duhovna slobodna volja individualnog smrtnika i kolektivna vlast cijelog čovječanstva. Sve grupe i udruženja između razine individualnog ljudskog bića i razine cijelog čovječanstva imaju jedino relativnu i prolaznu vrijednost i to jedino do mjere do koje unaprijeđuju dobrobit, dobrostanje i napredak individualne i planetarne cjelokupnosti--čovjeka i čovječanstva.
Religiozni učitelji uvijek moraju imati na umu da duhovna vlast Boga nadilazi sve međupostojeće i posredničke duhovne odanosti. Građanski vladari će jednom naučiti da Svevišnji vlada kraljevstvima ljudi.
Ova vlast Svevišnjeg u kraljevstvima ljudi neće donijeti naročitu korist ni jednoj smrtničkoj grupi naročitih primatelja naklonosti. Ne postoji "odabrani narod." Vlast Svevišnjeg, vrhovnog upravitelja političke evolucije, treba donijeti najviše dobro najvećem broju ljudi u najduljem vremenskom periodu.
Suverena vlast je moć i to moć koja raste s organizacijom. Ovaj je razvoj organizacije političke moći dobar i ispravan jer teži uključenju sve širih segmenata cjelokupnog čovječanstva. Ali isti ovaj rast političkih organizacija stvara probleme na svakom posredničkom stadiju između početne i prirodne organizacije političke moći--obitelji--i konačnog upotpunjenja političkog razvoja--vlade cijelog čovječanstva u kojoj učestvuje cijelo čovječanstvo u korist cijelog čovječanstva.
Počevši od roditeljske moći u obiteljskim grupama, politička vlast evoluira putem organizacije zahvaljujući povezivanju različitih obitelji u krvne klanove koji se zatim iz različitih razloga ujedinjuju u plemenske jedinke--političke grupacije koje nadilaze krvno srodstvo. I plemena se zatim trgovinom, poslovanjem i osvajanjem ujedinjuju u nacije, dok se nacije s vremenom ujedinjuju u imperiju.
Kako vlast prelazi s manjih na veće grupe, ratovi postaju sve rijeđi. Zapravo to što postaje rijeđe su manji ratovi između manjih nacija, dok sve više raste mogućnost izbijanja većih ratova, kako suverene nacije postaju sve veće i veće. S vremenom, kad cijeli svijet bude istražen i zauzet, kad nacije postanu malobrojne, snažne i moćne, kad se granična područja između ovih snažnih i tobože suverenih nacija počnu dodirivati i kad ih budu dijelili jedino oceani, nastat će okolnosti za velike ratove, općesvjetske sukobe. Takozvane suverene nacije neće moći supostojati bez sukoba i ratova.
Teškoća pri evoluciji političke vlasti od obitelji do čovječanstva leži u inertivnom otporu na svim posredničkim razinama. Obitelji su se tijekom povijesti odupirale formiranju klanova, dok su klanovi i plemena često razarali suverenitet teritorijalne države. Kako je to danas slučaj (i kao je uvijek bilo istina), svakoj novoj i naprednoj evoluciji političke vlasti staju na put "prijelazne ljestvice" prošlih razvojnih koraka političke organizacije. I ovo je istina zbog toga što ljudi vrlo teško mijenjaju predmet odanosti. Ista odanost koja omogućuje evoluciju plemena otežava evoluciju nadplemenske razine--terirorijalne države. I ista odanost (patriotizam) koja omogućuje evoluciju teritorijalne države, uveliko usložnjava evolutivni napredak vlade cijelog čovječanstva.
Politički suverenitet nastaje kad se individualno tijelo odrekne prava na samoopredjeljenje--prvo kad se pojedinac odrekne ovog prava u korist obitelji, zatim kad se obitelji i klanovi odreknu samoopredjeljenja u korist plemena i većih grupa. Ovaj je progresivni prijenos samoopredjeljenja s manjih na veće grupe političke organizacije uglavnom tekao nesmetano na Istoku sve od uspostave Ming i Mandžurske dinastije. Na Zapadu je ovaj pravac vladao kroz više od tisuću godina sve do kraja drugog svjetskog rata, kad je nesrećan nazadni pokret privremeno stao na put ovom prirodnom pokretu, vodeći k obnovi izgubljene vlasti brojnih manjih evropskih grupa.
Urantija neće uživati u trajnom miru sve dok takozvane suverene nacije ne budu inteligentno i cjelovito izručile svoje suverene moći u ruke bratstva ljudi--vlade cijelog čovječanstva. Internacionalizam--Nacionalni Savezi--ne mogu donijeti trajni mir čovječanstvu. Dok svjetske konfederacije mogu djelotvorno spriječiti manje ratove i prihvatljivo kontrolirati manje nacije, one neće spriječiti svjetske ratove niti će kontrolirati tri, četiri ili pet najmoćnijih vlada. Uoči stvarnih sukoba jedna od ovih svjetskih moći uvijek može istupiti iz Saveza i objaviti rat drugim vladama. Nacije neće odustati od ratovanja dokle god budu bolovale od iluzornog virusa nacionalnog suvereniteta. Internacionalizam je korak u pravom smjeru. Dok međunarodna policijska sila može spriječiti višebrojne manje ratove, ona neće biti djelotvorna pri spriječavanju velikih ratova, sukoba između velikih vojnih sila zemaljskih vlada.
Kako istinski suverene nacije (velike sile) postaju sve rijeđe, tako raste mogućnost i potreba za uspostavom vlade cijelog čovječanstva. Kad na svijetu bude postojalo tek nekoliko istinski suverenih (velikih) sila, one moraju bilo stupiti u "biti ili ne biti" vrstu sukoba za nacionalnu (imperijalnu) nadmoć ili se moraju dobrovoljno odreći određenih povlastica suvereniteta--stvoriti bitnu jezgru nadnacionalne moći koja će poslužiti kao početak stvarnog suvereniteta cijelog čovječanstva.
Mir neće doći na Urantiju sve dok takozvane suverene nacije ne izruče svoju bojnu moć u ruke predstavničke vlade cijelog čovječanstva. Politički suverenitet predstavlja usađeno svojstvo svjetskih naroda. Kad svi narodi Urantije uđu u sastav svjetske vlade, oni će imati pravo i moć da učine takvu vladu SUVERENOM; i kad takva predstavnička ili demokratska svjetska sila bude upravljala svjetskim kopnenim, zračnim i pomorskim silama, nastupit će mir na zemlji i dobra volja među ljudima--ali ne prije toga.
Radi ilustracije možemo navesti bitan primjer zemlje devetnaestog i dvadesetog stoljeća: Četrdeset osam država Američke Federalne Unije uživaju u dugotrajnom miru. Ove države više ne vode međusobne ratove. Predale su svoj suverenitet u ruke federalne vlade, dok su arbitražnim ratom odustale od svih zahtijeva za iluzornim samoopredjeljenjem. Dok svaka država upravlja vlastitim unutarnjim poslovima, pojedinačno se ne bave inozemnim odnosima, tarifama, usljeničkim i vojnim pitanjima ili međudržavnom trgovinom. Pojedinačne države se pored toga ne bave pitanjima državljanstva. Ovih četrdeset osam država osjećaju razorne posljedice rata jedino kad je ugrožen suverenitet federalne vlade.
Nakon što su se odrekle dvojnih sofisterija o suverenoj vlasti i samoopredjeljenju, ovih četrdeset osam država uživaju u uzajamnom miru i spokoju. Tako će i nacije Urantije početi uživati u miru nakon što dobrovoljno izruče svoj suverenitet u ruke svjetske vlade--suverene vlasti bratstva ljudi. U ovom će svjetskom ustrojstvu male nacije imati jednaku moć kao i velike, jedinako kao što mala država Rhode Island ima dva senatora u američkom Kongresu upravo kao i gusto naseljena država New York ili kao prostrani Teksas.
Ograničena (državna) vlast ovih četrdeset osam država predstavlja djelo ljudi koje služi ljudima. Naddržavna (nacionalna) vlast Američke Federalne Unije predstavlja djelo izvornih trinaest država stvoreno u cilju vlastite kao i opće ljudske dobrobiti. Jednog će dana nacije stvoriti nadnacionalnu vlast planetarne vlade cijelog čovječanstva u cilju vlastite i opće dobrobiti.
Građani ne postoje kako bi služili vladama; ljudi kroje i stvaraju vlade i organizacije u cilju ljudske dobrobiti. Konačni proizvod evolucije političkog suvereniteta jedino može počivati u pojavi vlade kojom upravljaju svi ljudi. Sve druge suverene vlasti imaju jedino relativnu vrijednost, posrednički značaj i potčinjen status.
Zahvaljujući znanstvenom napretku ratovi postaju sve razorniji, dok ne postanu gotovo stvar rasnog samoubojstva. Koliko puta morate voditi svjetske ratove i koliko se puta morate uvjeriti u nedjelotvornost Nacionalnih Saveza, prije nego budete voljni utemeljiti vladu cijelog čovječanstva i uživati u blagoslovima trajnog mira i spokoja dobre volje--općesvjetske dobre volje--među ljudima?
6. ZAKON, SLOBODA I SUVERENITET
Ako jedan čovjek teži nezavisnosti--slobodi--on mora imati na umu da svi drugi teže istoj ovoj slobodi. Grupe takvih slobodoljubivih ljudi ne mogu zajednički živjeti u miru ako se ne budu podredile zakonima, pravilima i regulacijama koji svakoj osobi daju jednak stupanj slobode, istovremeno pružajući isti ovaj stupanj slobode svim njihovim bližnjim smrtnicima. Ako jedan čovjek ima apsolutnu slobodu, tada drugi čovjek mora biti apsolutni rob. I sloboda ima istu ovu relativnu prirodu i u društvenim, ekonomskim i političkim pogledima. Sloboda je dar civilizacije koji počiva na prinudi ZAKONA.
Dok religija duhovno omogućuje ostvarenje bratstva ljudi, društveni, ekonomski i politički problemi vezani uz takav cilj ljudske djelotvornosti i sreće mogu biti riješeni jedino utemeljenjem vlade cijelog čovječanstva.
Bit će ratova i glasina o ratovima--diće se nacija protiv nacije--dokle god bude vladala podjeljenost svjetskog političkog suvereniteta i dokle ga nepravedno bude držala određena grupa nacija-država. Engleska, Škotska i Velš nisu prestali međusobno ratovati dok nisu predali suverenitet u ruke Ujedinjenog Kraljevstva.
Novi će svjetski rat poučiti takozvane suverene nacije da formiraju neku vrstu federacije, mehanizam za spriječavanje manjih ratova ili ratova između manjih nacija. Ali svjetski će ratovi postojati sve do pojave vlade cijelog čovječanstva. Jedino svjetski suverenitet--i ništa drugo nego svjetski suverenitet--može spriječiti svjetske ratove.
Četrdeset osam Američkih slobodnih država zajednički žive u miru. Među građanima ovih četrdeset osam država žive različite nacionalnosti i rase koje pripadaju neprestano zaraćenim evropskim nacijama. Premda ovi Amerikanci predstavljaju sve religije, religiozne sekte i kultove iz cijelog svijeta, ovdje u Sjevernoj Americi oni svi žive u uzajamnom miru. I ovo je moguće zahvaljujući tome što je ovih četrdeset osam država predalo svoj suverenitet i odustalo od svih ideja o takozvanim pravima na samoopredjeljenje.
Ne radi se o pitanju naoružanja ili razoružanja. Niti se radi o pitanju oporezivanja ili dobrovoljne vojne službe pri razmatranju ovih problema održavanja općesvjetskog mira. Kad bi se moćnim nacijama oduzeo svaki oblik suvremenog mehaničkog naoružanja i svi oblici eksploziva, one bi se borile šakama, kamenjem i toljagama, sve dok se budu držale iluzija o božanskom pravu na nacionalni suverenitet.
Rat nije čovjekova najveća i najgora bolest; rat je simptom ili rezultat. Stvarna bolest je virus nacionalnog suvereniteta.
Nacije Urantije nisu posjedovale stvarni suverenitet; one nikad nisu imale suverenitet koji bi ih zaštitio od razornih posljedica i pustošenja svjetskih ratova. Pri izgradnji svjetske vlade cijelog čovječanstva, nacije ne odustaju od suvereniteta već prije stvaraju stvarni, istinski i trajni svjetski suverenitet koji ih može zaštititi od svih ratova. Lokalne vlade upravljaju lokalnim poslovima; nacionale vlade upravljaju nacionalnim poslovima; svjetska vlada upravlja međunarodnim poslovima.
Očuvanje svjetskog mira ne može biti rezultat pregovora, diplomacije, inozemne politike, saveza, uravnoteženja moći ili bilo kakvog drugog privremenog poigravanja s nacionalističkim suverenitetom. Morate uvesti svjetski zakon i uspostaviti svjetsku vladu--suverenu vlast cijelog čovječanstva.
Individualne osobe mogu uživati daleko veću pojedinačnu slobodu pod pokriljem svjetske vlade. Dok državljani velikih sila danas pate pod gotovo tlačiteljskim teretom poreza, regulacija i kontrole svojih vlada, velik dio ove intervencije nad individualnom slobodom nestaje onog časa kad nacionalne vlade postanu voljne povjeriti suvernitet u pogledu međunarodnih poslova u ruke svjetske vlade.
Pod pokriljem svjetske vlade nacionalne grupe primaju stvarnu priliku za ostvarenje i užitak osobne slobode koja obilježava istinsku demokraciju. Doći će kraj zabludama samoopredjeljenja. Po uspostavi svjetskih regulacija nad novcem i trgovinom slijedi nova era općesvjetskog mira. Uskoro mora evoluirati jedan svjetski jezik, dok se javlja i nada za buduću uspostavu svjetske religije--ili religija svjetskih gledišta.
Kolektivna javna sigurnost nikad neće osigurati mir sve dok kolektivnost ne uključi cijelo čovječanstvo.
Politički suverenitet zastupničke vlade čovječanstva donosi trajan mir na zemlji, dok duhovno bratstvo ljudi zauvijek osigurava dobru volju među ljudima. I ovo je jedini način za ostvarenje mira na zemlji i dobre volje među ljudima.
***
Simbojtonovi sinovi su nakon njegove smrti naišli na velike teškoće pri nastojanju da održe mir među osobljem. Isusova učenja bi imala daleko veći učinak da su kasniji kršćanski učitelji koji su se priključili urmijskom osoblju imali više mudrosti i trpeljivosti.
Simbojtonov najstariji sin je tražio pomoć od Abnera u Filadelfiji, dok je Abnerov izbor učitelja bio gotovo žalostan kako su se učitelji pokazali neprilagodljivim i nekompromisnim. Ovi su učitelji nastojali nametnuti svoju religiju iznad svih drugih vjerovanja. Nikad nisu posumljali da je vodič karavana na kojeg su se mnogi pozivali pri svojim predavanjima ustvari bio sam Isus.
Kako je nastavničko osoblje bilo zahvaćeno sve većom pometnjom, tri brata su povukla financijsku pomoć i škola je nakon pet godina zatvorena. Kasnije je ponovo otvorena kao mitraički hram, te je s vremenom spaljena do temelja prilikom njihovih orgija.
7. TRIDESET PRVA GODINA (25. GODINA P.K.)
Pri povratku s putovanja oko Kaspijskog jezera, Isus je znao da su njegova svjetska putovanja bila više-manje okončana. Otišao je u Siriju na svoje posljednje putovanje izvan Palestine. Nakon kratke posjete Kafarnaumu otišao je na nekoliko dana do Nazareta. Sredinom travnja je napustio Nazaret idući u Tiru. Odatle je putovao prema sjeveru zaustavivši se nekoliko dana u Sidonu na putu za Antioh.
Bila je to godina Isusovih samotnih tumaranja Palestinom i Sirijom. Tijekom ove godine putovanja, bio je poznat pod različitim imenima u različitim dijelovima zemlje kao nazaretski stolar, brodograditelj iz Kafarnauma, pisar iz Damaska i učitelj iz Aleksandrije.
Sin Čovječji je živio u Antiohiji više od dva mjeseca radeći, promatrajući, poučavajući, posjećujući i služeći, istovremeno učeći o načinu ljudskog života, razmišljanja, osjećanja i reagiranja na okružje svoje ljudske egzistencije. Tijekom tri tjedna ovog razdoblja, radio je na izradi šatora. U Antiohiji se zadržao dulje nego u drugim mjestima koja je posjetio pri ovom putovanju. Deset godina nakon ovih događaja kad je apostol Pavao propovijedao u Antiohiji i kad su njegovi učenici govorili o učenjima pisara iz Damaska, on nije ni posumnjao da su ovi imali priliku slušati pouke samog Učitelja.
Isus se iz Antiohije uputio južno duž obale do Cezareje gdje se zadržao par tjedana, idući za Jopu. Iz Jope je otputovao za Jamniju, Ašdod i Gazu. Iz Gaze se uputio unutarnjim područjem prema Beršebi gdje se zadržao tjedan dana.
Isus se zatim uputio na svoje posljednje samostalno putovanje kroz samo srce Palestine, od Beršebe na jugu do Dana na sjveru. Putujući prema sjeveru, zaustavio se u Hebronu, Betlehemu (gdje je posjetio svoje rodno mjesto), Jeruzalemu (nije išao u posjetu Betaniji), Berot, Lebonu, Sikar, ęešem, Samariju, Gebu, Engam, Endor i Madon; prošavši kroz Magdalu i Kafaraum, putovao je prema sjeveru; i prolazeći istočno od Meromskih voda, prošao je pored Karate do Dana, ili Cezareje Filipi.
Unutarnji Misaoni Ispravljač je naveo Isusa da se odrekne ljudskih prebivališta i da se uputi na Hermonsku goru kako bi radio na okončanju procesa koji je vodio k pobjedi nad ljudskim umom i punom postignuću posvećenja ostatku svog životnog rada na zemlji.
Bila je to jedna od onih čudnovatih i nesvakidašnjih epoha Učiteljevog zemaljskog života na Urantiji. On je prošao kroz vrlo slično iskustvo prilikom osame u brdima blizu Pele nedugo nakon krštenja. Dok ovo razdoblje izolacije na Hermonskoj gori obilježava okončanje Isusovog posve ljudskog života, zapravo tehničko okončanje njegovog smrtničkog darivanja, ovaj drugi period osame obilježava početak božanstvenijih faza njegovog darivanja. Isus je bio nasamo s Bogom tijekom cijelih šest tjedana koje je proveo na padinama Hermonske gore.
8. NA HERMONSKOJ GORI
Nakon što je proveo određeno vrijeme u blizini Cezareje Filipi, Isus je pripremio nužne potrepštine i teretnu životinju, te se u društvu mladića po imenu Tiglat uputio cestom koja je vodila prema Damasku do seoceta koje je nekoć nosilo ime Beit Jen u podnožju Hermonske gore. Nešto prije sredine kolovoza 25. godine p.K, Isus je ovdje podigao tabor i ostavio svoje namirnice u Tiglatovim rukama, te se počeo uspinjati osamljenim gorskim obroncima. Tiglat je otpratio Isusa do određene točke otprilike 6,000 stopa iznad morske razine, gdje su izgradili kameni zaklon u koji je Tiglat dva puta svakog tjedna trebao ostaviti hranu.
Prvog dana nakon što je napustio Tiglata, Isus se nakon kraćeg planinarenja posvetio molitvi. Između ostalog je tražio da Otac pošalje njegovog anđela čuvara da "bude s Tiglatom." Tražio je mu bude dopušteno da se nasamo prepusti ovoj posljednjoj borbi sa stvarnostima smrtničke egzistencije. I ovo mu je dopušteno. Uputio se u ovo veliko iskušenje jedino uz pratnju i podršku svog unutarnjeg Ispravljača.
Za vrijeme boravka u planini Isus je štedio na hrani; uzdržavao se od jela najviše dva dana za redom. Na ovoj se gori suočio sa stvarnim nadljudskim bićima s kojima se borio u duhu i koja je porazio u moći; bili su to njegovi prastari neprijatelji iz satanijskog sustava; ovo nisu bile izmišljene utvare koje su nastale kao rezultat intelektualne neuračunljivosti oslabljenog i izgladnjelog smrtnika koji nije bio u stanju razlikovati stvarnost od vizija svog poremećenog uma.
Isus je proveo posljednja tri tjedna ovog kolovoza kao i prva tri tjedna mjeseca rujna na Hermonskoj gori. Za ovih je tjedana dovršio smrtničku zadaću postignuća krugova umnog razumijevanja i kontrole ličnosti. Za ovog razdoblja posvećenog duhovnom zajedništvu s nebeskim Ocem unutarnjeg Ispravljača, Isus je pored ostalog uspio upotpuniti svoje dužnosti. Ovim je ostvaren smrtnički cilj ovog zemaljskog stvorenja. Isus je jedino trebao postići završnu fazu usklađenja uma i Ispravljača.
Nakon više od pet tjedana neprekinutog duhovnog zajedništva s njegovim Rajskim Ocem, Isus je postao apsolutno uvjeren u svoju prirodu i sigurnost svoje pobjede nad materijalnim razinama vremensko-prostornog očitovanja ličnosti. Čvrsto je vjerovao i nije oklijevao potvrditi nadmoć svoje božanske prirode nad ljudskom naravi.
Pred kraj ovog razdoblja koje je proveo u planini, Isus je zamolio Oca da mu dopusti da održi vijećanje sa svojim satanijskim neprijateljima u ulozi Sina Čovječjeg, Jozinog sina Isusa. I molba mu je uslišena. Bilo je to veliko iskušenje, kozmička kušnja, koja se odigrala za posljednjeg tjedna Isusovog boravka na Hermonskoj gori. U pratnji pobunjeničkog Kneza Kaligastije, Satan (koji je predstavljao Lucifera) se našao s Isusom u potpuno vidljivom obličju. I ova "kušnja," ovo konačno iskušenje ljudske odanosti suočeno s neistinama pobunjeničkih ličnosti, nije bilo vezano uz hranu, odaje hrama ili pretenciozna djela. Ono nije bilo vezano uz iskušenja ovog svijeta, već uz nezavisnost moćnog i veličanstvenog svemira. Simboličnost vaših zapisa više pogoduje djetinjastom načinu razmišljanja nazadnih stoljeća prošlosti. I buduće generacije trebaju razumjeti veličinu borbe kroz koju je Sin Čovječji prošao ovog znamenitog dana na Hermonskoj gori.
Na mnogobrojne prijedloge i nagovaranja Luciferovih izaslanika Isus je jedino odgovorio: "Neka prevlada volja mog Rajskog Oca i neka tebi, moj pobunjenički sine, božanstveno sude Stari Dani. Ja sam tvoj Stvoritelj-otac; ja ti teško mogu pravedno suditi, a moju si milost već odbio. Predajem te sudbenoj nadležnosti Sudaca velikog svemira."
Na sve Luciferove predložene kompromise i prečice, na sve specijalne prijedloge vezane uz misiju utjelovljenja, Isus je jedino dogovorio: "Neka bude volja mog Oca na Raju." I po svršetku ovog teškog iskušenja, Isus je ponovo primio svog anđela čuvara i osobnog služitelja.
Ovog poslijepodneva kasnoga ljeta među drvećem i u tišini prirode, Mihael od Nebadona je izvojevao bezuvjetnu nezavisnost u upravi nad svojim svemirom. On je ovom prilikom upotpunio zadaću Sina Stvoritelja da živi punim i utjelovljenim životom u smrtničkom obličju na evolutivnim svjetovima vremena i prostora. Dok svemir nije primio vijesti o ovom bitnom postignuću sve do Isusovog krštenja koje se odigralo nakon nekoliko mjeseci, pobjeda je ustvari ostvarena ovdje u planini. I kad se Isus vratio iz ove posjete Hermonskoj gori okončana je Luciferova pobuna u Sataniji i Kaligastijino otcjepljenje na Urantiji. Isus je platio posljednju cijenu u cilju postignuća nezavistnosti svog svemira što je samo po sebi odlučilo o statusu svih pobunjenika i odluci da se svim budućim ustancima (ako isti ikad nastupe) pristupi po kratkom i djelotvornom postupku. Tako se može vidjeti da je Isusovo takozvano "veliko iskušenje" nastupilo nešto prije njegovog krštenja, a ne nedugo nakon ovog događaja.
Na kraju ovog boravka u planini silazeći obroncima gore Isus je sreo Tiglata koji mu je upravo išao ostaviti nove zalihe hrane. Vraćajući ga nazad jedino je rekao: "Završen je period odmora; moram se vratiti Očevom poslu." Isus je bio vrlo tih i dosta drugačiji dok su se vraćali prema Danu gdje se oprostio od mladića dajući mu svoje magare. Išao je prema jugu istim putem kojim je i došao, do Kafarnauma.
9. PERIOD ČEKANJA
Bilo je to otprilike pred kraj ljeta u vrijeme Dana pomirenja i Blagdana sjenica. Isus je preko subote otišao posjetiti svoju obitelj u Kafarnaumu, dok se narednog dana uputio prema Jeruzalemu sa Zebedejevim sinom Ivanom idući prema istoku oko jezera, preko Gerase i kroz Jordansku dolinu. Dok je Isus vodio kraće razgovore sa svojim suputnikom, Ivan je imao prilike primijetiti veliku promjenu u Isusu. Isus se s Ivanom zaustavio da prenoći u
Betaniji kod Lazara i njegovih sestara, dok je rano izjutra krenuo prema Jeruzalemu. Proveli su gotovo tri tjedna šetajući po gradu, ili ako ništa drugo ovo je bio slučaj s Ivanom. Ivan je više puta sam išao u posjetu Jeruzalemu dok je Isus provodio dane u okolnim brdima, posvećen brojnim periodima duhovnog zajedništva s nebeskim Ocem.
Zajedno su prisustvovali svečanim ceremonijama na Dan pomirenja. Dok su Ivana snažno dojmile ceremonije ovog bitnog dana židovskog religioznog ritualizma, Isus je jedino bez riječi promatrao cijeli prizor duboko zaokupljen mislima. Sinu Čovječjem je cijela svečanost djelovala jadno i patetično. Promatrao je cijelu situaciju kao neispravno očitovanje karaktera i osobina njegovog nebeskog Oca. Gledao je na cijeli prozor kao travestiju činjenice božanske pravednosti i istina beskonačne milosti. Dok je izgarao od želje da da oduška izrazu stvarne istine o brižnom karakteru svoga Oca i milostive uprave nad svemirom, njegov ga je vjerni Osmatrač upozorio da sačeka na svoj čas. Ali Isus je ove noći u Betaniji iznio brojne primjedbe koje su jako uznemirile Ivana; Ivan nikad nije uspio shvatiti stvarno značenje Isusovih riječi izrečenih kroz razgovor ove noći.
Isus je planirao ostati uz Ivana cijelog tjedna kroz proslavu Blagdana sjenica. Ovo je bio godišnji blagdan cijele Palestine; bilo je to židovsko vrijeme odmora. Premda Isus nije sudjelovao u radosti ovog događaja, očigledno je uživao i bio jako zadovoljan promatrajući razdragani i radosni samozaborav mladih kao i starih.
Sredinom ovog prazničkog tjedna i prije svršetka svečanosti, Isus se oprostio od Ivana kako bi se povukao u brda gdje je mogao bolje komunicirati sa svojim Rajskim Ocem. Dok mu se Ivan želio pridružiti, Isus je insitirao da Ivan ostane na proslavi, govoreći: "Od tebe se ne traži da nosiš terete Sina Čovječjeg; jedino stražar mora čuvariti dok grad u miru počiva." Isus se nije vatio u Jerusalem. Nakon što je proveo gotovo tjedan dana u osami u brdima blizu Betanije, vratio se u Kafarnaum. Dok je išao prema domu proveo je dan i noć nasamo na padinama Gilboanske gore, u blizini mjesta gdje si je kralj Šaul oduzeo život; i kad se vratio u Kafarnaum djelovao je bolje raspoložen nego onog dana kad se oprostio od Ivana u Jeruzalemu.
Isus je narednog jutra otvorio šrkinju s osobnim stvarima koje je ostavio u Zebedejevoj radionici, stavio radnu pregaču i ponudio svoju radnu službu s riječima: "Dolikuje mi da se posvetim radu dok čekam da dođe moj čas." I sve do siječnja naredne godine proveo je više mjeseci radeći kao brodograditelj rame uz rame sa svojim bratom Jakovom. Nakon ovog perioda koji je proveo radeći uz Isusa, unatoč sumanjama koje su ponekad zapriječavale njegovo razumijevanje životnog rada Sina Čovječjeg, Jakov više nikad nije istinski izgubio vjeru u Isusovu misiju.
Pri ovom završnom periodu rada u brodograditeljskoj radionici, Isus je provodio najveći dio vremena na unutarnjoj obradi većih brodova. Posvećivao je veliku pažnju svom ručnom radu i osjećao je veliko zadovoljstvo ljudskog postignuća pri okončanju svake hvalevrijedne izrađevine. Dok nije gubio vremena na sitnicama, smotreno se predavao radu na bitnim elementima svakog poduzeća.
U Kafarnaum su s vremenom stigle glasine o određenom Ivanu koji je propovijedao krsteći pokajnike u Jordanu i govoreći; "Bliži se nebesko kraljevstvo; primite krštenje u znak pokajanja." Isus je slušao ove vijesti dok se Ivan polako kretao duž Jordanske doline od riječnog gaza neposredno pored Jeruzalema. Ali Isus je nastavio raditi i graditi brodove sve dok Ivan nije stigao do mjesta bilizu Pele u siječnju naredne godine, 26. godine p.K., kad je odložio tesarski alat govoreći; "Došao je moj čas," nakon čega je otišao primiti krštenje od Ivana.
Ali Isus je prošao kroz veliku promjenu. Od svih ljudi koji su imali prilike uživati u Isusovim riječima i djelima dok je putovao po zemlji, vrlo mali broj je bio u stanju prepoznati u javnom učitelju istu onu osobu koju su u ranijim godinama imali prilike upoznati i zavoljeti. I nije bilo čudno što ga ovi negdašnji primatelji osobne službe nisu bili u stanju prepoznati u kasnijoj ulozi javnog i autoritativnog učitelja. Ova je višegodišnja preobrazba uma i duha završena prilikom Isusovog znamenitog boravka na Hermonskoj gori.
Post je objavljen 17.09.2005. u 22:54 sati.