Ove bitne večeri u subotu 30. travnja, dok je Isus upućivao riječi utjehe i ohrabrenja svojim snuždenim i zbunjenim učenicima, trajalo je vijećanje između Heroda Antipe i specijalnih povjerenika Velikog Vijeća Jeruzalema. Ovi su književnici i farizeji nagovarali Antipu da uhvati Isusa; na svaki su ga način nastojali uvjeriti da je Isus navodio narod na poglede protivne općeprihvaćenim idejama, te da ih je štoviše podizao na pobunu. Ali Herod nije htio poduzeti korake protiv Isusa kao političkog prijestupnika. Herodovi su savjetnici ispravno prenijeli vijesti o događaju pored jezera kad je narod htio proglasiti Isusa kraljem i kad je Isus odbio primiti ovaj naslov.
Žena jednog pripadnika Herodove službene obitelji, Kuza, koja je bila pripadnica zbora služiteljica, saopćila je kako se Isus nije namjeravao miješati u pitanja zemaljske uprave; da ga je jedino zanimalo utemeljenje duhovnog bratstva njegovih vjernika, to što je nazivao nebeskim kraljevstvom. Herod se uzdao u ispravnost Kuzinih izvješća u tolikoj mjeri da se na temelju ove informacije odbijao uplitati u Isusove poslove. Na Herodov je stav prem Isusu pored toga utjecao njegov sujevjerni strah od Ivana Krstitelja. Herod je bio jedan od onih odmetničkih Židova koji nisu vjerovali ni u šta, dok su od svega strahovali. Osjećao je grižnju savjesti zbog Ivanovog umorstva i nije se želio uplitati u bilo kakve intrige protiv Isusa. Znao je o mnogim slučajevima ozdravljenja koji su navodno bili Isusova djela i smatrao je Isusa bilo prorokom ili relativno bezopasnim religioznim fanatikom.
Kad su Židovi počeli prijetiti da će prijaviti Cezaru to što je štitio izdajnika, Herod ih je smjesta izbacio iz vjećnice. Stvari su tako počivale tijekom ovoga tjedna koji je Isus iskoristio kako bi pripravio svoje učenike za predstojeće rasuće.
1. TJEDAN VIJEĆANJA
Od 1. do 7. svibnja Isus je držao privatne sjednice sa svojim učenicima u kući Zebedejevih. Jedino su iskušani i odani učenici imali pristupa ovim sjednicama. U ovo je vrijeme ostalo jedino nekih stotinu učenika koji su imali moralnu snagu da se odupru pritisku farizeja i da otvoreno priznaju svoju odanost Isusu. Isus se s njima sastajao svakoga jutra, podneva i večeri. Male su se grupe radolaznih promatrača skupljale svakog poslijepodneva pored obale, gdje su im određeni apostoli i evangelisti držali govore. Ove su grupe rijetko brojile više od pedeset nazočnih.
Ovoga su petka upravitelji kafarnaumske sinagoge poduzeli službene mjere kako bi zatvorili vrata Božje kuće Isusu i njegovim učenicima. Ovo je učinjeno na poticaj jeruzalemskih farizeja. Jair se povukao s pozicije glavnog upravitelja te je otvoreno proglasio svoju odanost Isusu. Posljednje vijećanje na obali održano je u subotu poslije podne, 7. svibnja. Isus je govorio pred nešto manje od stotinu pedeset okupljenih. Ova subota uveče obilježava najnižu točku javnog zanimanja za Isusa i njegova učenja. Od ovog je dana zabilježen spor i postupan, ali srdačniji i pouzdaniji, porast popularnosti; izgrađen je novi oblik odanosti koji je počivao na snažnijim temeljima i istinskom duhovnom iskustvu. Ovom je prilikom okončano razdoblje manje-više složenog i kompromitiranog prijelaza od materijalističkih ideja kraljevstva mnogih učenika u te idealističnije i duhovnije ideje koje ih je Isus poučavao. Od ovog je časa nastupilo otvorenije proglašenje evanđelja kraljevstva u njegovom punijem obliku i dalekosežnijim duhovnim implikacijama.
2. TJEDAN ODMORA
U nedjelju 8. svibnja u Jeruzalemu, Veliko je Vijeće donijo odluku o zatvaranju svih sinagoga u Palestini Isusu i njegovim učenicima. Bio je to slučaj nove i neviđene usurpacije vlasti od strane jeruzalemskog Velikog Vijeća. Do ovog je časa svaka sinagoga postojala i djelovala kao nezavisna kongregacija vjernika koja se nalazila pod vlašću i upravom vlastitog upravnog vijeća. Jedino su se sinagoge Jeruzalema nalazile pod vlasti Velikog Vijeća. Kao rezultat ovako prijekog postupka, petorica pripadnika Velikog Vijeća su odlučili sići sa svojih pozicija. Stotinu glasnika je smjesta razaslano kako bi prenijeli i utjerali ovu odluku. Tijekom naredna dva tjedna svaka se sinagoga u Palestini povinovala ovoj odluci Velikog Vijeća izuzev sinagoge u Hebronu. Vladari hebronske sinagoge nisu pristali priznati pravo Velikog Vijeća da poništi odluke njihovog upravnog tijela. Ovo se odbijanje prihvaćanja jeruzalemske oduke temeljilo na stavu kongregacijske autonomije, a ne na simpatiji prema Isusovim učenjima. Nedugo zatim hebronska je sinagoga uništena u požaru.
Istoga dana, u nedjelju ujutro, Isus je odlučio proglasiti tjedan odmora, te potaći svoje učenike da se vrate k svojim obiteljima ili prijateljima kako bi odmorili svoje uznemirene duše i kako bi im uputili riječi podrške i ohrabrenja. Rekao je: "Idite na odmor ili u ribu, svaki na svoju stranu i molite se za promicanje kraljevstva."
Ovaj je tjedan odmora pružio priliku Isusu da posjeti više obitelji i grupa koje su živjele na obali. Nekoliko je puta je išao u ribu s Davidom Zebedejevim i dok se uglavnom kretao sam, u blizini su uvijek bila dva ili tri Davidova najpouzdanija stražara kojima je David vrlo jasno stavio do znanja važnost Isusove sigurnosti. Tijekom ovoga tjedna odmora nisu držana bilo kakva predavanja.
Ovog su tjedna Natanije i Jakov Zebedejev patili od ozbiljne bolesti. Tri dana i tri noći nisu imali mira od ozbiljnog probavnog premećaja. Treće je noći Isus poslao Salomu, Jakovljevu majku, da se odmori, dok je on preuzeo brigu o svojim napaćenim apostolima. Isus je očigledno bio u prilici smjesta ozdraviti ovu dvojicu, ali ovo nije metoda koju bilo Sin ili Otac imaju običaj primijeniti pri rješenju svakodnevnih teškoća i problema koje ljudska bića susreću na evolutivnim svjetovima vremena i prostora. Nikada, tijekom cijelog svog zemaljskog života, Isus nije pribjegao ni jednom slučaju nadprirodnog ozdravljenja pripadanika svoje zemaljske obitelji ili bilo kojeg neposrednog učenika.
Evolutivne duše smrtnih bića moraju susresti kozmičke teškoće i planetarne prepreke pri procesu stjecanja iskustva neophodnog za rast i razvoj, za postignuće savršenstva. Produhovljenje ljudske duše zahtijeva intimno iskustvo u procesu obrazovnog rješenja širokog spektra stvarnih kozmičkih problema. Životinjska priroda i niži oblici bića koja su obdarena voljom ne mogu povoljno napredovati u okružju dokonosti i bezbrižnosti. Problematične situacije zajedno sa spoljašnjim pritiskom rezultiraju aktivacijom djelatnosti uma, duše i duha koje uveliko doprinose postignuću vrijednih ciljeva u procesu smrtnog napredovanja i dostignuću viših razina sudbine duha.
3.DRUGI SASTANAK U TIBERIJADI
Druga sjednica između jeruzalemskih vlasti i Heroda Antipe sazvana je u Tiberijadi 16. svibnja ove godine. Među prisutnima su bili religiozni kao i politički upravitelji iz Jeruzalema. Židovi su ovom prilikom podnijeli izvješće Herodu da su praktično sve sinagoge u Galileji i Judeji zatvorile vrata Isusu i njegovim učenjima. Ponovo su pokušali primorati Heroda da uhvati Isusa, što je on ponovo odbio učiniti. Herod je, međutim, 18. svibnja odobrio plan prema kojem je Isus trebao biti uhićen, odveden u Jeruzalem i osuđen u ime kršenja religioznih principa, pod uvjetom da se rismki vladari Judeje slože s ovim planom. U međuvremenu, Isusovi su neprijatelji na sve načine nastojali proširiti glasine cijelom Galilejom kako se Herod okrenuo protiv Isusa i kako se spremao iskorijeniti sve koji su vjerovali u njegova učenja.
U subotu 21. svibnja, u Tiberijadu su stugle vijesti da civilne vlasti Jeruzalema nisu prosvjedovale dogovoru između Heroda i farizeja o Isusovom uhićenju i izvođenju na jeruzalemski sud Velikog Vijeća u ime kršenja svetih zakona židovske nacije. Herod je u skladu s ovim rješenjam kratko prije ponoći dao uputu službenicima Velikog Vijeća da uhvate Isusa u okviru Herodove upravne domene i da ga silom dovedu u Jerusalem na suđenje. Na Heroda je ispoljen veliki pritisak s mnogih strana prije nego što je dao suglasnost ovom planu, kako je dobro znao da Isus nije mogao očekivati pošteno suđenje u rukama svojih ljutih neprijatelja u Jeruzalemu.
4. SUBOTA UJUTRO U KAFARNAUMU
Iste ove subote ujutro, u Kafarnaumu se okupilo nekih pedesetak vodećih građana koji su se našli u sinagogi kako bi raspravili bitno pitanje: "Što će učiniti s Isusom?" Vodili su rasprave i rasprave do kasno u noć, a da nisu mogli naći zajedničkog jezika u pogledu ovog pitanja. Unatoč mišljenju nekoliko osoba da je Isus mogao biti Mesija ili ako ništa drugo sveti čovjek, štoviše prorok, vjećanje je rezultiralo diobom mišljenja u vezi Isusove uloge i osobe, u četiri gotovo jednakobrojne grupe:
1. Da je bio samozavarani i bezazleni religiozni fanatik.
2. Da je bio opasan i podmukao podbadač koji je mogao podići narod na pobunu.
3. Da je surađivao s đavlom, da je štoviše mogao biti i knez đavola.
4. Da je izgubio pamet, da je bio lud, mentalno poremećen.
Dosta su govorili o Isusovim tehnikama propovjedanja koje su uznemirile svagdašnji svijet; njegovi su neprijatelji tvrdili da su njegova učenja bila nepraktična, da bi se sve srušilo ako bi se svatko iskreno potrudio živjeti u skladu s njegovim idejama. I kroz brojne buduće generacije, ljudi su ponavljali istu ovu tvrdnju. Mnogi inteligentni i dobronamjerni ljudi, štoviše i tijekom prosvjetljenijeg razdoblja ovih otkrivenja, tvrde da suvremena civilizacija nije mogla biti izgrađena na Isusovim učenjima – i djelomično su u pravu. Ali svi takvi sumnjičavci zaboravljaju da je daleko naprednija civilizacija mogla biti izgrađena na njegovim učenjima, i da će jednog dana biti. Ovaj svijet nije nikada ozbiljno pokušao sprovesti Isusova učenja na širokoj osnovi, unatoč nesvesrdnim nastojanjima određenih osoba da slijede doktrine takozvanog kršćanstva.
5. NEDJELJA UJUTRO
22. svibanj predstavlja bitan dan u Isusovom životu. U ovu nedjelju ujutro, prije zore, u velikoj je žurbi stigao jedan Davidov glasnik noseći vijesti iz Tiberijade da je Herod dao dopuštenje ili da se spremao dati dopuštenje Velikom Vijeću da uhvati Isusa. Ove su vijesti o predstojećoj opasnosti navele Davida Zebedejevog da mobilizira svoje glasnike i da ih pošalje lokalnim grupama učenika s pozivom da se okupe radi vanrednog sastanka u sedam ujutro. Kad je snaha Isusovog brata Jude čula o ovom alarmantnom izvješću, žurno je poslala riječ cijeloj Isusovoj obitelji koja se nalazila u blizini, pozivajući ih da se okupe u kući Zebedejevih. I kao odgovor na ovaj hitni poziv, skupili su se Marija, Jakov, Josip, Juda i Ruta.
Tijekom ovog jutarnjeg sastanka, Isus je uputio svojim okupljenim učenicima riječi i upute pozdrava; on se privremeno oprostio od njih znajući da će se uskoro rasuti iz Kafarnauma. Uputio ih je da pojedinačno traže Božje vodstvo i da nastave raditi na promicanju kraljevstva ne obazirući se na moguće posljedice. Evangelistima je rekao da nastave s radom vodeći se prema vlastitom sudu dok ne budu primili poziv. Odabrao je dvanestoricu evangelista da mu se pridruže; uputio je dvanestoricu apostola da ostanu uz njega bez obzira na dalji razvoj događaja. Također je odabrao dvanaest žena kojima je rekao da čekaju u kući Zebedejevih dok ih ne bude pozvao.
Isus je dao dopuštenje Davidu Zebedejevom da nastavi upravljati glasničkom službom i opraštajući se od Učitelja, David je rekao: "Nastavi sa svojim radom, Učitelju. Ne dopusti licemjerima da te uhvate i budi uvjeren da će te glasnici uvijek slijediti. Moji ljudi neće gubiti kontakta s tobom i preko njih ćeš uvijek znati o statusu kraljevstva u drugim dijelovima svijeta i preko njih ćemo mi znati o tebi. Ništa se ne može dogoditi meni što bi i najmanje utjecalo na ovu službu, jer ja sam postavio prvog i drugog, štoviše i trećeg zamjenika. Ja nisam ni učitelj ni prorok, ali mi ova služba leži pri srcu i nitko me ne može zaustaviti."
Otprilike u 7:30 ujutro Isus je započeo govor pred nekih stotinu vjernika koji su se stisnuli u kući kako bi ga mogli čuti. Dok je okupljenima ovo bila žalosna prilika, Isus je bio u izuzetno dobrom raspoloženju; sasvim se normalno držao. Odagnao je osjećaj ozbiljnosti koji ih je pratio posljednjih tjedana i pružio im nadahnuće svojim riječima vjere, nade i hrabrosti.
6. DOLAZAK ISUSOVE OBITELJI
Bilo je to otprilike u osam u nedjelju ujutro kad je pet članova Isusove zemaljske obitelji stiglo na scenu događaja povodeći se prema hitnom pozivu Judine snahe. Od cijele njegove zemaljske obitelji, jedino je Ruta svesrdno i nepokolebljivo vjerovala u božanstvenost njegove zemsljake misije. Juda i Jakov, štoviše i Josip, su i dalje imali vjere u Isusa, ali su dopustili ponosu da se pomiješa sa njihovim sudom i stvarnih duovnim porivima. Marija je jednako bila rastrgana između ljubavi i straha, između majčinske ljubavi i obiteljskog ponosa. Unatoč sumnjama koje su je mučile, nikada nije mogla posve izbrisati sjećanje na Gabrijelov posjet prije Isusovog rođenja. Farizeji su nastojali uvjeriti Mariju da je Isus bio izvan pameti, poremećen. Nagovarali su je da ode u pratnji svojih sinova, da nađe Isusa i da ga uvjeri da prekine dalje propovjedi. Uvjerili su Mariju da se Isusovo zdravlje neće dugo održati i da će zatim uslijediti sramota i prezir cijeloj obitelji ako mu dopuste da nastavi s radom. I tako, kad su primili vijesti od Judine snahe, njih petero su smjesta krenuli prema Zebedejevom domu nakon čto su se prethodne večeri sastali s farizejima. Govorili su s jeruzalemskim vođama duboko u noć i svi su bili više-manje uvjereni da se Isus čudno ponašao, da se već duže vrijeme čudno ponašao. Dok Ruta nije mogla posve objasniti njegovo ponašanje, insistirala je na činjenici da se Isus uvijek pošteno odnosio prema svojoj obitelji i nije željela sudjelovati u pokušaju svoje obitelji da ga nagovore da prestane s javnim radom.
Na putu prema Zebedejevoj kući govorili su o ovim pitanjima te su se dogovorili da ga pokušaju nagovoriti da pođe s njima jer kako je Marija rekla: "Znam da bih mogla utjecati na svoga sina samo ako bi došao kući i saslušao me." Jakov i Juda su čuli glasine vezane uz planove Isusovog uhićenja i odvođenja na suđenje u Jeruzalem. Štoviše su strahovali za svoju osobnu sigurnost. Dokle god je Isus uživao popularnost u očima javnosti, njegova je obitelj dopuštala stvarima da idu svojim tijekom, ali nakon što su se ljudi u Kafarnaumu i upravitelji u Jeruzalemu iznenada okrenuli protiv njega, počeli su osjećati pritisak tobožnje sramote radi svog neslavnog položaja.
Očekivali su da će se sresti s Isusom, da će ga odvesti u stranu i nagovoriti da se vrati s njima. Planirali su pokazati spremnost da mu oproste što ih je zanemario – da mu oproste i da zaborave – ako bi samo odustao od uludih pokušaja propovijedanja nove religije koja mu je jedino mogla donijeti nevolje i osramotiti njegovu obitelj. Na sve ovo Ruta je jedino odgovarala: "Ja ću reći svome bratu kako mislim da je on Božji čovjek i kako se nadam da će biti spreman položiti svoj život prije nego što bude dopustio ovim zlim farizejima da ga spriječe pri radu." Josip je obećao da će ušutkati Rutu dok drugi budu govorili s Isusom.
Kad su stigli do kuće Zebedejevih, Isus je bio usred oproštajnog govora upućenog svojim učenicima. Pokušali su ući u kuću, ali pri tome nisu uspjeli od okupljenog naroda. Konačno su se smjestili na verandi iza kuće odakle su poslali riječ Isusu koja je putovala od osobe do osobe, tako da mu je ovu poruku konačno saopćio Šimun Petar koji ga je prekinuo u govoru kako bi rekao: "Evo, vani stoje tvoja majka i braća i jako žele s tobom razgovarati." Isusova majka nije ni pomislila o važnosti ovih oproštajnih riječi njegovim učenicima, niti je znala da je njegov govor svakoga časa trebao biti prekinut dolaskom njegovih neprijatelja. Uistinu je mislila, nakon što se toliko dugo nisu vidjeli i s obzirom na to da se s njegovom braćom konačno udostojila doći do njega, da bi Isus smjesta prekinuo govor i izišao da progovori s njima istoga časa kad je primio vijesti o njihovom dolasku.
Bio je to još jedan primjer situacije gdje njegova zemaljska obitelj jednostavno nije mogla shvatiti da se on morao baviti Očevim poslom. Marija i njegova braća su bili duboko povrijeđeni što, unatoč tome što je prekinuo s govorom kako bi primio njihovu poruku, nije požurio da se s njima nađe nego su umjesto toga mogli čuti kako se pojačava snaga njegovog glazbenog tona kojim je odgovorio: "Recite mojoj majci i braći da se ne boje za mene. Otac koji me posla u svijet neće mi okrenuti leđa; niti će se bilo kakva nevolja nadviti nad moju obitelj. Recite im da trebaju imati hrabrosti i uzdati se u Oca kraljevstva. Naposljetku, tko je moja majka i tko su moja braća?" I pružajući ruke prema svim svojim učenicima okupljenim oko sebe, reče: "Ja nemam majke; ja nemam braće. Evo moje majke i moje braće! Tko god vrši volju moga nebeskog Oca, on je moja majka, moj brat, moja sestra."
Kad je Marija čula ove riječi, srušila se u Judino naručje. Iznijeli su je u vrt kako bi se oporavila dok je Isus govorio završne riječi svoje oproštajne poruke. Namjeravao je govoriti sa svojom majkom i braćom, ali je pri tome bio spriječan dolaskom glasnika iz Tiberijade s vijestima da su službenici Veliko Vijeća bili na putu da uhvate Isusa i da ga odvedu u Jeruzalem. Andrija, koji je primio ovu poruku, prekinuo je Isusa u njegovom govoru kako bi mu je saopćio.
Andrija je bio zaboravio da je David postavio nekih dvadeset pet stražara oko Zebedejeve kuće i da ih stoga nitko nije bio u prilici iznenaditi; zbog toga je pitao Isusa što misli učiniti. Isus je tako stajao u tišini dok se njegova majka nakon što je čula riječi: "Ja nemam majke," upravo u vrtu oporavljala od šoka. U ovom je času ustala jedna žena koja je uzviknula, "Blago utrobi koja te nosila i prsima koja si sisao! " Isus je na trenutak prekinuo svoj razgovor s Andrijom kako bi odvratio: "Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je. "
Marija i Isusova braća su mislili da ih Isus nije shvaćao, da je izgubio zanimanje za njih, ne shvaćajući da su oni bili ti koji nisu razumjevali njega. Isus je potpuno shvaćao kako je ljudima bilo teško pobjeći od prošlosti, od svog prijašnjeg života. Znao je kako na ljude snažno utječe svećenička rječitost i kako ljudska svijest odgovara na emocionalni apel upravo kao što um odgovara na logiku i razum, ali je znao da je prije svega bilo teško navesti čovjeka da prekine vezu sa prošlošću.
Zauvijek je istina da svi koji se osjećaju neshvaćenim i necjenjenim, imaju u Isusu suosjećajnog prijatelja i samilosnog savjetnika. On je upozorio svoje apostole da čovjekovi neprijatelji mogu biti iz same njegove obitelji, ali u ovom času nije potpuno svaćao da će ove riječi u tolikoj mjeri opisati njegovo vlastito iskustvo. Isus se nije odrekao svoje zemaljske obitelji kako bi se posvetio Očevom poslu – oni su se odrekli njega. Kasnije, poslije Učiteljeve smrti i uskrsnuća, kad se Jakov povezao s ranim kršćanskim pokretom, uveliko je patio zbog toga što nije iskoristio priliku da provede rane godine života sa Isusom i njegovim učenicima.
Prolazeći kroz ove događaje, Isus je odabrao da se povede prema ograničenom znanju svog ljudskog uma. Želio je proći kroz sve ove događaje zajedno sa svojim suradnicima kao običan čovjek. Isus je želio svojim ljudskim umom da vidi svoju obitelj prije odlaska. On nije želio zastati usred govora i na taj način pretvoriti svoj susret sa svojima nakon tako dugo vremena, u javni spektakl. Namjeravao je završiti s govorom i zatim provesti vrijeme s njima prije polaska, ali je pri ovoj namjeri osujećen neposrednim razvojem događaja.
Žurbu njihovog odlaska uveliko je povećao dolazak grupe Davidovih glasnika koji su ušli kroz zadnja vrata Zebedejeve kuće. Zbrka koja je stvorena njihovim dolaskom nagnala je apostole da pomisle da su to bili njihovi neprijatelji i kako su se bojali neposrednog uhićenja, pohitili su kroz prednja vrata prema brodu koji ih je čekao. I sve ovo objašnjava zašto Isus nije imao priliku vidjeti svoju obitelj koja je na njega čekala na trijemu iza kuće.
Ali on je rekao Davidu Zebedejevom dok se u žurbi ukrcavao na brod: "Reci mojoj majci i braći da cijenim što su me došli posjetiti i da sam ih namjeravao pozdraviti. Reci im da se ne uvrijede mojim postupkom i da u svemu traže znanje Božje volje i dostojanstvo i hrabrost da je izvrše."
7. BIJEG OD PROGONA
I tako su ovoga jutra, u nedjelju 22. svibnja, 29. godine P.K. Isus, njegovih dvanaest apostola i dvanaest evangelista u žurbi umakli pred progonom službenika Velikog Vijeća koji su išli prema Betsaidi s nalogom Heroda Antipe da ga uhvate i odvedu u Jeruzalem kako bi mu se tu sudilo pod izgovorom bogohuljenja i drugih oblika kršenja svetih židovskih zakona. Bilo je skoro pola devet ovog predivnog jutra kad dvadeset petorica uhvatiše vesla i krenuše prema istočnoj obali Galilejskog mora.
Za Učiteljevim je brodom slijedio drugi, manji, brod koji je nosio šestoricu Davidovih glasnika koji su imali nalog da održavaju kontakt s Isusom i njegovim suradnicima i da se pobrinu da vijesti o njihovoj lokaciji i sigurnosti redovno stižu do doma Zebedejevih u Betsaidi, koji je već dugo služio kao glavni centar aktivnosti na promicanju kraljevstva. Ali Isus više nikada nije boravio u domu Zebedejevih. Od sada pa do svršetka svog zemaljskog života, on uistinu "nema gdje nasloniti glavu. " Od ovoga časa, on nije imao skrovišta koje bi se moglo nazvati trajnim boravištem.
Veslali su do obližnjeg sela po imenu Keresa, predali brod na brigu prijatelja i započeli s pustolovnim putovanjima ove posljednje godine Učiteljevog zemaljskog života. Trenutno su se odlučili zadržati u Filipovim domenama, putujući od Kerese do Cezareje Filipove, odakle su krenuli duž obale Fenicije.
Svjetina se kraće vrijeme zadržala pored kuće Zebedejevih gledajući kako se brodovi udaljuju prema istočnoj obali i već su se uveliko počeli razilaziti kad su stigli jeruzalemski službenici i užurbano počeli tražiti Isusa. Odbijali su povjerovati da im je Isus pobjegao i dok je Isus sa svojim suradnicima putovao Batanijom prema sjeveru, farizeji su sa svojim suradnicima proveli gotovo cijeli tjedan tragajući za njim u blizini Kafarnauma.
Isusova obitelj se vratila u Kafarnaumu te je provela gotovo cijeli tjedan u razgovorima, raspravama i molitvi. Bili su preplavljeni osjećajem zbunjenosti i iritacije. Nisu imali mira sve do četvrtka uveče kad se Ruta vratila iz posjete Zebedejevima, gdje je od Davida saznala da je njezin otac-brat bio na sigurnom, u dobrom zdravlju i da je putovao prema obali Fenicije.
Post je objavljen 30.10.2005. u 17:10 sati.