subota, 12.06.2021.
Helena
O Helena, kako sam te ljubio!
Ostavi svoj veliki, dosadni izam, i prolijevaj samnom krv, nećemo se gledati,
kao što je Tolstoj gledao svoje, sa strahom i nadom, već ćemo raditi u preobilju svjetla, i u sjeni
smrti, koje neće biti, jer će nam životi imati smisla.... Što smrt znači za one koji su živjeli? To je
doista blesavo. To je ona tamna dolina, koja postaje umjetnost samo s tek malo retorike. Težinu
smrti nikada nećemo pobijediti, ali ćemo znati, tko zna, o njoj možda više. Jer tko od nas zna,
dali će nas prosvijetliti neka svjetlost, o kojoj nismo uopće slutili? Ja sam imao trenutke u
kojima sam jedva shvaćao svoju blagoslovljenost, i koja me pretvorila – samo za taj tren –
u religioznog čovjeka. Ne onog koji jesam, već onakvog, kakav bi trebao biti. To je bilo doista
samo kratko, i ja sam opet otvarao slatka vrata tame i nerazumijevanja... Slatka vrata grijeha,
kao grašak ili vino. Kao riječ izrečena sporo, u kuhinji.
U tamu su otišli svi oni koje sam volio, imam trideset godina, što je previše za čovjeka.
I ni ja ne mogu riješiti probleme svih teodicijea, niti doista volim ono o čemu govorim, ali
znam sve mogućnosti života,
dobro, to je moža laž, ali ajmo si lagat bar jednom solidno, jednu godinu
provesti u miru
tko zna kakvi će svjetionici, ako ne rastu iz mora, nastati kad jednom odemo na
sjever?
Zar nisi vidjela more, i kako te dovodi, ne do ludila, već do usijanja?
Da, naravno, predmeti, predmeti, predmeti: sagovi i ormari, police i stolovi, i
sve slične stvari, koje ćemo morati nositi.
Ali zašto ih ne baciti, kao kramu koja je dotjerala, otići jednom doista, tamo gdje čak i sada
malo ljudi prolazi... ? Zašto ne vidjeti puteljak na litici, koji vodi do jedne gole uzvisine, more
tamo od nas, lijevo, desno! I sati, da, naravno, bit će dosadni, mrzit ćemo se bar pola vremena,
ali što je to malo, naspram kad se probudimo, u bijelim plahtama, s one strane putovanja,
vidjevši trag nečeg što bih mogao nazvati atlantik?
Ne moramo se čak ni ljubiti, ja to ne obećajem; samo
tratina sata i kaldrma, znam, dajem ti malo vremena – kao što mi daješ ti.
Evo, koferi su već spakirani, karta se kupuje u svakom ušljivom kolodvoru, autobusi nose
šutnju , i ne mora se slušati ni razgovore putnika
Čovjek je ionako stvoren od čekanja
Ne znam zašto se tako bojiš putovanja
Oznake: putovanje, sjever, svjetionik"
