srijeda, 17.06.2009.
Pustite fanatike k meni
Piše: Iva Babić
U nekom prvom razdoblju svoga djelovanja autorici ovog članka je strašno išao na živce taj, kako ga je ona doživljavala, egocentrični ekscentrik; sva ta pompa oko njega mirisala je na čisti fanatizam i intelektualno ograničene a emotivno nesta(bi)lne ljude koji se hvataju za slamke pa im je dobar i Braco i Sudac i astro Vera. Međutim, uvidjeh da sam sud donijela na temelju “moja ti” i “rekla- kazala” interpretacija, što i nije, složit ćete se, cijenjeni moji čitatelji, ispravan put za jednu osobu koja nekako iznad svega gaji ljubav prema istini (iako puno puta u tome zakaže), pa odlučih otići na misu koju je jednom prigodom služio u jednoj zagrebačkoj crkvi. Moj se zaključak o fanatičnim sljedbenicima nažalost pokazao točnim, ne moram vam govoriti da je u njegovom redu za pričest, baš kao i kad u nekoj župi gostuje neki crkveni “velikodostojanstvenik” (navodnici su ovdje čisti sarkazam, iako se ta riječ inače sasvim ozbiljno upotrebljava u crkvenom žargonu), bilo najviše ljudi, a čak je bilo i dovoljno drskih ljudi koji su tu priliku iskoristili da se uhvate za rane na njegovim zapešćima (?!). Kao da Gospodin Bog pada na takve finte. No, što se tiče Sudca samog, ja sam bila zadovoljna jer sam bila ugodno iznenađena njegovom propovijeđu. Pomalo prosta seljačka retorika, bez puno običnom puku nerazumljive teologije, s nešto kritike crkvenih struktura (što je baš fino iz usta svećenika (ako je kritika na mjestu)), nešto kritike upravljene prema nama samima koja se nije dala zanemariti tako da nisam mogla, kao prije spomenuti ljubitelj istine, i dalje zadržati isto mišljenje o njemu. Pri tom mislim da mi se ne može prišiti da je i mene “zaveo”, jer ako sam išta, onda sam osoba koja je rijetko zavedena ičijim autoritetom ili ičijom moći ikakve vrste, takve me stvari jednostavno ne impresioniraju. Priznajem da je možda u pitanju samo onaj drski dalmatinski dišpet, ne znam. Jedino što me razoruža jesu istinski ponizne, duhom malecne osobe koji su toliko usidrene u ljubavi prema Bogu i njegovim stvorenjima da im ta ljubav daje jedno uzvišeno dostojanstvo bez obzira koliko ih netko pokušao uniziti. Ako želite imati pojma o čemu pričam, dođite subotom popodne u crkvu na Svetom Duhu, ispred koje fra Josip sijede glave i grubih ruku u izblijedjelom habitu s zadovoljstvom nejasnog podrijetla mete rižu i konfete ili zalijeva samostanski vrt i pjeva. U Zlatku Sudcu nisam vidjela takvu poniznost, ustvari ni blizu, ali, eto, vidjela sam jednostavnost sa zanimljivim primjesama ekscentričnosti i, ako hoćete, dašak odrješitog krkanstva, koje mi se baš svidilo. Gospodin Ante Tomić, kojeg izrazito cijenim, je jednom u svojoj kolumni o njemu pisao predstavivši ga kao mađioničara koji zanesenom pripobožnom puku izvodi trik s kartama i vadi kovanice iz ušiju, i, iako mi je ta slika bila vrlo simaptična, mislim da gospodin Tomić nije uživo slušao svećenika Sudca da bi mogao donijeti takav sud.
Kod Sudca posebno poštujem što je velik dio vremena odvojio na održavanje seminara za branitelje iz Domovinskog rata oboljele od PTSP-a. Osobno sam upoznala ljude koje je taj seminar potaknuo da izgrade nov odnos s Bogom, sa samima Sobom i s njihovom okolinom, prenuvši ih iz delirija koji je hranio sam sebe, u kojem su jedine scene bile mokri rovovi i mrtva tijela suboraca. Zbog toga je svo ovo vrijeme kod mene imao kredita, iako upitnih istupa u javnost nije manjkalo, jer nije dobro gledati ikoga isključivo crno(g) ili bijelo(g). Međutim, u zadnje vrijeme svojim ekscesima je izgubio svo ono povjerenje koje je stekao kod mene onog jednog lipnja u sparnoj zagrebačkoj crkvi, a vjerujem, i kod mnogih drugih. Zlatko Sudac je za mene postao jedan od mnogih čudnovatih likova javnog života Hrvatske; nije više onaj koji samo pokušava sebe i druge naučiti Dobru, kako bi jedan svećenik otprilike trebao činiti, nego mi se čini da je svojoj ličnosti počeo pripisivati nepostojeće zasluge i svojim ponašanjem parirati gospodi iz Red Carpetovog svijeta. Čini mi se da gubi dodir s realnosti, dok mu se moć razumskog rasuđivanja nakrivljava. Budući da je završio isti studij na kojem sam i ja sada donekle shvaćam da je razvio lako zapaljiv revolt prema strukturama i želju da se odijeli od njih, ali postoji nešto što se jednostavno naziva dječje i nezrelo ponašanje. Čudna mi je njegova teatralna svijetloplava reverenda (“uniforma” koju nose dijecezanski svećenici, op.a.) koja viče “Pogledajte me!” kad svi od pamtivijeka nose crnu kao zajednički znak pripadnosti; ogromni medaljon sv. Benedikta i duga kosa i brada koji više podsjećaju na glavnog glumca iz onog mjuzikla Andrewa Lloyda Webbera. Znam, znam, ne valja suditi po vanjštini, ali ne odnosi li se to više na osobe kojima do vanjštine nije stalo? Zlatko Sudac među takve sigurno ne spada.
Napose se želim osvrnuti na njegov najnoviji album duhovno- domoljubne glazbe u izdanju Joshua Recordsa, a još više na omot istoga. Na njemu Sudac stoji u središtu trojke, da ne kažem trojstva, dok mu je s desna Maja Blagdan, a s lijeva Ivan Puljić. Ne smeta mu što je očito prikazan kao Put, Istina i Život. Njihov hod po vodi u bijelim haljama i bijelim sandalicama, posebice Majin pojas sa šahovnicom i svijetleća pokaznica u Sudčevoj ruci čini ih kičem koji osvaja na štandu na kakvom seoskom proštenju, koji se kupi za uspomenu nakon što su se djeci kupili suzama iskamčeni pištolji na vodu i sladoled od šećerne vate. Ne mogu ne primjetiti da je album medijski plasirao Konzum Ivice Todorića, uz kojega osobno vežem jedno od najvećih izrabljivanja radnika u Hrvatskoj, što Sudcu očito nije bila prepreka za suradnju. Kao budući teolog žalim što je jedan svećenik učinio potez kao što je taj album. Njime je sablaznio mnoge i osramotio i komercijalizirao dostojanstvenost vjerničkog osjećaja mnogih, među kojima i moj.
Kod mene je kredit potrošio. No, ako ga vidim na cesti, pitat ću ga za autogram. Sigurno će imati cijenu na eBay-u.
- 07:07 -
Bubni i ostani živ (31) - Ispljuni na papir - #
