utorak, 26.05.2009.
Mesić protiv Mesića
Piše: Domagoj Mesić
Godinu za godinom i tako već od kada je došao na vlast gospodin predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić mora aktualizirati priču o ustašama i partizanima, fašistima i antifašistima, Titu i Paveliću, a ponajprije o zločinima počinjenim za vrijeme ova dva zločinačka režima! Čim se približe datumi obilježavanja tragedija na Bleiburgu ili Jasenovcu tako se počinju puniti i novinski članci Mesićevim izjavama o počinjenim zločinima. Tko je kriv, a tko nije… Tko je žrtva, tko zločinac… Dižu se na noge partizani i zazivaju Savu Kovačevića, seke Baković i samog druga Tita (sretan mu rođendan) da im dođu u pomoć. Pjevaju pjesme o Titovim jedinicama i sjećaju se mlade čobanice što zaziva Druga Maršala sa Kablara i Ovčara. Dižu se i ustaše i pozivaju Juru i Bobana, kunu se Poglavniku i u pomoć dozivaju crne legije. Na sve strane se polažu zakletve pred oltarom domovine i svete katoličke vjere…
Svi zajedno kliču i pozivaju na boj, na klanje do istrebljena. No, ipak se sjete da je rat odavo završio. Da su postali veterani i da im rahitične noge više ne mogu pomoćiu boju. Sve se smiri i prizna pobijedu, prizna poraz, zahvaljuje Bogu na danima mira i pokušava shvatiti ratnu prošlost, ali… Ali iz tame zaborava se pojavi, već spomenuti, predsjednik Republike Stjepan Mesić i započne svoj govor o žrtvama i zločincima, o dobrim partizanima i lošim ustašama. O dobrim i lošim Hrvatima. Sigurno bi svima bilo jasno tko je zločinac i tko su žrtve i da se i jedni i drugi nalaze i na obije strane, ali Mesiću to nije jasno! Po njemu je to vrlo jednostavno: partizani su dobri dečki i cure i ne mogu biti ništa druge osim heroja i žrtava dok su ustaše loši dečki i cure i oni mogu biti samo zločinci i točka.
Eto ga, i dok ćemo svi priznati da su Jasenovačke žrtve doista žrtve i da su za Jasenovac krivi ustaški režim i politika Ante Pavelića, za Bleiburgške žrtve i žrtve Križnog puta je to puno teže to dokazati. Tako je i sam Stipe Mesić, kao vrsni povijesničar i intelektualac, došao do zaključka da u Jasenovcu nitko od ubijenih nije bio kriv dok su u Bleiburgu mnogi od ubijenih krivi za stradale u Jasenovcu.(Jedan pametni novinar je nakon ove izjave zaključio da slijedom iste logike netko bi danas mogao likvidirati 50 000 još živućih partizana koji primaju hrvatske mirovine i nakon toga mirne duše izjaviti da su mnogi od njih krivi za Bleiburg i križne puteve, ali da nitko stradao na križnim putevima nije odgovoran za stradanje ovih 50 000 partizana.) Zna se Mesićeva pozicija, on je dijete antifažizma i tu nije ništa sporno, ali čini mi se da je ipak malo pobrkao lončiće. Zločin je zločin, a krivac je krivac i tu se ne može raditi relativizacija.
Ne tako davno se povuklo pitanje o ispitivanju partizana u cilju razotkrivanja partizanskih zločina na što je Mesić policiji i DORH-u putem medija poručio kako bi ispitivanje partizana bio katastrofalan potez(!). Zaista zanimljivo, možda je to opomena onima koji bi htijeli pokušati ispitivati partizane. Iz kojeg se to razloga ne bi smjeli ispitivati partizani? Svako malo nalazimo nove rupe i jame u zemlji s tisućama i tisućama kostiju onih koje su ti isti pobili, ali kojima se ne sudi za te zločine i koje se ne privodi pravdi koja sve čeka na kraju ovoga zemaljskog puta(!). Očito bi, po Mesiću, trebali ostaviti zločince da na miru uživaju svoje umirovljeničke dane i dočekaju smrt. Ne bi bilo u redu da neki partizanski zločinac dobije zasluženu kaznu nakon toliko godina?
Mogli bi povići i paralelu s Domovinskim ratom i promijetiti da Mesić ipak želi istinu i bori se za pravdu. Kad god se za bilo kakav zločin optuži netko od hrvatskih branitelja Mesić odmah zahtijeva istragu i inzistira na ispitivanju svih njegovih suboraca i prijatelja. Ako to nije dosta i sam predsjednik dolazi na sud i daje izjavu kao svjedok tužiteljstva (u ovo smo se svu uvjerili). Zanimljivo, ako su hrvatski branitelji heroji ovoga rata i heroji ove države barem u istom rangu s herojima NOB-a, kako to da ne vrijede ista pravila kako za jedne tako i za druge!? Hrvatske se branitelje prisilno ispituje, prisilno ih se stavlja na listu svjedoka optužbe, prijeti im se podizanjem optužnica te ih se stavlja u rang agresora koji su bili s druge strane. Po čemu su onda Mesićevi partizani nešto drugo, pa za njih ne vrijede ista pravila koja vrijede kada su u pitanju hrvatski branitelji? Svima nam je poznato da je za Mesića i Tuđman zločinac jer je branio svoju državu i, navodno, htio uzeti pola BiH za sebe. Ipak, Josip Broz Tito za Mesića nije zločinac već najveći Hrvat svih vremena.
Kako se naš predsjednik države Stipe Mesić usudio istraživati i donositi presude tko je zločinac, a tko nije, usudit ću se i ja, ipak sam i ja Mesić. Tako sam malo istraživao i došao do zaključka da je i sam Stipe Mesić zločinac. Svima je poznato da je Mesić na početku 90-ih bio posljedni predsjednik predsjedništva SFRJ, a prema tome je bio i posljedni vrhovni zapovjednik JNA, za što nikada nije odgovarao, jer je ta ista JNA ubijala i palila po Hrvatskoj u vrijeme dok je još on obnašao tu dužnost. Poslije svega Mesić je danas, na žalost, predsjednik Hrvatske, a nikada nismo imali prilike pročitati da se zauzeo za nekog hrvatskog branitelja i zabranio da ih se ispituje, kao što je radio kada su u pitanju partizani. Takodjer, Mesić nikada nije pomilovao nekog hrvatskog branitelja (koliko je meni poznato), dok je do sada pomilovao popriličan broj četnika. Kao što sam naglašava da institucije pravne države moraju funkcionirati i raditi svoj posao, pa čak kada su u pitanju i hrvatski antifašisti i partizani. Svojim postupcima, Mesić krši hrvatski Ustav, koji bi po svojem položaju trebao štititi, krši pravilo diobe vlasti, sabotira istrage sa pozicije moći.
Za kraj bih htio, nakon detaljnog istraživanja, donijeti još jednu presudu: SVI pobijeni na Križnim putevima morali su biti nevini jer nikome od njih nije suđeno, ne postoje sudske presude, nije bilo sudskih procesa. Pobijeni su bez prava da se brane, bez ikakvih sudskih postupaka, čovjek je nevin tako dugo dok mu se ne dokaže krivica, tako bar vrijedi u cijelom svijetu…
- 04:34 -
Bubni i ostani živ (12) - Ispljuni na papir - #
petak, 22.05.2009.
Ljudi su navikli prepoznavati godišnja doba i prije nego dođu. Grančice smokve osjete toplinu još dok se ona skriva u hladnom zraku (usp. LK 21,31). Nažalost, one promjene koje se kriju duboko u ljudima, puno je teže prepoznati.
Proljeće moje, ne gordi se ako te prozovu zimom. Ljeta moja, trajte i kada je zima u meni!
- Ajde, ajde, kud baš u zadnju…
Komentirao je vozač autobusa moj kasni dolazak na kolodvor. Po već ustaljenoj navici stigao sam tek nekoliko minuta prije polaska. Svijet je stvoren u par minuta, čemu trošiti vrijeme na čekanje… čekanje… čekanje… 17… 18… 19 – moje sjedalo, naslonjeno uz prozor.
Srednjovječan, ponešto prosijed čovjek za kojeg sam tada po slobodnoj procijeni odredio da se bavi nekim agrarnim kriminalom vidljivo nevoljko me pustio da prođem. Vjerojatno sam mu poremetio akomodacijske planove za ostatak putovanja. Iz mene je sjedila gospođa otprilike jednakih godina čiji je epidermij krasila trajna žuto-siva frizura. Uz nju se neprestano privijalo dijete za koje sam u tom trenutku pretpostavio da je kronično razmaženo, a njihov osobni prostor je u potpunosti popunjavalo mnoštvo vrećica iz kojih je izvirivalo toliko hrane da je se ni prosječna dionizijska gozba ne bi posramila.“Pun je mjesec, neki postaju gladni iza ponoći“, rekoh u sebi. „Ponoći…“ ponovio sam i zašutio. Zadnja je ušla jedna mlada djevojka. Studentica, rekao bih po ruksaku. Sestra po kašnjenju, palo mi je na pamet dok sam je promatrao kako se smješta meni preko puta. Pozdravila se i s plavokosom gospođom iza mene. Očito se poznaju.
Još par minuta i noćna svjetla Zagreba počela su zaostajati za nama što je vozačima vjerojatno djelovalo kao signal za uključivanje nekog iznimno uzbudljivog akcijskog filma koji je toliko star da Jackia Chana prepoznate tek nakon 40 minuta. To je vjerojatno bio znak i za traženje frekvencije Narodnog radija, a nakon što se životinja Gallus gallus oglasila svojim prepoznatljivim pjevom, više nije bilo sumnje da su je pronašli.
„Prava kulisa za još jedno putovanje nepodnošljivo putovanje“, pomislio sam gutajući Dramina tabletu i praveći se da se radi o nekoj ubojitoj dozi te je krov iznad mene kraj tunela koji će me odvesti u blaženu vječnost u kojoj ne postoji tonika-subdominanta-dominanta-tonika (I-IV-V-I) ni C-dur.
Već nakon prvih kilometara mlada „last minute“ dama počela je pokazivati znakove mučnine koji su rezultirali i još mučnijim povraćanjem koje se događalo svakih pola sata. Nije nimalo ugodno, osobito kada se netko takav nalazi preko puta vas. No neizmjerno me je bilo naljutilo što nije htjela popiti tabletu protiv mučnine, unatoč mojim brojnim nuđenjima. Ne smije, stalno je ponavljala. Ma da! Bez sumnje!
Večer je ipak polako uhvatila svoju rutinu. Gas i kočnica izmjenjivali su se pravilno ko naglasci u Surreyevim sonetima, prometni znakovi su se pojavljivali na jednakim razmacima, a ja sam bio zabavljen brojanjem točkica na crno-sivim navlakama. Iz moje već ritualne prakse mogao me trgnuti samo tako žustar razgovor mog suputnik. Zvao je sina. Između kratkih srdžbenih rečenica mogao sam razaznati da prodaju cigle. Ponižavao ga je. Vjerojatno zato što nije ostvario sve onako kako je on sam bio zamislio. Pričao je i dovoljno glasno da je vozač na trenutak izgubio svoj ritam akceleracije, a dijete koje je sjedilo iza mene snažnije se privilo uz majku. Bilo je zapravo jako neugodno. Pretpostavljao sam u kakvom se stanju nalazi sugovornik s druge strane u trenutku kad je ovaj pokraj mene u pola rečenice drsko poklopio slušalicu. U meni se javljalo i gađanje i prijezir. Već sam gradio mentalnu sliku nasilnika nesposobnog i za kakvu brigu za druge zbog koga cijela obitelj pati. Zbog toga sam nekako pregrizao svetu auru nezainteresiranosti i anonimnosti i samo mu kratko rekao da nije u redu što se tako ponašao. Da je djelovao jako ružno. I možda nešto o tome da je to teško palo i meni, a osobito njegovu sinu. Rekao sam to začudo nekim vrlo tihim tonom, trudeći se da ljudi okolo ne čuju. On nije ništa odgovorio. Samo je šutio i prevrtao mobitel u rukama neko vrijeme.
- Pauza 30ak minuta.
Obavijestio je vozač pristajući uz dobro znani restoran Macola. Nije mi se ni jelo ni sjedilo. Otišao sam sa stražnje strane restorana, u onaj dio koji je u sjeni, malo prošetati i napraviti par čučnjeva, da se riješim bolova u zglobovima i nakupljenih frustracija koje su mi stvorili ljudi za koje sam nekoliko minuta prije bio zaključio da su beskrajno bezobrazni, nepristojni i djetinjasti. Šetajući okolo došao sam negdje otprilike do desnog kuta restorana. Još uvijek zaštićen sjenom začuo sam razgovor dvaju ženskih osoba za koje sam po boji glasa i iz konteksta zaključio da su upravo gospođa i djeovjka koje su sjedile blizu mene. Iako je sramotno prisluškivati tuđe razgovore neki čudan poriv, znatiželja ili rečenica ostala u zraku su me natjerali da se ipak ostanem tu. Plava gospođa s djetetom je prva pričala. Morala je pobjeći. Muž alkoholičar. Već duže vrijeme ništa ne može. Neki dan je došao kući pijan i zlostavljao nju i kćerku. Malu je uzeo i udario njome u zid. Rekla je da se boji da je možda zadobila neku ozljedu glave. Dijete se stalno privija uz nju. Boji se zaspati. Ne zna ni sama gdje ide. Pokušat će kod tetke u Mostaru ostat jedno vrijeme. Svekrva joj je pomogla da pobjegne od muža. Spremila hranu u vrećice da se snađe barem prvih dana. Sve bi ih ubio da zna.
Obje su zašutjele. Kada je pitala djevojku kako joj je mama, shvatio sam da se preko nje znaju. Studentica je počela zamuckivati i gutati slinu sa sve dubljim pauzama. Trebalo joj je dugo da prizna da se jako boji što će se dogodit ujutro. Ostala je trudna. Sada ima sve češće mučnine. Dečko ju je ostavio. Inače su iz istog mjesta. Ne želi ni znati za nju. Nagovarao ju je da pobaci. Sama ne zna što će joj se dogoditi. Roditeljski tradicionalizam, spojen sa strahom od onog što će selo reći ne daju još baš puno nade. Kao ni nezavršeni fakultet…
U autobus sam se vratio smušen i posramljen. Vrećice s hranom još su stajale svuda oko mene. Djevojčica je spavala na sjedalu. U tom trenutnu spopao me samo beskrajno velik strah da je ne probudim ili preplašim. Zašutio sam. I pauza je uskoro završila. Putnici su se vraćali na svoje mjesto, ja sam gledao pratio nesretnu djevojku koja je sa sobom nosila nekoliko vrećica iz restorana, za slučaj mučnine. Međutim pogled mi je iznenada zapriječio čovjek koji je sjedio kraj mene.
- Evo kupio sam ti da pojedeš… tamo u restoranu… ima pršuta unutra… - govorio je zbunjeno pružajući mi sendvič. I ponašao se vrlo čudno.
- Hvala, nisam gladan. – odgovorio sam začuđen takvom gestom. Osobito od strane meni potpuno nepoznata čovjeka čije sam postupke nekoliko sati ranije duboko prezirao.
- …a možda za poslije… ako ogladniš da imaš…
Imao sam u torbi još tri sendviča, ali kao da mi se odjednom javila neka neočekivana misao da se ljudima ne smiju iznevjeriti pokušaju da učine nešto dobro. Vjerojatno je i sam znao da ja nisam prava osoba kojoj je u tom trenutku trebalo njegovo dobročinstvo, ali, misleći da se dobrota javlja u sjemenkama, osjećao bih krivnju da sam dopustio da u tom trenutku ostanu nepothranjene…
- Da, da, možda za poslije! Hvala Vam!
Sjeo je, slabo se nasmiješio i klimnuo glavom. Opet okrećući mobitel. Ipak, nikog nije nazvao. Barem te večeri.
Sanjiva rutina vožnje opet je dosegla svoj omamljujući potencijal. Dani su se polako bližili svome susretu. Putnici su jedan za drugim uranjali u san. Na kraju sam samo ja još ostao budan.
00:00 – brojke koje su očito samo meni nešto značile te srpanjske večeri.
Sada sam samo ja bio taj koji je u nadi okretao mobitel. Bezuspješno.
Na radiju je počela svirati Djevojka iz moga kraja:
Provela je noć na putu, na kojem se nade gase…
I moram ti reći, da baš ni nije lijep osjećaj dočekati rođendan sam u autobusu.
Okrenuo sam se prema prozoru. Da lakše zaspim – naravno.
ostala je svu noć budna, u vagonu druge klase…
Ljudi su navikli prepoznavati godišnja doba i prije nego dođu. Grančice smokve osjete toplinu još dok se ona skriva u hladnom zraku (usp. LK 21,31). Nažalost, one promjene koje se kriju duboko u ljudima, puno je teže prepoznati.
Proljeće moje, ne gordi se ako te prozovu zimom. Ljeta moja, trajte i kada je zima u meni!
- 05:09 -
Bubni i ostani živ (8) - Ispljuni na papir - #
subota, 16.05.2009.
Kako je Crkva, slučajnom intervencijom, spasila majmunski rod
Autor: Nikola Horvat
Uvodnik: godina je 1009876., nakon što su ljudi iščezli sa zemlje, život je ponovno kroz milijune godina evoluirao. Ovaj puta su majmuni, za razliku od prošlog puta, dosegli najviši stupanj evolucije....
Likovi:
General Thade 
Velečasni Thorpe 
Lokalni arheolog 
Otkupitelj majmunskoga roda 
Otkupitelj ljudskoga roda 
Papa Borgia XVI. 
L.F. iz Sydneya 
T.G. iz Las Vegasa 
Poručnik Attar 
Poštovani generale Thade.
Na vaš upit o razlozima nestanka ljudi sa našeg planeta odgovorit ću dnevnikom izvjesnog čovjeka svećenika imenom Thorpe kojeg je pronašao lokalni arheolog, te će te na taj način najplastičnije shvatiti kako su iščezli.
Što se tiče problema oko navodnog otkupitelja majmunskog roda koji nam stvara probleme i već tri godine propovijeda po našem gradu, upućujem vas da pažljivim čitanjem obratite pozornost na razloge ljudskog izumiranja te donesete konačan sud.
---------------------------------------------------------------------------
Dnevnik
Nadnevak 23453:
Godina Gospodnja 2096.
Ja, velečasni Thorpe, počinjem pisati ovaj dnevnik potaknut velikim, čudesnim djelima koja je Bog učinio nama ljudima, a na slavu njegova imena!
Svijet je, nakon što je čudnovata bolest izbrisala sve nekršćane, prodisao punijim plućima, a opći moral je zaživio i sada je u nekim novim visinama. Božji zakon, zapisan u ljudskim srcima, toliko je nabujao da se ocrtava na maljavim prsima, na plastičnim poprsjima zaostalim još iz nekih prljavih vremena ljudske nesigurnosti i pomodarstva, toliko je nabujao da bunde od umjetna krzna postaju življa, a kada bi se još uvijek nosili kupaći kostimi zacijelo bi obris ženskih grudi na komadiću lasteksa poprimile obris zakona, osobito lijeva dojka; zamislite samo grudi koje možete kontemplirat, iščitavat, gledat bez straha i još k tome moralno rasti, mmmm.
Nadnevak 5655676:
Unatoč suzbijenom siromaštvu, korupciji, mafiji i ostalim zlima čovječanstvo muče neki novi problemi, doduše malo manji, gotovo nikakvi, ali mora ih se riješiti. Naime, nakon ponovnog posjeta Otkupitelja i totalne reparacije sustava za plinifikaciju „Santo Spirito“ broj duhovnih zvanja u Crkvi u koju je došao dotični Otkupitelj je porasla. Uzgred budi rečeno, u svijetu je paralelno sa dolaskom Dotičnog pao i broj korisnika kondoma, porno stranica, dildoa, max TV-a pa su srazmjerno tome pale i mnoge industrije, a vlasnik najveće tvornice kondoma se preobratio i otvorio tvornicu žvakaćih gumica. Slava Gospodinu! Nažalost dogodio se i pad u natalitetu, čak štoviše, uveo se registar za evidenciju mladih koji žele stupiti u brak. Kako bilo, registar je ubrzo zatvoren zbog malog obujma posla, jer interes za brakom je slab, a za spolnim općenjem nikakav. Na sreću cijeli svijet baštini mir i blagostanje zbog velike moralnosti cijele vrste pa se nedostatak ljudstva kompenzira stručnošću pojedinaca, a i mirovina je pomaknuta na 90 godina.
Nadnevak 67979695:
Svijet je neprepoznatljiv! Nitko se ne svađa, ne tuče, a švercanje u tramvajima je stvar prošlosti, štoviše, tramvaje nema tko vozit. Danas se dogodio i veliki dan za čovječanstvo. Preko Youtube-a je uživo prenošeno rođenje djeteta. Čudo života su imali prilike vidjeti svih 300 000 ljudi! Nakon punih 15 godina rodio se život na našem planetu. Razvratne roditelje smo morali kastrirati kako ne bi ponovili opačinu, a beba je žurno poslana časnim sestrama na odgoj, krštenje, krizmu i prvu pričest, baš kako i najnovija enciklika „Omnes in unum“ pape Borgie XVI., o možebitnim slučajevima dolaska djeteta na svijet, govori.
Nadnevak 45689483892:
Danas je zaređen i posljednji muškarac koji nije bio svećenik, L.F. iz Sydneya. Velikom slavlju je prisustvovao i najmlađi čovjek na svijetu pedesetogodišnji T.G. iz Las Vegasa. Kako prenosi Večernji koncil, tvrdokorni L.F. se obratio nakon što je slučajno pao sa trećeg kata na glavu nakon što su mu u stan upali agenti CIA-e (Catholic Intelligence Asociation).
Nadnevak 079850978758736:
Divno nam je, no ponestalo je ljudi sposobnih za pražnjenje kahlica i mijenjanje pelena za odrasle. Prehrana se svela na skakavce i divlji med, a milostinja je drastično pala još otkako je zaređen posljednji laik. Sakristije su pune paučine, a nema ni ministranata.
Nadnevak 89738973957395879375:
Svijet je u opasnosti. Papa Borgia XVI. je izdao encikliku „Penetratio“ o ukidanju celibata ne bi li koja žena rodila toliko potrebne mjenjače pelena i kahlica.
Nadnevak 465765675757847547:
Enciklika je doživjela neuspjeh. Čistoća posvećenih osoba je upropaštena, a niti jedno dijete nije začeto. Neki znanstvenici tvrde da muškarci od 85 godina i stariji imaju nepokretno sjeme, a da žene tih godina nisu više plodne.
Nadnevak 34543456464567457474:
Na III. Vatikanskom koncilu crkveno je učiteljstvo, zbog prisutnih rasprava koje se vode u zadnje vrijeme, donijelo dokument o ponovnoj aktualnosti celibata. Donešeni su i pastoralni zakoni kojim se zabranjuje graditi crkve bez rukohvata i lifta.
Nadnevak 49587459645393945793457935:
Nisam vidio nikoga već tjedan dana.
Nadnevak 04593053049534530593'459351:
.....dva tjedna....
Nadnevak 934567943867947934539487539485:
Nemam vina za misu.....a bome ni vode.
Nadn
----------------------------------------------------------------------------------
Poštovani generale Thade, srdačno vas pozdravljam i za kraj predlažem rješenje oko Otkupitelja, naime, dajte ga ubiti!
Vaš vjerni Attar.
- 22:31 -
Bubni i ostani živ (18) - Ispljuni na papir - #
petak, 15.05.2009.
Sloboda izbora ili tko jači - tlači?
Piše: Dejan Šota
Zadnja referantna točka zapadnog liberalnog društva jest radikalna sloboda i nedodirljivo sveto pravo izbora za ili protiv. Za kršćane nije čak izravni problem to što ono živi kao da Boga nema, nego što stvarno djeluje protiv svetosti ljudskog života. Dakako, iz perspektive teologa, takva kriza vrijednosti ljudskog života u suvremenom društvu je zapravo njezina kriza Boga. Tolerira se deklarativno zanemarivanje pa čak i negiranje vertialnog odnosa čovjeka i transcendentnog, no sporno je aktivno protivljenje posljedicama tog odnosa: najveća od njih jest svetost ljudskog života.
Kad etički vrednujemo postupke namjernog abortusa, medicinski potpomognute oplodnje, eutanazije, kloniranja, valja prije svega reći kako je za nas ljudski život dar koji ne smije biti izložen nekakvim tehničkim manipulacijama. Čovjekova sloboda nema apsolutno gospodstvo nad životom. Pogotovo nad nedužnim i nemoćnim životom. Neotuđivo pravo svakog pojedinca na život predstavlja konstitutivan element građanskog društva i njegova zakonodavstva. Nadalje, čovještvo svakog pojedinca ima svoje inherentno dostojanstvo od samoga začetka. To se dostojanstvo ne stječe. Prirođeno je ljudskoj naravi stvaralačkim činom od kojega ono proizlazi.
Budući da s ljudskim zametkom od samog začeća treba postupati kao s osobom, on mora u svojoj cjelovitosti, koliko god je to moguće biti zaštićen, liječen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko biće. Baš iz ovog razloga Crkva bruji protiv radikalne liječničke autonomije i samovoljnog znanstvenog eksperimentiranja, budući da su takvi postupci povezani su s čitavom lepezom etički spornih i neprihvatljivih postupaka. Spomenut ću samo stvaranje viškova embrija - uvijek valja imati na umu da je riječ o ljudskome biću u najranijoj fazi njegovoga razvoja - koji se potom ili uništavaju ili se preusmjeravaju za znanstvena istraživanja. Ili takozvano terapijsko kloniranje embrija. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o “stvaranju” ljudskih embrija s time da se u prvome slučaju koriste već postojeći zamrznuti embriji, od kojih se dobivaju matične stanica koje bi onda trebale poslužiti u neke terapijske svrhe. U postupku dolazi do uništenja embrija.
To ne znači da treba demonizirati svaki medicinski zahvat. Gdje god medicinski instrumenti dotiču osjetiljivu točku životne niti, ako je u svrhu očuvanja života svakog pojedinačnog embrija i ploda, dopušteno je operiranje. Treba smatrati dopuštenima zahvate na ljudskom zametku uz uvijet da mu poštuju život i cjelovitost, da ga ne izlažu nesrazmjernim pogiblima nego da im bude cilj njegovo ozdravljenje ili poboljšanje zdravstvenih uvjeta. Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke da ih se upotrijebi kao raspoloživ “biološki materijal”. Drugi značajan problem jest genetski inžinjering. On ne dovodi u pitanje direktno vrijednost života, tj. njegovo biti ili nebiti, ali se ljulja na granici da pogazi njegovo dostojanstvo. U najbogatijim zemljama svijeta, postaje hobi mogućnost mijenjanja genetskog koda radi dobivanja željenih rezultata. Ma nisu te želje prevencija opasnih bolesti nego najobičniji egzibicionizam. Povijest se dosada upoznala s nastojanjem za stvaranjem “nadmoćne rase”. Nisu li zamislivi puno sofisticiraniji scenariji, ako uzmemo u obzir veliku neinformiranost i zbrku koju stvaraju zagovornici ničim ograničenog napretka (u znanstveno-tehničkoj civilizaciji i svako će kritičko pitanje o ekonomskim ulaganjima u znanost i tehnologiju biti proglašeno neprijateljskim prema napretku), a potom i popustljivost zakonodavaca na hirove pojedinaca i skupina? Stanoviti pokušaji zahvaćanja u kromosomsko ili genetsko naslijeđe nisu iscijeliteljski (terapeutski) nego smjeraju proizvodnji ljudskih bića odabranih (selekcioniranih) po spolu i drugim željenim svojstvima. Te manipulacije protive se osobnom dostojanstvu ljudskog bića, njegovoj cjelovitosti i identitetu, jedinstvenom i neponovljivom. Možemo tu formirati jedno načelo: dopušteno je zadirati u ljudski embrij ukoliko ide prema cilju održanja i poboljšanja života i dokle god ono ne ugožava njegov život i dostojanstvo.
Ljubav prema vrijednosti nerođenog ljudskog života stoljetno je prisutna u Crkvi: Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja. (Didache, 2, 2.); Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavanja života, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini (II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 51.), pa i Pracrkvi: Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih (Jr 1,5). Dosljedna sebi, Crkvena tradicija, bezupitno je vjerovala u dostojanstvo čovjeka u njegovom najranijem početku. Uopće ovaj “problem” ne bi ni nazivala problemom. To je nešto samo u sebi jasno. Ipak, u ovom pluralističkom vremenu sukobljenih mišljenja, isprovocirana je nanovo posvjestiti sebi i drugima (odatle grana bioetike) i objasniti tu vrednotu. U dijalogu sa znanostima koje uzimaju za istinu samo eksperimentalno provjerljive pokuse, poziva na oprez pred nepoznatim i poštovanje prema životu jer niti jedna znanstvena disciplina (ukoliko nije u službi neke ideologije) ne može sa sigurnošću tvrditi točan početak čovjeka kao čovjeka (u samom začeću, nakon prve diobe, pojavom živčanog sustava, pojavom prenatalne svijesti?).
Zakonik kanonskoga prava, u nečijim očima može zvučati suviše rigorozno pa i netolerantno, jer tvrdi da Crkva prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja.* Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno. No to može biti razumljivo ukoliko se suosjeti njezin čvrsti stav zagovaranja punine dostojanstva nerođenog života. Ona ne smije sklopiti ruke, slegnuti ramenima i pomiriti se sa duhom vremena pred pritiskom okoline za apsolutnom tolerancijom (ako je u tom vremenu abortus normalna stvar), jer davati svjedočanstvo života je prvi imperativ Isusovih učenika. To je ujedno jedno od temeljnih elemenata svakog zdravog građanskog zakona i najvažnije načelo naravnog zakona.
* Danas biti pogođen eskomunikacijom ne znači biti otpadnik od monarhije, kraljevstva i naprosto čitavog društva, biti lišen svakog prava i dostojanstva, biti ponižavan pa čak i progonjen. To je možda bilo tako u vremenu prije prosvijetiteljstva kad su Crkva i Država bile čvrsto i neodvojivo isprepletene. Danas eskomunikacija može nanijeti ranu samo vjerničkim osjećajima i osjećaju pripadnosti, nema više daljnjih civilnih kaznenih progona. No situacija je takva da se odluke o javnoj eskomunikaciji donose stvarno u ekstremnim situacijama koje ruše baš onu najvažniju crtu Kristovog Zakona, a takvim skučajevima izopćenik ni ne osjeća žalost ili kajanje. Dapače, to podiže često njegov prkosni ponos.
- 11:06 -
Bubni i ostani živ (4) - Ispljuni na papir - #
utorak, 12.05.2009.
Gužva u autobusu ili patnje mladog Mesića
Piše: Domagoj Mesić
Nekada davno sam živio u Centru našeg grada i uživao u svim blagodatima koje taj položaj pruža. Ako sam morao na faksu biti u 08.15 budio sam se u 7.45, a od kuće krenuo u 08.10. Bio je to pravi mali raj, sve je bilo na dohvat ruke… Tramvajem, autobusom ili drugim javnim prijevoznim sredstvima sam se služio, u najgorem slučaju, tek dva puta godišnje. Uživao sam u laganim šetnjama, osluškivao brujanje grada, promatrao fasade i divio se ljepoti Zrinjevca. Skoro nikada nisam kasnio i za sve sam imao vremena.
Prije par godina sam bio prisiljen napustiti svu tu idilu i preseliti se u predgrađe. Na početku sam bio pozitivno iznenađen. Predgrađe mi je pružalo gotovo doživljaj sela pa sam se sada budio uz cvrkut ptica i kukurikanje pijetlova, njušio sam sviježe pokošenu travu i prženu slaninu koja je, kako mi se čini, glavni doručak mojih novih susjeda. Nije mi smetala ni činjenica što se sada moram buditi koji sat ranije, (negdje oko 06.00h sam već na nogama), ni sviježi miris balege koji kadkada zaluta do mog prozora. Jedini problem je bio u prijevozu, u uvijek prepunom ZET-ovom, plavom autobusu!
Problemi se pojavljuju već pri dolasku autobusa na stanicu. Kako je ovo veliko prijevozno sredstvo uvijek dupkom puno raznih ljudi, nerijetko je prava pustolovina pokušati ući. Ako uspijem ući i postati dijelom ove mase čeka me nova pustolovina u trajanju od pola sata, koliko traje vožnja, i tu započinju moje patnje!
Prvi veliki izazov tokom vožnje je borba s raznim mirisima i smradovima koji vladaju ovim prometalom. Kako je autobus pun srednjoškolaca koji putuju do klupa koje život znače, zrak odiše svakovrsnim parfemima, dezodoransima, mirisnim puderima, dnevnim kremama za lice, lakovima i gelovima za kosu i losionima poslije brijanja. Vjerujem da je svaki od tih mirisa vrlo ugodan, no njihovo miješanje postaje pomalo nesnošljivo za prosječno osjetljiv nos. Ovo stanje postaje još manje podnošljivo kada se u ove kraljevske mirise umiješaju i neki smradovi koje dragi putnici marljivo nose sa sobom. Poneki srednjoškolac zaboravi oprati zube, većina penzionera štedi na vodi za kupanje, a vrijedne domaćice nose sa sobom mirisne ostatke doručka. Prženi luk, trula jaja, ustajala odjeća i neoprane noge… slankasti mirisi znoja i mokraće, pohani oslić od petka, malo češnjaka od jučerašnjih kobasica i sve to začinjeno Chanelom No5!
Slijedeća mučna pojava tokom vožnje su zvukovi! Pijev ptica i brujanje grada s početka teksta više ne postoje. Tokom cijele vožnje odjekuje brujenje dizel motora, zvonki pjev auto sirena, mrmljanje putnika i najava novih stanica putem govornog automata. Takva buka je normala iako neugodna. Ono što je nenormalno je buka koju tvore stihovi i taktovi narodnih skladbi koje dotjerane srednjoškolke s prevelikim dekolteima marljivo reproduciraju sa svojih mobilnih uređaja! Zaista mi nije jasno čemu to!? Ako nas je u autobusu 200, zašto svi moramo slušati najnoviji hit Dare Bubamare koji trešti s Barbarinog mobitela dok Martina obijašnjava Svijetlani koji je to dečko iz 3b koji joj se jako sviđa!
U par mjeseci ovakve torture naučio sam sve narodnjačke hitove Mile Kitića, Miroslava Ilića, Ace Lukasa i Nedeljka Bajića Baje. Znam napamet i najnoviju pjesmu vesele Arkanove udovice te termin slijedećeg koncerta dilera droge iz beogradskog podzemlja. Jasno mi je da jednog pjevača, kojem na svu sreću ne znam ime, nije ubilo vino rumeno već ga je ubila njena nevjerna ljubav, nek je zbog toga prokleta. Saznao da venama neke druge pjevačice teče nikotin te da su votka i džin sada in, a Nedeljko Bajić zvani Baja gine da joj skine haljinu što šušti… Ali nema veze i ako pogine, barem će poginuti muški. Nadalje, toj istoj curi, kojoj će Baja skinuti haljinu što šušti, dobro stoji mini suknja pa bi bilo dobro da je stalno nosi, i ljeti i zimi i po vrućini i hladnoći jer joj stoji maksimalno(!). Još bih na kraju htio sve upozoriti da se čuvaju žene zmije koja stoji za šankom, pije svoj viski s ledom i igra se vatrom. Ja je ne bih volio susresti!
Čovjek je davno izumio slušalice i tako omogućio drugim ljudima da diskretno slušaju svoju omiljenu glazbu ne smetajući drugima. Trebalo bi ove mlade upoznati s tim čudom napredne tehnologije!! Zaista nemam ništa protiv toga da svaki od nas bira svoju kulturu, omiljeni glazbeni izričaj, filmski žanr i književnu vrstu koju će najčešće čitati i tako oplemenjivati svoj duh. Namam ništa protiv ako netko zaboravlja na osobnu higijenu, jutarnje pranje zubi i večernje tuširanje poslije radnog dana. Nema ništa spornoga ni u korištenju raznih mirisa, deodoranata, mirišljavih pudera i prašaka u cilju prikrivanja svojih osobnih neugodnih mirisa. Ne smetaju mi niti tuđe prehrambene navike pa ne vidim ništa loše u konzumiranju velikih količina aromatičnih začina, mladog, crvenog i bijelog luka (ovog zadnjeg sam i ja veliki ljubitelj). Svatko od nas ima pravo odabrati što slušati i kako mirisati…
Ipak, PROSVJEDUJEM…
- 21:54 -
Bubni i ostani živ (6) - Ispljuni na papir - #
petak, 08.05.2009.
Znanost u službi čovjeka (koji ima kapital i želi ga namaknuti još)
čeka šok za šokom.
Richard Lewontin, profesor genetičar, Sveučilište u Harvardu
Genetski modificirani organizmi (u daljnjem tekstu GMO) jesu svakako jedna od tema današnjice koja se nameće svojom važnošću za svekoliki život na Zemlji. Međutim, čini se da implikacije koje GMO poteže za sobom nisu dovoljno znanstveno proučene, štoviše, postoje mnoge kontroverze o kojima vrijedi informirati javnost, činjenice o kojima vrijedi (i treba!) savjesno promisliti.
Prije svega, GMO je organizam čiji je genetski materijal promijenjen koristeći tehnike genetičkog inženjerstva, odnosno u čiji je genom intervenirano u svrhu mijenjanja. Dakle, koriste se molekule DNA različitih izvora, koje se spajaju u jednu molekulu, stvarajući novi set gena, ponajprije kako bi taj novi set urodio nekim novim plodom „poboljšanih performansi“.
Početak masovne i komercijalne proizvodnje GM usjeva veže se uz godinu 1996. i Sjedinjene američke države (tko je iznenađen, neka digne ruku), iako se s izvozom, barem u Europu, pričekalo, jer je EU stavila moratorij na uvoz GMO-a, na što su SAD odgovorile tužbom. EU je petogodišnji moratorij zamijenila zakonskim propisima o opsežnom, obveznom označavanju hrane s GMO, kao i sustavom koji nalaže praćenje određenog genetski modificiranog proizvoda od polja do stola što se pokazalo mudrim potezom jer se čini da SAD, a uz nju i Kanada kao veliki proizvođač GMO, nisu bile sposobne udovoljiti tim prohtjevima. U Hrvatskoj je Zakon o GMO donesen 2005. godine, a osobno sam ga, za potrebe studijskog rada, proučavala. Ušavši dublje u tematiku GMO-a, Zakon mi se učinio kao Potemkinova sela, čija fasada intimidira legitimnošću vlasti koja ga je donijela, a iza te fasade, čini se, stoje interesi biotehnoloških oligarha, politika(nstvo), nedovoljno istraženi rezultati, indoktrinirani znanstvenici, amerofilno i ino poltronstvo,…, što se sve, naravno, zavrtilo oko kapitala.
Najvažniji prigovor koji protivnici GMO-a navode su izrazito nedovoljno istražene posljedice koje GMO ima ili će tek imati na živi svijet, koje ne smiju biti zanemarene. Provedeno je tek nekoliko istraživanja s hranjenjem životinja i ljudi, a većinom su ih vodile biotech tvrtke koje te GM usjeve i same proizvode, bez objave rezultata. U jednoj od alarmantnih studija štakori koji su jeli Calgeneove FlavrSavr rajčice zadobili su oštećenja probavnog trakta. Pokus kanadskog Sveučilišta u Guelphu pokazao je dvostruko veću smrtnost pilića hranjenih GM kukuruzom od kontrolne skupine hranjene običnim kukuruzom. Rezultati su proglašeni statistički zanemarivim, a pokus je prekinut. Između 2000. i 2002. u njemačkom Hesseu, 12 krava je uginulo hraneći se GM kukuruzom. Uzrok smrti će vjerojatno ostati nepoznat – Greenpeace Germany i vlasnik krava ukazuju da odgovoran institut nije valjano istražio uzrok smrti. Prema nutricionističkom laboratoriju u Yorku, alergija na soju povećala se za 50% između 1998. i 1999 (nedugo nakon ulaska GM soje u britanski hranidbeni lanac). Na ovo se osvrnulo i američko Ministarstvo poljoprivrede: Najveće pitanje na koje upućuju ovi rezultati je kako objasniti brzo prihvaćanje GM usjeva kada su njihovi financijski rezultati upitni, pa čak i negativni. Iz toga se nameće zaključak da se GM usjevi ne proizvode za opće dobro, već za profit agro-kemijskih tvrtki koje gube zaradu zastarijevanjem patenata svojih kemikalija. Tvrtka prozvodi i sjeme otporno na herbicid i sam herbicid, pa je zarada tako udvostručena. Uzgajivači se ugovorom moraju obvezati da neće čuvati sjeme za sljedeću sjetvu, niti da će kupiti herbicid od drugog proizvođača. K tome, GM tvrtke kupuju manje sjemenarske tvrtke, tako da je u nekim regijama nemoguće kupiti nemodificirano sjeme. Ovakvih sličnih slučajeva, kontroverzi, skrivanja rezultata i pokušaja osporavanja studija koji govore u prilog borbe protiv GMO-a ima i previše.
Prisjetimo se i da je, prema vijestima agencije France Presse (30. siječnja 2001.), Bosna odbila donaciju od 44 tisuće tona američkog GM kukuruza StarLink vrijednu 4 milijuna US$, usprkos američkom uvjeravanju da se ovaj kukuruz koristi za ljudsku i stočnu hranu, a isto je učinila i gladujuća Zambija.
Čini se da transnacionalne biotehnološke kompanije kroje politiku plasmana GMO, primjerice, nekadašnji službenik Monsanta (velike biotehnološke korporacije), a potom pravnik američke Direkcije za hranu i lijekove (famozna FDA) napisao je 1992. Prijedlog zakonskih propisa o GM hrani u SAD. Po obavljenom poslu napustio je FDA i vratio se u Monsanto. Ministarstvo za poljoprivredu puno je bivših službenika biotech korporacija. Znajući to, postaje jasno da europsko odbijanje transgene hrane može bitno i katastrofalno ugroziti američki izvoz. Biotech korporacije same provode ispitivanja novih GM usjeva i podnose rezultate ispitivanja FDA,a često odbijaju dati i dodatne informacije koje traži FDA, jer im postojeći zakon to omogućava. Također je bitno spomenuti da ne postoji odredba koja o tome koje testove, na koje sastojke i kojom metodologijom valja provesti, pa proizlazi da su sve tvrdnje o bezopasnosti hrane od GMO-a po ljudsko zdravlje utemeljen na nepotpunim testovima onih istih kompanija koje su GMO i stvorile.
Jedan velik problem na koji nailazi prosječan, mali poljoprivrednik, jest taj da je GM usjeve nemoguće kontrolirati. Polen GM usjeva nošen vjetrom širi se kilometrima i može prenijeti genetski modificirana obilježja konvencionalnim usjevima i nekim divljim srodnicima, tako da je nemoguće zaustaviti njegovo širenje. Usjevi otporni na herbicide već su zagadili tradicionalne usjeve u Sjevernoj Americi. Zanimljiv je slučaj poljoprivrednika Percyja Schmeisera koji se suprotstavio Monsantu kada su njihovi istražitelji pronašli neautoriziranu GM uljanu repicu na njegovom posjedu u Saskatchewanu, Kanadi. Tvrtka je protiv njega pokrenula sudski postupak na kojem se branio tvrdeći da ne želi te usjeve na svojoj zemlji. Odluka suda: nije važno je li GM sjeme tamo dospjelo vjetrom ili nekim drugim slučajem, Percy je kriv za neovlašteno korištenje Monsantovog patenta. Zato je većini poljoprivrednika sigurnije plaćati skupo GM sjeme i tako izbjeći ogromne pravne troškove koji bi mogli nastati zbog uzgoja kontaminiranih tradicionalnih ili organskih usjeva.Brojnim proizvođačima organske hrane je zbog zagađenja usjeva GM polenom uskraćen certifikat, te ih nisu mogli prodati. Uljana repica otporna na razne herbicide postala je jedan od glavnih kanadskih korova. To pak znači da njihovo uništenje zahtijeva jače, opasnije i zastarjele kemikalije.
U svjetlu toga zanimljiva je činjenica da GM usjevi uglavnom ne ostvaruju očekivane rezultate. Tvrdnje o većim prinosima nemaju veze s pravim stanjem. Izvještaj Udruge Soil o iskustvima sjevernoameričkih uzgajivača zaključuje da većina obećanih prednosti nije ostvarena i da su GM usjevi praktična i ekonomska katastrofa. Doktor Charles Benbrook proučivši rezultate s 2800 pokusnih sojinih polja izvješćuje da urod GM soje podbacuje u prosjeku za 6,7% u odnosu na nemodificiranu soju, a može se spustiti i do 10% u usporedbi s biranim konvencionalnim vrstama.
U Europskoj uniji odnosno u EU parlamentu vođene su prave bitke oko toga treba li ili ne dopustiti širenje genetski modificiranih proizvoda na europskom tržištu. Neke države (npr. Austrija, koja se cijela proglasila zonom slobodnom od GMO-a) najoštrije su protiv toga. Rezultat? Donijeta je politička odluka da ako ni protivnici ni zagovornici GM proizvoda ne mogu na tu temu postići većinu, proizvod može na EU tržište! S druge strane, preko 70% europske populacije protivi se GMO proizvodima u prehrani. A kako je kod nas? U Hrvatskoj se do 2007. godine 13 županija proglasilo slobodnima od GMO-a, što nam daje zaključiti da lokalne vlasti ipak shvaćaju težinu mogućih posljedica koje GMO može donijeti. Ipak, ako smo svjesni da se čitava stvar svodi na materijalni dobitak pojedinaca, neka nas ništa ne začudi, jer će Netko lako naći odobrenje ako to želi, baš kao što je svojedobno jedan saborski zastupnik izjavio, u obrani jednog solinskog industrijskog štetočine i zagađivača, Pa ne mogu tražiti od industrije da radi bez profita!
Odužila sam s ovim napisom, ali, zaista ne znam što bih izbacila da bude kraće, ne želim vas u korist uštede vremena čitanja zakinuti za kvalitetu- moja je želja bila da vam, cijenjeno čitateljstvo, prenesem neke bitne činjenice i informiram vas o kontroverzama GMO-a. Svakako ih dobro odvagnimo, i ne srljajmo u mutnu GMO budućnost, jer rajčica je rajčica, a riba je riba.
I.B.
- 03:04 -
Bubni i ostani živ (5) - Ispljuni na papir - #
subota, 02.05.2009.
I propustom!
(Priča o Knjizi izgubljenih stvari i još mnogočemu izgubljenom)
Knjigu izgubljenih stvari napisat će netko dostojniji i bolji.
Ovo je samo par mojih bilježaka napisanih na silu u jednoj od onih noći kada se u tijelo uvuče previše topline i kada vas neželjeni nemir obuhvati ko smola iz koje se ne možete otrgnuti ma koliko se okretali. Ove riječi napisane su samo iz razloga da nakon obavljene dužnosti na koju me ovo stanje prisiljava, mognem mirno zaspati.
O Knjizi mi je rekao davno moj profesor. Školovanje je bilo pri kraju. Nadolazilo je vrijeme kada razgovori postaju dublji, šutnje duže, a pogledi znakovitiji. Pričali smo o traganju za izgubljenim vremenom. Podijeljeno oduševljenje, besprijekoran Proustov ciklus. Ideje o stvarima koje uskrsavaju, o vremenu – osvetitelju i darovatelju, prošlosti koja samo čeka priliku da obrne poredak, o zaboravljenim mislima, riječima, djelima… i propustima.
Negdje između važnih rečenica akademske rasprave osjetio je potrebu da mi nekim osobnim tonom kaže kako oduvijek ima želju napisati samo jednu knjigu – o stvarima koje je u životu propustio učiniti i za kojima žali.
Trenutak šutnje bio je sasvim dovoljan da prekrije moju empatijsku nepripremljenost, blago zakašljavanje i… „dakle, kao što sam rekao, sa strukturalnog gledišta mogli bismo reći da se naracija odvija…“
Knjiga izgubljenih stvari od tada me progoni. Bi li moglo postojati takvo djelo u kojem bi se sabrali svi ljudski propusti uzrokovani ponosom, stidom, glupošću, licemjerstvom ili slabošću? Takva knjiga koja bi, jednom dovršena i zapečaćena sa 7 pečata, omogućila čovječanstvu da konačno mirno otpočine?
Moja poglavlja koja sam pripremao za knjigu nekako su se brzo nabirala u ovom kratkom periodu uporabe vlastitog mi života. Ne razmišljam često o njima. Samo kad moram. Kao večeras kada me ponovno progoni taj neobični strah od bliskosti, zarađen poput trajnog oštećenja nakon neke duge bolesti.
Ponekad mi se čini da je život ograničeni broj prilika čiji zajam moraš vratiti ili platiti za njega samoćom. Ljudi koji nisu znali voljeti ljude moraju najprije zavoljeti neku pticu, ili drvo, da bi se s vremenom privikli na bliskost koju su iznevjerili propuštenim prilikama.
Bože, očuvaj me za sad od prilika, znam da još na njih ne bih mogao odgovoriti.
Ne tako davno Dario je bio moj susjed. Moj vršnjak, samo godinu dana mlađi. Posuđivao je moj mp3 player kad je išao utorkom na trčanje. A bio je utorak i bilo je ljeto. Samo što se on taj dan vratio previše brzo da bih pomislio kako mu je dosadilo i previše blijed da bi mi palo na pamet kako je samo nešto zaboravio. Tresao se. Onako kako se tresu ljudi kad su u groznici.
Brata mu je udario kamion. Tetka javila. Slabo je.
Tresao se onako kako se tresu… I stajao je… Stajao je samo pola metra od mene očekujući… bilo što.
Ne mogu lagati da mi ga nije bilo žao. Bilo je! Znao sam da trebam nešto reći, nešto o dobru i zagrliti ga. I htio sam. Ali nisam mogao. Dečki ne plaču. Dečki ne pokazuju slabosti. A osobito ne bliskosti.
Odmakao sam se, kao da idem nešto uzeti, samo da sebe riješim nelagode, a njega oslobodim očekivanja podrške. Vratio sam se s čašom vode. Još je jednako stajao. Sjeo sam ga za stol. Konačno sam smogao snage da ga pokušam umiriti – sjedeći prekoputa.
Stoput sam zažalio zbog toga i tražio priliku da to ispravim, ali nažalost, prilike nemaju svoje potomstvo. Jedino što možemo naučiti je da u trenutku kada se pojave neke nove, njima slične prilike, postupimo onako kako smo oduvijek trebali.
Nesreća je što ja i sporo učim.
Još nekoliko godina prije toga počeo sam gušće pisati redove Knjige.
Treba li spominjati da je bilo ljeto, a ja sam nekim čudom bio na vrhu brda, na posvećenom mjestu jednoga groba. I ljudi su prolazili. I ljudi su stajali da se odmore. Ali ja ljude nisam vidio. Glupo bi bilo govoriti o ljubavi na prvi pogled kada ih je bilo puno više i kada ne znam s kojim sam se točno zaljubio. U djevojku koja je prolazila. Kao nikad otkad za sebe znam.
Nekom čudnom providnošću sreo sam je sutra. I ona me je prepoznala. Živi tu, pored. Nije daleko. Tek je došla. Pozvala me da ostanem s njom tu večer. Tu, na zidu.
Kraj tog zida su ljudi prolazili tu večer. I ljudi su stajali da se odmore. Ali ja ljude nisam vidio.
Puno sam toga htio pitati. Saznati koliko god mogu pamtiti. Čuti sve! I puno toga reći! Ali nisam imao snage. „Znaš…“ „…aje daj mi svoj broj mobitela, čut ćemo se sutra“.
To vrijeme ispunilo me je neobičnom pobuđenošću. A ja, mladi igrač riječima, iste noći smislio sam sve za sutra. Baš tim redom. I baš tom bojom glasa. I baš tim gestama. I, ajme kako sretan!
Sutra sam već prije mraka sjedio na zidiću ponavljajući po zadnji put sve ispočetka. Javio sam joj da je čekam. Ona je bila otišla do strine, na kratko.
I tog dana je ljeto. Vruće ljeto. A vrućine znaju biti i previše ubojite za nesigurne vozače. Krivi trzaj, prevelika oštrina, topla cesta i… „stižem za 5 min“ – poslala mi je poruku.
A vidiš, mila, kako neki životi završe lažju.
… i propustom!
Sutradan sam opet bio kraj jednog groba. I ljudi su prolazili. I ljudi su stajali da se odmore. Ali ja ljude nisam vidio...
Knjigu izgubljenih stvari napisat će netko dostojniji i bolji.
Ovo je samo par mojih bilježaka napisanih na silu jedne noći. Da mognem mirno zaspati.
Th.
- 05:52 -
Bubni i ostani živ (5) - Ispljuni na papir - #
