srijeda, 29.04.2009.
TRAŽI SE: OBRAZOVNI PROGRAM
Smatram se običnim TV gledateljem, ako bi parametri prosječnosti bili količina provedena ispred malog ekrana ( u prosjeku 2 sata dnevno) i sadržaj emisija koje me zanimaju. Iskreno, volim pogledati Dnevnik te po koju seriju noćnog repriznog programa prije no što zaspim; sve ostalo spada u nekakve izlete interesa i uočene najave emisija. No, također uočavam da tu vlada zakon ponude i potražnje-sadržaj TV programa itekako ovisi o ukusu gledatelja ili onome što urednici programa misle da spada u ukus gledatelja, tako da se sve na kraju svodi na zatvoreni krug u kojem svi šutke prihvaćaju prohtjeve drugih, bez previše korištenja razuma.
Čak i letimičnim listanjem programa 3 televizijske kuće na nacionalnoj razini(lokalne televizije ovdje ne želim niti spominjati niti govoriti o kvaliteti njihovog programa) u tzv. prime timeu može se uočiti kako se javna televizija trudi angažirati na dvije razine: Prvi program je rezerviran za emisije informativnog karaktera u kojima se želi analizirati aktualne probleme, više ili manje uspješno i sa ne baš zamjetnom količinom gledatelja, dok Drugi program sadržajno predstavlja konkurenciju privatnim TV kućama stranim filmovima, serijama i sportskim prijenosima. Privatne televizije, pak, otvoreno djeluju komercijalno, što se, u neku ruku, i može prihvatiti kao produkt poslovne politike i ciljanog gledateljstva koje ispražnjava svoje niske strasti i potrebu za virenjem u tuđe živote u reality show-ovima svakakvih formata, koji nekad i zapanjuju svojom kreativnošću(kome bi uistinu palo na pamet stvoriti emisiju formata Farme??), no s druge strane umnogo smanjuju oštrinu kritičnog uma koju bi gledatelj mogao razviti kad bi mu bio ponuđen intelektualno izazovniji sadržaj.
No, prime time cilja na odraslu publiku, dakle ljude koji već imaju razvijen kritički aparat i, ako ne ništa, slobodu izbora u obliku daljinskog upravljača. Ono što smatram pogubnijim jest jutarnji program, koji je oduvijek, makar u mojoj svijesti, bio rezerviran za emisije dječjeg i obrazovnog programa. Da, obrazovnog programa! Ne samo loše sinkroniziranih crtića tko zna čije produkcije, nego istinski osmišljenog kolaža emisija, priloga, kvizova i kojih li sve već ne formata koji bi bili osmišljeni pod paskom stručnjaka-dakle, pedagoga, psihologa, logopeda i inih struka usko vezanih uz odgojno-obrazovni proces. Kao osoba koja je osnovnu školu pohađala devedesetih godina, ja se još uvijek jasno sjećam obrazovnog programa na javnoj televiziji koji je, kad sada razmišljam o njemu, bio jako dobro koncipiran - u 90 minuta su se izmjenjivali elementi koji su išli iz studija uživo sa kratkim filmovima tematike određene za taj dan, tako da je svaki dan u tjednu bio prilagođen kako dobi tako i granama predmeta koji su bili obrađivani. Tako je ponedjeljak bio rezerviran za razrednu nastavu, dok su ostali dani redom bili rezervirani za prirodne znanosti, društvene znanosti, hrvatski jezik i književnost te strane jezike. Moram priznati da sam ja bila jedna od onih koja bi rado gledala naizmjence obrazovni program i Cartoon Network te usput pisala domaću zadaću te moram zamijetiti da, čak i uz takvo pasivno gledanje, se još uvijek sjećam dosta detalja.
No, što današnja djeca mogu reći o obrazovnom programu? Ništa, jer on jedostavno ne postoji. Želim naglasiti, dakle, da ni prijašnji program tog karaktera nije bio ni terminski ni kvantitativno nametljiv – radilo se o razdoblju od cca 10 do 12 sati ujutro. Današnji program tog termina na 4 nacionalna programa izgleda otprilike ovako:
Prvi program: Vijesti, dokumentarac (najčešće kakav dosadnjikav putopis, nisu ni dokumentarci što su nekad bili), Oprah show (alternativa: emisija o vrtlarenju)
Drugi program: Beverly Hills, srednjemetražni crtić (jasno, sinkroniziran), serija za mlade (produkcija nije bitna, prima se sve od Brazila do Tadžikistana)
Nova TV: Nova lova (koja se može slobodno prevesti u „Pljačkomat“, ali je tu sve po zakonu; jedino se ne poštuje zakon zdravog razuma), IN magazin (mozaična trač emisija s udarnom viješću poput „Jesu li se Nives i Dino Drpić uistinu seksali nasred maksimirskog stadiona ili je to samo još jedan marketinški trik zlih medija?“), Inspektor Rex, Farma (sic!)
RTL: Kunolovac (konkurencija pljački na Novoj TV, no očito ima dovoljno naivnih za zdravo poslovanje i jednih i drugih), Astro show ( u kojem je jako naglašeno da su linije dostupne 0-24), reprize stranih humorističnih serija od jučerašnjeg popodneva (još jedan revolucionaran način popunjavanja programskih rupa- kako li samo toga nema na CNN-u? )
Zaključno, jer ne želim još više ogresti u sarkazam tihe nemoći kada je o ovom problemu riječ, želim istaknuti kako je problem nestanka obrazovnog programa ugrožavanje propagiranja vrednota u medijima – više je nego očito kako se na TV programu svašta nudi, no činjenica da nema sluha za stvaranje alternative gore navedenim ispraznim sadržajima uistinu frustrira. Ova kritika pogotovo ide na račun javne televizije, koja se na sva zvona ponosi svojom pedesetogodišnjom tradicijom u emitiranju, a pri tom zaboravlja dvije stvari: prvo, financiraju je građani RH, a kao drugo javna televizija ne može biti konkurentna s privatnima na njihovoj razini, dapače – javne televizije su one koje kroje standard informiranja cijele javnosti i emitiranja programa za najširu publiku.
Svake porođajne muke su teške, stoga bi tako bilo i sa povratkom obrazovnog programa, no, sve dok se to ne dogodi ili dok se ne pojavi zdrava i glasna građanska inicijativa koja bi stavila naglasak i na tu zvjezdicu na sjajnom nebu problema iznad Lijepe nam Naše, može se samo promatrati kako buduće generacije izrastaju u, da se poslužim rječnikom „Fight cluba“, single serving generaciju – ljude koji informacije prihvaćaju na prvu takve kakve jesu, sterilne i spremne za konzumaciju. No, nakon korištenja one se jednako brzo odbacuju i traže se nove i svježe. S tim da vjerojatno ove odbačene i ne budu reciklirane.
A.P.
- 23:12 -
Bubni i ostani živ (9) - Ispljuni na papir - #
nedjelja, 26.04.2009.
Vremensko-kritičko-najkritičko-prostački osvrt na slavlja krizmi i njihove aktere
Pregledavam neki dan novine i naletim na zanimljivu naslovnicu: cijena krizme od 3000 kuna pa do neba; a sve lijepo popraćeno divnom fotografijom djevojčice koja prima Prvu pričest. Prava novinarska šamarčina zdravom razumu, baš kao ono jedne godine kada su sve novine objavile na naslovnicama krupni kadar navodnog silovatelja, a kada ga je policija nedužnog pustila objaviše članak od pola kartice na 12-oj stranici uz objašnjenje kako to ipak nije silovatelj. Čovjek stigmatiziran, gotovo kao Sudac, ali za razliku od njega ovom se jadniku nije pisala karizmatična, propovjednička, mistička ili pjevačka karijera, već otkaz, sramota i odbacivanje od svih – ipak je on bio optužen! No, dobro, to nije tema. Vraćam se na promišljanje oko slavlja krizme i toliko već spomenute ekonomske krize. Naime, novinari su spomenuli kardinalovu preporuku oko štednje, a paralelno ubacili bubu kako se vjernici baš toga neće držati.
A sadaaaaa, wooooooooš.....skvi....skvi.....krđđđđ....evo nas u 1994. Nikola Horvat ima 13 godina, sprema se na krizmu, pucaju ga hormoni, srami se svega i svačega, pušta dugu kosu po uzoru na članove Metallice, svira u svom prvom bendu (ako se to tako može nazvati), ponosi se svojim prvim Nike tenisicama i gleda cure.... ali one ne gledaju njega.... barem je on to mislio:) Da Vam bolje dočaram kakvo je to bilo vrijeme bacit ću Vam pokoju mrvicu iz te famozne godine: ubio se Kurt Cobain, poginuo je Ayrton Senna, umro je Henry Mancini. Hrvatsku je po prvi puta posjetio papa Ivan Pavao II., na Euroviziji nas je predstavljao Tony Cetinski sa pjesmom Nek ti bude ljubav sva, Hrvatska nije bila cjelovita, ratni profiteri su bili na svom vrhuncu, a puk se gušio u vodi koja je došla do nosa – barem u mojoj okolini. Tih dana, sjećam se, bilo je teško priuštiti si lijepe cipele i kakvu košulju, no mama ko mama, nekaj je skemijala i dolično me obukla, a tata koji je došao iz inozemstva me otfurao u Tkalču i kupio mi povodom krizme nove novcate Nike tenke, koje su već svi moji prijatelji imali, samo, 5 puta bolje. No, to nije pokvarilo moju sreću – imao sam najkice! Nakon krizme, svi moji gosti su se sjatili kod nas doma i fino smo papali. Ne sjećam se točno što je majka pripremila, ali znam da je to bio moj dan i da je to slavlje ekvivalent današnjim slavljima po restoranima. Dokaz da se sjećam tog događaja je i ovaj članak, naime, poznat mi je gotovo svaki detalj.... osim krizme, jer, budimo realni, mladcu od 13-14 godina baš i nije neki događaj doći pred biskupa i reći amen, ali sva ona pompa oko mene koja se odvijala u trenutku kada se znalo dogoditi da ni kruha nemamo u kući, me je učinila svjesnim moje važnosti, svjesnim da negdje pripadam i da se na mene smije ponekad i potrošiti i koji novac više, učinila me svjesnim voljenosti.
Kada iz današnje perspektive gledam te godine, moram priznati da se ne bih volio vratiti u to vrijeme. Bijaše to mračno doba i svo cviljenje koje nam se servira iz dana u dan oko ekonomske krize me tjera da se zapitam ta gdje su bile sve te cvilidrete svih tih mračnih godina??? Iz kojih su rupa isplazili da sada pozivaju na štednju, da broje svaku potrošenu kunu, da nam svake godine serviraju koliko milijuna kuna Hrvati potroše na skijanje, ljetovanje, kurve, kavijar i škampe??? Tjera me da se pitam otkuda nekome pravo da propitkuje hoće li netko potrošiti na slavlje svoga djeteta 3000 ili 55.000 kuna? Nema te krize koja bi mene natjerala da ne proslavim sa svojim djetetom taj njegov dan i da mu ne priredim da se osjeća baš kao i ja one davne 1994. kada nam je nedostajalo puno više nego što nam danas nedostaje. Slažem se, ne treba pretjerivati, ali onakvi novinski članci, koji se pritom pozivaju na autoritet kardinala, pogađaju uvijek one najranjivije, one najskromnije koji će u svojoj skromnosti još pritom osjećati nametnuti stid jer su se odvažili iskeširat pišljivih 3000 kuna. Pitam se kako slave novinari (nije da ne znam)?
Sljedeći aspekt bi bio osvrt na neke crkvenjake koji se javno sablažnjavaju nad rastrošnim kumovima, preskupim poklonima i šarenim haljinama umjesto skromnih bijelih. Naime, svaki zdrav razum se može zapitati gdje se, pobogu, ti mladi odgajaju, kako, i s kojim naglascima? Prvo, kada dijete dođe ministrirat vidi da striček župnik vozi BMW-a, da imaju svega na pretek, da se ne štedi, te da je tata imao pravo kad je psovao majku lopovsku. Kada bi roditelji i djeca iskusili skromnost Crkve onda bi se tako i odnosili u samom pristupu, jer koliko puta Vam se dogodilo da idete na neko skromno mjesto te se pitate što će te obući kako ne bi bili prenapirlitani? Kada idem u Crkvu, ja sa time nemam problema, a Vi? Ta, ako želiš skromne vjernike budi i sam skroman! Ali, u ostalom, zašto je štednja postala vrlina? Ja želim raskošna slavlja u Crkvi, želim raskošne krizme i prve pričesti, želim svima oko sebe radost i veselje, iskrenu radost i iskreno veselje jer slavim Boga kroz nečiji život. No, crkvenjaci svoju rastrošnost usmjeruju samo unutar zidina svojih dvora, a od naroda zahtijevaju štedljivost, pa čak i u veselju i slavlju, a danas se i onako malo tko zna veseliti osim raskalašenih lovatora koje kritika i onako nikada ne dotiče, a i to njihovo nazovi veselje je samo usiljen razlog za divljaštvom. Sve je u crno-sivim nijansama. Kome je u interesu imati depresivan narod, tugaljive, žalosne, zatvorene u kući koji će plakati nad neimaštinom? Nisu li poslušniji tužni i depresivni te su manje skloni revolucijama i kojekakvim bijesnim glistama? Sumiram, rastrošni popovi traže od depresivnog naroda da se suzdrži slavlja javno ih kritizirajući, a istovremeno im daju sasvim drugačiji primjer. U isto vrijeme su uvjereni da čine dobro djelo misleći da kritika ide na praktične ateiste unutar Crkve, a jedini koji ih slušaju su oni mali koji i onako slave preskromno. Može li Crkva tu malo bolje stajati uz narod?
Treća populacija o kojoj želim govoriti, a koji su glavni razlog kritike svećenstva, su napaljeni roditelji dubljeg džepa i njihova zlatna djeca. Naime, takvi roditelji si dopuštaju odgajat dijete u apsolutnom materijalističkom duhu, gotovo razvratnosti, a onda ih dati na vjeronauk i krizmat. S takvom djecom se teško može nosit prosječni vjeroučitelj ili svećenik pa se na kraju sve svede na „ma pusti ih“. Naravno, ne okrivljujem djecu, šta zna mali vragolan jel Duh Sveti ptica, vjetar, križ načelu ili ulje kad je kod kuće lova ta koja kroji mir ili rat, batine ili ljubav! Dijete je preslik obitelji: ako se doma živi „poganski“ tako će se i dijete postavit. Problem je jako kompleksan i teško da bih mogao suvislo razložiti problematiku. Jedno znam, ako je već situacija takva da se krizmaju praktični ateisti čiji roditelji žele u knjižici uspjeha imati još jedan štambilj, a Crkva nema petlje otkantat 60% pretplatnika na štambilje, onda bolje neka šuti. Ne možeš imati 88 % vjernika jedne države i da svi budu male, dobre ovčice. Netko mora bit i đubre ako se već odgaja vjernike po principu „mi smo bogovi“, a ne po principu ljubavi. Moralna dekadencija vjernika, duhovno tupavilo i totalno ne poznavanje materije jest crkveni problem, ali se neće otkloniti vikanjem ili šibanjem, koje uvijek dotakne samo one najposlušnije – ni krive ni dužne, već konkretnim djelovanjem i primjerom. Ako župnik, susjedni župnik, ili od strinine strine župnik ima tri alimentacije na grbači, teško da možemo govoriti o primjeru, jer budimo realni, jedna lasta u današnjoj globalnoj selendri ipak čini proljeće, a kako neće njih nekoliko!
Možda sam se prežestoko okomio na dotični članak i neke crkvenjake, ali ponekad mi se čini da je prosječni građanin, prosječni vjernik poput najobičnije lopte za napucavanje koja se onda prebacuje s jednog dijela terena na drugi, i tako u nedogled. Objektivna kritika uvijek izostane, a kako je napad najbolja obrana ta taktika se koristi na galone, no primjenjuje se na najotpisaniju klijentelu – male ljude koji zasigurno neće uzvratit, dok si ekonomski, duhovni, politički, bogataški i ini autoriteti uzajamno pružaju desnice pritom noseći tri para rukavica od kojih su jedne uvijek one kirurške – u slučaju analnih problema te uvijek dobro došle penetracije.
Zaključak. Neki crkvenjaci su nezadovoljni velikom većinom svojih „vjernika“ koji žive poput ološa, a takva su im i djeca. Taj ološ donosi novac i teško ih se odreći, a i digli bi bunu kad bi ih se odrekli jer imaju keš. Potom, slijedeći ono malo savijesti, neki crkvenjaci bacaju salve kritike koja plodno tlo nalazi u onim najposlušnijim, najsiromašnijim, dok ološ i dalje ostaje ološ. To sve sa zanimanjem gledaju novinari. Oni primjećuju jaz između kritike nekih crkvenjaka i većine „vjernika“. Sukladno tome pišu novinske članke pritom prilažući krive fotografije. Novine pročitaju svi vjernici, a oni najmanji stanu kimati glavom uz riječi: ajoj, moramo skromnije ove godine. Ološ zamota novinama krumpirove kore. Kraj.
Mnogo toga nisam izrekao, niti neću. Za kraj savjetujem. Dragi građani, vjernici, nevjernici, jadnici i ostala sirotinjo, ne štedite sa svojim novcima ako vam se ne štedi, ne gledajte jel' kobasica 2 ili 3 lipe jeftinija, pokažite ološu da se i vi možete lijepo obući, dajte malom kupite više te najkice, a kada je u pitanju štednja mislim da bi bilo najbolje da na nedjeljnoj misi malo čvršće stisnete šaku kada do vas dođe čiča sa zvončićem, a novine su ionako stvar povijesti, stoga surfajte, a za umatanje krumpirovih kora poslužit će i reklamni letci jednog od supermarketa!!!
Veselo i raskošno slavlje Vam želi Nikola Horvat, živjeli ;)
- 16:02 -
Bubni i ostani živ (4) - Ispljuni na papir - #
petak, 24.04.2009.
Komentar o postizanju nužne pravednosti putem metode besplatnog školovanja koji je htio postati post
Napomena na početku. Služio sam se uglavnom tuđom literaturom čiju sam vrijednost prepoznao te smatram (prema osobnom načelu poticanja savjesnog informiranja i djelovanja) da zavrjeđuje biti očitovano javnosti a ne samo u znanstvenim krugovima odakle su tekstovi potekli. Vrlo malo je mog osobnog utiska. Institut za razvoj obrazovanja i http://www.iro.hr/hr/ izvor su potonjih informacija. Ukoliko vam je tekst lakše čitati u word formatu, možete ga preuzeti s mjesta: http://www.filedropper.com/komentarkojijehtiopostatipost
Posvećujem ovaj tekst svima onima koji ne shvaćaju razliku između prosvjeda kao fenomena i cilja za kojim taj prosvjed teži.
Nezaposlenosti, O nezaposlenosti!
Uobičajena je i svakidašnja postala jadikovka "mladoj je osobi teško naći posao", koja ulijeva strah u kosti onima koji su pri kraju školovanja. Ona je prilično točna. No potpuno je irelevantna za osobe s višim te posebno za one s visokim obrazovanjem. Stopa nezaposlenosti mladih prvenstveno se odnosi na mlade sa srednjim obrazovanjem koji na tržište rada ulaze sa 17-19 godina.
Postoje dva izvora podataka koji mogu pružiti odgovor na ovo pitanje - registar Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) i podaci Ankete o radnoj snazi. Administrativni podaci ukazuju na veću zapošljivost visokoobrazovanih od svih ostalih skupina mladih. Nezaposlenost mladih sa visokim obrazovanjem koncentrirana je u prvoj godini nakon završetka studija te u nešto manjoj mjeri u naredne dvije godine. Fraza poslodavaca i starijih generacija "mladi danas neće raditi" reflektira razlog rečenog. Naime, kao što poslodavci probiru radnike tražeći prikladne, tako i tražitelji posla probiru poslove. Oni koji su si mogli priuštiti 16 godina školovanja u pravilu imaju resurse i volju uložiti još nekoliko mjeseci ili godinu dana kako bi došli do posla koji im odgovara sadržajem, uvjetima rada i/ili plaćom.
No u zreloj fazi karijere, kod mladih s trogodišnjim srednjoškolskim obrazovanjem nezaposlenost je četverostruko češća nego kod fakultetski obrazovanih, a sa onima koji su završili četverogodišnju srednju školu situacija je tek nešto bolja. Hijerarhija obrazovnih stupnjeva ovdje se pretvorila u hijerarhiju rizika nezaposlenosti, gdje svaki viši stupanj obrazovanja dodatno štiti od nepovoljnih ishoda.
Tako je u cjelokupnom radnom aktivnom stanovništvu 2006. godine stopa nezaposlenosti za populaciju s trogodišnjom srednjom školom iznosila 12,8%, a za one sa sveučilišnom diplomom tek 5,4%.
Dakle, visoko obrazovanje većini mladih koji steknu diplomu omogućuje značajno lakše pronalaženje posla, viša primanja, prestižnija zanimanja te sigurnije poslove i karijere nego je to slučaj kod mladih koji imaju samo srednju školu.
Ako smo utvrdili nejednakost životnih i radnih ishoda ovisno o postignutom stupnju obrazovanja, onda je vrlo bitno da društvo posjeduje mehanizme kojima će osigurati jednakost šansi svoj djeci da se okušaju u visokom obrazovanju.
Nažalost, institucionalni okviri školarina i financijskih potpora u Hrvatskoj su izuzetno manjkavi.
Hrvatsko visokoškolsko obrazovanje doživjelo je značajnu ekspanziju kroz proteklo desetljeće usprkos smanjivanju demografske baze mladih studijske dobi. Naime, ukupan broj studenata porastao je sa 85.752 u 1996./7. na 138.126 u 2007./8., dok se broj diplomiranih gotovo udvostručio sa 11.510 u prvoj poslijeratnoj godini na 20.969 u 2007. godini. Na prvi pogled, ovi se podaci čine ohrabrujući u kontekstu prednosti koje pojedinac i društvo mogu imati od stečenih visokoškolskih kvalifikacija. No, koga u ovim podacima nema? Za koga su ti podaci zapravo ohrabrujući? Zasigurno ne za one koji u toj utrci za akademskim kvalifikacijama zaostaju i to ne svojim izborom.
Bolonjski proces bavi se tim pitanjem u smjernici koja se zove „socijalna dimenzija“, a odnosi se na jednake mogućnosti pri upisu studija, za vrijeme njegova trajanja te pri završetku studija, s posebnim naglaskom na uklanjanje institucionalnih prepreka za studente i studentice nižeg socio-ekonomskog statusa. Problem društvenih nejednakosti u pristupu visokom obrazovanju najviše je tresao Englesko društvo te je indirektan uzrok socijalne osjetljivosti procesa. Ali postoji li takav problem u Hrvatskoj? Pomislili bismo da različiti društveni slojevi kod nas imaju veće mogućnosti pristupa visokom obrazovanju nego je to slučaj u klasno i etnički podijeljenoj Engleskoj - do jučer smo živjeli u egalitarnom socijalizmu. Na žalost, čini se da značajne društvene nejednakosti kod pristupa visokom obrazovanju postoje i u Hrvatskoj.
Autori koji se bave istraživanjima društvenih nejednakosti u visokom obrazovanju daju raznolika objašnjenja veće zastupljenosti studenata/ica višeg socio-ekonomskog statusa u visokom obrazovanju. Jedno od tih objašnjenja je utjecaj tzv. kulturnog kapitala obitelji, tj. roditelji koji su sami završili visoko obrazovanje polagat će veću vrijednost na školovanje i očekivat će od svoje djece da nastave njihovim putem. Utjecaj kulturnog kapitala roditelja možemo primijetiti i na ranijim stupnjevima obrazovanja, ponajprije kod odabira srednje škole. Naime, roditelji u pravilu sukladno vlastitim mogućnostima, aspiracijama i obrazovnim iskustvima savjetuju dijete koju srednju školu da upiše. Tako slabije obrazovani roditelji češće dijete savjetuju da upiše njima poznatiju strukovnu školu kako bi nakon te škole imao/la neki „zanat“ i mogao/la odlučiti ne ići na daljnje školovanje nakon srednje škole, dok će drugo biti usmjeravano ka gimnaziji jer se od njega/nje očekuje da nastavi školovanje na visokoškolskom nivou. Dakle, razlog participacije određenog postotaka stanovništva u tercijarnom i kvartarnom obrazovanju treba tražiti u diferencijaciji pri izboru srednjeg obrazovanja, na koji pak utječu osnovnoškolski rezultati. Drugim riječima, društvene nejednakosti u visokom obrazovanju nisu stvorene u trenutku izbora visokog obrazovanja već puno ranije. Utjecaj obrazovanja roditelja i razina roditeljske investicije u kognitivni razvoj djeteta i dalje ima zaseban i snažan utjecaj na obrazovne nejednakosti u visokom obrazovanju.
Kulturno-obrazovni kapital porporcionalan je novčanom kapitalu a slijedeći tu logiku jasno je da deprivacija prvog uzrokuje socijalno raslojavanje. Prema tome najizravniji mehanizam koji uzrokuje nejednakost u pristupu obrazovanju, posebno visokom jest materijalna deprivacija. Djeca nižeg socio-ekonomskog statusa uglavnom imaju manje šanse za studiranje jer je studiranje izuzetno skup proces. Naime, ne radi se samo o pokrivanju direktnih troškova studiranja kao što su školarine (oko 55% hrvatskih studenata trenutno plaća svoj studij ) i udžbenici, već i o indirektnim troškovima. Tu su na prvom mjestu troškovi stanovanja - tek 8% studenata boravi u subvencioniranim studentskim i učeničkim domovima , dok su ostali na teret svojim roditeljima u vlastitoj kući ili još veći teret u iznajmljenom stanu. Jednako tako nezanemariv je trošak hrane, putovanja i sl. Koji god mehanizam bio odgovoran za nejednakosti u pristupu obrazovanju, ne smijemo se zavarati njihovim individualističkim karakterom i ostaviti ih kao „stvar pojedinca i njegove obitelji“. Individualno, svatko se vjerojatno bori za najbolji ishod za svoje dijete sa znanjem i sredstvima koji su mu (ili nisu) na raspolaganju. Ali od iznimne je važnosti ovdje spomenuti ulogu koju obrazovne institucije mogu imati u tom procesu. One bi trebale svakom djetetu pružiti stvarnu šansu da postane visokoobrazovana mlada osoba.
Kao jedna od zemalja potpisnica Bolonjskog procesa, Hrvatska je preuzela obvezu za provedbom mnogobrojnih reformi čiji je osnovni cilj stvaranje jedinstvenog Europskog prostora visokog obrazovanja do 2010. godine. Ukoliko trenutno ne postoji dovoljno samoinicijative u hrvatskoj obrazovnoj politici da se definiraju mjere kojima bi se povećale šanse za upis i završetak studija sposobnim mladim ljudima manje obrazovanih roditelja i onih slabijeg materijalnog stanja (npr. obrazovna savjetovališta, stipendije), možda kao poticaj može poslužiti obveza(!) bavljenja smjernicom Bolonjskog procesa koja se zove „socijalna dimenzija“. U protivnom, nastavljamo prešućivati, a time i legitimirati, obrazovne nejednakosti među mladima za koje nisu odgovorni oni sami, već koje proizlaze iz manjka obiteljskih ekonomskih sredstava ili loših odluka njihovih roditelja.
U normativnim definicijama ljudskog prava na visoko obrazovanje (između ostalog u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima i u Povelji temeljnih prava Europske unije) najčešće se naglašava kako visoko obrazovanje mora biti dostupno svima na temelju „sposobnosti“.
Hrvatska je ovu definiciju prava na visoko obrazovanje uključila u Ustav Republike Hrvatske, te se u članku 65. navodi da je svakomu „dostupno, pod jednakim uvjetima, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u skladu s njegovim sposobnostima“. Nadalje, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju sadrži antidiskriminacijsku odredbu po kojoj sva visoka učilišta moraju osigurati upis na „način koji jamči ravnopravnost svih pristupnika bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, društveni položaj, invalidnost, seksualnu orijentaciju i dob.“ Iako u Hrvatskoj ne postoje kršenja ljudskih prava koji se sastoje od direktnih zabrana upisa na visoka učilišta na temelju rase, spola, ili drugih obilježja, to još uvijek ne znači da je Hrvatska zemlja u kojoj se ne krši ljudsko pravo na visoko obrazovanje. Pitanje koje se mora postaviti u svakoj raspravi o pravu na obrazovanje jest: imaju li vlade i druge nadležne institucije mehanizme koji osiguravaju da nikome nije uskraćena mogućnost upisivanja i završavanja odabranog stupnja obrazovanja?
Jedan od alata koji nam omogućuju jednostavnu provjeru stanja prava na obrazovanje u praksi je takozvana „shema 4A“ prof. Katarine Tomaševski, prve izaslanice Ujedinjenih naroda za pravo na obrazovanje. Prof. Tomaševski (koja je porijeklom iz Hrvatske). Razvila je teorijski okvir u kojem definira pravo na obrazovanje kao pravo koje sadrži četiri osnovne dimenzije:
1. Availability (raspoloživost): postoji li dovoljan broj adekvatno opremljenih obrazovnih ustanova i jesu li regionalno distribuirane?
2. Accessibility (pristupačnost): jesu li te ustanove fizički i ekonomski dostupne, odnosno je li pristup jednak za sve društvene skupine?
3. Acceptability (prihvatljivost): omogućuju li obrazovni programi kvalitetno obrazovanje, jesu li uvjeti studiranja u skladu sa minimalnim međunarodnim standardima?
4. Adaptability (prilagodljivost): je li sustav fleksibilan, odgovara li interesima učenika/studenata, roditelja, manjina, šire društvene zajednice i tržišta rada; da li se sustav adekvatno prilagođava osobama s invaliditetom, manjinama i drugim marginaliziranim skupinama?
Analizom tih dimenzija u određenom obrazovnom sustavu dobivamo opis stanja prava na obrazovanje u određenoj državi. Navedena „shema 4A“ uistinu je koristan alat, koji bi trebao služiti svakom učeniku, studentu, nastavniku, aktivistu i kreatoru obrazovne politike u budućim raspravama o reformi visokog obrazovanja u Hrvatskoj.
Glavni strateški dokument Vlade „Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010. u RH“ kao odgovor na ovaj zahtjev prava na obrazovanje ističe da „veliki broj mladih ljudi zbog svog materijalnoga stanja ne upisuje studij koji odgovara njihovim očekivanjima i sposobnostima“ te da će se poduzeti „mjere za osiguranje jednakih mogućnosti pristupa visokoškolskom obrazovanju za sve”, uključujući stipendije za studente s nedovoljnim prihodima. Prva stručna diskusija o stanju prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj održana je krajem 2006. godine na simpoziju u organizaciji Instituta za razvoj obrazovanja. Posebno je naglašen problem (po shemi 4-A) nepostojanja kvalitetnog i sveobuhvatnog sustava stipendiranja ili kreditiranja studenata (pristupačnost) kao najhitniji! Ostali su:
* postojanje brojnih prepreka za osobe s invaliditetom: uz osnovni problem fizičke pristupačnosti zgrada i smještaja, nedostaju mjere za studente unutar samog sustava, uključujući adekvatni prijevoz ili pomoć pri radu (prilagodljivost)
* nedostatak pozitivnih mjera od strane države koje bi se ticale povećanja broja Roma u visokom obrazovanju (ima sveukupno 13 registriranih romskih studenata u Hrvatskoj) (pristupačnost; prilagodljivost)
* zatvorenost sustava obrazovanja po pitanjima prava žena i seksualnih manjina - ženski studiji kao integrirani model na sveučilištima još uvijek nisu prisutni, kao što nisu ni kolegiji o queer teorijama (prihvatljivost)
Navedeni problemi pokazuju da je u Hrvatskoj pitanje ljudskog prava na visoko obrazovanje aktualno iz više aspekata i da Hrvatska još mora poraditi na jednakoj dostupnosti visokog obrazovanja svim društvenim skupinama.
Gorući problem školarina i utjecaj koji one imaju na pristupačnost visokog obrazovanja nema valjanog rješenja. Jedna od karakteristika visokog obrazovanja u Hrvatskoj jest da mnoga hrvatska visoka učilišta idu u smjeru komercijalizacije putem uvođenja tržišnih elemenata, tj. školarine. Između 1991.-2004. godine, dramatično se reducirala praksa besplatnog visokog obrazovanja. Čak i zemlje s najvišim školarinama mogu osigurati širok pristup visokom obrazovanju kad su školarine popraćene s učinkovitim mehanizmima financijske potpore dostupnima velikom dijelu studentske populacije (krediti koje jamči država i stipendije koje uzimaju u obzir prihod obitelji). Problem u Hrvatskoj jest taj da ne postoji kvalitetan sustav socijalnih stipendija niti sustav financijske potpore koji bi bio u stanju razmotriti stvarne troškove studija i financijski položaj studenata i njihovih obitelji. Trenutni sustav državnih stipendija u Hrvatskoj ne udovoljava stvarnim potrebama studenata (u 2008. godini, od ukupne studentske populacije koja iznosi 130.000 studenata, državnu stipendiju primilo je njih 2519, od kojih je 611 studenata primilo stipendiju u kategoriji redovnih studenata slabijeg imovinskog stanja). Potvrda teze o manjkavosti hrvatskog sustava financijske potpore za studente potvrdili su eksperti iz Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Postoje brojne nepravednosti u sustavu financijske potpore za studente. Glavna kritika je da se stipendiranje najviše temelji na postignuću (merit), koje se ostvaruje pri prijemnim ispitima, a ne na potrebi (need), koja se temelji na potrebama koje proizlaze iz prihoda obitelji. Rizik takve politike je da se prosječni studenti iz obitelji s nižim primanjima susreću s ozbiljnim financijskim preprekama pri pristupu i nastavljanju visokog obrazovanja.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH (MZOŠ) poduzelo je prikladne mjere te je u 2007. godini pokrenulo proceduru o osnivanju Zaklade za potporu učeničkom i studentskom standardu. Međutim, iako je inicijativa mogla predstaviti bitan pomak u smjeru usklađivanja sustava financijske potpore studentima sa standardima drugih europskih zemalja, osnovna svrha te zaklade pokazuje da je inicijativa daleko od rješenja navedenih problema. Naime, prema MZOŠ-u „osnovni bi kriterij za stipendiranje trebala biti izvrsnost, a ne materijalni status studenata“. Izostavlja načelo da bi visoko obrazovanje trebalo biti dostupno svima na temelju „sposobnosti“, a ne „izvrsnosti“. Iako su načela „jednakosti pristupa“ i „pravednosti“ u visokom obrazovanju postala integralan dio relevantnih zakona i vladinih programa u Hrvatskoj, rijetko se o njima govori u raspravama o reformi visokog obrazovanja. Pravednost jednostavno nije još stigla na dnevni red. Opasnost na koju treba upozoriti jest da bi pravednost i, u širem smislu, ljudsko pravo na visoko obrazovanje mogli postati „luksuz“, tj. nešto što se može riješiti kasnije, tek kada su ostali prioriteti i reforme u potpunosti provedeni. U tom slučaju, visoko obrazovanje će ostati privilegij određenih društvenih skupina, što predstavlja ne samo primjer kršenja prava marginaliziranih skupina, nego to ograničenje samo po sebi stvara nove skupine društveno isključenih pojedinaca.
Društvo pravednosti i znanja ili društvo klasa?
D. Š.
- 17:31 -
Bubni i ostani živ (0) - Ispljuni na papir - #
srijeda, 22.04.2009.
OTVORENO PISMO PODRŠKE
Osjećajući moralnu odgovornost podržati borbu za svaki pravedan cilj te solidarnost sa svima onima koji se u nju prikladno uključuju, upućujemo
OTVORENO PISMO PODRŠKE
inicijativi za pravo na besplatno obrazovanje
Aktualni studentski prosvjedi pljuska su i poticaj koji su nas natjerali da se probudimo i iznova promislimo o ulozi čovjeka u društvu i ulozi društva u čovjeku.
Učenje i želja za znanjem temeljne su ljudske osobine. Na njima se, kao važnim temeljima, zasniva dostojanstvo osobe, ali i mogućnost ljudske kulture. Stoga nas to upućuje na činjenicu da su znanje i mogućnost obrazovanja jedne od najvažnijih društvenih vrijednosti. Oni su nezaobilazna sredstva u ostvarenju potpune čovječnosti i ta ih trajna uloga čini osobito važnima. Čini nam se da sami po sebi oni ne zahtijevaju ni neko posebno opravdanje ili dokazivanje jer vrjednota progovara snagom svoje vlastite istine. Vrjednota je legitimacija društva i zajednička dužnost! Zbog tog razloga smatramo krivim svaki oblik partikularizacije problema, banalizacije i pokušaja prezentacije aktualnog prosvjeda kao borbe male, ideološki i politički motivirane skupine studenata vođene isključivo vlastitim interesima. U borbi oko zajedničkih vrijednosti već vrlo predvidljive podjele na „nas“ i „njih“ su potpuno nerazumljive i promašene. Tako možemo čuti kako se „oni opet bune“, „oni opet prave probleme“, „oni opet imaju svoje zahtjeve“. Ukoliko tako tvrdite, pokušajte odgovoriti na pitanje tko su to „oni“ i što je to za što se „oni“ bore, a da ujedno ne koristi i „vama“? Kako god se čvrsto dijelili na lijevi i desni blok, nemojte zaboraviti da imate jednu stranicu zajedničku! Prema tome, potrebno je razmišljati o problemu i djelovati sukladno njemu. Sve drugo se svodi na traženje izlike i izbjegavanje odgovornosti za zajedničko dobro.
Čudi nas i neobična retorika koja kaže da se besplatne stvari nikada ne znaju cijeniti, da je ispod ljudskog dostojanstva primiti nešto besplatno i da novčana participacija povećava motivaciju. Pokušajte promisliti možete li tu istu tvrdnju primijeniti i na vodu, zrak, vašu obitelj, prijateljstvo itd. Ukoliko je vaš argument dosljedan, onda već danas uvedite članarinu u vašoj obitelji jer taj status sada zasigurno ne znaju cijeniti, a novčana participacija će im vjerojatno povećati motivaciju. Zahtjev za besplatnim školstvom nije zahtjev za besposlenim školstvom. Mi ne zahtijevamo besplatne diplome nego besplatno pravo da ih steknemo. One se i dalje plaćaju teškim radom i unutarnjom motivacijom. Novac ne smije postati sredstvo manipulacije motivima. Ispod ljudskog dostojanstva je odgovornost za sebe i društvo preračunati u novčani iznos. Stoga u sustavu u kojem je obrazovanje zajednička vrjednota jedini oblik delegitimacije može biti napuštanje te vrjednote, tj. svoje pravo na besplatno školstvo možete izgubiti jedino ako svojim nemarom pokažete da vam do toga nije stalo. Neke se stvari ne mogu kupiti novcem i tu nema iznimke!
U raspravama o proračunskim izdacima pogubno je zaustaviti se na kratkoročnim planovima. Cilj države mora biti dobro svih njezinih građana, a upravo je visoko obrazovani kadar najbolja garancija društvene dobrobiti, kako kulturne tako i gospodarske. Može se činiti da školstvo nepravedno „guta“ zajedničke resurse. Ali razmislite u kojoj mjeri ono doprinosi povećanju tih istih resursa. Poslovično rečeno – više glava ne znači manje hrane nego više mozgova koji razmišljaju o stjecanju hrane.
Ponekad se vrijednost prosvjeda želi osporiti na način da se osporava legitimnost članova prosvjeda da predstavljaju sveukupnu studentsku populaciju navodeći da se radi o „manjini“ dok „većina“ ipak smatra suprotno. Također se žele osporiti i metode kojima se koriste u ostvarenju svojih ciljeva, kao što je onemogućavanje izvođenja nastave u predavaonicama i preuzimanje prostora fakulteta. Ponajprije su problematične vrlo proizvoljne opservacije o „manjini“ i „tihoj većini“. Podržavamo organiziranje Plenuma kao glavnom odlučivačkog tijela koje omogućuje svakom da izrazi svoje mišljenje i svakoj većini da dođe do izražaja. Stoga bilo koja „većina“ ili manjina koja ostaje tiha time samo pokazuje svoju pasivnost i nezainteresiranost za opće dobro. U krajnjoj liniji, temeljna ljudska vrjednota ima značaj sama po sebi, pa i ne smije biti stvar većine ili manjine.
Govoreći o problemu prekidanja nastave ili zauzimanja fakulteta prvo pitanje nije koliko su mjere drastične nego kakav je to sustav u kojem jedino drastične mjere mogu polučiti promjenu.
Željeli bismo naglasiti i važnost deklarativne razine. Naime, hrvatsko društvo želi biti društvo znanja. Dok se ne izjasni suprotno, svaki oblik borbe protiv prava na znanje je licemjeran.
Kao studenti teologije, osjećamo ne samo solidarnost nego i moralnu dužnost progovoriti u ovoj situaciji. Smatramo da svaku pravednu borbu za opće dobro treba zdušno poduprijeti dokle god ona ostane takva. Istaknuli bismo i ulogu Crkvenih dokumenata koji upućuju na važnost edukacije u izgradnji osobe i društvenoga dobra. Katekizam Katoličke Crkve, pastoralna konstitucija Gaudium et Spes i Kompendij socijalnog nauka Crkve opće dobro razumijevaju kao „skup onih uvjeta koji grupama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva“. U tom usavršavanju, velika se uloga pridaje edukaciji (usp. GE). Kompendij dalje navodi kako opće dobro obvezuje sve članove društva, svi sudjeluju u odgovornosti njegovog postizanja, no veliki udio tereta pada na političku vlast jer opće dobro je razlog njezina postojanja, dok je svrha političkih institucija učiniti pristupačnim materijalna, kulturna, moralna, duhovna dobra da bi omogućile življenje humanijeg života (DNC 167-168). A način tog ostvarenja mora uvijek staviti čovjeka na pravo mjesto, tj. red stvari treba podrediti redu osoba, a ne obratno (KKC 1912). Ne može se zanemariti ni važnost društvene solidarnosti. Naime, načelo solidarnosti zahtjeva da ljudi našeg doba više njeguju svijest o dugu što ga imaju u odnosu prema društvu u koje su uključeni: dužnici su onih uvjeta koji ljudskom životu omogućuju postojanje, kao i one nužne i nedjeljive baštine što je tvore kultura, znanstvena i tehnološka zdanja, materijalna i nematerijalna dobra, svega onoga što je ljudski slijed proizveo. (DNC 195).
Sve u svemu, vidljivo je kako su u borbi za zajedničko dobro predanost, odgovornost i savjesnost neizostavni elementi; kako su odgoj i edukacija nužne etape ljudskog i društvenog usavršavanja.
Šutnja znači ignoranciju, ignorancija znači nemar, nemar znači izdaju!
Neka ovo postane poziv svima na zajedničku solidarnost u pravednoj borbi za dobro društva, vlastito dobro i dobro budućih naraštaja!
D.Š. - I.B. - Th.
Udruga za poticanje savjesnog informiranja i djelovanja
Domagoj Mesić, predsjednik
Udruga studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta
Vedran Bonačić, predsjednik
- 16:49 -
Bubni i ostani živ (5) - Ispljuni na papir - #
UPS!D za besplatno školovanje!
Prema članku 6 druge točke Statuta udruge, UPS!D se obvezuje baviti zalaganjem za poboljšanje školstva, a prema Manifestu udruge mentalno nam tijelo mora reagirati, te se stoga kao udruženje građana otvoreno opredjeljujemo aktivno sudjelovati u prosvjedu studenata Filozofskog fakulteta te ih podržati u nastojanjima oko borbe za besplatno školovanje. Udruga za poticanje savjesnog informiranja i djelovanja, zajedno s Udrugom studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Spectrumom, časopisom studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta objavila je i Otvoreno pismo podrške u vezi ove teme, a objavit ćemo ga na ovom blogu u najskorijem vremenu.
- 15:54 -
Bubni i ostani živ (2) - Ispljuni na papir - #
nedjelja, 19.04.2009.
Izbor, plakat, birtija
Već su i posljednje lastavice stekle stalnu vizu, proljeće se ustoličilo u Zagrebu, a čak su i najsramežljivija drveća počela davati svoj doprinos proljetnim alergijama. Veliki plakati uz naše velike ulice me upozoravaju da se sprema nešto veliko. Oko glavnog kolodvora su postavljeni štandovi i gladna masa neumorno stoji u redi da pristupi i da svoj autogram. "Ovdje potpišite molim..." reče nasmijana gospođiva umiljatim glasom. Umalo sam popustio i stao u red, ali na kraju sam primijetio da se na štandovime ništa ne dijeli! Bilo je to pomalo čudno, zašta onda ima toliko ljudi u redovima…
Što se događa? Zavjera u gradu? Intenzivna prezentacija novih kemijskih olovaka za vježbanje potpisa? Mandella je opet zarobljen? Revolucija?
Tek sam nekoliko dana kasnije otkrio o čemu se radi kada je crvenokosa i pomalo anoreksična voditeljica TV-vijesti najavila skori početak predizborne kampanje za lokalne izbora koji nam uskoro predstoje. Tako su mi stvari postale ponešto jasnije. Kockice su se počele slagati na svoje mjesto poput zapanjujućih mozaika u Sikstinskoj kapeli (Sikstinska kapela ima mozaike, jel da?) I oni likovi na plakatima i štandovi za prikupljanje dovoljnog broja potpisa. Jasne su mi i predhistorijske parole koje se svakih par godina nađu na predizbornim plakatima, a dobio sam i odgovor zašto se u Požeškom Brestovcu užurbano gradi pješačka staza!
Sada kada sam shvatio o čemu se radi i postao dijelom savijesnog biračkog tijela, mogao sam slobodno krenuti u potragu za svojim kandidatom. Obukao sam dugi sivi baloner, nabio na glavu jednorogi šilt šešir, ubacio u džep povećalo i s lulom u zubima izletio na ulicu. Za početak sam odlučio istražiti plakate! Velike slike naših političara i njihove parole mi mogu puno pomoći oko mog izbora. Dugo sam lutao i nailazio na svakakve plakate svih veličina i boja! Niti jedan od tih plakata nije bio predizborni. Polako sam gubio nadu, grizao nokte i po drugi put palio lulu i na kraju naletio na veliki portret gospodina u srednjim godinama s velikim natpisom: „ Josip Kregar za zagrebačkog gradonačelnika“.
Gospodin Kregar je vrlo učen čovjek, inače je pravnik, dekan na Pravnom fakultetu. Kao intelektualac i sveučilišni profesor, učinio mi se kao pravi kandidat za gradonačelnika. No onda sam prišao malo bliže velikom plakatu i uočio da je lice gospodina Kregara načinjeno od tisuće drugih lica, kao da želi poručiti kako je sam Kregar čovjek s tisuću lica!! To može biti vrlo zbunjujuće. Kada bi Kregar postao gradonačelnik s tisuću lica, mogao bi se ujutro pojaviti na poslu u liku Luke Bebića, na ručak otići kao Kajin, popiti kavu kao Šeks, biti na sjednici gradskog vijeća kao Čačić i otići kući spavati u liku Vesne Pusić. Uplašio sam se, tko zna, možda i Bandić nije Bandić već jedno od Kregarovih lica… A tko je Jasen Mesić!?!
Dok sam se ubrzanim korakom, zadihana lica i krvavih očiju udaljavao od jumbo plakata koji me i dalje promatrao i buljio u mene sa svojih 2000 očiju, odlučio sam istražiti kandidate za gradonačelnike u drugim gradovima. Zanimalo me da li i tamo ima ljudi s tisuću lica?! Sjetio sam se jednog starog prijatelja iz Varaždina i okrenuo broj. Doznao sam da su Varaždinci zapravo jako zadovoljni svojim gradonačelnikom, gospodinom Čehokom. Poštuju ga, podržavaju ga i svakih par godina mu ponovo omoguće novi mandat, kako kao gradonačelniku tako i kao zastupniku u Saboru. Lice mi se ozarilo i pomislio sam kako sam pronašao pravog gradonačelnika. Pospremio sam u džep svoje povečalo i izvadio upaljač. Upravo kada sam htio ponovo, po treći put, pripaliti lulu uhvatila me panika! Pokušao sam se prisjetiti lica gospodina Čehoka, ali su mi u pamet dolazile samo slike brade i kose i malih očije koje su provirivale ispod silne brade i kose. Zatim sam se sjetio… Čehoku nikada nitko nije vidio lice, pa on je čovjek bez lica!
Napokon sam pripalio lulu, namijestio revere svog sivog balonera i ljutito krenuo u daljnju potragu. Zagreb sam prekrižio jer je postojala mogućnost da na svakom drugom plakatu stoji neko od Kregarovih lica pa sam se zato orijentirao na manje gradove. Nazvao sam neke ljude iz Požege. Pomislio sam da je u mom rodnom gradu onaj koga tražim. Doznao sam da gradonačelnik u mom rodnom gradu ima lice i to samo jedno lice! Zadovoljno sam uzdahnuo, povukao koji dim i nastavio dalje slušati o Požeškom gradonačelniku sa samo jednim licem. Onda sam saznao da je gospodin Ronko, kako mu je bilo ime, i više od gradonačelnika. On je i župan i dožupan i predsjednik upravnog i nadzornog odbora i direktor i policajac i sudac i javni bilježnik i tužitelj i bog i batina i sve što jedna lokalna samouprava treba da bi funkcionirala! Podsjetio me na one velike svjetske vladare i vojskovođe koji su imali svu moć u svojim rukama, kao onaj veliki američki vođa Napoleon (ili je to bio Aleksandar Veliki?)!
Nastavio sam dalje lutati gradom i usnica me je pekla od gorkog, lulskog dima. Zapisao sam u notes još jednu bilješku i nastavio mozgati! Tako su mi misli odlutale do grada na četiri rijeke, do Osijeka (ili je na tri rijeke!?). Brzo sam utipkao u mobitel broj od prijatelja iz Osijeka i započeo razgovor. Objasnio sam mu cilj moje istrage i zamolio ga da me obavijesti o stanju u Osijeku. Doznao sam kako su se u Osijeku u zadnjih par godina izmijenjivali gradonačelnici svakih par mjeseci i kada se napokon stanje smirilo dolaze novi izbori! Dok je većina gradova imala jednog gradonačelnika od zadnjih izbora, Osijek je uredno mijenjao gradonačelnika svakih par mjeseci. Najviše je do izražaja došao gospodin Đapić. Saznao sam da gospodin Đapić sigurno ima lice i to jedno lice, ali mu slabo dolazi do izražaja zbog neproporcijonalne razlike naspram ostatka tijela. Još mi je uspio dobaciti kako je gospodin Đapić i vješt trgovac pa je trgovao s raznim drugim strankama te kako je gospodin Đapić i visokoobrazovan pa ima titulu magistra znanosti.
Nastavio sam razočarano šetati gradom. Lulu sam spremio u džep zajedno s notesom i povećalom, a ruke prekrižio na leđima. Kapa mi je padala na oči, ali nisam mario, bio sam ljut i razočaran. Uspio sam, ipak, nazvati još jedan broj. Javio mi se prijatelj koji radi u nekakvom uredu koji se bavi statistikom, mislim da se zove ured za statistiku, ali nisam siguran. Požalio sam mu se i iznio mu svoja otkrića, a on mi je dao još jednu zanimljivu informaciju; na lokalne izbore izlazi samo četrdeset posto izbornog tijela!
I dalje sam hodao gradom i imao prekrižene ruke na leđima. Šutao sam pred sobom kamenje, a lula mi je opet visila iz nakrivljenih usnica. Nebo se naglo zamračilo i zaprijetilo s kišom. Bio sam ljut i vrebao očima birtiju u koju se mogu uvući. Nisam mogao vjerovati činjenicama koje sam otkrio! Svi ti kandidati za gradonačelnike s tisućama lica ili pak bez lica… Svi ti mjesni šerifi s trbuhom do zuba… Sve me to natjeralo da zaključim kako, za izići na izbore, treba imati gigantska muda! Nije niti čudno što nas na izbore izađe samo četrdeset posto.
Potpuno izmoren i razočaran napokon sam pronašao birtiju i ušao u nju u istom onom trenutku kada su počele padati i prve kapi. Naručio sam pelin i pivu, napunio i pripalio lulu i krenuo prepričavati konobarici jedan od svojih velikih životnih podviga. Možda joj ispričam svoju pustolovinu koju sam doživio u Francuskoj kada sam pet dana boravio u Palermu (mislim da se tako zvao grad).
Domagoj Mesić
- 22:42 -
Bubni i ostani živ (11) - Ispljuni na papir - #
četvrtak, 16.04.2009.
Humanitarluk
Prije nekoliko dana u Zagrebu je održana humanitarna manifestacija “Sandra, ti to možeš” za teško ozlijeđenu stolnotenisačicu Sandru Paović, s čim vas je većina, vjerujem, upoznata. Ipak, cijenjeni štioci, osjećam želju ponuditi vam i vlastito viđenje stvari.
U zaista impresivnu mašineriju koja je iznijela čitav taj događaj bijaše upregnuto ljudstva dostatnog za napučiti jednu karipsku državu: glazbene zvijezde (ipak, budite spremni zaželjeti želju), sportaši tekuće ili završene karijere, političari i ini politikanti i mnoštvo pojedinaca čija slava djeluje valjda jedino zbog principa samoispunjajućeg proročanstva, a oni svi se, na najuljudniji način, mogu svrstati u kategoriju javnih djelatnika. Naposljetku, sudjelovala je tu i javna televizija, koja je još jednom omogućila prije spomenutima da pokažu kako veliko i meko srce imaju, poprativši kamerama i potrebnim kadrom njihovu humanitarnu učinkovitost- izvođenje pjesama s najnovijeg (i, zbog manjka sredstava i interesa, nedovoljno promoviranog) albuma, haklanje s dečkima u Domu odbojke, telefonsko čavrljanje s “malim ljudima” sjedeći u pozivnom centru, ili krug po Jarunu gdje su demonstrirali svoju ljudsku jednostavnost umiješavši se u masu trkača. Svako malo ubacuju se kadrovi poznatih sportaša koji poručuju Sandri u ime cijelog svog tima da “ona to može”. Na kraju svega, spektakularno finale koje mora da je odriješilo kesu i najveće tvrdice- stolnoteniski meč između Mile Horvat i Danijele Trbović, odnosno, Mila servirâ, nakon čega Danijela ode tražiti lopticu u mračni dio studija, i tako do kraja odjavne špice. Ostatak, sudionici okupljeni oko teniskog stola, razdragano mašu, gledaju u kamere sa nježnim smiješkom koji podsjeća na fotografije u “knjigama” Phila Bosmansa, nekome u općem zanosu možda pada na pamet intonirati “Jalta, Jalta”, a svi srca velikog k’o kuća, jer su učinili dobru stvar. Zaista, divna stvar. Jedan čovjek će možda ponovno moći hodati.
A ja evo sada na to reagiram s možda sablažnjivim sarkazmom, jer nikako nisam mogla ušutkati pitanje u sebi- zašto je baš Sandra dobila tu šansu? Svo to mnoštvo ljudi se skupilo da pomogne samo njoj. Borim se s ovim osjećajem, jer i meni samoj je teško pojmiti da sam nezadovoljna zbog toga. Oprosti mi, Sandra, ne reagiram sarkazmom na tvoju nevolju, ona je također pomoći potrebna onako kako i svaka ljudska nevolja, nego, pitam se koliko je nepokretnih ljudi iz svojih kolica gledalo taj događaj na televiziji, i što im je tada prolazilo glavom? Jesu li možda mislili „Ona je poznata, ona je sportašica, ona je nečim zadivila druge... Ja ih nisam ničim zadivio, i zato danas nitko ne želi za mene organizirati koncert“? Kad se premise uvrste, zaključak jest nekako takav: Da. Izgleda da „Sandra to može“ zahvaljujući pomalo licemjernoj modi akcijâ humanitarno- zabavnog karaktera prisutnoj u Hrvatskoj posljednjih godina. Ako si dovoljno poznat, dovoljno sladak, dovoljno tugaljiv,…, da od tebe možemo napraviti projekt kojim ćemo promovirati same sebe a pri tom napraviti dobro djelo, organizirat ćemo za tebe jedan srcedrapajuć spektakl. Recimo, Silvija Mišević poznatija kao Super Silva jednostavno nije bila podobna da izazove humanitarnost u svojih kolega iz Glazbene unije da se okupe i prikupe novce za njeno bolničko liječenje, pretpostavljam jer pjeva pjesme lošeg ukusa, ima nakaradno velike umjetne grudi, a k tomu se počela deklarirati kao lezbijka, pa je pokušaj prikupljanja novca neslavno propao u praznome Saloonu. Oprostite, gospodična Mišević, za humanitarni koncert smo odabrali nekoga koga se ne sramimo. Pri tom ćemo se dobro zabaviti, jer lakše je podnijeti ili zaboraviti na golu ljudsku bijedu ako slušamo Maju Šuput kako pjeva dok biramo broj telefona koji počinje sa 060. Ovakve humanitarne akcije govore puno o nama, adresatima takvih akcija- ako nam netko ne omogući da pomognemo na nama bezbolan, ako ne i zabavan način, bome svi oko nas mogu skapat u bijedi. Da dodatno podcrtam svoj stav- tokom Božića je na mome faksu (zasad, nomina sunt odiosa, to je tema sama za sebe) bila postavljena prozirna plastična kutija u obliku križa (vjerojatno od Caritasa, ne sjećam se baš dobro), za prikupljanje novca siromašnim obiteljima. Kutija je stajala uza zid, na fakultetskom hodniku, i, iako su je svi primjetili, razlog zašto je prikupljeno samo par žutih kovanica vjerojatno leži u tome što nije bilo Žanamari pokraj nje da otpjeva svoju najnoviju baladu.
Da se vratim još jednom na mnoštvo javnih djelatnika- ne mogu ne računati u glavi koliko su osoba kojima je dodir potreban mogli dotaći, koliko riječi onima kojima je utjeha potrebna izreći, koliko su nakrivljenih potleušica u kojima živi mnoga sirotinja mogli uspraviti, koliko su krumpira u pučkoj kuhinji sestara terezijanki mogli oguliti… a da ih pri tom nitko ne vidi.
Ovako, Sandra će dobiti svoju operaciju. Drago mi je zbog tebe, Sandra, od srca. Matematički dobro zamišljen i lako izvediv koncept da od milijun telefonskih pretplatnika svaki donira po par kuna i tako skupi par milijuna je upalio. No, svi oni koji su tebi pomogli će vrlo vjerojatno okrenuti glavu u drugom smjeru ili odjednom potražiti nešto u torbi ako prođu pokraj onog bogalja u Jurišićevoj, racionalizirajući samima sebi tu ljudsku patnju, jer se svi bolje osjećaju kad na to ne misle. Jer čirevi na njegovim nogama nagrđuju njihovu sliku „cvjetne sve i mirisne livade iz sna“ koju se trude sebi predočavati, a on tako i tako „sigurno ima hrpu para doma. Znam ti ja te prosjake. To ti je njima samo biznis“.
I.B.
- 10:26 -
Bubni i ostani živ (21) - Ispljuni na papir - #
srijeda, 15.04.2009.
Predstavljamo Vam grad - DUGO SELO
U pauzi od veleumnih članaka, transcedentnih zaključaka i spasonosnih riješenja, kakve Vam inače donosimo, priložit ćemo nekoliko fotografija iz jedne nevine šetnje jednim nevinim, pitoresknim, klasičnim hrvatskim mjestašcem iz okolice Zagreba, točnije Dugog Sela.
Za one koji ne znaju, Dugo Selo je mali gradić na istočnom prilazu Zagreba. Dugo Selo je poznato po crkvi Sv. Martina, jednoj od najstarijih crkava u ovom dijelu Dugog Sela, potječe iz 13-og stoljeća, a danas podsjeća na crkvu Sv. Filipa i Jakova iz datuma gospodnjeg 18.11.1991.
Grad Dugo Selo je idealan životni prostor, a tako je i arhitektonski zamišljen, za obitelji sa puno djece i umirovljenike. Nebrojene biciklističke i pješačke staze, vinske ceste, parkovi i igrališta čine ga pravim malim rajem za spomenutu kategoriju ljudi.
Urbanistički, Dugo Selo je gotovo savršeno uređeno. Kao poseban ponos gradskog poglavarstva su ceste koje su, uz što su iznimne kvalitete i estetike, vješto isprepletene mrežom pješačkih staza i pješačkih prijelaza, tzv. - zebrama. 2008. grad Dugo Selo je na svečanom proglašenju u Bernu proglašeno Europskim gradom zebara, a upravo zbog veleumnih ideja postojećih političara i gradskih otaca. Zbog tog priznanja gradska je uprava donijela odluku da se sa grba Dugog Sela ukloni dosadašnji simbol grada - biskupski štap Sv. Martina, te se na mjesto njega stavi zebra - simbol novog stvaranja, novih ideja i novih pobjeda.
Iako je hrvatska svakodnevica nemila, teška i svaki grad bori bitku sa bespravnom gradnjom, divljim deponijima, razrušenom infrastrukturom i sličnim problemima (kao npr. Samobor, Varaždin, Umag), svjetlo na kraju tunela se nazire upravo kroz primjer koji Vam predstavljamo. Hrvatska inteligencija u punom sjaju, i zato ne strahujmo, dokle god smo ovakvi nitko nam ništa ne može. Bog i Hrvati!
N.H.
- 10:43 -
Bubni i ostani živ (9) - Ispljuni na papir - #
subota, 11.04.2009.
Sto i stotinu ranije
Draga M.,
Postoje dvije vrste patnje: moja i mojoj slična.
Vidiš, taj ponor ne bismo mogli premjeriti pedljevima.
Ništa ja ne bih mogao znati o tebi
Niti bi se ikakvom mišlju zatrovao
Da me nisu iste nevolje čekale iza vrata,
Da se moje tetive jednako ne napinju i
Da nisam nesvjesno povjerovao da smo slični.
Postati nekome sličan najveća je odgovornost koju možeš zamisliti. To ne znači samo suosjećati nego su-osjećati, ćutjeti skupa, postati jedno, podnositi isto. Nema tu koraka nazad, popuštanja, odustajanja – o istini pričamo, draga. Jednom kada padnu razlike između slike i originala, ne postoji ni jedno ni drugo, ostaje samo sličnost. Usuđuješ li se?
Ako ti želim postati sličan to je zato što samo tako mogu tebe do kraja upoznati i jer samo tako mogu o sebi sve otkriti. A kad u cijelosti uvidim i sve tvoje i sve svoje, vjerujem da ću shvatiti da smo oduvijek slični bili! Ali pazi se, to još ne znamo!
Svoj mir i svoje ravnodušje možeš postići samo ako se odmakneš dovoljno daleko. Ako žamor drugačije svjetine ne dira tvoje kule ili tvoje nebo. Sve ljudsko zlo potječe iz varke da je tuđi očaj drugačiji. Nije li neobično da bezbroj mačaka uvijek ostaju mačke, a dva čovjeka već su ljudi?
Ali, postati sličan znači i dovesti sebe u opasnost da tvoju otvorenost prezru, i svoju „sličnost“ ostvare na drugačiji način. Jer ako gledaš previsoko postoji mogućnost da u cilju neke drugačije unifikacije ostaneš bez glave. Daleko i blizu. Istovremeno.
I ako nema veće razdaljine od one između dva udaljena čovjeka, zašto bi netko želio postati čovjekom tko to već nije?
Sličnost među nama odvest će me gdje nisam htio. Natjerat će me da se suočim kad to ne bih volio. I prezrem sebe, za više nas.
Valjda sada možeš shvatiti zašto sam ti rekao da nema veće ludosti od te – postati nekome sličan. U svemu jednak. Obličjem nalik. To znači oplijeniti sam sebe, mila moja. Postati poslušan. Poslušan do smrti… od rođenja.
Sto i stotinu ranije
Kad je svemir bio mlad
I još prije
Dok su putanje čekale da budu nacrtane
I vrijeme da otpočne na 3, 4, sad!
Sto i stotinu ranije
Kad je svjetlo u šarenim točkama pulsiralo pred rađanje
I još prije
Kroz prvi bljesak nesvjetlosna sjaja,
Bukom što se širi bez prostora
Pucanj u zrak
Rođenje sina
Slike Očeve
S kojom otpoče svaka sličnost.
Danas je Uskrs, M. Jednom netko postade čovjeku sličan da bi mu bio blizak i da čovjek u njemu može otkriti zaboravljenu sličnost. Pa zar bi čovjek mogao drugačije vjerovati da s njim suosjeća netko tko pati različito i smije se drugačije?
Ali na Uskrs moja priča završava, ili se opet vraća na početak. Tu Naša bliskost prestaje i opet nastaje razlika između dalekog i našeg, slavnog i običnog, transcendentnog i kontingentnog. Razdaljina koju ne bismo mogli premjeriti pedljevima.
Ili možda… oduvijek bijasmo slični?
Ludost je sličiti,
A ljubav je slična ludosti,
Ludice moja!
Sretan Uskrs!
- 18:13 -
Bubni i ostani živ (2) - Ispljuni na papir - #
četvrtak, 09.04.2009.
(ne)ću naTO
Lijepo je bilo vidjeti nasmijano lice dičnog nam premijera u društvu Obame, Sarkozya i inih svjetskih vođa na primanju Hrvatske i Albanije u NATO. Tá, čak i sad ta organizacija broji TEK 28 država članica. Koje li sreće po Hrvatsku, biti među 28 odabranih, 28 posebnih, 28 od Boga pozvanih da kroje pravdu po svijetu!
Kako je već i naš premijer imao želju naglasiti, Hrvatska je, uz Albaniju, ušla u NATO na šezdesdetu obljetnicu osnivanja tog saveza, očekujući valjda da time još više pridoda pathosu trenutka. No, stječe se dojam da ni on, a kamoli prosječan građanin ne zna u kakvu vrstu organizacije smo netom ušli. NATO je, po definiciji, vojno-politički savez s naglaskom na „vojno“. Budžet za obranu zemalja članica iznosi 70% cjelokupne svjetske potrošnje na oružanje, s tim da SAD sudjeluje sa više od polovice toga novca. Zbilja je utješno znati da se ni na čemu ne štedi, da se pazi da momci imaju najbolje puške, najbrže avione i najdalekometnije projektile. Ne želimo valjda da se i naš bataljun danas-sutra osramoti u boju s nekom silom k'o Etiopljani onomad s Talijanima.
1949. se možda i činilo da ovaj pakt ima smisla, da crvena avet komunizma s istoka samo što nije progutala sve što je zapadnom čovjeku predstavljala demokracija-novac, slobodno tržište, kapital. Nekim čudom bi se događalo da bi ta crvena avet baš odlučila napasti neku od bivših kolonija Velike Britanije ili Francuske, koja bi još većim čudom bila bogata resursima, ali to nije bilo toliko važno; valjalo je obraniti jadni narod tih zemalja od nemani, a usput iza sebe ostaviti mjesta korporacijama da svojom vizijom kapitalizma utabanaju put boljem sutra.
No, onda je pao Berlinski zid i nastao je problem-komunizam otišao u ropotarnicu povijesti u većini zemalja, neprijatelj više to nije bio, sada je postao netko kome treba pomoći restruktuirati društvo iz temelja, ali to nije iziskivalo ratovanje, već pomoć financijskog i intelektualnog karaktera. Na svu sreću, na Balkanu umiranje komunizma nije prošlo u prijateljskom tonu, stoga se javila idealna prilika za velebne projekte poput IFOR-a i SFOR-a, koji su uspješno pomirili zavađene susjede manirom udomiteljice siročadi iz kakvog romana C. Dickensa.
Dolaskom novog tisućljeća došlo je vrijeme i za uočiti novog neprijatelja- terorizam je okrutno narušio svakodnevnicu svakog pravog građanina svijeta. Nijedan istinski Amerikanac više nije ravnodušan na spomen jednog naizgled običnog radnog dana u rujnu, nijedna prava američka kuća nije izvjesila makar Star-spangled banner i natpis „United we stand“ na vidljivom mjestu na travnjaku. No, nemojmo to brkati s nacionalizmom; terorizam je ozbiljna prijetnja i tako se prema njoj mora odnositi i Joe, automehaničar iz Point Foura, Wyoming i Predsjednik SAD-a.
Uzevši u obzir izneseno, uistinu mogu razumjeti riječi premijera nam Sanadera izrečene prilikom primanja na NATO: „Nitko nas više nikada neće taknuti jer NATO predstavlja prvorazredni garant mira, stabilnosti i demokracije u svijetu“. Jer, kada malo bolje razmislimo, Hrvatska je vrlo vjerojatno prva na popisu za odstrel većini svjetskih zemalja,a i teoristi uvijek negdje vrebaju iza ugla. Stoga mi je jako bitno znati da će nebom iznad Hrvatske sad mirno moći nadlijetati vojni avioni naših novih prijatelja i čuvati moj miran san, da će naše domove uskoro štititi proturaketni sustav obrane strateški postavljen negdje u blizini Kopačkog rita( ipak je istočno), a da će i dalje horda od 10 000 vojnika gacati po Pltivicama u nekoj od vojnih vježbi.
Stoga sam naprosto ponosna na unisonost saborskih zastupnika pri izglasavanju akta o pridruživanju NATO-u; takve ujedinjenosti nije bilo otkad su odbacili naredbu o naplaćivanju parkinga u garaži na Gornjem gradu. Još samo da je narod netko nešto pitao, možda bi premijer i doživio kakav iskren aplauz za ovaj pothvat...
A.P.
- 09:09 -
Bubni i ostani živ (2) - Ispljuni na papir - #
nedjelja, 05.04.2009.
Popularno znanstveni dokazi o izabranju Hrvata
Mi Hrvati smo poseban narod. Kako bih to dokazao posegnuo sam za mnoštvom stručne literature i znanstvenih članaka te sve dobro proučio. Slijedi ono što sam objektivno uvidio i prosudio.
Prosječni Hrvat je medijski jako senzibilan i kritičan. Dok svijetom vlada opća kriza novinarstva, tabloidi su krave muzare, a istina je potisnuta i marginalizirana, Hrvati s time nemaju poteškoća. Prosječni Hrvat voli svoje medije, ali iz objektivnih razloga – pružaju mu istinu i samo istinu, a Hrvat to uviđa i cijeni. Tako, primjerice, najčitanije dnevne novine su one najmanjeg formata sa najmanje teksta kako bi zaposlen i obvezama pretrpani Hrvat velikom brzinom bio kvalitetno i istinito obaviješten te upućen u dnevno politička i gospodarska zbivanja. Jednom kvalitetno obaviješten, Hrvata je teško obmanuti. Televizijski program je strogo pod kontrolom profesionalaca psihologa, pedagoga i ostalih struka kako bi odgajali zdrave ljude. Nasilja se na TV-u gotovo ne može vidjeti, osobito ne u najgledanijim terminima, a odmah nakon centralnih informativnih emisija na ekranima se mogu pratiti zanimljive dokumentarne emisije, politički magazini, umjetnička ostvarenja filmske industrije te kvalitetne emisije o kulturi, dok su razni CSI-ovi, plitki filmići i ostali šund uvijek emitirani u kasne sate, pa tko voli neka izvoli. Hrvata je nemoguće izmanipulirati, a na reality showove se uvijek prijave zatrovani primjerci iz dijaspore!!!! Tako smo odgajani od malih nogu i cjelokupna politika i opća djelatnost je usmjerena tom pristupu.
Prosječni Hrvat je jako pametan, na stranu sa činjenicom da je samo 7% visoko obrazovanih, školstvo nam je tako i tako izvrsno. Ako se usporedimo sa Amerikancima mi već u osmoškolki znamo gdje je njihov glavni grad, a oni naš ne znaju ni sa pedeset i sa tri završena fakulteta. Prema tome, naša osmoškolka = američki fakultet, ako ne i više. Hrvatskoj inteligenciji u prilog idu i mnogi stručnjaci svjetskoga glasa: Paar, Đikić, Paladino, Tesla, Gundulić, ovaj, onaj. Ako je neki genijalac izniknuo u našem vrtu to je istinski znak da naša krv ima plemenitog željeza u sebi. Hrvati drže svjetski vrh, ali nismo prepoznati od svijeta. Da je jedan Krleža bio Englez danas bi gledali 56. nastavak Glembajevih u Holywoodskoj produkciji sa Meryl Streep u ulozi barunice Castelli, ali ne, mi moramo gledati neke tamo doktore Živage, indijske milijunaše ili Sherlocke Holmese! To je tako kad smo Bogu mili. Svijet ne podnosi Božje miljenike, baš kao onomad Izraelce. Otkada su Hrvati preoteli taj sveti status (računa se tamo negdje sa papom Ivanom VIII) Židovi uživaju naklonost svijeta, a Hrvati grcaju u problemima. Više ni Srbina ne smiješ ubiti a da te ne progone, a pogledajte Židove – kolju po pustinji ko sumanuti, a deve i dalje prde.
Prosječni Hrvat je kulturno jako uzdignut. Kazališta zjape puna jednih te istih, a politika je oduvijek imala sluha za kulturni identitet. Prosječni Hrvat se jako trsi oko svoje kulturne baštine. Pokrenuta je velika vojna oko tamburice. Čija li je? Turci tvrde da je njihova. Lažovi, smutljivci. Zna se da je tamburu napravio Toma Mirković iz Čepinskih Martinovaca, a Leo Fender 50-ih pokrao dizajn glave te konstruirao najpopularniju gitaru svih vremena. Turci se mogu sakrit, bolje da nam pošalju kontejner nosača zvukova svojih izvođača, tambure su ionako naša kultura, mi sve znamo o njima, ne trebamo ih još i slušati. Nadalje, sigurno niste ni znali da je melodiju za Njemačku himnu Joseph Haydn pokrao od Gradišćanskih Hrvata. Jel' to ista ona himna koja je inspirirala naciste da gorljivije provedu svoj plan? Nebitno. Prosječni Hrvat je i nadprosječno načitan. Djeca u Hrvatskoj u prosjeku najbrže nauče čitati od svih svojih vršnjaka u Europi. To nam stoji na čast. Ipak, gadno je gledat američki film, a ne shvatit što kaže striček Vil Smit. Kad smo već kod Amerikanaca, Hrvatska djeca znaju odlično engleski jezik, čak štoviše, malo koji narod se može pohvalit da im stanovnici govore bolje strani od materinjeg jezika. No, to je nužno, jer kako bih znao na šta ili gdje moram ići ako ne bih znao što je event, stage ili pub. Da ne govorim o drugim stvarima. Zamislite razumije li najbolji svjetski frizer što znači riječ produžeci??? Naravno da ne, dok naša svaka frizerka ko iz topa zna objasnit što su extenzije.....a govorimo samo o frizerkama!!!! Dakle, nije se za šaliti sa nama Hrvatima. Svaki nađe posao u inozemstvu i još ga nahvale da malo tko zna toliko koliko on zna. Nisu li pola Njemačke izgradili hrvatski arhitekti, Hrvati iz Hercegovine? U Hrvatskoj nema toliko stranaca, nisu dovoljno dobri, a i oni koji dođu brzo odu jer se prepadnu konkurencije. Ostali su samo neki vlasnici banaka, top menadžeri i još neki gubitnici. Kulturni izričaj prosječnog Hrvata je u odnosu na ostatak svijet prilično napredan, a analogno tome i neshvaćen. Mnogi kulturni performansi i instalacije su osporavani diljem svijeta. Uzmimo samo primjer performansa na nedavno održanoj nogometnoj utakmici Andora – Hrvatska gdje su kulturno osviješteni pojedinci obojili stadion u crveni dim, pritom vješto ciljajući da ne pogode igrače pomagalima koja rade na 500 – 1000 celzijevih stupnjeva. Vještina i smisao vrijedni divljenja, ali ponovno neshvaćeno. Ili, prisjetimo se umjetničke instalacije na jednom od talijanskih stadiona kada su vješto koordinirani Hrvati tijelima napravili neogotički križ, pritom podsjećajući Europu na kršćanske korijene, te bili krivo protumačeni i optuženi za nacističko huškanje! Spomenuo bih i narodno sijelo Hrvata i Srba u Sydneyu koje su zapadnjački mediji prenijeli kao, zamislite, tučnjavu!
Hrvatska industrija je tehno boom doživjela još za vrijeme Tesle, dok je izmišljavao struju. Ne bi sad vi čitali blog da se sami struje nismo dosjetili. To da je Tesla bio Srbin je čista laž, čiji je kruh jeo? Hrvatski samokres domišljatog imena HS je jedan od najboljih na svijetu, čak ih i Izraelci kupuju od nas za svoje etnocidne paintball igrice, a to ipak nešto znači u svijetu naoružanja (da se idete grudati od koga bi ste kupili snijeg, od Norvežana ili Egipćana???). Hrvatski tramvaji slove za najbolje na svijetu, nažalost niti jedan nije prodan u inozemstvo, a sve zbog proklete papirologije, to zlo sve pokvari. Hrvatski izumi zauzimaju posebno mjesto među izumima. Uzmimo kravatu – bez tog odjevnog predmeta čovjek bi sličio majmunu ili iguani, no srećom hrvatske su žene svoje muževe kitile tom divnom tkaninom i postale pionirke hrvatskog dizajna. Danas cijeli svijet zna za kravatu, a posebno se ponosimo imenom „kravata“ koje potječe od riječi Hrvat (eng. Tie).
Prosječni Hrvat je najljepši među narodima. Dakle, na posebno mjesto bi stavio ljepotu i seks, ta božanstva današnjeg kapitalističkog svijeta. Naime, Hrvatice su najljepše žene na svijetu, a Hrvati su najbolji ljubavnici odmah iza morževa, to već vrapci na grani pjevaju. Svi turisti koji dolaze u našu zemlju ostaju zapanjeni ljepotom domorodaca, kažu – takvo što nismo vidjeli ni na modnoj reviji časnih sestara! Nažalost, mnogi nam zavide na tome, osobito Česi ,Poljaci i Mongoli, također narodi pri samom vrhu u ljepoti, a oni sa samog dna ljestvice, kao što su Tajland, Indonezija i ostali, iz revolta ne dolaze u najljepšu zemlju na svijetu - Hrvatsku. Uzgred budi rečeno, prema znanstvenom istraživanju arheologa, antropologa i bibličara dr. sc. Stevena Imfullofshita na području Hrvatske, negdje oko Daruvara, se nalazio Edenski vrt. Kao krunski dokaz za to priložio je fosilne ostatke velike zmije sa zakržljalim jarčevim kopitima te ugljene ostatke nepoznatog drveta na kojem je bilo urezano oštrim predmetom „Adam i Eva zaljubljeni par“ i to na tečnom hrvatskom.
Prosječni Hrvat je i gorljivi vjernik, najčešće katolik. Svoju vjeru najčešće izražava na svojim bližnjima, kako ukućanima, tako i susjedima, ali i nepoznatima te smo, tome u prilog, svjedoci jako niske stope kriminala i obiteljskog nasilja. Hrvati su najprviji od svih Slavena prihvatili kršćanstvo, a kao takvi su posebno omilili papama sve tamo od stoljeća sedmog. Nažalost, niti jedan papa nije posjetio Hrvatsku do 1994., osim onog jednog što se igrom slučaja nasukao na našu obalu i ubrzo netragom nestao. Unatoč najtežem povijesnom hodu od svih naroda na kugli zemaljskoj, Hrvati su sačuvali stamenu vjeru te nakon provale Turaka odupirali se poturčenju više nego svi narodi koje su Turci gazili. Tome u prilog govore mnoga prezimena domaćih vjernika muslimanske vjeroispovijesti kao što su Filipović, Begović i sl. Nitko nije mogao slomiti vjeru Hrvata. Ratovi, bolesti, glad, ništa nije moglo obeshrabriti prosječnog Hrvata i odalečiti ga od vjere i domovine. Tome u prilog govore i neke povijesne činjenice. 1913. zavladala je velika glad na otoku Korčuli pa su stanovnici Blata odlučili otići u masovni ribolov prekooceanskim brodom, nažalost zapuhala je bura i odnijela njih tri tisuće u Čile. Povijest je zapisala još svega nekoliko takvih slučajeva, ali svi su bili popraćeni velikom pegulom. Vjeru Hrvata su htjeli slomiti i komunisti. Oni nisu bili Hrvati, ali su se pretvarali i zaveli neiskvaren narod. Pedeset godina narod je stenjao pod čizmom nesloboda, ali Hrvati su pokrenuli revoluciju među Slavenima i prvi se dosjetili kako se otarasit komunista. Svijet je slijedio primjer, a ostalo je povijest. 1994. je u Hrvatsku došao papa Ivan Pavao II. Svaki Hrvat je bio uzbuđen, osobito novokrštenici 50-og godišta i stariji. Nakon toga taj isti papa je došao svojim Hrvatima još tri puta od kojih je jednom proglasio svetim kardinala Stepinca, a treći put u Zadru Leopolda Mandića, u Dubrovniku Ozanu Kotorsku i u Požegi Ivanu Merz. Svim Hrvatima je osobito ostalo u pamćenju kada se papa u Osijeku obratio avijatičarima na poljoprivrednom aerodromu, sve ih je ohrabrio i poželio mirno more. Ako bi danas pitali prosječnog Hrvata o tim pitanjima sve bi vam zdušno saopćio. Prosječni Hrvat je također izvrsni poznavatelj Biblije. Svako kućanstvo ima barem po jedan primjerak i često ga čita. Tome u prilog idu kvizovi koje Hrvati jako vole, a najbolje im idu pitanja iz Biblije. Ta tko još od Hrvata ne zna nabrojati evanđeliste, reći ime Davidova sina ili tri kralja??? A kao najpoznavanije pitanje pokazalo se ono kome je posvećena zagrebačka katedrala. Kako je Hrvatska najkatoličkija zemlja u Europi ateizam je marginalna pojava, a moral građana je na visokom nivou. Abortus je dozvoljen, ali je kao čin vrlo rijedak. Doktor Smrtić sa ginekologije u bolnici Saturn je čak izjavio da je zaboravio raditi kiretažu zbog neimanja posla, a praktikanti obavljaju obaveznu praksu na lubenicama ili dinjama, a van sezone asistiraju kolegama sa veterine pri komplikacijama kod kobila. Unatoč 88% katolika u državi Crkva dobiva malu potporu od vlasti te grca u financijskim teškoćama. Kako bi preživjeli crkveni velikodostojnici su se odrekli modnih marki i odustali su od izgradnje golf terena na Ribnjaku, a jedino što ih spašava je milostinja dobrostojećeg puka – bakica, djedica, obitelji sa više djece, studenata i ostalih iz reda stupova gospodarstva.
Prosječni Hrvat je ekološki osviješten. Reciklažna dvorišta su, ako je za vjerovat statistikama sa Interneta, najbrojnija upravo u Hrvatskoj, po glavi stanovnika. U svakom od reciklažnih dvorišta se uredno razdjeljuje plastika od metala, organski od anorganskog otpada, a sve se soritra već u obiteljima te se tako i djeca uče odgovornom ponašanju. Prema podacima državnog ureda za recikliranje najdalje reciklažno dvorište od određenog kućanstva se nalazi u Ličko – Senjskoj županiji, u selu Donji Pripizdevci gdje je kuća obitelji Ekocidović udaljena od reciklažnog dvorišta punih 100 metara koje prosječni član obitelji Ekocidović prevali za 8,97 sekundi (što ujedno govori o Hrvatima kao ponajboljim sportašima). Hrvati mnogo štede i energente, te vodu. Svako kućanstvo ima štedljive žarulje, koje država subvencionira pri kupnji, izo-staklariju i svi peru veš nakon 22 sata kada je struja jeftinija. Hrvati su jako čist narod, što se iz prve ruke može provjerit ako se jutarnjom linijom ZET-ovog autobusa provozate po gradu, ali ne troše vodu u prazno. Tako se zubi peru samo 15 sekundi, ali velikom brzinom kako bi se nadoknadilo vrijeme a uštedjela voda, tušira se jednom tjedno, ali po pola sata, umjesto svaki dan po 10 minuta, te se tako dolazi do ogromnih ušteda.
Prosječni Hrvat je nadprosječno nadaren za sport. Hrvatski sportaši to dokazuju iz dana u dan po svjetskim borilištima. Uz to što promoviraju svoju domovinu po svijetu oni su i pokazatelj hrvatske kulture, a mnogi od njih su i visoko obrazovani ugledni političari. Primjerice saborski zastupnici Arapović i Filipović i mnogi drugi.
Nakon ovog izlaganja vrlo je razvidno da su Hrvati poseban narod: dobri susjedi, altruisti, pomagači, vole domovinu, poštuju tuđe, eruditi, objektivni su i nadasve dobronamjerni. Nažalost, najteža povijest nas nije mazila, ali zato smo danas ujedinjeni poput prstiju jedne ruke, Božji miljenici i izabrani od same Majke Božje i Trojstva ovih 5 milijuna ljudi su stvoreni za velika djela. To dovoljno govori tko su Hrvati i kako bi se svijet trebao odnositi prema nama. Živjela Hrvatska!!!!
****Kako bih izbjegao možebitne nesporazume napominjem kako je cijeli tekst fikcija napisana u svrhu ismijavanja samodopadnosti nas Hrvata uključujući mene samoga,
autor teksta, Nikola Horvat. Hvala na razumijevanju
- 13:32 -
Bubni i ostani živ (16) - Ispljuni na papir - #
petak, 03.04.2009.
Mekani stroj
Iako je on rekao da vidi samo mesne oblike, tkiva, žlijezde, sluzave tetive, hrskavice, limfne čvorove, zglobove, kralješke i uvijek mile mu svinje, ja bi tome nadodao par riječi.
Prokrvljenost mesnih motiva jedina je svijetla točka željene analogije. Moj pesimizam ugasiti će i to malo vedrine i konstatirati ozbiljni stupanj tromboze. Stvari su se već i ugnojile…
Teško nam je udisati punim plućima jer se masa bezličnog, viskoznog tijela razlijeva po prsima. Nećemo stresti to sa sebe jer će se ruke uprljati. Iako smrdi, okrenuti ćemo glavu na drugu stranu. Nije strašno, kroz par minuta nos se navikne, neće smetati. Samo nemoj praviti galamu, bole ih uši od toga! Ma razumiju oni tebe, ali ih ipak pusti da spavaju. Malo konformizma i nemaš problema! Pa tako ti stvari funkcioniraju stari moj!
Oni “istinoljubivi” čak su i zavoljeli taj smrad. Profit je jako dobar dezodorans. Namjesto meditacije nad faktima i strasti prema istini ugodnije je kreirati nešto što miriše. Farma miriše. Svinje mirišu. Odavno je provjereno da je okus kruha i krvi najzanimljiviji. Čemu se truditi oko tužne stvarnosti narušenog dostojanstva radnika u vinkovačkoj Spačvi kad imamo javne WC-e! Nemoj se truditi obojiti onog sivog bezličnog x koji na leđima nosi tanjure drugima… Umaraš.
Pusti probleme - tu je žrtveno janje šarenog medijskog obreda da nas opravda pred nutarnjim zahtjevom za samoostvarenjem!
Oslobodili smo te da bi mogao uživati scenske strasti srebrnog BMW-a impregniranog metalnim pizdarijama i da gledaš Big Brother s frajerima u crvenim foteljama! Kada si željan pokretanja kore velikog mozga pročitaj naše kritike svega i svačega. Tu ćeš naći hrpu terminus techicus-a, latinskih izreka, logičkih bisera i ostalog kolesterola! Verbalna diarrhea je uvijek na cijeni jer hoćemo pametne građane vlastitog mišljenja!
Mandarinizam?
Aliteracija dezintegracije eufizma prejudicira koagulante tako da dotični konduktiraju neovitalizam sada kompetentan niveliranju partikularizma. Prosternacija raptusa sacijabilna je stagitalnom tejlorizmu. Toripadan ubikvitet unanimizma unificira vehemenciju kramiognomike, iako indipedentizam difundira intronizaciju martirizma. Inoliferant je kapcioznan te insinuira dipsomaniju. Pijetizam edifikacije hapakslegonomenona invektivan je u untrojekiciji izokefalije. Pigmalionizam je i tako dalje i tako dalje i tako dalje..
Mi smo velika mesnata konstrukcija koja će ti servirati grah u tanjur jer znamo da si gladan!
D.Š.
- 08:33 -
Bubni i ostani živ (7) - Ispljuni na papir - #
