30.11.2006., četvrtak
Duh
Ne zavodi covjeka samo ljepota tijela, isto tako ga moze zavesti i ljepota duha.
..:: Kineska narodna ::..
|
28.11.2006., utorak
Peticija za ispunjenje Anine želje
Na novootvorenom građanskom portalu Xportalu, Borut prenosi tekst Aninog kolege, Antuna Krešimira Buterina te taj post prenosimo u cijelosti:
"Želim život" je ostavio na mome blogu jednu jedinu rečenicu. Borut, molimo podršku. čini mi se da ću dobro napraviti ako prenesem čitav tekst Antuna Krešimira Buterina iz danasnjeg "Vjesnika":
Zbogom Ana
Ono što nitko od nas nije htio ni šaptom izustiti, ono što smo svi izbjegavali makar i na čas pomisliti ovih zadnjih tjedana otkako se našoj Ani vratila prokleta leukemija, u nedjelju se u zoru obistinilo. Ana je umrla u svojoj bolničkoj sobi u KBC-u »Zagreb« na Rebru, u 29. godini. Šturo medicinsko objašnjenje kaže da je umrla »od zatajenja organa uslijed septičkog šoka«.
Ništa novo, rekli bismo, u vječnoj borbi života i smrti. Ništa neobično za ljudski život, tako moćan, a istodobno tako ranjiv i potrošan. No, problem je s tim mrskim medicinskim objašnjenjima što ona ne otkrivaju ama baš ništa o osobi čiju smrt tako hladno i analitički raščlanjuju. Iz povijesti bolesti ne možemo saznati kakav je bio taj bolesnik, što je htio, o čemu je sanjario, za što se borio, čemu je težio...
Srećom, Ana Rukavina svojim se životom pobrinula da u njezinu slučaju ne bude nepoznanica. Bila je širom otvorena knjiga, i u zdravlju i u bolesti. Svi koji smo je poznavali zdravu, znali smo da govori iz duše. Nikad u njezinim riječima, pa ni između redaka, nisam osjetio zadršku, naprosto zato što Ana nikad nije imala »kočnicu«. Istina joj je bila važnija i vrijednija od svega.
Dokazala je to i svojim pismom što ga je, teško bolesna, isprva uputila nekolicini prijatelja. Pismo je posve neplanirano izazvalo medijsku erupciju i zapravo se na razini države zbilo ono što se zbilo kod svih Aninih prijatelja i poznanika. Osvojila je ljude snagom svoje iskrenosti.
Stjecajem okolnosti, u subotu me oko 16 sati Ana nazvala iz bolnice. Zvučala je strahovito iscrpljeno, a morfij što ga je zatražila da ublaži bolove usporavao joj je riječi. Bilo mi je teško slušati je. »Ne brini, stari, nije ništa strašno. Reci svima da sam dobro i da se ništa ne brinu. Nazovem te sutra«.
Kratko sam odzdravio ne želeći joj oduzimati ni sekundu više za odmor, no vrag mi nije dao mira te sam, spuštajući slušalicu, u panici pomislio: »O Bože, a što ako je više nikad neću čuti?«. Dvanaest sati kasnije Anini su organi »zatajili«.
Budući da sam i sam u mladosti preživio rak i kemoterapiju na onkološkom odjelu, sa smrću bliskih i bolesnih čudnovato se brzo mirim. Pa ipak, Anina me toliko potresla da mi nije na pameti plakati, nego vrištati.
Da, organi su joj možda zatajili, ali baš zato sad ne smije zatajiti naša spremnost, ljudskost da ustrajemo u onome u čemu je i ona ustrajala tako dugo, neustrašivo i sa smiješkom. U spomen na Anu koja je »željela živjeti«, pomozimo da žive svi za koje se ona svojim pismom zauzela.
Da, nje možda više nema fizički među nama, ali ne dopustimo da se s njezinim tijelom ugasi i njezina posljednja želja.
Ana, nazovi me kad god poželiš."
...a ako jos netko potpise peticiju, uspjela je i nakana pruzanja podrske!!!
|
28.11.2006., utorak
Ljubav
Ljubav je nesto sto cinimo: dajemo sebe, zrtvujemo se, cak i za ljude koji nas vrijedjaju i ne uzvracaju nam. Ljubav je vrednota koja se ostvaruje kroz djela.
..::Stephen R. Covey::..
|
26.11.2006., nedjelja
Ana pleše s anđelima
Ana Rukavina, novinarka Vjesnika koja se u Kliničkome bolničkom centru Zagreb, na Rebru, liječila od leukemije, umrla je danas, izvijestila je njezina redakcija.
Ana Rukavina rodila se 28. ožujka 1977. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Centar za kulturu u Križanićevoj ulici. Studirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, gdje je diplomirala 12. listopada 2001. godine.
U ožujku 2002. počela je raditi u gradskoj rubrici Vjesnika, nakon što je uredniku gradske rubrike kazala: "Uredniče, silno želim biti novinarka, i ništa više." S istim žarom, uvijek vedra i puna entuzijazma, Ana je odlazila na svaki novinarski zadatak u gradskoj rubrici, pa i poslije, kada se preselila u Šibenik, gdje se udala i nastavila raditi kao dopisnica Vjesnika, ističu njezini kolege iz redakcije.
Sredinom 2005. godine završila je u bolnici s dijagnozom leukemije. Liječila se šest mjeseci na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC-u na Rebru i počela se oporavljati, no u listopadu ove godine bolest se vratila.
Kako je najavljena i mogućnost odlaska na liječenje u SAD ili nabava skupih lijekova - imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, Ana se najbližim prijateljima pismom obratila za pomoć, najavljujući već tada kako joj je najveća životna želja da taj novac - ako ne bude potreban za njezino liječenje - bude iskorišten za osnutak baze matičnih krvnih stanica i registra potencijalnih donora koštane srži.
Anino pismo i njezina želja ubrzo su odjeknuli Hrvatskom.
"U ime Anine obitelji i redakcije Vjesnika najiskrenije zahvaljujemo svima koji su se uključili u akciju prikupljanja pomoći za našu kolegicu.
Novac prikupljen u toj akciji preusmjerit će se na račun Hrvatske udruge 'Leukemija i limfomi', za osnutak banke matičnih stanica. S Aninom željom u mislima nastavit ćemo tu akciju", ističu njezini kolege iz Vjesnika.
Pokoj ti vječni draga Ana i svjetlost vječna svjetlila ti navjeke.
|
25.11.2006., subota
Putovanje
Na skali od jedan do deset, ako sam u bilo kojem podrucju na drugoj razini a zelim stici do pete, najprije moram doci do trece. Putovanje od tisucu kilometara pocinje prvim korakom i moze se ostvariti jedino korak po korak.
..::Stephen R. Covey::..
|
20.11.2006., ponedjeljak
Vježbanje slobode
Ljudi koji svakodnevno vjezbaju zacetak svoje slobode pomalo ce je povecati. Oni koji to ne cine otkrit ce da ce sloboda presusiti i da ce na kraju doista doci u stanje kada ne zive, nego su "zivljeni". Zive scenarije koje su napisali, roditelji, poslodavci, znanci i sira zajednica.
..:: Nepoznati autor::..
|
18.11.2006., subota
Ljestve
Nevjerojatno je lako pasti u klopku sve vece zauzetosti, raditi sve vise i vise i penjati se ljestvama uspjeha, da bismo na kraju otkrili kako su ljestve naslonjene na pogresan zid.
..:: Nepoznati autor::..
|
16.11.2006., četvrtak
Zrelost
Zrelost je ravnoteža izmedju hrabrosti i obzirnosti. Ako čovjek izrazava svoje osjećaje i uvjerenja hrabro, ali vodeći računa o osjećajima i uvjerenjima drugih, on je zreo, osobito ako je riječ o nečemu što je važno objema stranama.
..:: Stephen R. Covey::..
|
10.11.2006., petak
Anino pismo
"Ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru. Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.
Sredinom 2005. kronično iscrpljenja završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kući i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story. Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je moguće da više nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreći svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.
No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i sto je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja, i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško. Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migreme, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka. Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Sto da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.
Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali sto ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.
Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.
Zapravo mi je teško sročiti sto Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije rijeci, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve što sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama. Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino sto Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.
Želim vam ugodan dan!
Hvala
ANA RUKAVINA
BROJ ZIRO RACUNA U RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB : 2484008 – 3109402577
MOB : 091 515 3809"
Dodatak (11.11.2006.)
Udruga oboljelih od leukemije i limfoma Hrvatske otvorila je račun za sponzore za pomoć Ani Rukavini, a sav će prihod od poziva na telefon 060 888 202 također namijeniti Aninom liječenju.
Hvala Vam!
Žiro račun Udruge oboljelih od leukemije i limfoma Hrvatske
u Zagrebačkoj banci broj:
2360000 - 1101874242
poziv na broj 02 101106
Svrha: Za Anu Rukavinu
Za više informacija:
Emil Vibović, predsjednik Udruge
Udruga oboljelih od leukemije i limfoma Hrvatske
Strossmayerova 9, Čakovec 40000
tel : 040 314 564
fax : 040 314 563
mob : 091 508 84 86
Želite li postaviti opvaj banner na svoje stranice, ovdje možete preuzeti kod.
Hvala Vam!
|
09.11.2006., četvrtak
Sretan nam rođendan :)
Da, da, danas je taj dan: Drugi nam je rođendan :))) Vrijeme je za slavlje, veselje, papanje torte i nezaobilazno prisjećanje kako je nastala ova naša mala, virtualna udruga pozitivaca. Dakle, odrežite si komadić naše rođendanske torte, natočite si sok (ipak smo još maloljetni ;))) i prošećite s nama alejom sjećanja :)))
"09.11.2004., utorak
Udruga pozitivnih misli
Znam, znam, ponekad sam vam jakooo dosadna, naporna i patetična svojim pozitivnim razmišljanjima, no pomirite se već jednom s tim. Jednostavno sam se tako preodgojila, sretna sam i zadovoljna pa se nadam da ćete znati nadići tu povremenu iritantnost mog osmjeha i znati cijeniti ono što vam on nosi. Kako nisam jedina u kategoriji iritantnih, dosadnih, napornih i patetitičkih pozitivnih mislilaca odlučila sam osnovati klub, odnosno udrugu. Pa se lijepo svi skupa možemo družiti, osmjehivati i ići vam na živce :)
Sad da ne bi vi mislili da sam ja jako inventivna i puna dobrih ideja (jesam, ali vam to neću priznati), otkrit ću vam da sam na tu ideju došla gledajući nedavno reportažu o Klubu ljubitelja čokolade. Njihovi članovi mahniti su obožavatelji te čarobne smeđe supstance, a za svoja druženja su vjerojatno dobili i prostor od grada. Gledala sam ja tu reportažu sa velikim ushitom i odmah se poželjela priključiti toj čudnovatoj skupini veselih ljudi, gurmanskih uživatelja u raznovrsnim aromama i okusima zamamne nam slastice. I u tom se prostoru, ukusno uređenom koji na svakom koraku odiše duhom njihove hrane vodilje, oni lijepo sastaju, bez ikakvih kompleksa, srama i stida klopaju čokoladu, a vjerojatno im je i neki proizvođač čokolade i sponzor. I uživaju. Da, učlanit ću se i ja u njihovo društvo pa me onda više neće ljudi tako čudno promatrati po cesti dok hodam i zadovoljno tamanim onu Kraševu mliječnu simplex čokoladu. No da se vratim ja Udruzi pozitivnih misli...
Ponukana razmišljanjima o zadovoljnim licima ljubitelja čokolade, pomislih da znam jako puno ljudi koji imaju pozitivne misli prema svemu što ih okružuje. I za to im nije neophodno potrebna čokolada. Sve što im treba već imaju u sebi. Kao i svi ostali, samo je "to" još kod večine neotkriveno blago. Takvi su ljudi pozitivniji najviše prema sebi samima. I nisu oni pripadnici blentave skupine koji baš u svemu vide dobro već su racionalni i mudri ljudi koji znaju zauzeti pozitivan stav prema okolnostima i s optimizmom u mislima napraviti još jedan korak dalje. Nisu to ljudi koje ćete baš uvijek i u svakom trenutku vidjeti ozarena lica i sa osmjehom na licu, ali su to osobe koje će vam svojim pozitivnim i zdravim stavom pomoći da prebrodite i naturobnije periode u životu. I s takvim se ljudima volim družiti. Volim optimistične ljude koji zrače dobrom energijom. Nekima znaju ići na živce jer ih nerviraju svojim osmjehom, dobrim mislima, pozitivizmom čak i u trenucima kad znate i osjećate da se drže zubima za zrak i troše posljednje atome energije na preživljavanje. Ali oni uvijek prežive. I prežive s osmjehom. Stoga, odmaknite živciranje sa strane i počnite razmišljati što oni dobivaju takvim stavom, a kad dođete do zaključka, primjenite ga na sebi kako bi iz prve ruke provjerili o čemu se radi.
Znate li nekog tko odgovara ovom opisu? Naravno da znate. I zato što nas puno ima, i zato što takve osobe tako jako trebamo u svom društvu, ma koliko nas ponekad iritirali i nervirali, zato ćemo, nadam se, zajedničkim snagama izgraditi virtualnu Udrugu pozitivnih misli. Zar ne? :))))"
Napisano je ovo točno prije dvije godine na ovoj adresi. Danas, devedesetak postova kasnije možemo ponosno reći: Misija uspješno izvršena! :)
I, naravno, idemo dalje. Bar do trećeg rođendana :)
|
06.11.2006., ponedjeljak
Jezik
Vaš jezik može rušiti ili graditi, uništavati ili popravljati. Koristite riječi kako biste izgradili samopouzdanje u drugima.
..:: Van Crouch ::..
|
|
