Na novootvorenom građanskom portalu Xportalu, Borut prenosi tekst Aninog kolege, Antuna Krešimira Buterina te taj post prenosimo u cijelosti:
"Želim život" je ostavio na mome blogu jednu jedinu rečenicu. Borut, molimo podršku. čini mi se da ću dobro napraviti ako prenesem čitav tekst Antuna Krešimira Buterina iz danasnjeg "Vjesnika":
Zbogom Ana
Ono što nitko od nas nije htio ni šaptom izustiti, ono što smo svi izbjegavali makar i na čas pomisliti ovih zadnjih tjedana otkako se našoj Ani vratila prokleta leukemija, u nedjelju se u zoru obistinilo. Ana je umrla u svojoj bolničkoj sobi u KBC-u »Zagreb« na Rebru, u 29. godini. Šturo medicinsko objašnjenje kaže da je umrla »od zatajenja organa uslijed septičkog šoka«.
Ništa novo, rekli bismo, u vječnoj borbi života i smrti. Ništa neobično za ljudski život, tako moćan, a istodobno tako ranjiv i potrošan. No, problem je s tim mrskim medicinskim objašnjenjima što ona ne otkrivaju ama baš ništa o osobi čiju smrt tako hladno i analitički raščlanjuju. Iz povijesti bolesti ne možemo saznati kakav je bio taj bolesnik, što je htio, o čemu je sanjario, za što se borio, čemu je težio...
Srećom, Ana Rukavina svojim se životom pobrinula da u njezinu slučaju ne bude nepoznanica. Bila je širom otvorena knjiga, i u zdravlju i u bolesti. Svi koji smo je poznavali zdravu, znali smo da govori iz duše. Nikad u njezinim riječima, pa ni između redaka, nisam osjetio zadršku, naprosto zato što Ana nikad nije imala »kočnicu«. Istina joj je bila važnija i vrijednija od svega.
Dokazala je to i svojim pismom što ga je, teško bolesna, isprva uputila nekolicini prijatelja. Pismo je posve neplanirano izazvalo medijsku erupciju i zapravo se na razini države zbilo ono što se zbilo kod svih Aninih prijatelja i poznanika. Osvojila je ljude snagom svoje iskrenosti.
Stjecajem okolnosti, u subotu me oko 16 sati Ana nazvala iz bolnice. Zvučala je strahovito iscrpljeno, a morfij što ga je zatražila da ublaži bolove usporavao joj je riječi. Bilo mi je teško slušati je. »Ne brini, stari, nije ništa strašno. Reci svima da sam dobro i da se ništa ne brinu. Nazovem te sutra«.
Kratko sam odzdravio ne želeći joj oduzimati ni sekundu više za odmor, no vrag mi nije dao mira te sam, spuštajući slušalicu, u panici pomislio: »O Bože, a što ako je više nikad neću čuti?«. Dvanaest sati kasnije Anini su organi »zatajili«.
Budući da sam i sam u mladosti preživio rak i kemoterapiju na onkološkom odjelu, sa smrću bliskih i bolesnih čudnovato se brzo mirim. Pa ipak, Anina me toliko potresla da mi nije na pameti plakati, nego vrištati.
Da, organi su joj možda zatajili, ali baš zato sad ne smije zatajiti naša spremnost, ljudskost da ustrajemo u onome u čemu je i ona ustrajala tako dugo, neustrašivo i sa smiješkom. U spomen na Anu koja je »željela živjeti«, pomozimo da žive svi za koje se ona svojim pismom zauzela.
Da, nje možda više nema fizički među nama, ali ne dopustimo da se s njezinim tijelom ugasi i njezina posljednja želja.
Ana, nazovi me kad god poželiš."
...a ako jos netko potpise peticiju, uspjela je i nakana pruzanja podrske!!!
|
